www.ehlulbejt.tk

Islamski internetportal sljedbenika ehlulbejta

www.ehlulbejt.tk :: AQAID
:: AHLAQ
:: FIQH
:: HISTORIJA
:: KITABHANA
:: OSTALO
:: OSVRT
:: TEXTOVI
:: VIDEO
:: PITANJA



Kontakt

www.ehlulbejt.tk - Shiie u Islamu

Shi'e

U Islamu

sejid Muhamed Husein Tabataba'i






        SADRZAJ
PREDGOVOR
- Proucavanje šhizma
- Osnovni elementi šhizma
- Trenutno stanje proucavanja šhizma
- Ovo dijelo
- Autor

UVOD

ISTORIJSKA POZADINA ŠHIZMA
- Nastanak i razvoj šhizma
- Uzrok odvajanja šhitske manjine od sunitske vecine
- Dva problema sukcesije i vlasti u religijskim naukama
- Politicki metod izbora kalifa glasanjem i njegovo neslaganje sa šhitskim stanovištem
- Okoncanje kalifata Alija (a.s.) amira al-mu'minina i njegovog nacina vladavine
- Korist koju su šhiti stekli od Alijevog (a.s.) kalifata
- Muavijino prijeuzimanje kalifata i njegov prijeobrazaj u nasljednu monarhiju
- Najcrnji dani šhizma
- Zasnivanje vladavine Umajida
- Šhizam u toku drugog/osmog vijeka
- Šhizam u trecem/devetom vijeku
- Šhizam u cetvrtom/desetom vijeku
- Šhizam od petog/jedanaestog do devetog/petnaestog vijeka
- Šhizam u desetom/petnaestom i jedanaestom/sedamnaestom vijeku
- Šhizam od dvanaestog/osamnaestog do cetrnaestog/dvadesetog vijeka
- Podjele u okviru šhizma
- Zeidizam i njegove grane
- Ismailizam i njegove grane
- Batini
- Nizari, mustaliti, Druzi i mukani
- Razlike izmedju šhizma dvanaestorice imama i ismailizma i zeidizma
- Kratak prijegled istorije šhizma dvanaestorice imama

ŠHITSKA RELIGIJSKA MISAO
- Tri metoda religijskog mišljenja

PRVI METOD: FORMALNI ASPEKTl RELIGIJE
- Razliciti vidovi formalnih aspekata religije
- Tradicija pratilaca-ashaba
- Knjiga i predanje
- Unutrašnji i spoljašnji aspekti Kur'ana
- Principi tumacenja Kur'ana
- Hadis
- Metod šhizma u dokazivanju autenticnosti hadisa
- Metod šhizma pri pracenju hadisa
- Ucenje i poducavanje u islamu
- Šhizam i prenijete nauke

DRUGI METOD: NACIN SAZNAVANJA I UMNE SPOZNAJE
- Filozofska i teološka misao u šhizmu
- Šhitska inicijativa u islamskoj filozofiji i kalamu
- Šhitski doprinos filozofiji i intelektualnim disciplinama
- Najveci šhitski mislioci

TRECI METOD: INTELEKTUALNA INTUICIJA ILI RAZOTKRIVANJE MISTICNOG
- Covjek i gnosticko razumijevanje
- Pojava gnosticizma (sufizma) u islamu
- Upucivanje kojim Kur'an i sunnet snabdijevaju gnosticku spoznaju

ISLAMSKA VJEROVANJA SA ŠHITSKE TACKE GLEDANJA
O SPOZNAJI BOGA svijet sa stanovišta suštine i realnosti
- Nuznost postojanja Boga
- Drugo gledište o vezi covjeka i univerzuma
- Bozanska suština i kvaliteti
- Znacenje Bozanskih osobina
- Dalja objašnjenja vezana za odlike
- Odlike djelanja
- Sudbina i providjenje
- Covjek i slobodna volja

O POSLANICKOJ SPOZNAJI
- Ka cilju - opšta poduka
- Posebne poduke
- Um i zakon
- Tajanstvena mudrost i spoznaja zvana otkrovenje
- Poslanici - poslanicka nepogrješivost
- Poslanici i objavljena religija
- Poslanici i dokaz otkrovenja i poslanstva
- Broj Bozijih poslanika
- Poslanici - donosioci Bozijeg zakona
- Muhamedovo (s.a.) - poslanstvo
- Poslanik (s.a.) i Kur'an

ESHATOLOGIJA
- Covjeka cine duša i tijelo
- Rasprava o duhu iz druge perspektive
- Smrt prema islamskom gledištu
- Cistilište
- Sudnji dan - Ozivljavanje
- Drugo objašnjenje
- Neprekidnost i nastavljanje tvorevine

O SAZNANJU IMAMA - IMAMOLOGIJA
- Imam
- Imamat i nasljedjivanje
- Potvrda prijethodnog
- Imamat i njegova uloga u tumacenju Bozanskih ucenja
- Razlika izmedju poslanika i imama
- Imamat i njegova uloga u esoterickoj dimenziji religije
- Imami i islamske vodje

KRATAK PRIJEGLED ZIVOTA DVANAESTORICE IMAMA
- Prvi imam
- Drugi imam
- Treci imam
- Cetvrti imam
- Peti imam
- Šesti imam
- Sedmi imam
- Osmi imam
- Deveti imam
- Deseti imam
- Jedanaesti imam
- Dvanaesti imam
- O Mahdijevom pojavljivanju
- Duhovna poruka šhizma

BIBLIOGRAFIJA - Radovi Alima Tabatabaia
- Reference

Bismilahir Rahmanir Rahim

Reci: "Netrazim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim paznje rodbinske..."
Sura 42:23


Knjiga, ciji prijevod imate prijed sobom, objavljena je radi upoznavanja citalaca sa opštim temama u vezi sa šhitskom religijom.
U stvari, ova knjiga je rezultat istrazivanja istorijskih dokumenata o islamu, koji sadrze podatke i analiziraju šhitsku religiju. Ona ima svoju posebnost. Zasnovana je na istorijskim podacima i doHumentima sunita i šhita. Ovo proucavanje ne zahtjeva da istrazivaci ovu knjigu uzimaju za jedino dijelo koje je objavljeno u ovoj sferi i ne zabranjuje im da tragaju za novim istorijskim dokazima i doHumentima, niti nalaze da se zadovolje ovim postojecim saznanjima. Objavljivanje ovakvih knjiga je tek pocetak rada i puta na proucavanju islamskih istorijskih tema.

U našoj epohi, koju klevetaju i proklinju neprijatelji i neupuceni protivnici u svojim knjigama i casopisima, pokušavajuci da sve više objave i utroše praznih rjeci i uzaludnih prica, šta je duznost istinskih sljedbenika i nasljednika hazrati Alija (a.s.)? Bez sumnje, klevetanje i proklinjanje je ispod casti ove grupe, ciji ucitelj ne voli da njeni pripadnici prljaju svoja usta. I njihov imam Sadik (a.s.), takodje, trazi od njih da svojim djelima i ponašanjem budu primjer, da svijet vidi kakvi su ljudi oni koji su vaspitani u školi Ahl-i Bejti. Po jednom predanju, imam Sadik (a.s.) kaze: "Ako jedan od vas bude cestit, ispunjava amanet i ljepo se ophodi sa ljudima, i ako se za njega kaze da je šhit Dzaferi, mi cemo biti srecni i zadovoljni. Tada ce se govoriti da je ovakvo vaspitanje rezultat odgoja Dzafera, a ako bude suprotno, ruzno i sramotno postupanje, bice pripisano nama ..."

Ovdje se postavlja pitanje kakva je, u prisustvu ovakvih humanih i mirotvorskih ucenja, naša odgovornost prema ljudima koji stvaraju razdor, i prema slicnim ljudima? I, kako se mi moramo ponašati prema njima?

Nema sumnje da je izlivanje otrova i neobjektivnost od strane ovakvih ljudi u prošlosti, i sada, uzrokovalo da šhiti u javnom mnenju sunita budu ljudi lišeni logike, i da ih cak neuki ljudi smatraju nevjernicima, ili otpadnicima, sa ciljem da se ove dvije zajednice, šhitska i sunitska, sve više udalje. I da na kraju, kolonizatori i njihove sluge mogu da koriste situaciju i da još više razbuktavaju plamen razlika i da uvijek samo oni vladaju. Da, u pogledu ovog ne postoje bilo kakve sumnje. Ali, šta treba uciniti? Po našem mišljenju, umjesto rjeciprociteta, potrebno je uciniti suštinski korak.

Mi, nasuprot ovoj situaciji, mozemo da objavljujemo istinu, i da na razlicitim jezicima na svijetskom nivou, i sa potpuno naucnih, istrazivackih i istorijskih pozicija predstavimo šhite onakvim kakvi jesu, a ne onakvim kakvim ih obicni ljudi vide, da prakticno dokazujemo iskrivljene stavove neobjektivnih ljudi. Ne moze se stvarati razdor izmedju muslimana koji vjeruju u nacjelo jedinstva.

U principu, kada covjek vjeruje u ispravnost i istinitost svoje logike i ucenja, zašto je potrebno da kleveta? I zašto mora da se sluzi niskim i djetinjastim radnjama koje su ispod casti jednog savršenog muslimana, i da daje povoda neprijatelju? Ako govornik ili pisac nemaju manjkavosti u naucnom pristupu, tezice ka logickom saznanju. Pravilna spoznaja je u tome da, posle oslanjanja na relevantna dijela protivnicke strane, raspravljamo i sudimo na sasvim naucnim i istrazivackim osnovama o relevantnim pitanjima.

U suštini, moze se rjeci da je, posle reformatorskih pokreta za ujedinjenje sejida Dzumal-e-Dine Asa Abadija, neumornog i hrabrog šhita, i šejha Mohammada Abodia, dalekovidan al-Azhar pokret priblizavanja izmedju islamskih religija jedan od najblistavijih i najvrijednijih reformatorskih i ujedinjujucih pokreta savremene islamske istorije, koji je mogao da uz odobravanje visoko poštovanih šhitskih mardza i dalekovidih licnosti sunita, i takticnosti njegovih visoko uvazenih osnivaca, osvoji srce predrasuda epohe neznanja, stekne uspjeh i bude prekretnica u istoriji odnosa muslimana i islamskih zajednica. Srecom, svijet islama polako shvata ovu istinu i daje potvrdu ideji šhitskih mardza o priblizavanju islamskih religija. Šejh Mahmoud Šaltut, veliki šejh al-Azhra, je svojom istorijskom fetvom (vjerskom presudom), zasnovanom na šhitskoj religiji, i u skladu sa njom istakao ovu istinu i o potpunom vjerskom jedinstvu šhita i sunita obavijestio cio svijet.

Naravno, po našem mišljenju, priblizavanje znaci upoznavanje i pravilnu potvrdu šhitskih principa i stvarnog mišljenja sunita, a ne naklonost ka drugoj religiji. Drugim rjecima, priblizavanje, ocuvanje i islamsko bratstvo ne znace da cemo mi odustati od svog mišljenja. Ne, nikada. Ovo je jedna rasprostranjena sofisticka zabluda. Priblizavanje znaci da mi ocuvamo naše principijelno mišljenje i da nastojimo na njegovom logicnom i ispravnom širenju, bez izazivanja osjecanja i negativnih reakcija u njegovom toku. Ako mi razmišljamo principijelno i logicno, nikad necemo dati povod drugima, ali, istinu kakva jeste moramo rjeci.

Veliki alim, rahmetli šejh Abdol-Hasan-e-Amini je, takodje, u svom poznatom djelu dosljedno podrzao islamsko jedinstvo i jasno napisao da naucna i verbalna rasprava nikada ne moze i ne smije da stvori prijetnju islamskom jedinstvu.

U uvodu petog toma Al-Gadira nalazimo: "Mišljenja i stanovišta o religijama su slobodna i nikada ne prijekidaju lanac islamskog jedinstva o kome u Kur'anu piše: "Svi vjernici su braca" i ako njihova naucna i usmjena rasprava dostigne, u pogledu karakteristika, do nivoa predaka, ona ne smije da remeti jedinstvo.

Mi na prostorima zemalja islamskog svijeta, bez obzira na razlike koje imamo u pogledu sporednih principa, imamo jednu cjelovitu zajednicu, a ona se zasniva na vjerovanju u Boga i Bozijeg poslanika (a.s.).
U nama je jedan duh i jedan sentiment, i to je duh islama i pojam cistote. Mi svi zivimo pod barjakom istine i vršimo svoju duznost pod vodjstvom Kur'ana i poslanstva uzvišenog poslanika (s.a.). Naša poruka je: "Allahu je prava vjera - islam" naša poruka je, takodje, i: "Nema drugog boga osim jedinog Allaha i Muhammed je Boziji Poslanik.

Mi pripadamo hezbu Allaha i zaštitnici smo Njegovi. Hazreti rahmetli imam Homeini, obracajuci se muftiji grada Rašta i dzematu Gilana na dan 23. 10. 1360. kaze:
"Jedinstvo je ono što se prijeporucuje u Kur'anu.
Imami (a.s.) su pozivali muslimane na to, i u principu, poziv u islam je poziv na jedinstvo. U tom smislu, svi se okupljaju oko imena islama. Ali, kao što znate, nisu dozvolili da se ovo jedinstvo ostvari. Narocito su se u posljednjim vijekovima raspirivale razlike, jer su njihovi eksperti razumjeli da, ako se velika islamska zajednica zblizi medju sobom, onda nijedna sila nece moci da joj se suprotstavi i da vlada nad njom. Njihov jedini put je bio taj da radi ostvarivanja svojih vitalnih ciljeva stvaraju razdor izmedju svih grupa."


Takodje, on je u poruci povodom hadza na dan 15. 06. 1360. godine (nakon hidzre) rekao:
"Plan razdora medju islamskim religijama je jedan od zlocina koji je ucinjen od strane velikih sila. One koriste razdor medju muslimanima. One su zvanicnici koji ne poznaju Boga. Medju njima su i ispovednici krunisanih glava, koji su gori od kraljeva i koji svakodnevno pruzaju svoj doprinos u tom smjeru i daju svoje izjave u svakoj situaciji, a sve u nadi da sruše osnove jedinstva medju muslimanima, oni predstavljaju nove i nove planove za stvaranje razdora.

Profesor alim Tabatabai o ovome piše:
"... sloga ili islamsko priblizavanje, nema sumnje u njegovu prijednost u logicnom i racionalnom smislu. Naravno, razjedinjavajuci faktori su, koliko god su mogli, odvojili jedan od drugoga ova dva velika islamska tabora, ali se uvijek mora imati na umu istina da su razlike izmedju ova dva tabora u sporednim principima i da medju njima nema razlike u principima vjere i da su cak saglasni u pogledu znacajnih sporednih principa kao što su namaz, post, hadz, dzihad, itd., i da svi vjeruju u Kur'an i Kabu.

Jedan od rezultata naucne aktivnosti je sacinjavanje zbirke komentara Kur'ana u dvadeset tomova, što je na pocetku, kada je objavljeno pet tomova, uzrokovalo pojavu jednog pokreta u svijetu islama. Ova zbirka ne obuhvata samo literarne komentare i jednostavna objašnjenja znacenja ajeta. Alim Tabatabai je u ovom velikom djelu, povodom razlicitih rasprava, koje su neophodne islamskoj zajednici, pod slobodno izabranim naslovima raspravljao i trazio pomoc od kuranskih ajeta.

Na ovom mjestu je neophodno navesti i neke rijecenice rahmetli mucenika Motaharija:
"cio Tafsir Al-Mizan (Odmjereni komentar) nije napisan mišlju. Mislim da mnogo toga potice iz nevidljivih inspiracija. Suocio sam se sa manjim problemima u islamskim i vjerskim pitanjima u pogledu kojih nisam našao kljuc za rješavanje. U Tafsir al-Mizanu rahmetli profesor Tabatabai je, pored poduka u komentarisanju Kur'ana, raspravljao o društvenim pitanjima sa kojima naše društvo mora da se upozna i za cije rješavanje mora da koristi autenticni islamski doHument. Ova knjiga je postala izvor za istrazivanje o vjerskim pitanjima, kulturi u društvu, ekonomiji, politici, istoriji i drugim aspektima ljudskog djelovanja, islamskim govornicima i piscima. Oni za rješavanje tih pitanja koriste alimove upute. To znaci da je Tafsir Al-Mizan bio kljuc za rješavanje svih kulturnih, vjerskih i društvenih pitanja, koji je napredovao na putu usavršavanja.

U tom je smislu ova knjiga jedan iskren pokušaj i mi objavljivanjem ovakvog dijela ne samo što predstavljamo šhitsku zajednicu svijetu sunita, nego i zednom savremenom svijetu, da bi objektivni ljudi sudili o nama, kao i oni koji se sluze besmislicama. Jasno je da je sam ovaj rad korak ka poznavanju i upoznavanju šhita, kao i da pokazuje istinu na osnovu neospoornih dokumenata koji u vecini pripadaju braci sunitima.

Pojedini od tih sunitskih izvora, upotrebljenih u ovoj knjizi, su:
Istorija Tabarija, Muhammad ibn-Dzariri Tabari,
Istorija kalifata, Siuti,
Istorija Jakubija, Jakubi,
Karakteristike Nisajia, Nisai,
Zapaljive munje (Al-Savzeg-Al-Muhtarage): Ibne Hadzar,
Halabitsko ponašanje, Halabi,
Ibne-Hišamsko ponašanje, Ibne Hišam,
Izvorni Buhari (Sahih Buhari), Muhamad Ismail Buhari,
Biseri proze, Siuti,
Karakteristike Ibne Davuda Sulejmana, Ibne Abi-Davud,
Karakteristike Ibne Madzada, Muhammad-Ibne Madzad Gazvini,
Komentar Nehdzu-l Belaga, Ibne Abi'l Hadid,
Nacije i pcela, Šahrestani,
Polozaj Hanbala, Ahmad Hanbal,
Mugatel al-Talibin, Abu Faradz Isfahani,
Muravedz-Al-Mazheb, Masudi,
Tabagati Kubra (Visoki stupanj), Ibne Saad,
Al-Kamil-Fi-Al Tarih, Ibne Asir,
Vafijat -Al-Ajan, Ibne Helkam.

Izvorno dijelo je nastalo na persijskom, i prvobitno je prevedeno na engleski, što se neminovno odrazava na sadrzaj.
Radi ostvarenja dobre saradnje, otklanjanja neosnovanog pesimizma i neutralisanja propagande neobjektivnih ljudi, vrata raspravi i naucnom istrazivanju moraju uvijek biti otvorena. U ovoj sferi se mora ulagati trud da bi se uskratila prilika onim osobama koje zele da objavljivanjem nekorektnih izjava udare na islamsko jedinstvo.

Va-salamun alejHum va-rahmatullah-i-va-barakatuh

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!


PREDGOVOR

Proucavanje šhizma


Bez obzira na ogroman broj podataka i brojnih cinjenicnih detalja, prikupljenih u toku prošlog vijeka na polju orijentalizma i uporedne religije od strane zapadnjacke nauke, još uvijek postoje mnoge praznine u saznanjima o razlicitim religijama svijeta, cak i u nivou istorijskih cinjenica.

Štaviše, do nedavno je vecina proucavanja, sprovedenih u ovim oblastima, patila od nedostatka metafizickog pristupa i simpatetickog posmatranja. Neki od najuocljivijih propusta u zapadnjackom proucavanju religije istoka, i posebno islama, javili su se u slucaju šhizma. Do sada je šhizmu pridavano malo vaznosti, a kada je raspravljano o njemu davan mu je sporedni i periferni znacaj religijsko-politicke "sekte", heterodoksije, ili jeresi. Otuda je njegov znacaj, podjednako u prošlosti i u sadašnjosti, umanjivan mnogo više nego što bi objektivno i korektno proucavanje opravdalo.

Ovaj rad napisan je u nadi da djelimicno nadoknadi pomanjkanje pristupacnog i pouzdanog dijela na temu šhizma, pisanog na engleskom jeziku. Ovo je prvo dijelo iz serije knjiga osmišljenih da podrucju engleskog govornog jezika prezentiraju tacne informacije o šhizmu preko prijevoda dijela autenticnih šhitskih eksperata i pojedinih tradicionalnih izvora koji, uporedo sa Kur'anom, cine temelje šhitskog islama. Namjera serije je da šhizam predstavi kao aktuelnu stvarnost, kakva je bila i jeste, podjednako sa svog naucnog i sa istorijskog aspekta. Tako mozemo otkriti cak novu dimenziju islamske tradicije i bogatstvo islamskog otkrovenja, u njegovom istorijskom izdanju, uciniti dostupnim saznanju.

Ovakav zadatak je, u svakom slucaju, posebno teško sprovesti u pogledu evropskog jezika i za prijetezno nemuslimansku citalacku publiku, obzirom na cinjenicu da objašnjavanje šhizma i razloga njegovog nastanka uzrokuje trenutno otvaranje rasprave sa sunitskim islamom. Problemi koji na taj nacin nastaju, jedan za drugim, ukoliko se prikazu bez dovoljno oprijeznosti i bez obracanja paznje na citalacku publiku kojoj se obracamo, mogu samo štetiti simpateticnom razumjevanju samog islama. U tradicionalnoj islamskoj atmosferi, gde su vjera i otkrovenje prirodno vrlo jaki, sunitsko-šhitska polemika koja se vodi vec više od trinaest vijekova, i koja je postala pogotovo naglašena od vrijemena otomansko-safavidskog sukoba, iz peroda desetog / šesnaestog vijeka, nije nikada rezultirala u odbacivanje islama sa bilo koje strane. Na isti nacin, gorke srednjovijekovne teološke rasprave medju razlicitim hrišcanskim crkvama i školama nisu nikada uzrokovale da neko napusti hrišcanstvo kao takvo, jer je doba objelezavala vjera. Ali, kada je hrišcanstvo moralo biti predstavljeno muslimanima, zapocinjuci sa potpunim objašnjenjima o onome što (neka je dozvoljeno da kazemo) razdvaja katolicke i pravoslavne crkve, U stvari, musliman bi se mogao zapitati kako je bilo ko mogao ostati hrišcaninom, U stvari, musliman bi se mogao zapitati kako je bilo ko mogao ostati hrišcaninom, ili kako je crkva opstala uprkos svim tim podjelama i kontraverznostima. Iako su podjele u okviru islama daleko malobrojnije od onih u hrišcanstvu, mogao bi se ocekivati isti ucinak kada se zapadni citalac suoci sa šhitsko-sunitskom polemikom. Ove suprotnosti bi mogao sagledati citalac sa strane, i bez vjere u sam islam, koji je obuhvatio svu ovu raspravu od njenog pocetka i koji ju je opskrbio svojim tradicionalnim kontekstom, kao i sa podrškom i zaštitom sljedbenika sa obe strane.

Uprkos ovoj teškoci, šhizam, u svakom slucaju, nuzno mora biti proucavan iz svog sopstvenog ugla, kao i u okviru osnovnog modela islama. Ovakav zadatak je neophodan prije svega zato što šhizam postoji u jednoj vaznoj istorijskoj stvarnosti u okviru islama, i otuda mora biti proucavan kao jedna objektivna religiozna cinjenica.

Drugo, upravo napadi protiv islama i njegovog jedinstva, cinjeni od strane pojedinih zapadnih autora (koji ukazuju na šhitsko-sunitsku podjelu i cesto propuštaju da se sjete slicnih podjela u okviru bilo koje druge svijetske religije) zahtjevaju detaljno i istovremeno autenticno proucavanje šhizma u okviru cjelokupnog konteksta islama. Ukoliko takav zahtjev ne bi postojao, tada ne bi bilo neophodno prezentirati svijetu izvan islama sve polemicke argumente koji razdvajaju sunizam i šhizam. Ovo je pogotovo tacno ako se ima u vidu vrijeme kada mnogi medju sunitskim i šhitskim ulema pokušavaju da na svaki moguci nacin izbjegnu konfrontiranje medju sobom radi ocuvanja jedinstva islama u sekularizovanom svijetu koji prijeti islamu podjednako spolja i iznutra.

Stav ove grupe ulema podsjeca, naravno, na eHumenizam medju religijama, i takodje, u datoj vjeri, što se danas na zapadu vrlo cesto raspravlja. Najcešce, ljudi u ovim eHumenskim pokretima tragaju za zajednickim imeniocem koji, u odredjenim slucajevima, zrtvuje Bozanski utvrdjene kvalitativne razlike za ljubav cisto ljudskog i cesto kvantitativnog egalitarizma. U takvim slucajevima, takozvane "eHumenske" snage u pitanju nisu više od skrivenih oblika sekularizma i humanizma, koji su zahvatili zapad u vrijeme renesanse i koji su na svoj sopstveni nacin stvorili religiozne podjele unutar hrišcanstva. Ova vrsta eHumenizma, ciji skriveni motiv je mnogo više svjetovni nego religiozni, ide ruku pod ruku sa vrstom milosrdja koje je spremno da se odrekne Bozije ljubavi za ljubav susjeda i koje u stvari insistira na ljubavi prema susjedu uprkos potpunom nedostatku Bozije i uzvišene ljubavi. Mentalitet koji zastupa ovu vrstu "milosrdja" dopušta još jedan primjer gubitka transcedentalne dimenzije i svodjenja svih stvari na cisto svjetovne. Postoji još jedna manifestacija sekularnog karaktera modernizma, koja je u ovom slucaju prodrla u vrhovnu hrišcansku vrijednost milosrdja i do mjere u kojoj je bila uspješna, lišava ovu vrlinu svakog duhovnog znacenja.

Sa stanovišta ove vrste eHumenskog mentaliteta, pozitivno izrazavanje o vjerskim razlikama, ili o razlicitim ortodoksnim školama u okviru jedne religije, je slicno zavodjenju covjeka i njegove nade za spasenjem i mirom. Sekularni i humanisticki eHumenizam ove vrste ne uspjeva da sagleda da pravi mir ili spasenje leze u jedinstvu kroz Bozanski zapovjedene razlike, a ne u njegovom odbacivanju, i da su raznolikosti religija i, takodje, ortodoksnih škola u okviru svake religije znaci Bozanske samilosti, koja tezi da prenese Bozansku poruku ljudima koji posjeduju razlicite duhovne i psihološke kvalitete. Pravi eHumenizam bi bio duboko traganje za jedinstvom koje blista kroz ove vrlo spoljašnje razlike. I u okviru svake religije, pravi eHumenizam bi uvazavao druge ortodoksne škole i ipak bi ostao vjeran svakom aspektu tradicionalnih temelja škole koja je u pitanju. Bilo bi manje štetno suprotstavljati se drugim religijama, kao što su cinili mnogi vjerski strucnjaci u toku istorije, nego biti spreman na uništenje osnovnih aspekata svoje sopstvene religije radi postizanja zajednickog imenitelja sa drugom grupom ljudi od kojih se zahtjeva da pretrpe iste gubitke. Blago receno, savez religija ne moze garantovati vjerski mir, više nego što je Liga naroda garantovala politicki mir.

Razlicite religije su bile neophodne u dugoj istoriji ljudskog društva, jer su postojala razlicita "covjecanstva", ili ljudske zajednice na zemlji. Postojali su razliciti recipijenti Bozanske poruke, postojalo je više od jednog eha Bozanske rjeci. Bog je rekao "Ja" svakom od ovih "covjecanstava", ili zajednica, otuda i mnoštvo religija. [1]

Takodje, u okviru svake religije, pogotovu u okviru onih koje su namjenjene mnogobrojnim etnickim grupama, razlicite ortodoksne interprijetacije tradicije i Bozanske poruke bile su neophodne da bi garantovale integraciju razlicitih psiholoških i etnickih grupa u jedinstvenu duhovnu perspektivu. Teško je zamisliti kako bi ljudi sa Dalekog istoka postali budisti bez mahajanske škole, ili pojedini od istocnih naroda muslimani bez šhizma. Postojanje takvih razlika u religijskoj tradiciji ne protivurjeci njenom unutrašnjem jedinstvu i transcedentalnosti. Prije, to je bio nacin postizanja duhovnog jedinstva u svijetu raznolikih kulturnih i etickih osnova.

Naravno, kako se egzotericna vjerska perspektiva oslanja na spoljne forme, to u svakoj religiji naginje ka cinjenju svoje sopstvene interprijetacije jedinom interprijetacijom. Zato posebna škola u bilo kojoj religiji bira jedan aspekat vjere i prijanja uz taj aspekt tako silno da zaboravlja, ili cak osporava sve ostale aspekte. Samo na esotericnom nivou religijskog iskustva moze biti razumjevanja nasljedjenog ogranicenja vezanosti samo za jedan aspekt sveukupne istine. Samo na esotericnom nivou svaka religiozna tvrdnja moze biti postavljena ispravno, tako da ne uništi uzvišeno jednstvo, koje je iznad, i koje je još uvijek nastanjeno u spoljnim oblicima i oprijedeljenjima na posebne religije ili religiozne škole.

Šhizam bi u islamu morao biti proucavan u ovom svijetlu: kao potvrda posebnih dimenzija islama, koje su glavne, i ustvari, prihvacene od strane šhita da bi islam bio to što jeste. To nije pokret koji je na bilo koji nacin uništio jedinstvo islama, vec pokret koji je doprineo bogatstvu istorijskog razvoja i širenju kur'anske poruke. I uprkos svojoj iskljucivosti, on u svojim oblicima sadrzi jedinstvo koje objedinjuje sve aspekte islama. Poput sunizma, sufizma i drugog što je originalno iransko, šhizam je sadrzan kao klica još u casnom Kur'anu i u najranijim manifestacijama otkrovenja, i pripada ukupnosti islamske pravovjernosti. [2]

Štaviše, tezeci ka poniranju u duh pravog eHumenizma u gornjem smislu, što danas zagovaraju i sunitski i šhitski religiozni strucnjaci, šhizam i sunizam ne smiju prestati da budu ono što jesu i što su uvijek bili. Zato šhizam mora biti predstavljen u svojoj potpunosti, cak i u onim aspektima koji su suprotni sunitskim interprijetacijama izvjesnih dogadjaja iz islamske istorije, koji su u svakom slucaju otvoreni za razlicite interprijetacije. Sunizam i šhizam moraju, prije svega, ostati vjerni sebi i svojim tradicionalnim temeljima, prije nego što se upuste u rasprave u ime islama, ili još uopštenije govoreci, religioznih vrijednosti kao takvih. Ali, ako moraju zrtvovati svoj integritet radi zajednickog imenitelja, koji ce iz nuznosti pasti nize od potpunosti svakoga od njih, oni ce uspeti iskljucivo u rušenju tradicionalnih temelja koji su ocuvali obe škole i garantovali njihovu vitalnost kroz vijekove.
Samo sufizam, ili gnosticizam (irfan), moze dostici jedinstvo koje obuhvata ova dva fakta islama i cak prijemošcuje njihove spoljašnje razlike. Samo islamski esoterizam moze sagledati legitimnost i znacenje i jednog i drugog i stvarno znacenje interprijetacije koju je svaki nacinio od islama i islamske istorije.

Zato, bez zelje za svodjenjem šhizma na najmanji zajednicki imenitelj sa sunizmom, ili da bude apologetska, ova knjiga predstavlja šhizam kao religijsku realnost i znacajan aspekat islamske tradicije. Takvo predstavljanje ce omoguciti blize upoznavanje islama u njegovoj multidimenzionalnoj stvarnosti, ali istovremeno ce zadati izvjesne teškoce polemicke prirode, koje mogu biti razriješene samo na nivou koji prevazilazi sve rasprave. Kao što je vec napomenuto, dok predstavljanje šhizma u njegovoj sveukupnosti, pa i ukljucujuci polemicki aspekat, nije ništa novo za svijet sunizma, pogotovo od intenziviranja sunitsko-šhitske rasprave u otomanskom i safavidskom periodu, zasigurno ce imati suprotan efekat na nemuslimanskog citaoca, ako gore pomenuti principi budu zaboravljeni.

Da bi se islam razumjeo u potpunosti, mora se uvijek imati na umu da je on, kao i druge religije, od pocetka u sebi sadrzavao mogucnost razlicitih vrsta tumacenja:
1. da su šhizam i sunizam, iako suprotstavljeni jedno drugome u posebnim vaznim aspektima svijete istorije, jedinstveni u prhvatanju Kur'ana kao Bozije rjeci, i u osnovnim principima vjere,
2. da se sam šhizam oslanja na posebnu dimenziju islama i na jedan vid poslanikove (s.a.) prirode, koji se kasnije nastavlja preko generacija imama i poslanikove (s.s.) porodice, do iskljucenja, i konacno u suprotnosti sa drugim aspektom koji je obuhvacen sunizmom,
3. i konacno, da sunitsko-šhitska polemika moze biti ostavljena po strani i da mjesto svake od ovih škola moze biti objašnjeno samo na nivou esoterizma, koji prevazilazi njihove razlike i cak ih u sebi ujedinjuje.

Osnovni elementi šhizma


Mada u islamu nije bilo politickih ni socijalnih pokreta koji su odvojeni od religije, koja sa islamskog stanovišta nuzno obuhvata sve stvari, šhizam nije nastao samo kroz pitanje politicke sukcesije poslanika islama - neka je mir i blagoslov sa njim! - kako isticu mnogi zapadni radovi (mada je ovo pitanje bilo, svakako, od velikog znacaja). Problem politicke sukcesije moze biti oznacen kao element na osnovu koga su se šhiti izdvojili u zasebnu grupu, a politicki pritisci u kasnijim periodima, pogotovo mucenicka smrt imama Huseina - neka su mir i blagoslov sa njim! - samo su naglasili ovu šhitsku sklonost da sebe posmatraju kao izdvojenu zajednicu u okviru islamskog svijeta. Ovaj osnovni uzrok postajanja šhizma, bilo kako, lezi u cinjenici da je ova mogucnost postojala u okviru samog islamskog otkrovenja i da je morala biti ostvarena. Koliko je bilo esotericnih i egzotericnih interprijetacija od samog pocetka, iz kojih su se razvile škole (madhhab) šerijata i sufizma u sunitskom svijetu, postojala je, takodje, i jedna interprijetacija islama koja je kombinovala ove elemente u jedinstvenu cjelinu. Ova mogucnost je ostvarena u šhizmu, za koga je imam osoba u kojoj su ujedinjena ova dva vida tradicionalnog autoriteta i kod koga je religiozni zivot objelezen osjecanjem tragedije i muceništva. Mogli bismo rjeci, morala je postojati mogucnost esoterizma, više u njegovom aspektu ljubavi nego u cistom irfanu - koji bi se prijelio u egzotericku sferu i prodreo cak u teološku dimenziju vjere, prije nego što bi ostao vjeran njegovom cisto unutrašnjem aspektu. Takva mogucnost je bio šhizam. Otuda, pitanje koje se pojavilo nije toliko ko bi trebalo da bude sukcesor casnog poslanika (s.a.), vec kakva bi uloga i kvalifikacije te osobe morale biti.

Posebna karakteristika šhizma je imamat i pitanje imamata je nerazdvojivo od pitanja vilajeta, ili esotericke funkcije razjašnjavanja unutrašnjih tajni casnog Kur'ana i šerijata [3]. Prema šhitskom gledištu, nasljednik poslanika (s.a.) islama mora biti neko ko ne samo da upravlja pravedno nad zajednicom, vec neko ko je, takodje, sposoban da tumaci Bozanski zakon i njegovo esotericko znacenje. Otuda on mora biti bez zabluda i grijehova (ma'sum) i mora biti izabran "odozgo" na osnovu Bozanske zapovijesti preko poslanika (a.s.). Sveukupni duh šhizma okrece se oko osnovnog znacenja vilajeta, koji je blisko povezan sa znacenjem svijetosti (wilayah) u sufizmu. Istovremcno, vilajet sadrzi izvjesne implikacije na nivou šerijata, kao što je imam, ili onaj koji upravlja funkcijom vilajeta je, takodje, tumac religije vjerskoj zajednici i njen vodja i legitimni vladar.

Moze se vrlo uverljivo tvrditi da Alijev (a.s.) zahtjev za privrzenošcu (bay"ah) cele islamske zajednice u trenutku kada je on postao kalif, kazuje da je on prihvatio metod izbora kalifa na osnovu glasa vecine, koji je primjenjen u slucaju izbora trojice "pravedno vodjenih kalifa" (khulafa rashidun) prije njega, i da je usljed toga prihvatio prijethodne kalife kao vladare i upravljace nad islamskom zajednicom. Što je, takodje, sigurno sa šhitske tacke gledišta, jeste da on nije prihvatio njihovu ulogu imama u šhitskom smislu posjedovanja moci i uloge davanja esotericnih tumacenja skrivenih tajni casnog Kur'ana i šerijata, što je uoceno na osnovu njegovog insistiranja od samog pocetka da je on potomak i nasljednik (wasi) poslanika (a.s.) i poslanikov (s.a.) legitimni nasljednik u šhitskom smislu nasljedivanja. Sunitsko-šhitski spor u vezi nasljednika casnog poslanika (s.a.) mogao bi biti rešen ukoliko bi se priznalo da je u jednom slucaju pitanje primjene Bozanskog zakona, a u drugom otkrivanje i interprijetacija njegovih skrivenih znacenja. Upravo Alijev (a.s.) zivot i njegovo dijelo ukazuju da je on prihvatio prijethodne kalife shvacene u sunitskom znacenju kalifa (vladar i izvršilac šerijata), ali da je funkciju vilajeta, posle poslanika (s.a.), ogranicio na sebe. Zato je savršeno moguce prihvatiti ga kao kalifu u sunitskom, i kao imama u šhitskom smislu, svakog u svojoj sopstvenoj perspektivi.

Pet principa vjere (usul al-din), kako utvrdjuje šhizam, obuhvataju:
tewhid, ili vjeru u Bozansko jedinstvo,
nubuwwah ili poslanstvo,
ma'ad ili prozivljenje,
imamah ili imamat, vjeru u imame kao poslanikove (s.a.) nasljednike i
'adl ili Bozansku pravdu.

U pogledu tri osnovna principa: jednoboštva, poslanstva i ozivljavanja, sunizam i šhizam su saglasni. Samo u dva druga postoje razlicitosti. U pogledu pitanja imamata, insistiranje na esoterickoj funkciji imama je ono što šhitsku perspektivu odvaja od sunitske. U pitanju pravednosti, to je naglašavanje ove osobine unutrašnjeg svojstva Bozanske prirode koje je specificno šhizmu. Mozemo rjeci da u egzotericnom odredjenju sunitske teologije, posebno one sadrzane u ašarizmu, postoji naglasak u vezi Bozije volje, a um ('aql) je u izvjesnom smislu podredjen ovoj volji i "voluntarizmu", koji karakteriše ovaj vid teologije [4].

U šhizmu je, u svakom slucaju, svojstvo pravednosti posmatrano kao prirodjeno Bozanskoj prirodi. Bog ne moze da postupa na nepravedan nacin, jer je u Njegovoj prirodi da bude pravedan. Ukoliko bi On bio nepravedan, to bi narušilo Njegovu sopstvenu prirodu, što je nemoguce. Razum moze da odredi ispravnost ili nekorektnost jednog cinjenja i ovaj sud nije u potpunosti suspendovan u korist cistog voluntarizma na strani Boga. Odatle, u šhitskoj teologiji je veci naglasak dat razumu ('aql), a u sunitskoj teologiji (kalam) volji (iradah), bar prema preovladjujucoj ašaritskoj školi. Tajna veceg afiniteta šhitske teologije ka "intelektualnim naukama" (al-ulum al-aqliyah) lezi djelimicno u ovom nacinu sagledavanja Bozanske pravednosti [5].

Šhizam se, takodje, razlikuje od sunizma po shvatanju nacina na koji je izvorna poruka kur'anskog otkrovenja stigla do islamske zajednice, i otuda i u pojedinim aspektima svijete istorije islama. Razlika u gledištu se javlja odmah nakon poslanikove (s.a.) smrti. Neko bi mogao rjeci da je poslanikova (s.a.) licnost sadrzala dvije dimenzije, koje su se kasnije kristalizovale u sunizam i šhizam. Svaka od te dvije škole morala se kasnije osvrtati unazad na zivot i licnost poslanika (S.A.) iskljucivo sa svog sopstvenog stanovišta, tako ostavljajuci po strani, ili zaboravljajuci ili pogriješno prikazujuci drugu dimenziju, iskljucenu iz svoje sopstvene perspektive. U šhizmu, "suv" (u al-hemijskom smislu) i "strog" aspekt poslanikove (S.A.) licnosti, koji je odslikan u njegovim nasljednicima u sunitskom svijetu, bio je izjednacen sa svjetovnošcu, dok je njegova "topla" i "milosrdna" dimenzija isticana kao njegova kompletna licnost i suština prirode imama, za koje se smatralo da su njegov kontinuitet [6].

Za veliku vecinu u islamskoj zajednici, koja je podrzavala izvorni kalifat, poslanikovi (s.a.) sljedbenici (sahabah) predstavljaju poslanikovo nasljedje i kanal preko koga je njegova poruka prenijeta sljedjecim generacijama. U okviru rane zajednice pratioci su zauzimali privilegovane polozaje i medju njima su se cetvorica prvih kalifa isticali kao izdvojena grupa. Preko pratilaca su izreke (hadith) i nacin poslanikovog (S.A.) zivljenja (sunnah) prenijeti drugoj generaciji muslimana. Šhizam je, u svakom slucaju, koncentrišuci se na pitanje vilajeta i insistirajuci na esoterickom sadrzaju poslanicke (s.a.) misije, vidio u Aliju (a.s.) i poslanikovoj (s.a.) porodici (ahl-i-bayt), u svom šhitskom znacenju, iskljucivi kanal preko koga je originalna poruka islama prenijeta, mada je, sasvim paradoksalno, vecina poslanikovih (s.a.) potomaka pripadala sunizmu i nastavlja tako do danas. Otuda, mada je vecina zapisanih hadisa u šhizmu i sunizmu slicna, lanac prijenošenja u mnogim slucajevima nije isti.

Takodje, buduci da imami u šhizmu cine nastavak duhovne vlasti poslanika (s.a.) - mada, svakako ne i funkciju izdavanja zakona - njihove izreke i dijela predstavljaju dopunu poslanickih (s.a.) hadisa i suneta. Sa cisto religiozne i duhovne tacke gledišta, za imame se u šhizmu moze rjeci da su nastavak poslanikove (s.a.) licnosti kroz sljedjece vijekove. Takve zbirke izreka imama kao što su Alijev (a.s.) Nahj al-Balaghah i Usul al-Kafi, koji sadrzi izreke svih imama, za šhite su nastavak zbirki hadisa vezanih za izreke samog poslanika (s.a.). U mnogim šhitskim zbirkama hadisa, poslanikove (s.a.) i izreke imama su spojene.

Bericet (barakah) [7] Kur'ana, prenijet svijetu preko poslanika (s.a.), stigao je u sunitsku zajednicu preko sljedbenika (najistaknutiji medju njima su bili Abu Bakr, 'Umar, Osman, 'Ali (a.s.), i nekolicina drugih kao što su Anas i Salman) i za vrijeme sljedjecih generacija preko ulema i sufista, svakog u svom sopstvenom svijetu. Bericet je, u svakom slucaju, stigao do šhitske zajednice pogotovu preko Alija (a.s.) i poslanikove (s.a.) porodice - u svom posebnom šhitskom znacenju, kao što je gore iznijeto, a ne u znacenju bilo kog Alida.

Velika ljubav za Alija (a.s.) i njegovo potomstvo preko Fatime (a.s.) je ta koja kompenzira izostanak paznje, ili cak zapostavljanje drugih sljedbenika šhizma. Moze se rjeci da je Alijeva (a.s.) i svijetlost ostalih imama bila tako jaka da je šhite ucinila slijepim za prisustvo drugih sljedbenika, od kojih su mnogi bili casni ljudi i imali, takodje, izuzetne ljudske kvalitete. Ukoliko to ne bi bilo iz prevjelike ljubavi prema Aliju (a.s.), šhitski stav u odnosu na sljedbenike bi bio teško shvatljiv i bio bi neuravnotezen, što je neminovno ukoliko se posmatra sa spoljašnje strane i bez uzimanja u obzir jacine odanosti poslanikovoj (s.a.) porodici.

Izvjesno je da bi brzo širenje islama, što je jedan od najocitijih sporednih argumenata u vezi Bozanskog porijekla religije, bilo neshvatljivo bez sljedbenika i kalifa, kao najistaknutijim medju njima. Sama ova cinjenica pokazuje kako je šhitsko gledište, vezano za sljedbenike i cio rani sunizam, cuvano u kontekstu vjerske porodice (islamske porodice u cjelini) cije postojanje je prihvaceno kao gotova cinjenica. Ukoliko se islam ne bi šhrio preko sunitskih kalifa i vodja, mnoge od šhitskih tvrdnji bi ostale bez znacenja.

Sunizam i upravo njegov uspjeh u svijetu zato moraju biti shvaceni kao obavezna osnova za razumjevanje šhizma, cija su manjinska uloga i smisao za muceništvo i esotericke osobine mogli biti ostvareni jedino uz postojanje ustrojstva koje je prijethodno stvoreno od strane sunitske vecine i posebno od strane ranih sljedbenika i njihovog okruzenja. Sama ova cinjenica ukazuje na prisniju nit koja povezuje sunizam i šhizam sa njihovom zajednickom kur'anskom osnovom, uprkos spoljnim polemikama.

Bericet (barakah) prisutan podjednako u sunizmu i šhizmu, ima zajednicko porijeklo i kvalitet, posebno ako uzmemo u obzir sufizam koji postoji u oba segmenta islamske zajednice. Bericet je u svemu što potice od Kur'ana i poslanika (s.a.), i cesto se poziva na njega kao na "muhamedanski bericet" (al-barakat al-muhammadiyah).

Šhizam i opšte esotericko ucenje islama, koji su uobicajeno poistovjeceni sa najvaznijim ucenjima sufizma, imaju vrlo slozen unutrašnji odnos [8].
Šhizam ne smije biti prosto izjednacen sa islamskim esoterizmom kao takvim. U sunitskom svijetu, islamski esoterizam se iskazuje skoro iskljucivo kao sufizam, dok u šhitskom svijetu, u dodatku sufizmu slicnom onom iz sunitskog svijeta, postoji jedan esotericni elemenat zasnovan na ljubavi (mahabbah) koji daje ton kompletnom ustrojstvu religije. Zasniva se na ljubavi (ili na onome što se u jeziku hinduizma naziva bhakta) prije nego na cistom saznanju ili ma'rifah, koji je po definiciji uvijek ogranicen na mali broj. Postoje, naravno, i oni koji bi jednostavno i potpuno originalni šhizam izjednacili sa esoterizmom [9].

U okviru same šhitske tradicije, pristalice "šhitske spoznaje" ('irfan-i shi'i), kao što je sejid Hajdar Amuli, govore o ekvivalentnosti šhizma i sufizma. U suštini, u svom kapitalnom djelu, Jami' al-asrar (Sazet prijegled Bozanskih tajni), Amulijeva glavna namjera je da pokaze da su stvarni sufizam i šhizam isto [10].
Ali, ako posmatramo šhizam u cjelini, onda, takodje, uz esotericni element postoji i egzotericna strana, zakon koji upravlja ljudskom zajednicom. Ali (a.s.) je upravljao ljudskom zajednicom, a šesti imam, Dzafer al-Sadik je osnovao šhitsku pravnu školu dvanaestorice imama. Ipak, kao što je gore pomenuto, esoterizam, posebno u obliku ljubavi, uvijek je zauzimao ono što bi se moglo nazvati privilegovanim polozajem u šhizmu, tako da cak i šhitska teologija i vjera sadrze formulacije koje su istinito receno više misticne, nego strogo teološke.

U dodatku svog zakona i esotericnog aspekta sadrzanog u sufizmu i spoznaji, šhizam je od pocetka sadrzao vrstu Bozanske mudrosti, nasljedjenu od poslanika (s.a.) i imama, koja je postala osnovom hikmeta (hikmah) ili mudrosti, koja se kasnije široko razvila u muslimanskom svijetu i inkorporisala u njegove odgovarajuce strukturne elemente grcko-aleksandrijskog, indijskog i persijskog intelektualnog nasljedja. Cesto je receno da je islamska filozofija nastala kao rezultat prijevoda grckih tekstova i da je nakon nekoliko vijekova izumrla u muslimanskom svijetu i našla novo utocište na latinskom zapadu. Ovo djelimicno tacno tvrdjenje izostavlja ostale osnovne aspekte price, kao što je glavna uloga Kur'ana, kao izvora saznanja i istine za muslimane, fundamentalna ulogu duhovne hermenautike (ta'wil) praktikovane slicno od strane sufista i šhita, kroz koju je svo znanje postalo vezano za dublje nivoe znacenja svijete Knjige, i za više od hiljadu godna tradicionalne islamske filozofije i teozofije, koje se nastavljaju do naših dana u šhitskoj Persiji i susjednim oblastima [11].

Kada mislimo na šhizam, moramo se setiti da, u dodatku zakonu i strogo esoterickim ucenjima, šhizam posjeduje "teozofiju", ili hikmet, što je omogucilo široki razvoj kasnije islamske filozofije i intelektualnih nauka od zacetka, omogucavajuci mu da ima ulogu u intelektualnom zivotu islama koja daleko premašuje njegovu numjericku dimenziju.

Poštovanje uskladjeno sa intelektom, kao lestvama ka tewhidu, elementu koji je svojstven cjelokupnom islamu i koji je posebno naglašen u šhizmu, pomoglo je stvaranju tradicionalnog obrazovnog sistema u kome je rigorozno upraznjavanje logike išlo uporedo sa vjerskim i, takodje, esotericnim naukama. Tradicionalni nastavni programi i šhitskih univerziteta (medrasahs) ukljucuju do danas tecajeve pocev od logike i matematike do metafizike i sufizma. Hijerarhija znanja je od same logike nacinila lestve da bi dostiglo nadracionalno.

Logicko dokazivanje, posebno burhan, ili dokazivanje u njegovom tehnickom smislu, koje je imalo utjecaja na islamsku logiku i koje se razlikuje po svojoj primjeni u zapadnjackoj logici, smatra se odrazom samog Bozanskog uma, i uz pomoc njegove izvjesnosti, šhitski metafizicari i teolozi su nastojali da sa rigoroznošcu dokazu vecinu religioznih metafizickih ucenja. Mnoge primjere ovog metoda vidimo u prijedmetnoj knjizi, koja je sama rezultat takvog tradicionalnog obrazovanja u medresama. Za zapadnog citaoca, koji je navikao na potpun razlaz izmedju misticizma i logike, i za koga je uobicajena izvjesnost logike upotrebljena, ili prije zloupotrebljena, kao sredstvo za uništavanje svih drugih izvjesnosti, podjednako religijskih i metafizickih, to moze predstavljati izvjesnu teškocu. Ali sam metod ima svoj korijen u fundamentalnom aspektu islama - u kome argumenti vjere nisu bazirani prvenstveno na cudotvornom, vec na intelektualno dokazanom [12] - aspektu koji je jako naglašavan u šhizmu i odrazava se podjednako u sadrzaju i oblicima njegovih tradicionalnih ispoljavanja.

Trenutno stanje proucavanja šhizma

Istorijski faktori, kao što je cinjenica da zapad nikada nije imao direktan politicki kontakt sa šhitskim islamom kakav je imao sa sunitskim islamom, uzrokovali su da zapadni svijet bude manje svjestan šhizma, nego sunizma, sve do danas. A ni sunitski islam, takodje, nije uvijek bio pravilno shvatan, ni simpateticki tumacen od strane svih zapadnih naucnika. Zapad je došao u direktni dodir sa islamom u Spaniji, na Siciliji, i u Palestini u srednjem vijeku, i na Balkanu, u toku otomanskog perioda. Ovi kontakti su se dogadjali sa sunitskim islamom, sa izuzetkom ogranicenih kontakata sa ismailizmom za vrijeme krstaša. Za vrijeme kolonijalnog perioda Indija je bila jedina velika oblast u kojoj je neposredno poznavanje šhizma bilo neophodno u svakodnevnom kontaktu sa muslimanima. Iz tog razloga, nekoliko dijela na engleskom o šhizmu dvanaest imama uglavnom je povezano sa indijskim potkontinentom [13].

Kao rezultat nepoznavanja, mnogi zapadnjacki orijentalisti su iznijeli najfantasticnije optuzbe protiv šhizma, kao što je ona da su njegove stavove sacinili Jevreji prijerušeni u muslimane. Jedan od uzroka ovoj vrsti napada, koja se, takodje, moze uociti i u slucaju sufizma, jeste da ovaj tip orijentalista nije zelio da u islamu vidi bilo kakvu metafizicku ili eshatološku doktrinu sa intelektualnim sadrzajem, koji bi ga ucinio necim višim od cuvene "pojednostavljene religije pustinje". Takvi autori su zato morali da odbace kao lazne sve metafizicke i duhovne doktrine, zasnovane u okviru šhitskog, ili sufijskog ucenja. Jedno ili dva dijela, napisana u toku ovog perioda, koja su se doticala šhizma, bila su sastavljena od strane misionara koji su bili narocilo poznati po svojoj mrznji prema islamu [14].

Samo je u toku posljednje generacije vrlo ogranicen broj zapadnih naucnika tezio da obavi ozbiljnija proucavanja šhizma. Glavni medju njima je L. Mesinjon koji je nekoliko ozbiljnih studija pocasnio šhizmu ranih Arapa, i H. Korbin, koji je svoj zivot pocasnio proucavanju šhizma u cjelosti, i njegovom kasnijem intelektualnom razvoju, pogotovo onom sa sjedištem u Persiji, i koji je zapadni svijet po prvi put upoznao sa pojedinim metafizickim i teozofskim bogatstvima ovog još uvijek relativno nepoznatog aspekta islama [15].

Ipak, uprkos naporima ovih i još nekolicine drugih naucnika, veliki dio šhizma je do današnjeg dana ostao zatvorena knjiga, i do sada se nije pojavilo ni jedno uvodno dijelo na engleskom, da predstavi šhizam u cjelini onome ko upravo zapocinje proucavanje problema.

Ovo dijelo


Da bi prevazišao ovaj nedostatak profesor Kenet Morgan, sa Kolgejt univerziteta, koji je slijedio uzvišeni cilj predstavljanja orijentalnih religija zapadu sa gledišta autenticnih predstavnika ovih religija, obratio mi se 1962. godine sa prijedlogom da nadgledam seriju od tri toma koja se bave šhizmom i koja su napisana sa šhitskog stanovišta. Svjestan tezine takvog poduhvata, prihvatio sam ga sagledavši znacaj koji bi izvedba ovog projekta mogla imati za buducnost islamskih studija i cak za buducnost uporedne religije u cjelini. Ovo dijelo je prvo u tom nizu. Druga dva toma ce biti posvjecen šhitskom gledanju na Kur'an, koje je, takodje, napisao alim [16] Tabatabai, i antologija izreka šhitskih imama.

U ljeto 1963. godine, kada je profesor Morgan bio u Teheranu, posjetili smo alima sejida Muhameda Hoseina Tabatabaia u Darakahu, malom planinskom selu u blizini Teherana, gde je casni šhitski ekspert provodio ljeto, daleko od vreline Koma, gdje uobicajeno boravi. Sastanak je bio objelezen prisustvom skromnog covjeka koji je svoj cio zivot pocasnio proucavanju vjere, i u kome su spojeni skromnost i snaga intelektualnog analiziranja.

Kada smo napuštali kucu preko uskih i vijugavih puteva sela, koje i sada pripada mirnom i tradicionalnom svijetu, još uvijek neometenom zvucima i bijesom modernizma, profesor Morgan je prijedlozio da alim Tabatabai napiše opšte dijelo o šhizmu u tomovima, i takodje, tom o Kur'anu. Kasnije sam uspjeo da pribavim saglasnost ovog proslavljenog šhitskog eksperta da stavi na stranu svoj monumentalni komentar Kur'ana, al-Mizan, da bi nešto od svog vrijemena pocasnio ovim tomovima.

Proucavajuci godinama sa njim na polju tradicionalne filozofije i teozofije, znao sam da je medju tradicionalnim šhitskim ekspertima on najkvalifikovaniji da napiše takav rad, rad koji bi bio sasvim autentican sa šhitskog gledišta i istovremeno zasnovan na intelektualnim osnovama. Shvatio sam, naravno, ukorijenjenu teškocu pronalaska osobe koja bi bila poštovani vjerski strucnjak, cijenjen od strane šhitske zajednice i neokaljan utjecajem zapadnih nacina mišljenja, a istovremeno upoznat sa zapadnim casnom i mentalitetom zapadnog citaoca, da bi bio sposoban da im uputi svoja tvrdjenja. Na zalost, idealno rješenje nije moglo biti nadjeno u vezi ovog problema, jer u Persiji, kao i svuda u muslimanskom svijetu, danas postoje uobicajeno dvije vrste ljudi povezanih sa vjerskim pitanjima:

1. tradicionalni strucnjaci, koji su kao po pravilu potpuno nesvjesni prirode i psihološke i mentalne strukture modernog covjeka, ili u najboljem slucaju imaju površno znanje o modernom svijetu i
2. savremeni, takozvani, "intelektualci", cija privrzenost islamu je cesto samo sentimentalna i apologetska i koji uobicajeno predstavljaju viziju islama koja ne bi bila prihvatljiva tradicionalnim ekspertima ili muslimanskoj zajednici, umetu.

Tek se u posljednjih nekoliko godina pojavilia nova generacija naucnika, još uvijek izuzetno malobrojna, koja je ujedno ortodoksna i tradicionalna u suštinskom znacenju ovih izraza, i ujedno, dobro poznaje savremeni svijet i jezik koji je neophodan da bi se doseglo do inteligentnog zapadnog citaoca.

U svakom slucaju, kako je cilj profesora Morgana bio da pribavi opis šhizma od strane uvazenog tradicionalnog šhitskog naucnika, ulema, bilo je neophodno obratiti se najvišoj klasi, ciji je alim Tabatabai jedan istaknuti predstavnik. Naravno, u tom slucaju se ne moze ocekivati duboko razumjevanje zapadne citalacke publike, kojoj je rad namjenjen. Cak se njegovo znanje sunitskog islama krece u okviru tradicionalne rasprave izmedju sunizma i šhizma, koja je do sada prihvatana kao gotova cinjenica od njegove strane, i od strane mnogih drugih istaknutih ulema sa obije strane. Postoji više vrsta muslimanskih, i posebno šhitskih ulema, i pojedini medju njima nisu najbolje verzirani u teozofiji i irfanu i ogranicavaju se na egzotericne nauke. Alim Tabatabai predstavlja centralnu i intelektualno dominirajucu klasu šhitskih ulema, koja povezuje interes za jurisprudenciju i kur'anske komentare sa filozofijom, teozofijom i sufizmom, i koji predstavlja univerzalnije tumacenje šhitskog gledišta. Medju klasom tradicionalnih ulema, alim Tabatabai posjeduje ugled strucnjaka podjednako za šerijat i esotericne nauke, a istovremeno, on je istaknuti hakim, ili tradicionalni islamski filozof (ili, tacnije, "teozof"). Tako je zamoljen da obavi ovaj vazan zadatak, uprkos svim teškocama nerazdvojivim od prezentacije polemicke strane šhizma svijetu koji ne vjeruje u islamsko otkrovenje, i za koji snazna ljubav prema Aliju (a.s.) i njegovoj porodici, koju neguju šhiti, jednostavno ne postoji. Zato su izvjesna objašnjenja neophodna, koja ne bi pala na pamet osobi koja piše i misli iskljucivo u okviru gledišta šhitskog svijeta.

Šest godina saradnje sa alimom Tabatabaijem i mnoga putovanja u Kom, i cak Mešed, koji on cesto posjecuje ljeti, pomogli su mi da rad priprjemim postepeno za prijevod na engleski - zadatak koji zahtjeva prijevod znacenja iz jednog svijeta drugom, svijetu koji zapocinje bez opšte osnove u znanju i vjeri, koju uobicajena publika alima Tabatabaia posjeduje. Priredjujuci tekst tako da omoguci potpuno i duboko razumjevanje islamske strukture, tezio sam za potpunim uzimanjem u obzir razlika, koje postoje izmedju tradicionalnog i modernog obrazovanja, kao i posebnih zahtjeva citalacke publike kojoj je rad namjenjen [17].

Ali, stavljajuci na stranu zahtjeve koje su postavljala ova dva uslova, pokušao sam da ostanem vjeran originalu koliko god je moguce, kako bih omogucio nemusiimanskom citaocu da prouci ne samo poruku, vec i formu i intelektualni stil tradicionalnog muslimanskog strucnjaka. Zato citalac mora stalno imati na umu da tvrdnje date u ovoj knjizi nisu upucene od strane alima Tabatabaia umu koja zapocinje sa sumnjom, vec onom koji je u izvjesnosti i koji je štaviše zadubljen u svijet vjere i vjerske odanosti. Dubina sumnje i nihilizam odredjenih tipova modernih ljudi bili bi nepojmljivi za njega. Zato njegove tvrdnje mogu biti povrjemeno teške za razumjevanje, ili neprihvatljive za neke zapadne citaoce. One su takve jedino zato što se obraca publici ciji zahtjev za uzrocnošcu i ciji koncepti nivoa realnosti nisu identicni onom zapadnog citaoca. Takodje, moze biti objašnjenja u kojima je mnogo toga uzeto kao dokazana cinjenica, ili ponavljanja koja se cine kao da vrijedjaju inteligenciju visprijenog zapadnog citaoca, kod koga su analiticke mogucnosti uma uobicajeno razvijenije nego u vecine istocnjaka [18].

U ovim slucajevima, karakteristican nacin njegovog predstavljanja i jedini njemu poznat svijet, svijet savremenog islama i njegov tradicionalni aspekt, moraju biti na umu. Ukoliko argumenti casnog Anselma i casnog Tomasa u vezi dokaza o postojanju Boga ne odgovaraju vecini savremenih ljudi, to nije zato što su moderni ljudi inteligentniji od srednjevijekovnih teologa, vec zato što su se srednjevijekovni strucnjaci obracali ljudima razlicitog mentaliteta, sa razlicitim potrebama u vezi objašnjavanja uzrocnosli. Na isti nacin alim Tabatabai pruza dokaze upucene publici koju poznaje, tradicionalnoj muslimanskoj inteligenciji. Ukoliko ni jedan od njegovih argumenata ne odgovara zapadnom citaocu, to ne treba uzimati kao dokaz tvrdnje da su njegovi zakljucci neodgovarajuci.

Da sumiramo, za ovu knjigu se moze rjeci da je prvo opšte predstavljanje šhizma u savremenom periodu, sacinjeno od strane istaknutog savremenog šhitskog autoriteta. lako su namjenjeni za šire podrucje izvan šhizma, argumenti i metodi predstavljanja su oni iz tradicionalnog šhizma, koji on reprijezentuje i ciji je on stub. Alim Tabatabai je pokušao da predstavi tradicionalno šhitsko stanovište onako kako jeste, kako se u njega vjerovalo, i kako su ga primjenjivale generacije šhita. Nastojao je da bude dosljedan šhitskim stavovima bez obzira na mogucu reakciju spoljašnjeg svijeta i bez ignorisanja posebnih šhitskih odlika, koje su kontroverzne. Da bi prevazišle polemicki nivo, dvije religijske škole bi trebalo ili da svoje razlike ostave po strani pred zajednickom opasnošcu, ili bi nivo raprave sa stupnja istorijskih i teoloških cinjenica i dogmi morao biti uzdignut do cisto metafizickh tumacenja. Alim Tabatabai nije izabrao ni jedan od ovih nacina, vec se zadovoljio opisivanjem šhizma onakvim kakav jeste. On je tezio da bude pravedan u odnosu na šhitsku perspektivu u svijetlu zvanicne pozicije koju zauzima u religioznom šhitskom svijetu, kao strucnjak za obe vrste nauka, egzotericke i esotericne (zahir i batin). Za pojedince koji dobro poznaju islamski svijet lako je da raspoznaju spoljne teškoce sa kojima se suocava jedan takav autoritet u tumacenju ukupnog sagledavanja stvari i posebno u objašnjavanju esoterickih doktrina, koje same mogu zahtjevati istinsku univerzalnost. U ovom djelu ga vidimo kao tumaca i branitelja šhizma, i u egzotericnom i u esotericnom vidu, do mjere do koje mu je njegov polozaj u šhitskom svijetu dozvolio da otvoreno govori o esotericnim ucenjima. Ali, sve što je objelodanjeno nosi sa sobom glas autoriteta koji obezbjedjuje sama tradicija. Iza rjeci alima Tabatabaia stoje cetrnaest vijekova šhitskog islama i kontinuitet i prijenošenje casnog i religioznog znanja, što je bilo omoguceno neprekidnošcu same islamske tradicije.

Autor

Alim sejid Muhamed Hosein Tabatabai [19] rodjen je u Tabrizu 1321 (lunarne), ili 1282 (solarne) godine posle hidzre (1903. godine naše ere) [20] u porodici potomaka casnog poslanika (s.a.), koja je u toku cetrnaest naraštaja davala istaknute islamske ucenjake [21]. Svoje prvo obrazovanje stekao je u rodnom gradu, ovladavajuci elementima arapskog jezika i vjerskih nauka, i kada je bio oko dvadeset godina uputio se na slavni šhitski univerzitet u Nedzefu da bi nastavio više studije. Vecina studenata medrese sljedila je ogranak "prenijetih nauka" (al-ulum al-naqliyah), pogotovo nauka vezanih za Bozanski zakon, figh, ili jurisprudenciju i usul al-fiqh, ili principe jurisprudencije. Alim Tabatabai je u svakom slucaju nastojao da ovlada sa obije grane tradicionalnih nauka, prenijetih i intelektualnih. On je proucavao Bozanski zakon i principe jurisprudencije sa dvojicom velikih strucnjaka toga doba, Mirzom Muhamedaom Hoseinom Nainijem i šejhom Muhamedom Hoseinom Isfahanijem. On je u ovoj oblasti postao takav strucnjak da bi, u slucaju da je potpuno ostao pri tim oblastima, postao jedan od najistaknutijih mudztehida, ili strucnjaka za Bozanski zakon, i bio bi sposoban da vrši veliki politicki i društveni utjecaj.

Ali, to nije bila njegova sudbina. Bio je više privucen intelektualnim naukama i istrajno je izucio kompletan ciklus tradicionalne matematike sa sejidom Abul Kasimom Honsarijem, i tradicionalnu i islamsku filozofiju, ukljucujuci standardne tekstove Šifa od Ibn Sine, Asfar od Sadr al-Dina širazija i Tamid al-Kavaid od Ibn Turkaha, sa sejidom Hoseinom Badkuba'iem, koji je sam bio student dvojice od najpoznatijih strucnjaka teheranske škole, sejida Abdul Hasana Dzilvaha i Aga Ali Moderisa Zanuzija [22].

Pored formalnog obrazovanja, ili onog koje tradicionalni muslimanski izvori nazivaju "stecenim naukama" (ilm-i husuli) alim Tabatabai je izucavao i "neposredne nauke" (ilm-i-huduri), ili gnoseologiju, preko koje se znanje prijetvara u nadzemaljsku realnost. Imao je srecu da sretne velikog strucnjaka za islamsku gnoseologiju, Mirzu Ali Kadija, koji ga je uputio u Bozanske tajne i vodio ga na njegovom putovanju ka duhovnom savršenstvu. Jednom mi je Tabatabai rekao da je prije susreta sa Kadijem proucavao Fusus al-hikam, Ibn Arabija, i mislio da ga dobro poznaje. A kada je sreo ovog strucnjaka stvarne duhovne nadmoci, shvatio je da ne zna ništa. Rekao mi je, takodje, da kad bi Mirza Ali Kadi zapocio da poducava Fusus, to je bilo kao da su svi zidovi u sobi progovorili o realnosti gnoseologije i ucestvovali u njegovom izlaganju. Zahvaljujuci ovom strucnjaku godine u Nedzefu su za alima Tabatabaia bile ne samo period intelektualnog obrazovanja, vec i period asketizma i duhovne prakse, što mu je omogucilo da dostigne takvo stanje duhovnog ispunjenja koje se cesto pominje kao razlaz sa mracnjaštvom materijalnih ogranicenja (tajrid). On je provodio duge periode u postu i namazu i podvrgavao se dugim intervalima apsolutne tišine. Danas je uz njega tišina savršene kontemplacije i koncentracije, cak i onda kada govori.

Alim Tabatabai se vratio u Tabriz 1314 (lunarne) godine nakon hidzre (1934. g. naše ere) i proveo par mirnih godina poducavajuci mali broj ucenika, ali je do tada bio još uvijek nepoznat u vjerskim krugovima Persije. Razorni dogadjaji Drugog svijetskog rata i okupacija Persije od strane Rusije doveli su alima Tabatabaia iz Tabriza u Kom 1324 (solarne) godine posle hidzre (1945. g. naše ere). Kom je tada bio, nastavlja da bude i sada, centar vjerskog proucavanja u Persiji. Na svoj skroman i tih nacin, alim Tabatabai je zapocio da poducava u tom casnom gradu, usredsredjujuci se na tumacenje Kur'ana i tradicionalnu islamsku filozofiju i teozofiju, koja mnogo godina nije prijedavana u Komu. Njegova magnetna privlacnost i duhovno prisustvo ubrzo su privukli k njemu neke od najinteligentnijih i najnaprijednijih studenata, i on je postepeno ucenje Mulla Sadra još jednom ucinio temeljem tradicionalnog nastavnog programa. Još uvijek mi je zivo sjecanje na njegova javna prijedavanja u jednoj od dzamija medresa u Komu, gde je prijed njim bilo skoro cetiri stotine studenata, da bi upili njegovu mudrost.

Angazovanje alima Tabatabaia od njegovog dolaska u Kom obuhvatalo je, takodje, ceste posjete Teheranu. Posle Drugog svjetskog rata, kada je marksizam bio u modi medju pojedinim mladim ljudima u Teheranu, on je bio jedini vjerski ucenjak koji se suocio sa proucavanjem filozofske osnove komunizma i pribavio odgovor dijalektickom materijalizmu sa aspekta tradicionalnog gledišta. Plod tog napora bilo je jedno od njegovih kapitalnih dijela, Usul-i falsafah wa rawish-i ri'alism (Principi filozofije i metod realizma) u kome je branio realizam u njegovom tradicionalnom i srednjovijekovnom znacenju, nasuprot svoj dijalektickoj filozofiji.

On je, takodje, poducavao mnogobrojne studente iz persijske zajednice modernom obrazovanju.

Od svog dolaska u Kom, alim Tabatabai je bio neumoran u svojim naporima da mudrost i intelektualnu poruku islama prenese studentima tri razlicita nivoa: velikom broju tradicionalnih studenata iz Koma, koji su sada razbacani po cjeloj Persiji i drugim šhitskim zemljama, selektivnijoj grupi studenata, koju je poducavao irfanu i sufizmu u manjim intimnijim krugovima, koji su se uobicajeno okupljali u njegovoj kuci, ili na drugom privatnom mjestu, cetvrtkom uvece, i, takodje, grupi Persijanaca modernog obrazovanja i povrjemeno onima koji nisu Persijanci, sa kojima se susretao u Teheranu. U toku zadnjih deset ili dvanaest godina odrzavali su se redovni sastanci u Teheranu, kojima je prisustvovala odabrana grupa Persijanaca, a u jesen sastanci sa Henri Korbinom, na kojima su raspravljani najdublji i najurgentniji duhovni i intelektualni problemi, i na kojima sam ja uobicajeno imao ulogu tumaca i prijevodioca. Tih godina sa alimom Tabatabaijem nismo proucavali samo klasicne tekstove o Bozanskoj mudrosti i saznanju, vec kompletan ciklus onoga što bi se moglo nazvati uporednom gnoseologijom, kada su casni tekstovi iz svake od glavnih religija, koji sadrze skrivena i gnoseološka ucenja, kao što su tao cc-cing, upanišade i Jovanovo jevandjelje bili proucavani i uporedjeni sa sufizmom i islamskom gnoseološkom doktrinom uopšte.

Otuda je alim Tabatabai ucinio duboki snazan utjecaj podjednako na tradicionalne i moderne krugove u Persiji. On je pokušao da stvori novu intelektualnu elitu medju savremeno obrazovanim slojevima, koji zele da budu upoznati sa islamskim inteletkualizmom kao i sa savremenim casnom, takodje. Mnogi od njegovih tradicionalnih studenata, koji pripadaju sloju ulema, pokušali su da sljede njegov primjer u ovom znacajnom nastojanju. Pojedini od njegovih studenata, kao što su sejid Dzalal al-Din Aštijani, sa Univerziteta u Mešedu, i Morteza Motahari, sa teheranskog univerziteta, ucenjaci su znacajne reputacije. Alim Tabatabai cesto govori o drugima medju njegovim studentima koji posjeduju velike duhovne kvalitete, ali ih ne iskazuju javno.

U dodatku napoornog rada na poducavanju i upucivanju, alim Tabatabai je sebe okupirao pisanjem mnogih knjiga i clanaka, koji svjedoce o njegovim znacajnim intelektualnim mocima i širini saznanja u svijetu tradicionalnih islamskih nauka [23].

Danas u svom domu u Komu, casni strucnjak posvecuje skoro svo svoje vrijeme kur'anskom komentaru i upucivanju pojedinih od najboljih studenata. On ostaje simbolom onoga što je najstabilnije u dugoj tradiciji islamskog obrazovanja i nauke, i njegovo prisustvo nosi miomiris koji moze poticati samo od onoga ko je okušao plod Bozanskog saznanja. On svojom licnošcu sluzi za primjer plemenitosti, poniznosti i traganja za istinom, što je karakterisalo najsjajnije muslimanske ucenjake kroz vijekove. Njegovo znanje i njegovo prezentiranje su svjedocanstvo o tome šta je pravo islamsko ucenje, koliko duboko i koliko metafizicko, i koliko razlicito od toliko površnih izlaganja pojedinih orijentalista ili izopacenih karikatura mnogih muslimanskih modernista. Naravno, on nema saznanje o modernom mentalitetu i prirodi savremenog svijeta, što bi moglo biti pozeljno, ali to bi se teško moglo ocekivati od nekoga cije je zivotno iskustvo ograniceno tradicionalnim krugovima Persije i Iraka.

Mora se dodati koja rijec u vezi transliteracije arapskih i persijskih rjeci i nacinu na koji se oslanjalo na islamske izvore. Po pitanju transliteracije sljedio sam standardni sistem korišcen u vecini radova u vezi islama, ali u upucivanju na islamska dijela, pokušavao sam da ostanem potpuno vjeran originalnom rukopisu. Autor, kao i vecina persijskih pisaca, upucuje na arapska dijela dobro poznata u svijetu govornog persijskog jezika u njihovom persijskom obliku, a u pogledu manje poznatih dijela na originalnom arapskom. Na primjer, na Tabarijevu istoriju autor upucuje kao na Tarikh-i Tabari, koristeci idafah konstrukciju na persijskom, koja daje isto znacenje kao rijec "of' (od - na bosanskom) na engleskom. Ovo moze biti zbunjujuce za onoga ko zna arapski, a ne persijski, ali to odrazava osjecanje za duhovnu i religioznu klimu u Persiji, gde se dva jezika koriste jedan uz drugog. U svakom slucaju, takve autorove prijeporuke transliterovane su u skladu sa originalom. Ja sam jedino pokušao da ih ucinim uniformnim i da dam dovoljno indikacija u bibliografiji, kako bih ucinio jasnim o kom autori i djelu se radi. Takodje, u bibliografiji se nalaze samo ona dijela na koja se poziva alim Tabatabai, kao na svoj izvor, a ne neka sekundarna, ili primarna dijela, koja sam mogao dodati ja sam. Takodje, popis bibliografije je nacinjen prema nazivu dijela, a ne prema imenu autora, što je uvijek bio metod koji se koristio u islamskim krugovima.

Iz tehnickih razloga, dijakrilicke oznake na arapskim rjecima koje su postale rasprostranjene u engleskom, i kurzivi u slucaju svih arapskih rjeci koje se pojavljuju u tekstu, korišceni su samo u indeksu i pri prvom pojavljivanju rjeci.

Na kraju, zelio bih da se zahvalim profesoru Kenetu Morganu, cije su snazno interesovanje i hvale vrijedno strpljenje u pogledu ovog projekta ucinili ovaj poduhvat mogucim, kao i gospodinu Vilijamu Citiku, koji mi je mnogo pomogao pri pripremanju rukopisa za štampu.

sejid Hosein Nasr
Teheran
rabi al-aval, 1390.
ordibehešt, 1350.
maj, 1971.



UVOD

Ova knjiga, koju smo nazvali "šhije u islamu" [24] nastoji da razjasni pravi identitet šhizma, koji je, pored sunizma, jedan od dvije glavne grane islama. Ona se posebno bavi porijeklom i razvojem šhizma, vrstom religijske misli prisutne u šhizmu i islamskim naukama i kulturom, videnim sa šhitske tacke gledišta.

Znacenje religije (din), islama i šhizma

Religija [25]. Nema sumnje da je svaki pripadnik ljudske rase privucen ka svojim bliznjima i da se u svom zivotu u društvu ophodi na nacine koji su povezani i ispreplijetani. Njegova ishrana, konzumiranje tecnosti, san, budno stanje, razgovor, slušanje, nacin na koji sjedi, šetnja, njegovi društveni kontakti i susreti, iako su istovremeno formalno i spoljašnje razliciti, neprestano su povezani jedno sa drugim. Pojedinac ne moze ciniti tek bilo šta, na bilo kom mjestu i nakon bilo kog drugog akta. Postoji ustrojstvo koje mora biti poštovano.

Postoji, znaci, jedno ustrojstvo koje upravlja radnjama koje covjek cini na svom putu kroz zivot, ustrojstvo protiv koga se njegovo djelanje ne moze buniti. U stvarnosti, sva ova cinjenja poticu iz posebnog izvora. Taj izvor je covjekova zelja za srecnim zivotom, zivotom u kome zeljene stvari moze dostici u najvecoj mogucoj mjeri, i u kome bi bio zadovoljan. Ili, mozda se moze rjeci da covjek zeli da osigura stabilniji put svojim potrebama radi produzenja svoje egzistencije.

Zato covjek neprestano usaglašava svoje djelanje pravilima i zakonima, bilo da ih je on sam ustanovio, bilo da je prihvatio tudje, i zato za sebe odabira poseban zivotni put izmedju svih ostalih postojecih mogucnosti. On radi da bi obezbjedio sredstva za zivot i ocekuje da njegovo cinjenje bude usmjeravano zakonima i propisima koji se moraju sljediti. Da bi zadovoljio svoje culo ukusa i savladao glad i zed, on jede i pije, jer konzumiranje hrane i pica smatra neophodnim za produzavanje svog postojanja. Ovo pravilo bi moglo biti ponovljeno na mnogim drugim primjerima.

Pravila i zakoni koji upravljaju ljudskim zivotima zavise u pogledu prihvatanja od temeljnih vjerovanja koje covjek ima u vezi prirode univerzalnog postojanja, ciji je i on sam dio, i takodje, i od njegovog ubedjenja i procene tog postojanja. Da principi koji upravljaju covjekovim radnjama zavise od njegove koncepcije kao ljudskog bica, postaje jasno ukoliko covjek razmisli na trenutak o razlicitim koncepcijama koje ljudi imaju o prirodi svijeta i covjeka.

Oni koji smatraju da je univerzum ogranicen samo na ovaj materijalni, culni svijet, i da je sam covjek potpuno materijalan i zato izlozen uništenju nakon što izdahne u trenutku smrti, sljede nacin zivota skrojen da im obezbjedi ispunjenje njihovih materijalnih prohtjeva i prolaznih svjetovnih zadovoljstava. Oni teze iskljucivo tom putu, nastojeci da pod svoju kontrolu stave prirodne uslove i zivotne faktore.

Slicno, postoje oni koji, kao obican svijet medju idolopoklonicima, smatraju da je svijet prirode stvorio bog iznad prirode, i to posebno za covjeka, snabdevši ga mnogobrojnim darovima, da bi covjek imao koristi od njegove dobrote. Takvi ljudi organizuju zivot na takav nacin da boga ucine zadovoljnim, i da ne izazovu njegovu ljutnju. Oni vjeruju da ce, ako zadovolje boga, on umnoziti svoje nagrade i uciniti ih trajnim, a ako ga naljute, on ce im ih oduzeti.

Na drugoj strani, ljudi kao što su zoroasterijanci, Jevreji, hrišcani i muslimani, slijede "uzvišenu stazu" kroz ovaj zivot, jer vjeruju u Boga i vjecni zivot covjeka, i covjeka smatraju odgovornim za svoja dobra i zla dijela. Kao rezultat toga, Sudnji dan (qiyamat) prihvataju kao dokazan i slijede put koji vodi ka sreci i u ovom, i u sljedjecem svijetu.

Ukupnost ovih fundamentalnih vjerovanja vezanih za prirodu covjeka, univerzum i zapovijesti u saglasnosti sa njima, koje se primjenjuju na covjekov zivot, naziva se religijom (din). Ukoliko postoji neslaganje u ovim osnovnim vjerovanjima i propisima, oni se nazivaju školama, kao što su sunitska i šhitska škola u islamu i nestorijanci u hrišcanstvu. Zato mozemo reci da covjek, cak i ako ne vjeruje u Boga, nikada ne moze biti bez religije, ukoliko religiju prihvatamo kao zivotni program zasnovan na cvrstom vjerovanju. Religija nikada ne moze biti odvojena od zivota i nije samo pitanje odredjenog akta.

Casni Kur'an tvrdi da covjek nema drugog izbora do da sljedi religiju, koja je staza postavljena isprijed njega od strane Boga, da bi njenim utiranjem stigao do Njega. U svakom slucaju, oni koji su prihvatili religiju istine (islam) [26] koracaju u punoj odanosti ka Bozijem putu, dok su oni, koji nisu prihvatili religiju istine, skrenuli sa Bozanskog puta i slijede pogriješan put [27].

Islam etimološki znaci priklanjanje i poslušnost. casni Kur'an religiju koja covjeka poziva k tome naziva "islam", obzirom da je njegova generalna namjera priklanjanje covjeka zakonima koji upravljaju univerzumom i ljudima, sa ciljem da kroz ovo priklanjanje covjek cini ibadet samo Jednom Bogu i sluša samo Njegove zapovijesti [28].

Kako nam casni Kur'an kaze, prva osoba koja je ovu religiju nazvala "islamom", a njegove sljedbenike "muslimanima", bio je poslanik Ibrahim, alejhis salam [29].

Šhia, što doslovno znaci sljedbenik ili pristalica, odnosi se na sve one koji nasljedjivanje poslanika - neka su Boziji mir i blagoslov sa njim! [30] smatraju posebnim pravom poslanikove porodice i koji na polju islamskih nauka i kulture sljede školu poslanikove porodice (ahl-i bayt) [31].

ISTORIJSKA POZADINA ŠHIZMA

Nastanak i razvoj šhizma


Šhizam pocinje sa prvim oslovljavanjem ucinjenim u vezi Alijevih (a.s.) pratilaca (shi'ah-i Ali) (Alijevi šhije), prvog vodje iz poslanikove (s.a.) porodice, za vrijeme zivota samog poslanika (s.a.) [32].
Tok prvih manifestacija i kasnijeg širenja islama za dvadeset i tri godine poslanstva stvorio je mnogo uslova koji su pojavljivanje medju poslanikovim pratiocima grupe, kao što je šhitska, ucinili nuznim.

Casni poslanik (s.a.) je, za vrijeme prvih dana svoga poslanstva, kada mu je na osnovu Kur'ana nalozeno da pozove svoje najblize srodnike u svoju religiju [33], jasno rekao da ce onaj, ko prvi prihvati njegov poziv, postati njegov zamjenik i nasljednik. Ali (a.s.) je bio taj koji je prvi iskoracio i prigrlio islam. Poslanik (s.a.) je prihvatio Alijevo (a.s.) priklanjanje vjeri i na taj nacin ispunio svoje obecanje [34].

Sa šhitske tacke gledišta, cini se nevjerovatnim da bi vodja pokreta za vrijeme prvih dana svoga angazovanja predstavio neznancima jednog od svojih pomocnika kao svog nasljednika i zamjenika, a da ga ne bi predstavio svojim potpuno odanim i privrzenim pomocnicima i prijateljima. Takodje, ne cini se vjerovatnim da bi takav vodja prhvatio nekoga kao svog zamjenika i nasljednika, i predstavio ga kao takvog drugima, a da bi zatim, u toku svog zivota i religiozne misije, lišio svog zamjenika njegovih duznosti kao zamjenika, ne poštujuci njegov polozaj nasljednika, i odbio da napravi bilo kakvu razliku izmedju njega i drugih.

Poslanik (s.a.) je, prema neospoornim i potpuno autenticnim hadisima, i šhitskim i sunitskim, jasno potvrdio da je Ali (a.s.) pošteden zabluda i grijeha u svojim rjecima i djelima. Šta god da je on rekao i uradio bilo je u potpunoj saglasnosti sa ucenjima religije [35] i on je bio najobrazovaniji medju ljudima u pitanjima koja su se odnosila na islamske nauke i naloge [36].

Za vrijeme poslanstva, Ali (a.s.) je ucinio mnogo dragocenih usluga i podnio znacajne zrtve. Kada su nevjernici iz Meke odlucili da ubiju poslanika (s.a.) i opkolili njegovu kucu, casni poslanik (s.a.) je odlucio da se iseli u Medinu. Upitao je Alija (a.s.): "Hoceš li leci u moj krevet nocas, tako da oni pomisle da ja spavam, kako bih bio poštedjen njihovog progona?" Ali (a.s.) je prihvatio ovaj opasan zadatak raširenih ruku. Ovo je zabjelezeno u razlicitim prijedanjima i zbirkama hadisa.
(Prijeseljenje iz Meke u Medinu oznacava datum pocetka islamskog kalendara, i poznato je kao hidzra).

Ali (a.s.) je, takodje, sluzio ucestvujuci u bitkama kod Badra, Uhuda, Hajbara, Handaka i Hunajna, u kojima su pobjede postignute uz njegovu pomoc bile takve da, ukoliko Ali (a.s.) ne bi bio prisutan, neprijatelj bi najvjerovatnije iskorijenio islam i muslimane, kako je zabjelezeno u prijedanjima o poslanickim bitkama i zbirkama hadisa. Za šhiie, glavni dokaz o Alijevoj (a.s.) legitimnosti u pogledu nasljedjivanja poslanika (s.a.) jeste dogadjaj na Gadir Humu [37], kada je poslanik (s.a.) izabrao Alija (a.s.) za "opšte starateljstvo" (walayat-i-ammah) nad ljudima, i ucinio je Alija (a.s.), kao što je on sam, valijom (wali) [38].

Ocigledno je da su zbog tako osobitih zasluga i priznanja, zbog Alijevih (a.s.) posebnih vrlina koje su svi priznavali [39], i zbog velike ljubavi koje je poslanik (s.a.) pokazivao prema njemu [40], pojedini od poslanikovih (s.a.) sljedbenika, koji su Alija (a.s.) poznavali dobro, zavoleli Alija (a.s.). Oni su se okupili oko Alija (a.s.) i sljedili ga u tolikoj mjeri da su drugi njihovu ljubav poceli smatrati prijeteranom, a nekolicina je, mozda, postala ljubomorna na njega. Pored svih ovih elemenata, u mnogim poslanikovim izrekama nailazimo na pozivanje na "Alijeve (a.s.) šhiie" i "šhiie iz poslanikove (s.a.) porodice" [41].

Uzrok odvajanja šhitske manjine od sunitske vecine

Alijevi (a.s.) prijatelji i sljedbenici su vjerovali da nakon poslanikove (s.a.) smrti religiozna vlast (marha'iyat-i ilmi) pripada Aliju (a.s.). Ovo vjerovanje je poticalo od njihove ocene Alijevog (a.s.) polozaja u mjestu kod poslanika (s.a.), njegovog odnosa sa odabranim medju pratiocima, kao i njegovog odnosa sa muslimanima uopšte. Samo je slucaj koji se desio posljednjih dana poslanikovog zadnjeg bolovanja ukazao da postoji suprotstavljanje njihovom stanovištu [42].
Suprotno njihovom ocekivanju, upravo u trenutku kada je poslanik (s.a.) umro, dok su njegovi posmrtni ostaci još uvijek bili nesahranjeni, i dok su njegova porodica i nekoliko pratilaca bili zauzeti pripremama oko sahrane i pogrebnih obreda, Alijevi (a.s.) sljedbenici i prijatelji su primili vest o aktivnostima druge grupe koja je otišla do dzamije, gde je bila okupljena zajednica suocena sa iznenadnim gubitkom svoga vodje. Ova grupa, koja je kasnije obrazovala vecinu, okupila se u velikoj zurbi da bi izabrala kalifu muslimanima, sa ciljem osiguranja dobrobiti zajednici i rješavanja njenih trenutnih problema. Oni su ovo ucinili bez konsultovanja sa poslanikovom porodicom, njegovom rodbinom ili njegovim mnogobrojnim prijateljima, koji su bili zauzeti pogrebom, i kojima nisu poslali ni najkracu poruku. Tako su Ali (a.s.) i njegovi pratioci bili suoceni sa svršenim cinom [43].

Ali (a.s.) i njegovi prijatelji, kao što su Abas, Zubeir, Salman, Abu Dar, Mikdad i Amar, nakon što su okoncali pokop poslanikovih ostatka, postali su svjesni postupka na koji je kalif izabran. Oni su se pobunili protiv izbora kalifa na osnovu konsultacija, ili izbora, i takodje, protiv onih koji su bili odgovorni za sprovodjenje izbora. Oni su cak pruzili svoje sopstvene dokaze i argumente, ali odgovor koji su dobili je bio da je blagostanje muslimana bilo na kocki i da rješenje lezi u onom što je ucinjeno [44].

Ovaj protest i kriticizam su bili ti koji su od vecine razdvojili manjinu koja je sljedila Alija (a.s.), cineci njegove sljedbenike poznatim kao "pristalice" ili Alijevi (a.s.) "šhie".

Kalifat toga vrijemena je bio zabrinut da se zaštiti protiv imena koje je bilo dato šhiiskoj manjini, što je muslimansko društvo delilo na sekte, sastavljene od vecine i manjine. Kalifove pristalice su kalifat smatrale pitanjem saglasnosti zajednice (ijma), a one koji su prigovarali nazivali su "protivnicima lojalnosti". Tako su oni izjavljivali da šhie stoje nasuprot muslimanskoj zajednici. Ponekad su šhiama dodeljivali druga pogrdna i omalovazavajuca imena [45].

Šhizam je optuzivan od prvog momenta usljed politicke situacije toga doba, pa tako nije mogao stvariti bilo šta pukim politickim protestom. Da bi ocuvao dobrobit islama i muslimana, a takodje, usljed pomanjkanja dovoljne politicke i vojne moci, nije tezio ka zapocinjanju ustanka protiv postojeceg politickog sistema, koji bi bio ustanak u krvi. Ipak, oni koji su se bunili protiv osnovanog kalifata, odbili su da se priklone vecini u pogledu odredjenih pitanja vjere i nastavli su u uvjerenju da Aliju (a.s.) pripada nasljedstvo poslanika (s.a.) i religiozna vlast [46]. Oni su vjerovali da sva religijska i duhovna pitanja treba uputiti njemu i pozivali su ljude da postanu njegovi sljedbenici [47].

Dva problema sukcesije i vlasti u religijskim naukama

U skladu sa islamskim ucenjima koja cine njegovu osnovu, šhizam je vjerovao da je najvaznije pitanje sa kojim se suocava muslimanska zajednica tumacenje i razjašnjavanje islamskih ucenja i nacela u religijskim naukama [48].
Tek nakon takvog razjašnjenja mogla bi biti razmatrana primjena ovih ucenja u društvenom poretku. Drugim rjecima, šhizam je vjerovao da bi, prije svega drugog, clanovi društva morali da budu u stanju da dobiju istinitu viziju svijeta i ljudi, zasnovanu na pravoj prirodi stvari. Tek tada oni mogu znati i obavljati svoje duznosti kao ljudska bica - u cemu lezi njihovo istinsko blagostanje; cak i ako je obavljanje ovih religijskih obaveza suprotno njihovim zeljama. Nakon cinjenja ovog prvog koraka, religiozna vlast bi morala ocuvati i sprovesti stvarno islamsko ustrojstvo u društvu na takav nacin da covjek ne cini ibadet bilo kome do Bogu, da posjeduje licnu i društvenu slobodu do moguce mjere, i da ima koristi od stvarne licne i društvene pravde.

Ova dva kraja mogla bi spojiti samo nepogriješhva osoba koju Bog cuva od cinjenja grešaka. U suprotnom, ljudi bi postali vladari, ili religiozne vlasti, koje nisu oslobodjene mogucnosti izvrtanja misli ili cinjenja izdajstva u duznostima koje su im natovarene. Ukoliko bi se to desilo, pravedna i oslobadjajuca uprava islama postepeno bi se pretvorila u diktatorski rezim i potpuno autokratsku vladu. Štaviše, cista religijska ucenja bi mogla, kao što je vidjeno u slucaju drugih religija, postati zrtvom promjene i izvrtanja u rukama sebicnih naucnika, datih radi zadovoljenja njihovih tjelesnih prohtjeva. Kako je potvrdio casni poslanik (s.a.), Ali (a.s.) je savršeno i potpuno slijedio Boziju knjigu i poslanicku tradiciju, podjednako u djelima i rjecima [49].

Sa šhitskog stanovišta, ako bi se, kao što vecina kaze, samo Kurejšije protivile pravednom Alijevom (A.S.) kalifatu, tada bi vecina morala odgovoriti Kurejšhiama [50] iznoseci ono što je ispravno. Oni su morali obuzdati svo protivljenje pravom razlogu na isti nacin na koji su se borili protiv grupe koja je odbila da placa religioznu taksu (zakat). Vecina nije smijela ostati ravnodušna u odnosu na ono što je pravo iz straha od protivljenja Kurejšija.

Ono što je sprjecilo šhite u prihvatanju glasackog metoda pri izboru kalifa od strane ljudi bio je strah od štetnih posljedica koje su mogle proisteci iz toga: strah od moguceg izopacenja islamske vlade i uništenja cvrstih temelja uzvišenih vjerskih nauka. Desilo se da su kasniji dogadjaji iz islamske istorije potvrdili opravdanost ovog straha (ili predskazanja), posljedica cega je bilo to da su šhiti postali još cvršci u svom vjerovanju. U svakom slucaju, u toku ranijih godina, usljed malog broja svojih sljedbenika, spolja se cinilo kao da se šhizam utopio u vecinu, mada je on nastavio sa nastojanjima ovladavanja islamskim ucenjima iz poslanikove (s.a.) porodice i pozivanjem ljudi k sebi. Istovremeno, radi ocuvanja snage islama i obezbjedjenja njegovog progresa, šhizam nije ispoljio bilo kakvo otvoreno protivljenje u odnosu na ostali dio islamskog društva. Clanovi šhitske zajednice su se cak ruku pod ruku borili sa sunitskom vecinom u casnim ratovima (dzihadu) i ucestvovali u javnim poslovima. Sam Ali (a.s.) je upucivao sunitsku vecinu u interesu sveukupnog islama, kad god je to bilo nuzno [51].

Politicki metod izbora kalifa glasanjem i njegovo neslaganje sa šhiiskim stanovištem

Šhizam vjeruje da ce Bozanski zakon islama (šerijat), cija bit je sadrzana u Bozijoj Knjizi i u tradiciji (sunama) [52] casnog poslanika (s.a.), ostati vazeci do Sudnjeg dana, i da ne moze, i da nikada nece biti promijenjen. Vlada koja je stvarno islamska ne moze pod bilo kojim izgovorom odbiti da u potpunosti sprovede šerijatske zakone [53].
Jedina duznost islamske vlasti je da donosi odluke putem konsultacija u granicama utvrdjenim šerijatom i u saglasnosti sa zahtjevima trenutka. Zakletva odanosti Abu Bakru u Sakifi, koja je bar djelimicno bila motivisana politickim razlozima, i incident, u hadisima opisan kao "mastilo i hartija" [54], koji se desio za vrijeme zadnjih dana bolesti casnog poslanika (s.a.), otkrivaju cinjenicu da su oni, koji su upravljali i podrzavali pokret izbora kalifa putem glasanja, vjerovali da Bozija knjiga mora biti ocuvana u obliku ustava. Oni su isticali svijetu Knjigu i obracali mnogo manje paznje na rjeci casnog poslanika (s.a.), kao na nepromjenljiv izbor islamskih ucenja. Izgleda da su oni prihvatili izmjene izvjesnih aspekata islamskih ucenja, vezanih za vlast, radi udovoljavanja uslovima trenutka i za ljubav opšteg blagostanja.

Tendencija isticanja samo odredjenih principa Bozanskog zakona potvrdjena je u mnogim hadisima, koji su prenijeti kasnije u vezi pratilaca casnog poslanika (s.a.). Na primjer, pratioci su se smatrali nezavisnom vlašcu u pitanjima Bozanskog zakona (mujtahid) [55], u stanju da donesu nezavisnu presudu (ijtihad) u društvenim poslovima. vjerovalo se, takodje, da ce, ukoliko uspiju u svom zadatku biti ce nagradjeni od strane Boga, a ako ne uspiju, Bog ce im oprostiti, jer su bili medju pratiocima.

Ovo stanovište je bilo široko rasprostranjeno u toku prvih godina nakon smrti casnog poslanika (s.a.). Šhizam zauzima strozi stav i vjeruje da cinjenja pratilaca, kao i svih drugih muslimana, moraju biti ocijenjena strogo u saglasnosti sa šerijatskim ucenjima. Na primjer, desio se komplikovan incident u kome je ucestvovao slavni vojni zapovjednik Halid ibn Valid, u kuci jednog od utjecajnih muslimana toga doba, Malika ibn Nuvajra, što je dovelo do smrti ovog posljednjeg. Cinjenica da Halid uopšte nije pozvan na odgovornost za ovaj incident, usljed toga što je on znacajni vojni celnik [56] u ocima šhizma ukazuje na neprikladnu popustljivost prema nekim djelima pratilaca, što je ispod norme savršene poboznosti i pravednosti, koja je ustanovljena na osnovu postupaka duhovne elite medju pratiocima.

Drugi obicaj iz ranih godina, koji je šhizam kritikovao, bilo je ukidanje Humsa [57] clanovima poslanikove (s.a.) porodice i njegovoj rodbini [58].

Slicno, zbog znacaja koji je šhizam pridavao izrekama i sunetima casnog poslanika (s.a.), teško je razumjeti zašto je zapisivanje tekstova hadisa bilo potpuno zabranjeno i zašto je, koliko bi bio pronadjen zapisani hadis, on morao biti spaljen [59].
Znamo da je tako nastavljeno za vrijeme kalifata khulafa rashidun [60] u vrijeme umajidskog perioda [61] i nije prijestalo do perioda Umar ibn Abd al-'Aziza, koji je vladao od 99. do 101. godine nakon hidzre (717. do 719. godine naše ere) [62].

Za vrijeme perioda drugoga kalifa (13-25. godine nakon hidzre, 634-644. godine naše ere) postojala je neprekidnost u politici isticanja izvjesnih aspekata šerijata, i ostavljanja po strani odredjene prakse za koju šhiti vjeruju da ju je casni poslanik (s.a.) praktikovao i njoj poducavao. Pojedina praksa je bila zabranjena, pojedina ispuštena, a izvjesna dodata.

Na primjer, Omer je zabranio hodocašce tamattu (vrsta hodocašca kod koga se obred umrah obavlja umjesto obreda hadza) za vrijeme svog kalifata, propisom po kome ce prijekršioci biti kamenovani, i to uprkos cinjenici da je casni poslanik - neka je mir sa njim - zasnovao, što je u skladu sa ajetom 196. sure II u Kur'anu, posebnu formu za obred hodocašca, koju moraju primjeniti hodocasnici koji dolaze iz daleka. Takodje, za vrijeme zivota casnog poslanika (s.a.), bila je praksa da se u pozivu na molitvu kaze: "Pozurite na najbolje dijelo" (hayya ala khayr el-amal), ali je Omer nalozio da se to ispusti, zato što bi to, kako je rekao, sprjecilo ljude od ucestvovanja u casnom ratu, dzihadu. (To se još uvijek govori u šhitskim pozivima na molitvu, ali ne i u sunitskim). Takodje, bilo je dopuna šerijatu. Za vrijeme poslanika (s.a.) razvod je bio valjan samo ukoliko su tri izjave o razvodu ("Razvodim se od tebe") ucinjene u tri razlicite situacije, ali Omer je dozvolio da trostruka izjava o razvodu bude ucinjena istovremeno. Teške kazne su se primjenjivale na one koji su kršili izvjesne od ovih novih pravila, kao što je kamenovanje u slucaju mut'ah braka.

Za vrijeme vladavine drugog kalifa, nove društvene i ekonomske snage vodile su ka nejednakoj raspodjeli narodnog blaga (bayt al-mal) medju ljudima [63], postupanje koje je kasnije bilo uzrok zacudujucih klasnih razlika i uzasnih i krvavih borbi medju muslimanima. U to vrijeme, Muavija je vladao u Damasku u maniru persijskih i vizantijskih careva, pa mu je cak dodijeljena i titula "Khusraw" Arapa (persijska titula za najvišu imperijalnu vlast), ali protiv njega nije ucinjen ozbiljniji protest zbog svjetovnog tipa njegove vladavine [64].

Drugog kalifa je ubio persijski rob 25. godine nakon hidzre (644. godine naše ere). Na osnovu saglasnosti vecine glasova u šestoclanom savjetu, koji se sastao na zapovjed drugog kalifa prije njegove smrti, treci kalifa je izabran. Treci kalifa nije sprjecio svoje rodjake Umajide da postanu vladajuca klasa za vrijeme njegovog kalifata, i pojedine od njih je postavio kao vladare u Hedzazu, Iraku, Egiptu i drugim muslimanskim zemljama [65].

Ovi rodjaci su postali nehajni u primjeni moralnih principa u vlasti. Neki od njih su otvoreno cinili nepravdu i tiraniju, grijeh i protivpravnost, i kršili su izvjesna nacela strogo utvrdjenih islamskih zakona.

Nedugo zatim, struje protesta su pocele da teku ka prijestonici. Ali kalifa, koji je bio pod utjecajem svoje rodbine, pogotovo Marvana ibn Hakama [66], nije dejstvovao brzo i odlucno da bi odstranio razloge usljed kojih su se ljudi bunili. Ponekad se dješavalo da oni koji protestuju budu kaznjeni i uklonjeni.

Incident koji se dogodio u Egiptu ilustruje prirodu vladavine treceg kalifa. Grupa muslimana iz Egipta pobunila se protiv Osmana, koji je, osjetivši opasnost, pozvao Alija (a.s.) u pomoc, izrazavajuci kajanje. Ali (A.S.) je rekao Egipcanima: "Vi ste se pobunili da biste našli pravdu i zivotnu istinu. Osman se pokajao rekavši: "promjenicu svoj nacin i ispunicu vaše zelje za tri dana. Uklonicu tiranske vodje".
Ali (a.s.) je zatim sa njima sacinio sporazum u Osmanovo ime, i oni su krenuli kucama. Na povratku su sreli Osmanovog roba, kojije na svojoj kamili jahao put Egipta. Postali su sumnjicavi i prijetrazili su ga. Kod njega su našli pismo za guvernera Egipta, u kome je pisalo:
"U lme Boga! Kada Abdel Rahman ibn Adis stigne do vas, udarite mu stotinu udaraca bicem, obrijte njegovu glavu i bradu i uputite ga na izdrzavanje duge zatvorske kazne. Isto ucinite sa Amarom ibn al-Hamkom, Suda ibn Hamaranom i Urva ibn Nibaom."

Egipcani su uzeli pismo i vratili se kod Osmana ljuti.
Rekli su: "Iznevjerili ste nas!"
Osman je negirao pismo.
Oni su rekli: "Pismo je nosio Vaš sluga."
On je odgovorio: "On je to ucinio bez mog znanja".
Oni su rekli: "Jahao je na Vašoj kamili". On je odgovorio: "Moju kamilu su ukrali."
Oni su rekli: "Pismo je napisano rukopisom Vašeg sekretara."
On je odgovorio: "To je ucinjeno bez mog znanja i dozvole."
Oni su kazali: "Vi nipošto niste sposobni da budete kalifa, jer ako je ovo ucinjeno sa Vašhm znanjem, Vi ste izdajica, a ako se ovako vazne stvari dješavaju bez Vašeg znanja i dozvole, onda su Vaša nesposobnost i nepodobnost dokazane. U svakom slucaju, ili se povucite sa vlasti, ili uklonite odmah tlacitelje iz Vaše sluzbe."
Osman je odgovorio: "Ukoliko bih pristao da postupam po vašoj volji, u tom slucaju biste vi bili vladari. Onda, kakva je moja uloga?"
Oni su ustali i napuslili sastanak u ljutnji" [67].

Za vrijeme svog kalifata, Osman je dozvolio vlastima u Damasku, na cijem celu je bio Mauvija, da ojacaju kao nikad prije. U stvarnosti, centar gravitacije kalifata, kada su polilicke snage bile u pitanju, pomicao se ka Damasku, a vlast u Medini, glavnom gradu islamskog svijeta, bila je, politicki, ne više od forme, bez neophodne moci i sredstava da je osnazi [68].
Konacno, godine 35/656, narod se pobunio i posle nekoliko dana opsade i borbi, treci kalif je ubijen.

Prvi kalif je izabran na osnovu glasanja vecne pratilaca, drugi kalif na osnovu volje i testamenta prvog, a treci preko veca šestorice, ciji clanovi i pravila postupanja su bili organizovani i utvrdjeni od strane drugog kalifa. Sveukupno, politika ove trojice kalifa, koji su vladali u periodu od dvadeset i pet godina, bila je da izvršavaju i primjenjuju islamske zakone i nacela u društvu u saglasnosti sa idztihadom i onim što se kalifima cinilo najmudrije u tom trenutku. U pogledu islamskih nauka, politika ovih kalifa je bila primjena i razumjevanje casnog Kur'ana bez komentara vezanih za njega, ili bez dopuštenja da on postane prijedmet komentara. Poslanikovi (s.a.) hadisi su navodjeni i prijenošeni usmjeno, bez zapisivanja. Pisanje je bilo ograniceno na tekst casnog Kur'ana, a bilo je zabranjeno u slucaju hadisa [69].

Nakon bitke kod Dzamama, koja se završila 12/633, mnogi od onih koji su rjecitovali casni Kur'an i koji su ga znali napamet, bili su ubijeni. Kao rezultat, Omerr ibn al-Hatab je prijeporucio prvom kalifi da se ajeti casnog Kur'ana prikupe u pisanoj formi, govoreci da ce ako se desi novi rat, i oni koji napamet znaju Kur'an biti ubijeni, znanje teksta svijete Knjige nestati medju ljudima. Zato je bilo neophodno prikupiti ajeta Kur'ana u pisanoj formi [70].

Sa šhiiske tacke gledišta, cini se cudnim da je takva odluka doneta u vezi Kur'ana, a da ista paznja nije posvjecena poslanikovom hadisu, koji je komplementaran Kur'anu i suocen sa istom opasnošcu i koji nije "imun" od iskrivljenja u prijenošenju, dopuna, umanjenja, falsifikovanja i zaboravnosti. Nasuprot tome, kao što je vec pomenuto, njegovo zapisivanje je bilo zabranjeno, i a sve pronadjene pisane verzije bile su spaljivane, kako bi se naglasilo da u pisanoj formi postoji iskljucivo tekst svijete Knjige.

U toku ovog perioda, malo je paznje posvecivano drugim islamskim naukama. Potencijali društva su uglavnom korišceni za ucvršcivanje društveno-politickog ustrojstva. Uprkos svoj hvali i pocasni, koje su pronadene u Kur'anu, vezano za znanje (ilm) [71], i na isticanje njegovog razvoja, zeljeni razvoj religijskih nauka odlozen je za kasniji period islamske istorije.

Vecina ljudi je bila zaokupljena znacajnim i stalnim pobjedama islamske vojske, i bila je poneta bujicom neogranicenog ratnog plijena, koja je sa svih strana tekla ka Arabijskom poluostrvu. Sa ovim novim bogatstvom i svjetovnošcu koja je došla s njim, samo je nekolicina zelela da se pocasni razvoju ucenja poslanikove porodice, na cijem je celu stajao Ali (a.s.), koga je casni poslanik (s.a.) predstavio ljudima kao onog koji je najupoznatiji sa islamskim naukama.

Istovremeno, unutrašnje znacenje i ciljevi ucenja casnog Kur'ana bili su zanemareni najviše od strane onih kojih se ticala ova promjena. cudno je, da cak ni u prikupljanju ajeta casnog Kur'ana Ali (a.s.) nije konsultovan i njegovo ime nije pominjano medju onima koji su ucestvovali u izvršavanju ovog zadatka, iako su svi znali da je on prikupio tekst casnog Kur'ana nakon poslanikove (s.a.) smrti [72].

U mnogim prijedanjima je zabjelezeno da je, nakon dobijanja saglasnosti od zajednice, Abu Bakr poslao nekoga do Alija (a.s.) i upitao za njegovu lojalnost. Ali (a.s.) je rekao: "Obecao sam da ne napuštam kucu, sem za dnevne namaze, dok ne sastavim Kur'an."
I pomenuto je da je Ali (a.s.) odao svoju privrzenost Abu Bakru nakon šest mjeseci. Ovo je samo po sebi dokaz da je Ali (a.s.) okoncao prikupljanje teksta Kur'ana. Slicno, zabjelezeno je da je nakon kompilacije Kur'ana on stavio listove svijete Knjige na kamilu i pokazao ih ljudima. Takodje je zabjelezeno da je bitka kod Dzamama, nakon koje je Kur'an sastavljen, odigrana za vrijeme druge godine Abu Bakrovog kalifata. Ove cinjenice pomenute su u vecini radova iz istorije i hadisima koji se odnose na sastavljanje teksta casnog Kur'ana.

Ovi i slicni dogadjaji ucinili su Alijeve (a.s.) sljedbenike cvršcim u njihovom vjerovanju i svjesnijim puta koji je pred njima. Oni su povjecavali svoju aktivnost iz dana u dan, a sam Ali (a.s.), koji je bio onemogucen u poducavanju i usmjeravanju ljudi uopšte, usmjerio se na licno usmjeravanje najobdarenijih pojedinaca.

Za vrijeme ovog dvadesetpetogodišnjeg perioda, Ali (a.s.) je, usljed smrti, izgubio trojicu od cetvorice svojih najdrazih prijatelja i saradnika, koji su bili, takodje, medju poslanikovim (s.a.) pratiocima: Salmana al-Farsia, Abu Dara al-Gifarija i Mikdada. Oni su bili postojani u svom prijateljstvu sa njim pod svim okolnostima. Neki od drugih pratilaca casnog poslanika (s.a.), kao i veliki broj njihovih sljedbenika u Hidzazu, Jemenu, Iraku, i drugim zemljama, takodje su se za vrijeme ovog perioda prikljucili Aliju (a.s.). Kao posljedica toga, nakon smrti treceg kalife, ljudi sa svih strana su se okrenuli ka Aliju (a.s.), izrazili mu svoju odanost i izabrali ga za kalifu.

Okoncanje kalifata Alija (a.s.) amira al-mu'minina i njegovog nacina vladavine

Alijev (s.s.) [73] kalifat je zapoceo krajem 35/656. godine i trajao je oko cetiri godine i devet mjeseci, za koje vrijeme je Ali (a.s) slijedio puteve casnog poslanika (s.a.) [74] i okolnostima povratio njihovo izvorno stanje. Forsirao je napuštanje svih neodgovarajucih politickih elemenata koji su imali udijela u usmjeravanju sukoba [75] i u stvarnosti zapoceo veliki preobrazaj "revolucionarnog" karaktera, što mu je stvorilo nebrojene teškoce [76].

Ali (a.s.) je prvog dana svog kalifata, obracajuci se ljudima rekao: "Ljudi, budite sigurni da vam se teškoce s kojima ste se suocavali za vrijeme apostolskog perioda Bozijeg poslanika (s.a.) vracaju da vas još jednom pritisnu. Vaša mjesta se moraju promjeniti u cjelini, tako da cestiti ljudi koji su zaostali dodju naprijed, a oni koji su se stavili na celo bez zasluga, budu potisnuti unazad. Postoje i istina (haqq) i laz (batil). Obije imaju svoje sljedbenike - ali covjek treba da slijedi istinu. Ukoliko preovladava neistina, to nije ništa novo, a cak ako je istina rijetka i teško dostupna, dešava se da to što je rijetko osvoji dan, pa ima nade za napredak. Naravno, ne dešava se cesto da se nešto što je napustilo covjeka njemu vrati". [77]

Ali (a.s.) je nastavio svoju radikalno razlicitu vrstu vladavine, zasnovanu više na pravednosti nego na politickoj efektivnosti, ali, kao što je nuzno u slucaju svih pokreta ove vrste, elementi opozicije, ciji interesi su bili u opasnosti, poceli su da ispoljavaju svoje nezadovoljstvo i pruzaju otpor njegovoj vladavini. Zasnivajuci svoje djelovanje na zahtjevu za osvjetom Osmanove pogibije, oni su izazivali krvave ratove koji su trajali skoro sve vrijeme Alijevog (a.s.) kalifata. Nije bilo govora o nesporazumu.

Nakon smrti casnog poslanika (s.a.), ogranicena manjina je, sljedjeci Alija (a.s.), odbila da izrazi podanicku vjernost. Na celu manjine su se nalazili Salman, Abu Dar, Mikdad i Amar. Na pocetku Alijevog (a.s.) kalifata brojna manjina je, takodje, usljed neslaganja odbila da izrazi odanost Aliju (a.s.).

Medju najupoornijim protivnicima su bili Said ibn Asa, Valid ibn Ugbah, Marvan ibn Hakam, Amr ibn Asa, Busr ibn Artat, Samura ibn Dzundab i Mugira ibn Šuba.

Proucavanje biografija ove dvije grupe, kao i razmišljanje o djelima koje su cinili i pricama zabjelezenim o njima u istorijskim knjigama, u potpunosti otkrivaju njihovu vjersku licnost i namjeru. Prva grupa je potekla iz elite sljedbenika casnog poslanika (s.a.) i asketa, odanih poklonika i ljudi nesebicno odanih islamu, koji su se borili na stazi oslobodjenja islama. Poslanik (s.a.) ih je posebno volio. Poslanik (s.a.) je rekao: "Bog me je obavijesto da voli cetvoricu ljudi i da bih i ja morao da ih volim". Upitali su ga za njihova imena. Pomenuo je Alija (a.s.), Abu Dara, Salmana i Mikdada (Sunnan ibn Madzaha, tom I, str. 66).
Ajša se sjecala da je Boziji poslanik (s.a.) rekao: "Nema nikog poštenijeg od Abu Dara izmedju neba i zemlje" (Ibn Madzah, tom I, str. 68).

Nema podataka ni o jednom zabranjenom djelu pocinjenom od strane ovih ljudi za zivota. Oni nikada nisu nepravedno prosuli krv, nikada ucinili nasilje u odnosu na bilo koga, nikada ukrali tudju imovinu, nikada tezili ka izopacenju i pogriješnom usmjeravanju ljudi.
Istorija je, u svakom slucaju, puna izveštaja o bezvrijednim djelima pocinjenim od strane pojedinaca iz druge grupe.

Razna dijela, pocinjena od strane nekih ljudi protivnih eksplicitnim islamskim ucenjima jesu ispod svake kritike. Takva dijela ne mogu biti opravdana na bilo koji nacin, sem na onaj koji su slijedile odredjene grupe sunita, koje su govorile da je Bog bio zadovoljan njima i da su zato bili ovlašceni da ucine bilo koje dijelo koje zele, i da nece biti kaznjeni za kršenje propisa i pravila iz casnog Kur'ana i suneta.

Prva bitka u toku Alijevog (a.s.) kalifata, nazvana "Bitka oko deve" bila je izazvana nesretnim klasnim razlikama stvorenim za vrijeme vladavine drugog kalifa, kao rezultat novih društveno-ekonomskih snaga koje su uzrokovale nejednaku raspodjelu narodnog bogatstva [78] medju clanovima zajednice.

Kada je izabran za kalifat, Ali (a.s.) je ravnomerno rasporedjivao bogatstvo, što je bio nacin casnog poslanika (s.a.), ali je nacin raspodjele blaga u velikoj mjeri uznemirio Talhu i Zubeira. Oni su poceli da pokazuju znake neposlušnosti, napustili su Medinu i otišli u Meku sa iskazanom namjerom cinjenja hodocašca. Oni su Ajšu, "majku vjernih" (umm al-mu'minin), koja nije bila u prijateljstvu sa Alijem (a.s.), nagovorili da im se pridruzi, a u ime osvijete smrti treceg kalifa, oni su zapoceli "Bitku oko djeve" [79].
Tako je ucinjeno uprkos cinjenici da su ovaj isti Talha i Zubeir bili u Medini kada je treci kalif opkoljen i pogubljen, a da oni nisu ucinili bilo šta da ga odbrane [80].
Štaviše, nakon njegove smrti, oni su bili ti koji su prvi Aliju (a.s.) izrazili odanost u ime muhadzira (iseljenika) [81], kao i u svoje licno ime [82].

Takodje, ni "majka vjernih", Ajša, nije iskazala bilo kakvo neslaganje u odnosu na one koji su ubili treceg kalifa u trenutku prijema vijesti o njegovoj smrti [83].

Ne smije se zaboraviti da su glavni izazivaci nemira koji su doveli do smrti treceg kalifa bili oni pratioci koji su iz Medine pisali pisma ljudima u okolini, kao i udaljenijima, pozivajuci ih da se bune protiv kalifa, cinjenica koja je ponavljana u mnogim ranim muslimanskim zapisima.

Uzrok drugog rata, nazvanog "Bitka kod Sifina", koji je trajao godinu i po dana, bila je Muavijina lakomost na kalifat, koji je za njega bio svjetovno politicko sredstvo, prije nego religijska institucija. Ali, on je odmazdu za krv treceg kalifa uzeo kao glavni izgovor i zapoceo rat u kome je više od stotinu hiljada ljudi nestalo bez razloga. Prirodno, Muavija je u ovim ratovima prije bio agresor nego branitelj, jer dizanje na odmazdu zbog prolivene krvi ne moze da se pojavi u vidu odbrane. Izgovor za ovaj rat je bila osveta prolivene krvi. U toku zadnjih dana svog zivota, treci kalif je, radi obuzdavanja pobune protiv sebe, zatrazio pomoc od Muavije, ali je vojska, koja je krenula iz Damaska za Medinu, namjerno cekala na putu dok kalif nije ubijen. Nakon toga se on vratio u Damask da bi pokrenuo pobunu radi odmazde kalifove smrti [84].

Nakon Alijeve (a.s.) smrti i Muavijinog pribavljanja kalifata za sebe, zaboravio je pitanje odmazde radi prolivanja krvi treceg kalifa i više ga nije interesovao taj problem.

Nakon Sifina je došla bitka kod Nahravana, u kojoj se izvjestan broj ljudi, medju kojima se mogao naci i poneki pratilac, pobunio protiv Alija (a.s.), moguce na Muavijino huškanje [85].
Ovi ljudi su izazivali pobunu širom islamskih zemalja, ubijajuci muslimane, pogotovo Alijeve (a.s.) sljedbenike. Oni su napadali cak i trudne zene i ubijali njihove bebe. Ali (a.s.) je okoncao ovu pobunu, takodje, ali je ubrzo nakon toga sam ubijen u dzamiji u Kufi, od strane jednog pripadnika grupe, koja je postala poznata kao Havaridzi.

Alijevi (a.s.) protivnici su tvrdili da je Ali (a.s.) bio hrabar covjek, ali da nije imao politicku pronicljivost. Tvrdili su da je na pocetku svog kalifata mogao postici privremeni mir sa svojim protivnicima. On im se mogao pribliziti preko mira i prijateljstva, ulagujuci se na taj nacin njihovom zadovoljstvu i prihvatanju. On je na taj nacin mogao ojacati svoj kalifat, i okrenuti se tek tada njihovom iskorijenjivanju i uništenju. Ono što ljudi koji imaju takvo mišljenje zaboravljaju jeste da Alijev (a.s.) pokret nije bio zasnovan na politickom oportunizmu. To je bio radikalan i revolucionaran vjerski pokret (u istinskom znacenju revolucije kao duhovnog pokreta za ponovno uspostavljanje stvarnog ustrojstva stvari, a ne u njegovom tekucem politickom i društvenom znacenju). Zato nije mogao biti ostvaren kompromisom, ulagivanjem, ni krivotvorenjem. Slicna situacija je mogla biti vidjena za vrijeme misije casnog poslanika (s.a.).

Nevjernici i idolopoklonici su mu prijedlagali mir mnogo puta, zaklinjuci se da, ukoliko se on uzdrzi od negodovanja u odnosu na njihove bogove, oni nece ometati njegovo poslanstvo. Ali, poslanik (s.a.) nije prihvatao takve prijedloge, iako je u tim teškim danima mogao postici mir i iskoristiti podilazenje za ucvršcivanje svog sopstvenog polozaja, a tek potom ustati protiv svojih neprijatelja. U suštini, islamska poruka ne dozvoljava napuštanje ispravnog i pravednog puta za ljubav osnazenja drugog dobrog puta, kao ni odbacivanje i osporavanje jedne lazi pomocu druge.
Ima mnogo kur'anskih stihova koji se odnose na ovaj problem [86]

Korist koju su šhie stekli od Alijevog (a.s.) kalifata

U toku cetiri godine i devet mjeseci svog kalifata, Ali (a.s.) nije bio u stanju da eliminiše nepovoljne uslove koji su prevladavali u islamskom svijetu, ali je bio uspješan u pogledu tri fundamentalna pitanja:

1. Kao rezultat njegovog pravednog i uzvišenog nacina zivota, on je još jednom otkrio ljepotu i privlacnost zivota casnog poslanika (s.a.), pogotovo mladjoj generaciji. U suprotnosti sa Muavijinim carskim sjajem, on je zivio jednostavno i u siromaštvu kao najsiromašniji medju ljudima [87].
On nije nikada stavljao svoje prijatelje, rodjake ili porodicu iznad drugih [88], niti je ikada više volio bogatstvo od siromaštva, kao ni grubu silu od slabosti.

2. Uprkos zamornim i napoornim teškocama koje su mu oduzimale vrijeme, on je islamskom svijetu iza sebe ostavio vrijedno bogatstvo istinskih Bozanskih nauka i islamskih intelektualnih disciplina [89].
Zabelezeno je skoro jedanaest hiljada njegovih izreka i misli u vezi raznih intelektualnih, religijskih i društvenih pitanja [90].
U svojim govorima i obracanjima on je predstavio najuzvišenija islamska ucenja na lak i uzvišen nacin. On je utemeljio arapsku gramatiku i postavio osnove arapskoj literaturi [91].

On je bio prvi u islamu koji se upustio u pitanja metafizike (falsafah-i ilahi), sazimajuci intelektualnu strogost i logiku. On je raspravljao o problemima koji se nikada ranije nisu pojavili medju metafizicarima svijeta u tom obliku [92].
Štaviše, on je bio toliko posvjecen metafizici i irfanu da je cak u najzešcim trenucima bitaka vodio intelektualne rasprave i raspravljao o pitanjima metafizike [93].

3. On je poducavao veliki broj naucnika i islamskih strucnjaka, medju kojima se nalazi izvjestan broj asketa i gnostika koji su bili prijetece sufizma, a medju njima su bili Uvajs al-Karani, Kimail al Nakai, Majtam al-Tamar i Rošaid al-Hadzari.
Sufisti kasnijeg perioda su ih priznavali za utemeljivace irfana u islamu. Drugi medju njegovim ucenicima su postali prvi profesori pravne nauke, teologije, kur'anskih komentara i citanja [94].

Muavijino prijeuzimanje kalifata i njegov prijeobrazaj u nasljednu monarhiju

Nakon Alijeve (a.s.) smrti, njegov sin, Hasan ibn Ali (a.s.), koga su šhie smatrali svojim drugim imamom, postao je kalifa. Ovo imenovanje je bilo saglasno Alijevoj posljednjoj volji i testamentu, i takodje, odanosti zajednice u odnosu na Hasana (a.s.).
Ali, Muavija nije indiferentno posmatrao ovu promjenu. On je sa svojom vojskom napredovao ka Iraku, prijestonici kalifata, zapocinjuci rat protiv Hasana (a.s.).

Raznovrsnim intrigama i placanjem velikih suma novca, Muavija je postepeno uspjeo da potkupi Hasanove (a.s.) pomocnike i generale. Konacno, uspjeo je da primora Hasana (a.s.) da mu prepusti kalifat, kako bi izbjegao krvoprolice i postigao mir [95].

Hasan (a.s.) mu je prepustio kalifat pod uslovom da mu nakon Muavijine smrti isti bude vracen i da njegovi pratioci zive u bezbjednosti [96].

Muavija je defintivno stekao kontrolu nad kalifatom 40/661. godine. Odmah je krenuo ka Iraku i u govoru, koji je odrzao pred narodom te zemlje, je rekao:
"Nisam se borio protiv vas za ljubav namaza i posta. Te akte mozete obavljati sami. Ono što sam zelio da postignem jeste vladavina nad vama, i ja sam to ostvario".
On je, takodje, rekao: "Sporazum koji sam sacinio sa Hasanom (a.s.) nema bilo kakve valjanosti. Zguzvan je pod mojim nogama" [97].
Ovom izjavom Muavija je ljudima otkrio pravi karakter svoje vladavine i predstavio prirodu programa koji je imao na umu.

On je u svojoj objavi ukazao da ce odvojiti religiju od politike i da nece davati bilo kakve garancije u vezi sa vjerskim duznostima i propisima. Potrošice svu svoju moc na ocuvanje i odrzavanje svoje sopstvene snage, po bilo koju cijenu. Ocigledno, ova vrsta vladavine je više sultanat i monarhija, nego kalifat i zastupništvo Bozijeg poslanika (s.a.), u njegovom tradicionalnom islamskom znacenju. To je bio razlog što su mu se oni, kojima je bio dozvoljen pristup u njegove odaje, obracali sa "care" [98].

On je sam, u toku pojedinih privatnih okupljanja, svoju vladavinu reprezentovao kao monarhiju [99], dok je u javnosti sebe uvijek predstavljao kao kalifu.
Prirodno, svaka monarhija koja se temelji na prinudi, nerazdvojivo nosi sa sobom princip nasljedjivanja. Muavija je, konacno, shvatio tu cinjenicu i izabrao svog sina, Jazida, koji je bio nepromišljen mladic, bez vjerske licnosti [100], za "prijestolonasljednika" i svog nasljednika. Ovaj cin ce biti razlog mnogih zalosnih dogadjaja u buducnosti. Muavija je prijethodno ukazao da nece dozvoliti Hasanu ibn Aliju (a.s.) da ga nasljedi kao kalifa, i da na umu ima druge misli. Zato je ucinio da Hasan (a.s.) bude ubijen trovanjem [101], utiruci tako put svom sinu Jazidu.

Kršeci dogovor sa Hasanom (a.s.), Muavija je ucinio ociglednim da nece nikada dozvoliti šhiama iz poslanikove porodice da zive u miru i bezbjednosti i da nastave svoje aktivnosti od ranije. Ovu namjeru je sproveo. Govorilo se da je otišao tako daleko da je objavio da ce svako, ko bude prijenosio hadise koji velicaju cestitost poslanikove porodice, biti lisen imuniteta ili zaštite zivota, robe i imovine [102].
Istovremeno, nalozio je da se svako ko recituje hadise u slavu drugih pratilaca ili kalife odgovarajuce nagradi. Rezultat toga je bio da je znacajan broj hadisa, koji su slavili pratioce, zabjelezen u to vrijeme, od kojih su neki sumnjive autenticnosti [103].

Nalozio je da se u vezi Alija (a.s.) cine pogrdne opaske sa minbera dzamija u svim islamskim zemljama, dok je on sam tezio da Alija (a.s.) kleveta. Ovakva zapovjed je bila na snazi, manje više, sve do kalifata Omar ibn Abd al-Aziza, kada je bila prekinuta [104].
Uz pomoc svojih namjesnika i zastupnika, Muavija je ucinio da elita i najistaknutiji od Alijevih (a.s.) pratilaca budu ubijeni, a da glave pojedinih od njih budu na kopljima pronijete kroz razlicite gradove [105].
Vecina šhia je bila primorana da se odrekne, ili cak da prokune Alija (a.s.), i da izrazi svoj prijezir prema njemu. Ukoliko bi odbili, bili bi ubijeni.

Najcrnji dani šhizma

Muavijina dvadesetogodišnja vladavina bila je najtezi period za šhizam, u kome šhie nisu imali zaštitu, i od kojih je vecina bila "objelezena", pod sumnjom i progonom od strane vlasti. Dvojica šhiskih vodja koji su zivjeli u to vrijeme, imami Hasan (a.s.) i Husein (a.s.), nisu imali bilo kakvih sredstava za izmjenu okolnosti u kojima su zivjeli.
Husein (a.s.), treci šhiski imam, nije imao mogucnosti da šhie oslobodi progona u deset godina svog imamata za vrijeme Muavijinog kalifata, a kada se pobunio u vrijeme Jazidovog kalifata, bio je masakriran zajedno sa svojim pomocnicima i djecom.

Pojedini ljudi iz sunnitskog svijeta objašnjavaju kao oprostive samovoljne, nepravedne i neodgovorne akte Muavije i njegovih namjesnika i pomocnika, od kojih su neki, kao sam Muavija, bili medju ashabima. Ova grupa je smatrala da u skladu sa izvjesnim hadisima casnog poslanika (s.a.) svi ashabi mogu praktikovati idztihad, i da im Bog oprašta grijehe koje cine, i da je Bog zadovoljan sa njima i oprašta im svo zlo koje bi mogli pociniti. Shie, ni u kom slucaju, ne prihvataju ovakav stav iz dva razloga:

1. Neshvatljivo je da vodja ljudske zajednice, kao što je poslanik (s.a.), ustaje radi ozivljenja istine, pravde i slobode i da primorava grupu ljudi da prihvate njegova vjerovanja - grupu ciji su clanovi zrtvovali sam svoj opstanak da bi postigli ovaj casni cilj - a zatim, cim je ovaj cilj postignut, svojim pratiocima i pomocnicima da potpunu slobodu da sa ovim casnim zakonima rade šta zele. Nemoguce je povjerovati da bi casni poslanik (s.a.) oprostio ashabima svako zlo koje bi pocinili. Takva indiferentnost u odnosu na vrstu dijela koje bi oni pocinili samo bi uništila strukturu koju je casni poslanik (s.a.) sagradio istim sredstvima kojima je uobicajavao da je stvara.

2. One izreke koje ashabe opisuju kao nepovrijedive i unaprijed opravdane za svako dijelo koje bi mogli pociniti, cak nedozvoljeno i zabranjeno, jesu najvjerovatnije neautenticne. Autenticnost vecine od njih nije u potpunosti dokazana tradicionalnim metodima. Štaviše, istorijski je poznato da ashabi nisu postupali jedan sa drugim kao da su nepovrijedivi i opravdani za sva svoja zlodijela i grijehe. Zato, samo prosudjujuci na osnovu nacina na koji su se pratioci ophodili jedan sa drugim, moze se zakljuciti da takva predanja ne mogu biti doslovno tacna na nacin kako su ih pojedinci shvatili. Ukoliko sadrze jedan aspekt istine, on je u ukazivanju na legalnu nepovrijedivost sljedbenika i proglašavanje casnim, što su uzivali uopšte, kao grupa, zahvaljujuci svojoj bliskosti sa casnim poslanikom (s.a.). Izrazavanje Bozijeg zadovoljstva pratiocima u casnom Kur'anu jeste usljed sluzbe koju su cinili poštujuci Njegovu zapovjest [106], i odnosi se na prošla cinjenja, i na Boziju satisfakciju njima u prošlosti, a ne na bilo koje dijelo koje bi svaki od njih ucinio u buducnosti.

Zasnivanje vladavine Umajada

Muavija je umro 60/680 godine i njegov sin, Jezid, je postao kalifa, kao rezultat odanosti koju je njegov otac pribavio za njega od strane mocnih politickih i vojnih vodja zajednice. Prema svjedocenju istorijskih dokumenata, jasno se moze vidjeti da Jezid nije uopšte imao religioznu licnost i da je cak i za vrijeme zivota svoga oca bio nemaran u odnosu na islamske principe i pravila. U to vrijeme su njegov jedini interes bili razuzdanost i lakoumnost. Za vrijeme tri godine svog kalifata, on je bio uzrok nevolja koje nisu imale prijesedana u istoriji islama, uprkos svom razdoru do koga je dolazio prije njega. U prvoj godini Jezidove vladavine imam Husein (a.s.), unuk casnog poslanika (s.a.), masakriran je na najokrutniji nacin, zajedno sa svojom djecom, rodjacima i prijateljima. Jezid je usmrtio cak pojedine zene i djecu iz porodice casnog poslanika (s.a.), a njihove glave izlozio u raznim gradovima [107].

Za vrijeme druge godine svoje vladavine nalozio je opšti pokolj u Medini i dao je slobodu svojim vojnicima da u toku tri dana ubijaju, pljackaju i otimaju zene iz grada [108].
U toku trece godine uništio je i zapalio svijetu Kabu [109].

Sljedjeci Jezida, porodica Marvan je osvojila kalifat, prema podatcima koji su zabelezeni u istoriji. Vladavina ove grupe od jedanaest clanova, koja je trajala skoro sedamdeset godina, bila je politicki uspješna, ali sa pozicija cisto religijskih vrijednosti, bila je oskudna u pogledu islamskih ideala i prakse. Islamskim društvom je dominirao arapski element, i nearapsko stanovništvo je bilo pod vlašcu Arapa. U suštini, stvorena je jaka arapska imperija, koja je sebe nazivala islamskim kalifatom. U tom periodu, pojedine kalife su bile indiferentne u odnosu na vjerska osjecanja do te mjere da je jedan od njih - koji je bio "zastupnik casnog poslanika" (s.a.) smatran zaštitnikom religije - odlucio da bez ikakvog poštovanja u odnosu na islamske obicaje i osjecanja muslimana, izgradi odaju iznad Kabe, kako bi imao mjesto za uzivanje i zabavu za vrijeme godišnjeg hodocašca [110].

Jedan od ovih kalifa je zabelezio da je on cak casni Kur'an upotrebljavao kao metu svojoj streli, a da je u pjesmi ispjevanoj o Kur'anu rekao: "Kada se na Sudnji dan pojaviš pred Bogom, reci mu: Kalifa me je iscijepao" [111].

Prirodno, šhie, cije se osnovno razmimoilazenje sa sunnitima odnosilo na dva pitanja islamskog kalifata i vjerske vlasti, su u ovom mracnom periodu prozivljavali gorke i teške dane. Ipak, uprkos nepravednim i neodgovornim nacinima vladavine u to doba, asketizam i cistota vodja iz poslanikove porodice cinili su šhie svakim danom sve odlucnijim u negovanju svojih vjerovanja. Od posebnog znacaja je bila tragicna smrt treceg imama, Hasana (a.s.), koji je igrao vaznu ulogu pri širenju šhizma, posebno u oblastima udaljenim od centra kalifata, kao što su Irak, Jemen i Persija. Ovo moze biti zakljuceno na osnovu cinjenice da su šhie, za vrijeme perioda petog imama, prije kraja prvog islamskog vijeka, i manje od cetrdeset godina od Huseinove (a.s.) smrti, iskoristili unutrašnje razlike i slabosti u vladavini Umajada, i poceli da se organizuju, okupljajuci se oko petog imama. Ljudi iz svih islamskih zemalja su pristizali prijed njegova vrata kao bujica da bi prikupili hadise i upoznali islamska ucenja. Prvi vijek još nije bio okoncan kada je nekoliko utjecajnih vodja u vladi osnovalo grad Kom u Persiji, ucinivšh ga šhiskom naseobinom. Medjutim, cak i tada su šhie nastavili da zive najvecim djelom skrivajuci se. Svoj religijski zivot su sljedili tajno, bez javnog ispoljavanja [112].

Nekoliko su se puta nasljednici poslanika (s.a.) (koji se na persijskom nazivaju sadati) bunili protiv nepravedne vladavine, ali su svaki put bili pobjedjeni i uobicajeno su gubili svoje zivote. Opaka i beskrupulozna vlast toga doba nije zanemarivala ni jedno sredstvo za njihovo slamanje. Tijelo vodje zejdi šhija, Zeida, iskopano je iz groba i obješeno. Nakon tri godine stajanja na vješalima, skinuto je i spaljeno, a pepeo je oduvao vjetar [113].

Šhie vjeruju da su cetvrti i peti imam bili otrovani od strane Umajada, kao što su drugi i treci imam bili prijethodno pobijeni od njihove strane [114].

Nevolje koje su donosili Umajadi bile su tako otvorene i neskrivene da je vecina sunnita, iako je u principu vjerovala u svoju duznost poštovanja kalifa, trpila bol usljed svoje religijske svijesti i bila primorana da kalife podjeli u dvije grupe. Oni su napravili razliku izmedju "nasljednika Bozijeg poslanika" (khulafa rashidun), koji su bili prva cetvorica kalifa, (Abu Bakr, Umar, Osman i Ali (a.s.)), i drugih koji su zapocinjali sa Muavijom i koji ni u kom smislu nisu posjedovali vjersku cistotu nasljednika Bozijeg poslanika (s.a.).

Umajadi su izazvali toliko mrznje u javnosti svojom nepravednošcu i neobazrivošcu u toku vladavine, da su se nakon konacnog sloma i smrti zadnjeg kalifa Umajada, njegova dva sina i odredjen broj clanova njegove porodice suocili sa velikim teškocama pri povlacenju iz prijestonice. Bilo gdje da su se okrenuli niko im nije pruzio utocište. Konacno, posle mnogo lutanja pustinjama Nubije, Abisinije i Badzavaha (izmedju Nubije i Abisinije), u toku kojeg su mnogi od njih umrli od gladi i zedji, stigli su u Bab al-Mandab u Jemenu. Oni su prikupljali sredstva za putne troškove od ljudi prošnjom i uputili su se u Meku obuceni kao nosaci. U Meki su konacno uspijeli da se utope u masu naroda [115].

Šhizam u toku drugog/osmog vijeka

U toku kasnijeg perioda prve trecine drugog/osmog vijeka, sljedeci niz revolucija i krvavih ratova u islamskom svijetu, koji su se dešavali zbog nepravdi, represije i zlodijela Umajada, nastao je pokret protiv Umajada u ime poslanikove (s.a.) porodice u Horasanu u Persiji. Vodja ovog pokreta je bio persijski vojni zapovjednik, Abu Muslim Marvazi, koji je ustao protiv vladavine Umajada i koji je na svom putu napredovao korak po korak dok nije Umajade svrgnuo sa vlasti [116].

Iako je ovaj pokret nastao na temeljima istinskog šhizma i bio ostvaren, manje više, uz zahtjev za osvetom krvi poslanikove porodice, i mada su ljudi cak tajno pozivani da izraze odanost odabranim clanovima poslanikove porodice, nije nastao direktno na osnovu smjernica imama. To je dokazano cinjenicom da je kada mu je Abu Muslim ponudio kalifat u Medini, šesti imam to odbio u potpunosti, rekavši: "Ti nisi jedan od mojih ljudi, a vrijeme nije moje vrijeme" [117].
Konacno, Abasidi su osvojili kalifat u ime poslanikove porodice [118] i u pocetku su pokazali izvjesnu ljubaznost prema ljudima uopšte i posebno prema poslanikovim nasljednicima. U ime osvjete zbog mucenicke smrti poslanikove (s.a.) porodice, pogubili su Umajade, iduci dotle da su otvarali njihove grobove i spaljivali sve što bi u njima našli [119].

Ali, uskoro su poceli da slijede nepravedne puteve Umajada i nisu se ni na koji nacin uzdrzavali od nepravde i neodgovornih radnji. Abu Hanifa, osnivac jedne od cetiri sunnitske škole prava, bio je uhapšen od strane al-Mansura i mucen [120] Ibn Hanbal, utemeljivac druge škole prava, bio je bicevan [121]. Šesti imam je umro od trovanja, nakon velikog mucenja i patnji [122]. Potomcima casnog poslanika (s.a.) su ponekad odrubljivane glave u grupama, zivi su spaljivani, ili su cak ugradjivani zivi u zidove vladinih zdanja.

Harun al-Rašhd, kalifa Abasida, za vrijeme cije vladavine je islamsko carstvo dostiglo vrhunac svog razvoja i moci, pogledao bi s vremena na vrijeme prema suncu, obracajuci mu se ovim rjecima: "Sijaj gdje god nisi, ti nikada neceš biti u stanju da napustiš moje carstvo".
Sa jedne strane njegove vojske su napredovale na istoku i na zapadu, sa druge strane, nekoliko koraka od kalifovog dvorca, i bez njegovog znanja, cinovnici su po svojoj volji prikupljali dazbine od ljudi koji su zeleli da prijedju preko Bagdadskog mosta. Cak je jednog dana, kada je zelio da prijedje most, i sam kalifa zaustavljen i zatrazeno mu je da plati mostarinu [123].

Pjevac koji je pjevao bludne pjesme, dirnuo je u zicu kalifa Abasida, Amina, koji ga je nagradio sa tri miliona drahmi. Pjevac se od radosti bacio prijed kalifove noge govoreci: "O vodjo vjernih! Sav ovaj novac dajete meni?" Kalifa je odgovorio: "Nema veze, ovaj novac dobijamo iz jednog nepoznatog dijela zemlje" [124].

Zapanjujuce svote novca koje su se svake godine slivale iz svih krajeva islamskog svijeta u javnu blagajnu prijestonice pomogle su u stvaranju luksuzne i svjetske atmosfere. Mnogo toga je cesto trošeno na zadovoljstva i lupeštva samog kalifa na vlasti. Broj lijepih robinja na dvorcu pojednih kalifa prevazilazio je hiljade. Raspadom vladavine Umajada i dolaskom Abasida na vlast, šhizam se ni na koji nacin nije okoristio. Njegovi nasilni i nepravedni protivnici samo su promjenili svoja imena.

Šhizam u trecem/devetom vijeku

Pocetkom treceg/devetog vijeka, šhizam je bio u mogucnosti da ponovo diše. Povoljniji uslovi su nastali prvenstveno zahvaljujuci cinjenici da je mnogo naucnih i filozofskih dijela prevedeno sa grckog, sirijskog i drugih jezika na arapski, i ljudi su zudno proucavali intelektualne i prakticne nauke. Štaviše, al-Ma'mun, kalifa Abasida od 198/813. do 218/833. godine, oslanjao se na Mu'tazilita, i kako je u svojim religijskim shvatanjima bio više naklonjen intelektualnom dokazivanju, bio je sklon ka davanju potpune slobode raspravama i propagiranju razlicitih religijskih gledišta. Šhiski teolozi i naucnici su u potpunosti iskoristili ovu slobodu i ucinili najviše što su mogli u pogledu daljih naucnih aktivnosti i propagiranju šhiskih ucenja. Takodje, al-Mamun je, uvazavajuci zahtjeve politckih snaga toga doba, osmog šhiskog imama ucinio svojim nasljednikom, kako je zabelezeno u najvecem broju standardnih istorijskih izvora. Rezultat toga je bio da su potomci casnog poslanika (s.a.) i njihovi prijatelji bili do izvjesne mjere oslobodjeni pritiska vlasti i da su uzivali izvjestan stepen slobode.

Ipak, nedugo nakon toga, britka oštrica maca još jednom se okrenula ka šhiama i zaboravljeni postupci prema njima, vratili su se iz prošlosti u sadašnjost. Ovo se pogotovo odnosilo na period Mutavakilove vladavine (233/847 - 247/861).
On je gajio osobito neprijateljstvo prema Aliju (a.s.) i šhiama. Na njegovu zapovjest, grob treceg imama u Karbali je razoren u potpunosti [125].

Šhizam u cetvrtom/desetom vijeku

U periodu cetvrtog/desetog vijeka ponovo su preovladali pojedini elementi koji su umnogome doprineli širenju i jacanju šhizma. Medju njima je bila i slabost koja se javila u centralnoj upravi Abasida i pojava Bujed dinastije. Bujedi, koji su bili šhie, imali su najveci utjecaj ne samo u persijskim provincijama, vec u prijestonici kalifata u Bagdadu, pa cak i na samog kalifa. Ova ogromna moc omogucila je šhiama da se odupru svojim protivnicima, koji su u prijethodnim periodima pokušavali da ih unište oslanjajuci se na mocni kalifat. Takodje, šhiama je omoguceno da svoju religiju propagiraju otvoreno. Kako su zabjelezili istoricari, u toku ovog vijeka najveci dio Arapskog poluostrva je bio šhiski, sa izuzetkom nekolicine velikih gradova. Cak su i neki od najvecih gradova, kao što su Hadzar, Oman i Sade bili šhiski. U Basri, koja je uvijek bila sunnitski grad i u konkurenciji sa Kufom, koja je smatrana šhiskim centrom, pojavila se uocljiva grupa šhia. Takodje, bilo je mnogo šhia u Tripoliju, Nablusu, Tiberiasu, Alepou, Najšapuru i Heratu, dok su, takodje, Ahvaz i obala Persijskog zaliva na persijskoj strani bili naseljeni šhiama [126].

Pocetkom ovog vijeka, Nasir Otruš je, nakon mnogo godina propagande svoje religijske misije u sjevernoj Persiji, došao na vlast u Tabaristanu i osnovao carstvo koje je opstalo nekoliko generacija nakon njega. Prije njega, Hasan ibn Zajd al-Alawi je vladao mnogo godina u Tabaristanu [127].
Takodje, u ovom periodu su Fatimidi, koji su pripadali Ismailitima, osvojili Egipat i organizovali kalifat koji je trajao preko dva vijeka (296/908-567/1171) [128].
U velikim gradovima, kao što su Bagdad, Kairo i Najšapur, cesto su izbijali sukobi i borbe medju sunnitima i šhiama, kojom prilikom su šhie postajali nadmocni i izlazili iz njih pobjedonosno.

Šhizam od petog/jedanaestog do devetog/petnaestog vijeka

Od petog/jedanaestog do devetog/petnaestog vijeka šhizam je nastavio da se širi kao u cetvrtom/desetom vijeku [129].
Mnogo kraljeva i vladara šhia pojavilo se u razlicitim dijelovima islamskog svijeta, propagirajuci šhizam. Do kraja petog/jedanaestog vijeka misionarska aktivnost Ismailizma pustila je korijene u utvrdjenju Alamuta i skoro vijek i po Ismailiti su zivjeli u potpunoj samostalnosti u središnim dijelovima Persije. Takodje, sadate Marašh, potomci casnog poslanika (s.a.), upravljali su mnogo godina u Mazandaranu (Tabaristanu) [130].

Šah Muhamed Hodabande, jedan od poznatih mongolskih vladara, postao je šhia, a njegovi potomci su mnogo godina vladali Persijom i posredovali u širenju šhizma [131].
I takodje, moraju se spomenuti carevi Aga Kojunulu i Kara Kojunulu dinastije, koji su vladali u Tabrizu i cija se uprava širila do Farsa i Kermana [132], kao i vladavina Fatimida, koji su upravljali Egiptom.

Naravno, religijska sloboda i mogucnost upotrebe vjerske moci na stanovništvo razlikovali su se od vladara do vladara. Na primjer, okoncanjem vladavine Fatimida i dolaskom Ajubida na vlast, scena se potpuno izmjenila i šhitsko stanovništvo Egipta i Sirije izgubilo je svoju vjersku nezavisnost. Mnogo sirijskih šhia pobijeno je u toku ovog perioda samo na osnovu optuzbe da su sljedbenici šhizma. Jedan od njih je bio i šehid-i-aval (prvi mucenik), Muhamed ibn Maki, jedan od najvecih figura šhiske jurisprudencije, koji je bio ubijen u Damasku 786/1384. godine [133].
Takodje, šejk al-išrak šhhab al-Din Suhravardi ubijen je u Alepou pod optuzbom da je širio ucenja i filozofiju batinija [134].

Sveukupno, u toku ovog perioda šhizam je rastao sa stanovišta cifara, iako su njegova religjjska moc i sloboda zavisile od lokalnih uslova i vladara doba. U toku ovog perioda, šhizam nikada nije postao zvanicna religija bilo koje muslimanske drzave.

Šhizam u desetom/petnaestom i jedanaestom/sedamnaestom vijeku

U desetom/šesnaestom vijeku, Ismail, koji je bio iz porodice šejha Safi al-Dina Ardibilija (735/1334), sufi ucitelj i, takodje, šhia, zapoceo je ustanak u Ardibiliju, sa tristotine sufista, ucenika njegovih predaka, sa namjerom osnivanja nezavisne i mocne šhitske drzave. Tako je zapocio sa osvajanjem Persije, pokorivšh lokalno feudalno plemstvo. Posle niza krvavih ratova protiv lokalnih vladara i sa Otomanima, koji su nosili zvanje kalifa, uspjeo je da od Persije, malo po malo, stvori drzavu, dajuci šhizmu status zvanicne religije njegovog carstva [135].

Nakon smrti šaha Ismaila, drugi carevi Safavid dinastije su vladali Persijom sve do dvanaestog/osamnaestog vijeka i svaki od njih je nastavljao da potvrdjuje šhizam kao zvanicnu drzavnu religiju i da dalje osnazuje njegovo utvrdjivanje na ovom prostoru. Na vrhuncu svoje moci, za vrijeme vladavine šaha Abasa, Safavidi su bili u stanju da prošire teritorijalnu ekspanziju i stanovništvo Persije u dvostrukom obimu u odnosu na njihovu trenutnu velicinu i brojnost [136].

U odnosu na druge muslimanske zemlje, šhisko stanovništvo je nastavljalo isto kao i prije, uvecavajuci se iskljucivo prirodnim priraštajem stanovništva.

Šhizam od dvanaestog/osamnaestog do cetrnaestog/dvadesetog vijeka

Za vrijeme prošla tri vijeka šhizam je kao i ranije pratio prirodnu stopu svoga priraštaja. U sadašnjem trenutku, u toku kasnijeg perioda cetrnaestog/dvadesetog vijeka, šhizam je priznat kao zvanicna religija Irana, a u Jemenu i Iraku vecinsko stanovništvo je šhisko. U skoro svim zemljama muslimana moze se sresti izvjestan broj šhia. Pretpostavlja se da danas u svijetu postoji izmedju stodvadeset do stopedeset miliona šhia.

Podjele u okviru šhizma

Svaka religija posjeduje izvjestan broj osnovnih principa koji cine njen glavni temelj, kao i principe sekundarnog znacaja. Ukoliko se sljedbenici religije razlikuju u pogledu prirode osnovnih principa i njihovih sekundarnih aspekata, ali zadrzavaju zajednicke osnove, to nazivamo podjelom (inshi'ab) u okviru religije. Ovakve podjele postoje u svim tradicijama i religijama, a posebno u cetiri "otkrivene" religije [137], judaizmu, hrišcanstvu, zoroasterizmu i islamu.

Šhizam nije prolazio kroz bilo kakve podjele za vrijeme imamata prve trojice imama: Alija (a.s.), Hasana (a.s.) i Huseina (a.s.).
Ali, nakon Huseinove (a.s.) mucenicke smrti, vecina šhia je prihvatila imamat Ali ibn Huseina al-Sedzada (a.s.), dok je manjina, poznata kao Kisanije, vjerovala da je treci Alijev sin, Muhamed ibn Hanafija, cetvrti imam, kao i ocekivani Mahdi (a.s.), da se nalazi u skrovitosti u planinama Radva [138], i da ce se pojaviti jednog dana. Nakon smrti imama al-Sadzada (a.s.), vecina šhia je kao imama prihvatila njegovog sina, Muhameda al-Bakira (a.s.), dok je manjina slijedila Zeida al-Šehida, drugog sina imama al-Sedzada, i postala poznata pod nazivom zeidije. Sljedeci imama Muhameda al-Bakira (a.s.), šhie su prihvatili njegovog sina, Dzafera al-Sadika (a.s.), za imama, a nakon smrti imama Dzafera (a.s.), vecina je sljedila njegovog sina, imama Musu al-Kazima (a.s.), kao sedmog imama. Istovremeno, jedna grupa je sljedila starijeg sina šestog imama, Ismaila, koji je umro za vrijeme zivota svoga oca, i ova zadnja grupa, koja se odvojila od vecinskog dijela šhia, postala je poznata kao Ismailiti. Drugi su kao imama prihvatil ili Abdullaha al-Aftaha, ili Muhameda, koji su obojica bili sinovi šestog imama. Konacno, jedna grupa se zaustavila kod samog šestog imama, smatrajuci ga zadnjim imamom. Na isti nacin, nakon mucenicke smrti imama Muse al-Kazima (a.s.), vecina je slijedila njegovog sina, Ali al-Ridu (a.s.), kao osmog imama. U svakom slucaju, izvjesna grupa, poznata kao vakifije [139], zaustavila se kod sedmog imama.

U periodu od osmog do dvanaestog imama, za koga vecina šhia vjeruje da je ocekivani Mehdi (a.s.), nije došlo ni do jedne vaznije podjele u okviru šhizma. Cak ako su se javljali neki dogadjaji u formi podjela, oni nisu trajali duze od nekoliko dana i nestajali su sami od sebe. Na primjer, Dzafer, sin desetog imama je zahtijevao da bude imam nakon smrti svoga brata, jedanaestog imama. Grupa ljudi ga je slijedila, ali se rasturila u roku od nekoliko dana, a Dzafer nije dalje insistirao na svom zahtjevu. Štaviše, medju šhiama postoje razlike u teološkim i pravnim pitanjima, koje se ne smiju smatrati podjelama na religijske škole. Takodje, babi i bahai sekta, koje se kao i batini (karamiti) razlikuju u pogledu principa (usul) i grana (furu) islama od ostalh muslimana, ne smiju se ni u kom smislu smatrati granama šhizma.

Sve sekte koje su se odvojile od šhizma nestale su u kratkom periodu, sem Zeidija i Ismailita, koji nastavljaju da postoje sve do danas. Zajednice ovih grana su aktivne u razlicitim dijelovima svijeta kao što su Jemen, Indija i Sirija. Zato cemo mi našu raspravu ograniciti na ove dvije grane, koje su zajedno sa vecinom šhia, (dvanaesto-imamskih).

Zeidizam i njegove grane

Zeidije su sljedbenici Zeida al-Šehida, sina imama al-Sedzada. Zaid se 121/737 pobunio protiv kalife Umajida, Hišama Abdal-Malika, kada mu je izvjesna grupa izrazila odanost. Bitka se odigrala u Kufi izmedju Zeida i kalifine vojske, u kojoj je Zeid ubijen.

Sljedbenici su Zeida smatrali petim imamom iz poslanikove porodice. Nakon njega, njegov sin, Jahja ibn Zeid, koji se borio protiv kalife Valida ibn Jazida, i takodje bio ubijen došao je na njegovo mjesto. Nakon Jahje za imame su bili izabrani ibn Abdalah i Ibrahim ibn Abdalah, koji su se borili protiv abasidskog kalifa, Mansura al-Davanikija, i bili su, takodje, ubijeni.

Pocev od tada, za izvjesno vrijeme je postojalo rasulo u redovima zeida, dok se Nasir al-Utruš, potomak Zajidovog brata nije digao u Horasanu. Progonjen od strane vlasti u toj oblasti, on se povukao u Mazandaran (Tabaristan), ciji stanovnici još uvijek nisu bili prihvatili islam. Nakon trinaest godina misionarske aktivnosti u ovoj oblasti, on je veliki broj ljudi preveo u granu zeidi islama. Zatim je uz njihovu pomoc 301/913 osvojio oblast Mazandarana, i postao imam. Za izvjesno vrijeme, njegovi potomci su nastavili da vladaju kao imami u toj oblasti.

Prema zeidi vjerovanju bilo koji Fatimin (a.s.) (poslanikova cerka) potomak, koji zapocne dizanje u ime odbrane istine, moze postati imam, ukoliko je vjerski obrazovan, moralno cist, hrabar i velikodušan. Ipak, za izvjesno vrijeme nakon Utruša i njegovih potomaka nije bilo imama koji bi se podigli na ustanak sa macem sve do nedavno kada se imam Jahja, otprilike prije šezdeset godina, pobunio u Jemenu, koji je bio dio Otomanske imperije, ucinio ga nezavisnim i zapocio da vlada kao imam. Njegovi potomci su nastavili da vladaju tim regionom kao imami do skora.

Na pocetku su zeidi, kao sam Zeid, prvu dvojicu kalifa, Abu Bakra i Umara, smatrali svojim imamima. Ali, posle izvjesnog vrijemena pojedini od njih su poceli da imena prve dvojice kalifa brišu sa liste imama, stavljajuci Alija (a.s.) za prvog imama.

Prema onome što se zna o vjerovanjima zeida, moze se reci da su u pogledu islamskih principa (usul) sljedili put blizak putu mustalita, dok su u pogledu izvedenih institucija u pravu (furu') primjenjivali jurisprudenciju Abu Hanifa, osnivaca jedne od cetiri sunnitskih pravnih škola. Oni su, takodje, razlikuju medjusobno, u pogledu izvjesnih pitanja [140].

Ismailizam i njegove grane

Imam Dzafer al-Sadik (a.s.) je imao sina koji se zvao Ismail, i koji je bio najstariji od njegove djece. Ismail je umro za vrijeme zivota svoga oca, koji je u vezi njegove smrti okupio svjedoke, ukljucujuci i guvernera Medine [141]. U vezi ovog pitanja, pojedinci su vjerovali da Ismail nije umro, vec otišao pod okrilje skrovitosti, da ce se pojaviti ponovo kao ocekivani Mehdi (a.s.). Oni su vjerovali da je prikupljanje svjedoka od strane imama u vezi Ismailove smrti bio nacin prikrivanja istine u strahu pred al-Mansurom, abasidskim kalifom. Druga grupa je vjerovala da je Ismail bio pravi imam, cija smrt je znacila prijenošenje imamata na njegovog sina Muhameda. Treca grupa je, takodje, vjerovala da je, mada je umro za zivota svoga oca, on bio imam, i da je nakon njega imamat priješao na Muhameda ibn Ismaila i njegove potomke.
Prve dvije grupe su ubrzo nestale, dok treca nastavlja da postoji do današnjih dana, i prošla je kroz odredjene podjele.

Ismailiti imaju filozofiju na mnogo nacina slicnu sabejcima (obozavaocima zvjezda) [142], kombinovanu elementima hindu gnoseologije. U pogledu islamskih ucenja i pravila, oni vjeruju da svaka spoljašnja stvarnost (zahir) ima svoj unutrašnji aspekt (batin), a svaki element otkrovenja (tanzil) hermeneuticko i esotericno tumacenje (te'wil)[143].

Ismailiti vjeruju da zemlja nikada ne moze postojati bez Bozijeg dokaza (hujjah), Dokaz je dvovrstan: "glasni" (natiq) i "tihi" (samit). Glasni je poslanik, a tihi dokaz je imam ili valija (wali), koji je nasljednik, ili izvršilac poslanikovog testamenta (wasi). U svakom slucaju, Boziji dokaz je savršena teofanija Bozanstva.

Princip Bozijeg dokaza okrece se neprestano oko broja sedam. Poslanik (nabi), koga je Bog poslao, ima ulogu poslanstva (nubuwwat), donošenja Bozanskog zakona ili šerijata. Poslanik, koji je savršena manifestacija Boga, ima esotericku moc uvodjenja ljudi u Bozanske misterije (welayat) [144]. Nakon njega, sedam je izvršilaca njegovog testamenta (wasi), koji imaju moc izvršavanja njegovog testamenta (wasayat) i moc esoterickog uvodjenja u Bozanske tajne (walayat). Sedmi u nasljedivanju posjeduje ove dvije moci i, takodje, dodatnu moc poslanstva (nubuwwat). Ciklus sedmorice izvršilaca (wasis) se zatim ponavlja sa sedmim, kao poslanikom.

Ismailiti kazu da je Adam poslan kao vjerovesnik sa poslanickom moci i moci esoterickog upucivanja, i da je imao sedam izvršilaca od kojih je sedmi bio Nuh, koji je imao tri funkcije nubuwwat, wasayat i walayat. Ibrahim je bio Nuhov sedmi izvršilac, Musa sedmi Ibrahimov izvršilac, Isa sedmi Masin izvršilac, a Muhamed ibn Ismail, sedmi Muhamedov (s.a.) izvršilac.

Oni kao poslanikove izvršioce (wasi) smatraju: Alija (a.s.), Husein ibn Alija (a.s.) (imama Hasana ne ubrajaju u imame), Alija ibn Huseina al-Sadzada (a.s.), Muhameda al-Bakira (a.s.), Dzafera al-Sadika (a.s.), Ismail ibn Dzafera i Muhameda ibn Ismaila.
Nakon ovog niza dolazi sedam potomaka Muhameda ibn Ismaila, cija imena su skrivena i tajna. Nakon njih dolazi prvih sedam vladara Fatimid dinastije u Egiptu, od kojih je prvi, Ubajdalah al-Mahdi, bio zacetnik ove dinastije. Ismailiti, takodje, vjeruju da je, dodatno Bozijem dokazu, na zemlji uvijek prisutno dvanaest vodja (naqib), koji su pratioci i elitni sljedbenici Bozijeg dokaza. Pojedine grane batinija, kao što su druzi, vjeruju da šest "vodja" potice od imama, a šest od drugih.

Batini

Godine 278/891, nekoliko godina prije pojave Ubajdalaha al-Mahdija u Sevjernoj Africi, u Kufi se pojavio jedan nepoznati covjek iz Kuzestana (iz juzne Persije), koji nije nikada otkrio svoje ime i identitet. On je postio za vrijeme dana i cinio namaz nocu i zaradivao za zivot svojim sopstvenim radom. On je pozivao ljude da se prikljuce stazi ismailita i bio je u stanju da okupi veliki broj ljudi oko sebe. On je medju njima odabrao dvanaestoricu"'vodja" (naqib) i zatim je otišao u Damask. Nakon napuštanja Kufe više se o njemu nije culo.

Ovog nepoznatog covjeka zamenio je Ahmed, poznat kao Karamit, koji je pocio da propagira ucenja batinija u Iraku. Kako su istoricari zabjelezili, on je zasnovao dva dnevna namaza umjesto islamskih pet, uklonio je neophodnost obrednog pranja nakon seksualnog cina, a konzumiranje vina je ucinio dopuštenim. Savremenici ovih dogadaja, drugi lideri batinija, ustali su da pozovu ljude da sljede njihov put i okupili su grupu sljedbenika.

Batini nisu imali poštovanje u odnosu na zivote i imovinu onih koji su bili izvan njihove grupe. Iz ovog razloga su zapoceli pobune u gradovima Iraka, Bahreina, Jemena i Sirije, prosipajuci ljudsku krv i pljackajuci njihovo blago. Mnogo puta su zaustavljali karavane onih koji su cinili hodocašca u Meku, ubijajuci desetine hiljada hodocasnika, otimajuci njihovu imovinu i kamile.

Abu Tahir al-Karmati, jedan od lidera Karamita, koji je 311/923. osvojio Basru, ne propuštajuci da ubija i pljacka, krenuo je sa velikom grupom batinija za Meku 317/923. Nakon slamanja kratkog otpora drzavne vojske, on je ušao u grad i masakrirao stanovništvo, kao i novopristigle hodocasnike. Cak su i Masdzidom al-haram (dzamija Kabe) i samom casnom Kabom tekli potoci krvi. On je prekrivac na Kabi podjelio izmedju svojih ucenika. On je srušio vrata Kabe i crni kamen vratio nazad u Jemen. U toku dvadeset dvije godine crni kamen je bio u rukama Karamita.
Kao rezultat svega toga, vecina muslimana se sasvim otcepila od batinija, smatrajuci ih van granica islama. Cak ih se i Ubajdalah al-Mahdi, vladar Fatimida, koji se tih dana pojavio u Sevjernoj Africi, smatrajuci sebe ocekivanim Mahdijem, gnušao.

Prema videnju istoricara, svojstvena karakteristika ucenja batinija je da interprijetira spoljašnje aspekta islama na esotericki nacin, smatrajuci da su spoljašnji vidovi šerijata iskljucivo za jednostavne ljude, ogranicene inteligencije i lišene duhovne savršenosti. Ipak, imami batinija su povremeno nalagali primjenu i pracenje odredjenih pravila i zakona.

Nizari, mustaliti, Druzi i mukani

Nizari: Ubajdalah al-Mahdi, koji se pojavio u Sevjernoj Africi 292/904, i proglasio svoj imamat kao ismailit, osnivajuci vladavinu Fatimida, osnivac je dinastije ciji su potomci ucinili Kairo centrom svog kalifata. U toku sedam generacija, ovaj sultanat i ismailski imamat, nastavljali su se bez bilo kakvih podjela. Nakon smrti sedmog imama, al-Mustansira bi'laha Muida ibn Alija, njegovi sinovi, Nizar i Mustail, zapoceli su razmirice vezane za kalifat i imamat. Nakon duzeg sukobljavanja i krvavih borbi, al-Mustail je pobjedio. On je zarobio svoga brata Nizara, stavljajuci ga u tamnicu, gde je umro.

Oni koji su prihvatili Fatimide su se, nastavljajuci sa sukobljavanjima, podjelili u dvije grupe: nizare i mustalite. Nizari su sljedbenici Hasana al-Sabaha, koji je bio jedan od bliskih saradnika al-Mustansira. Nakon Nizarove smrti, Hasan al-Sabah je, zbog svoje pomoci Nizaru, proteran iz Egipta od strane al-Mustalija. On je došao u Persiju i nakon kratkog vrijemena se pojavio u utvrdjenju Alamuta, u blizini Kazvina. On je osvojio Alamut i nekolicinu obliznjih utvrdjenja. Tu je zasnovao svoju vladavinu i, takodje zapoceo da poziva ljude na put ismailita.

Nakon Hasanove smrti 518/1124, Buzurg Umid Rudbari, a nakon njega njegov sin, Kija Muhamed, nastavili su da upravljaju, sljedjeci metode i nacine Hasana al-Sabaha. Nakon Kija Muhameda, njegov sin, Hasan Ala Dhikrihi'l Salam, cetvrti vladar Alamuta, izmjenio je nacine Hasana al-Sabbaha, koji je bio nizarit, i postao je batini. Od tada su ismailitska utvrdjenja nastavila da postoje kao batini. cetiri druga vladara, Muhamed ibn-Ala Dikruhi l'Salam, Dzalal al-Din Hasan, Ala al-Din i Rukn al-Din Huršah, postajali su sultani i imami jedan za drugim, sve dok Persiju nije pokorio, Hulagu, mongolski osvajac. On je opkolio sve ismailitska utvrdjenja, ubivši sva ismailite i sravnivšh njihova utvrdjenja sa zemljom.

Vijekovima kasnije, 1255/1839, Aga Kan iz Mahalata u Persiji, koji je pripadao nizaritima, ustao je protiv Muhameda Šaha Kadzara u Kermanu, ali je bio porazen i utekao je u Bombaj. Tamo je propagirao svoj batini-nizaritski put, koji se nastavlja do današnjeg dana.
Nizariti se danas nazivaju aka-handisi.

Mustaliti: Mustaliti su bili sljedbenici Mustalija. Njihov imamat se nastavljao za vrijeme Fatimid dinastije u Egiptu, dok nije svrgnuta 567/1171. Kratko zatim, bohra sekta, sljedjeci ista ucenja, pojavila se u Indiji i opstala do danas.

Druzi: Druzi, koji zive u planinama Druza u Siriji (kao i u Libanu) bili su direktni sljedbenici kalifa Fatimida. Ali, kao rezultat misionarske aktivnosti Naštakina, Druzi su se prikljucili sekti batinija. Druzi su se zaustavili kod šestog kalifa Fatimida, al-Hakima bi'llaha, za koga drugi vjeruju da je ubijen, i tvrde da je u tajnovitosti. On se uspjeo na nebo i ponovo ce se pojaviti na svijetu.

Mukani: Mukani su prvo bili ucenici Ata al-Marvija, poznatog kao Mukana, koji je u skladu sa istorijskim izvorima bio sljedbenik Abu Muslima iz Korasana. Nakon smrti Abu Muslima, Mukana je tvrdio da je Abu Muslimov duh inkarniran u njemu. Ubrzo je poceo tvrditi da je poslanik, a kasnije, bozanstvo. Konacno, 162/777 godine opkoljen je u utvrdjenju Kabaša u Transaksoniji. Kada je postao siguran da ce biti zarobljen i ubijen, bacio se u vatru zajedno sa nekolicinom svojih ucenika, i izgoreo. Njegovi sljedbenici su uskoro prihvatil ismailizam i puteve batinija.

Razlike izmedju šhizma dvanaestorice imama i ismailizma i zeidizma

Vecina šhia, od kojih su se granale prijethodno pomenute grupe, jesu šhie dvanaestorice imama, nazvani, takodje, imamitima. Kao što je ranije pomenuto, šhie su postali usljed kriticizma i protesta koji su se odnosili na dva osnovna problema u islamu, bez bilo kakvih prekora u odnosu na religijske puteve kojima su poslanikova usmjeravanja postala prijeovladjujuca medju muslimanima, koji su zivjeli istovremeno sa njima. Ova dva problema su se ticala islamske vlasti i uprave u islamskim naukama, za koje šhiti smatraju da su posebno pravo poslanikove porodice.

Šhie su tvrdili da islamski kalifat, ciji nerazdvojni elementi su esotericko usmjeravanje i duhovno vodjstvo, pripada Aliju (a.s.) i njegovim potomcima. Oni su, takodje, vjerovali da u skladu sa poslanikovim (s.a.) tvrdjenjem ima dvanaest imama iz poslanikove porodice. Štaviše, šhie su vjerovali da su spoljašnja ucenja Kur'ana, koja su naredbe i pravila šerijata, i obuhvataju principe ukupnog duhovnog zivota, vazeca i prihvatljiva za svakog covjeka iz svih vrijemena i da se ne mogu promjeniti do sudnjeg dana. Pravila i naredbe se moraju nauciti kroz upucivanje poslanikove porodice.

Razmatranjem ovih pojedinosti postaje jasno da je razlika izmedju šhizma dvanaestorice imama i zeidizma u tome što zeidi uobicajeno ne smatraju da imamat pripada iskljucivo poslanikovoj porodici, i broj imama ne ogranicavaju na dvanaest. Takodje, oni ne sljede jurisprudenciju poslanikove porodice, kao što to cine šhie dvanaestorice imama. Razlika izmedju šhizma dvanaestorice imama i ismailizma lezi u tome što se za potonje imamat okrece oko broja sedam i poslanstvo se ne završava sa casnim poslanikom Muhamedom (s.a.). Takodje, za njih su promjene i transformacije u pravilima šerijata dopustive, kao što je cak i odbacivanje duznosti pracenja šerijata, pogotovo medju batinima.
Nasuprot, šhie dvanaestorice imama poslanika (s.a.) smatraju zadnjim medju poslanicima, i vjeruju da ima dvanaest nasljednika i izvršilaca njegove volje. Oni spoljašnji vid šerijata smatraju vazecim i nepromjenljivim. Tvrde da Kur'an ima oba, esotericki i egzotericki apsekt.

Kratak prijegled istorije šhizma dvanaestorice imama

Kako je iz prijethodnog teksta postalo jasno, vecina šhita su dvanaesto-imamski. Oni su izvorno bili ista grupa Alijevih (a.s.) sljedbenika i prijatelja, nakon poslanikove (s.a.) smrti, koji su, da bi odbranili pravo poslanikove porodice u pogledu kalifata i vjerske vlasti, poceli da kritikuju i da se bune protiv preovladjujucih gledišta i odvojili su se od vecine.

Za vrijeme kalifata "nasljednika Bozijeg poslanika" (11/632-35/656) šhie su bili pod odredjenim pritiskom, koji je postao mnogo veci za vrijeme kalifata Umajada (40/661-132/750), kada više nisu ni na koji nacin bili zašticeni od uništenja svojih zivota i imovine. Ipak, što su bili podvrgnuti vecem pritisku, to su postajali cvršci u svom uvjerenju. Oni su imali posebne koristi od cinjenice što su bili ometeni kod širenja svojih vjerovanja i ucenja.

Od sredine drugog/osmog vijeka, kada su kalife Abasida osnovali svoju dinastiju, šhizam je bio u stanju da stekne novi zivot zahvaljujuci mlitavoj i slaboj drzavi koja je priovladavala u to doba.
Uskoro su uslovi opet postali teški i do kraja treceg/devetog vijeka postali su cak još oštriji.

Pocetkom cetvrtog/desetog vijeka, sa usponom utjecajnih Bujeda, koji su bili šhie, šhizam je stekao moc i postao je manje više slobodan da sprovodi svoje aktivnosti. Poceo je da odrzava naucne i debatne skupove i nastavio je na taj nacin do kraja petog/jedanaestog vijeka. Pocetkom sedmog/trinaestog vijeka, kada su zapocela mongolska osvajanja, kao rezultat opšteg ukljucivanja u rat, haosa i nastavljanja krstaških ratova, razne islamske vlade nisu vršile suviše veliki pritisak na šhiie. Štaviše, preobracenje pojedinih mongolskih vladara u Persiji u šhizam, kao i vladavina loze Sadati Marašhja (koji su bili šhiie) u Mazandaranu, potpomogli su širenju moci i teritorije šhizma. Oni su ucinili da se prisustvo velike koncentracije šhiiske populacije u Persiji i drugim muslimanskim zemljama osetilo jace nego ikada prije. Situacija se nastavljala kroz deveti/petnaesti vijek.

Pocetkom desetog/šesnaestog vijeka, kao rezultat uzdizanja Safavida, šhizam je postao zvanicna religija na ogromnom prostoru Persije, što nastavlja da bude i do današnjih dana. U drugim regionima svijeta ima, takodje, na desetine miliona šhiia.

ŠHITSKA RELIGIJSKA MISAO

Tri metoda religijskog mišljenja

Pod "religijskom mišlju" podrazumjevamo oblik mišljenja koji je vezan za bilo koji problem religijske prirode u okviru posebne religije, na isti nacin na koji je matematicka misao oblik mišljenja koji se primjenjuje u vezi matematickih pitanja i rješavanja matematickih problema.

Suvišno je reci da religijska misao, kao i drugi oblici mišljenja, mora imati pouzdane izvore iz kojih potice "sirovina" ove misli i od kojih zavisi. Slicno, postupak razmišljanja neophodan za rješavanje matematickih problema mora imati niz cvrstih matematickih cinjenica i principa.

Jedinstven izvor od koga zavisi Bozanski otkrovena religija i na koji se oslanja, buduci da je zasnovana na otkrovenju koje ima nebesko porijeklo, nije ni jedan drugi do casni Kur'an. Kur'an je najpotpuniji i najtacniji testament univerzalnog i vjecnog zivog poslanikovog vjerovesništva, i sadrzaj Kur'ana nosi suštinu islamskog poziva. Naravno, cinjenica da je sam Kur'an izvor islamske religijske misli ne eleminiše druge izvore i porijekla pravilnog mišljenja, što ce biti objašnjeno kasnije.

Postoje tri metoda religijske misli u islamu. Casni Kur'an i njegova ucenja ukazuju muslimanima na tri puta koja treba sljediti u namjeri razumjevanja ciljeva religije i islamskih ucenja:
1) stazu spoljašnjeg i formalnog aspekta religije (šerijat);
2) stazu intelektualnog razumjevanja; i
3) stazu duhovnog razumjevanja kroz iskrenost u poslušnosti Bogu.

Moze se uociti da se casni Kur'an, u svom formalnom aspektu, obraca svim ljudima bez obezbjedjivanja bilo kakvog dokaza. Radije, oslanjajuci se na jedinstvenu Boziju nezavisnost, zapovjeda ljudima da prihvate osnove religije kao što su jednoboštvo, poslanstvo, eshatologija; daje im prakticne naloge kao što su oni o dnevnim namazima, postu, etc; dok im istovremeno zabranjuje cinjenje drugih odredjenih radnji. Ipak, ukoliko Kur'an ne bi obezbjedjivao vjerodostojnost u odnosu na te zapovijesti, od covjeka se nikada ne bi moglo ocekivati da ih poštuje. Zato se mora naglasiti da su tako jednostavne zapovijesti iz Kur'ana staza ka razumjevanju konacnih religijskih ciljeva i shvatanju islamskih ucenja. Takve verbalne izraze kao što su "vjerovanje u Boga i Njegovog poslanika" i "cinjenje namaza" nazivamo spoljašnjim ili formalnim aspektima religije.

U dodatku upucivanju u spoljašnje aspekte religije, vidimo da casni Kur'an u mnogim ajetima upucuje covjeka ka intelektualnom razumjevanju. On poziva covjeka na razmišljanje, kontemplaciju i vaganje Bozanskih znakova u makro i mikro kosmosu. On mnoge istine objašnjava kroz neoptereceno intelektualno tumacenje. Uistinu se mora rjeci da ni jedna svijeta knjiga ne uzdize i ne prijeporucuje ljudima nauku i intelektualno saznanje u mjeri u kojoj to cini Kur'an. U mnogim svojim rjecima i iskazima Kur'an potvrdjuje valjanost intelektualnog dokaza i naucnog dokazivanja, što ce rjeci, ne tvrdi da covjek prvo treba da prihvati valjanost islamskog ucenja, a da zatim, intelektualnim dokazima potvrdi ta ucenja. Prije, sa potpunim pouzdanjem u istinitost sopstvene pozicije, proklamuje da covjek treba da koristi sopstveni razum u otkrivanju istine islamskog ucenja, a da tek tada prihvati takvu istinitost. On treba da traga za potvrdom rjeci sadrzanih u islamskoj poruci u svijetu stvorenoga, koji je sam po sebi vjerodostojan dokaz. I konacno, covjek treba da nadje potvrdu svoje vjere u rezultatima racionalnog dokazivanja; on ne treba prvo da stekne vjeru, a zatim iz vjerske poslušnosti, da traga za dokazima. Tako je filozofska misao, takodje, put cija su validnost i dijelotvornost potvrdjeni u casnom Kur'anu [145].

Takodje, u dodatku upucivanju u spoljašnje i intelektualne aspekte religije, vidimo da casni Kur'an istancanim rjecima objašnjava da sve istinske religijske nauke poticu i dolaze do jednoboštva (tewhida) i Bozanskog znanja i Njegovih svojstava. Savršenstvo Bozijeg znanja pripada onima koje je On sakupio iz svih krajeva svijeta i uzdigao do Samog Sebe. To su oni ljudi koji su zaboravili na sebe i na sve stvari i koji su kao rezultat svoje poslušnosti Bogu bili u stanju da svu svoju snagu i energiju usredsrede ka transcedentnom svijetu. Njihove oci su bile osvijetljene vidjenjem svijetlosti Istinskog Tvorca. Culom oštroumlja su spoznali realnost stvari u nebeskom i zemaljskom carstvu, jer su putem iskrenosti u svojoj poslušnosti dostigli stanje izvjesnosti (yakin). Kao rezultat te izvjesnosti, carstva nebesa i zemlje i besmrtni zivot vjecnog svijeta njima su otkriveni.

Razmatranje sljedjecih casnih stihova rasvijetljava u potpunosti ovu tvrdnju:
"Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!"
(Kur'an 21:25) [146]

"Hvaljen neka je Allah i daleko od onoga kako ga oni predstavljaju! Allahovi iskreni robovi nisu za to krivi."
(Kur'an 37:159-160) [147]

"reci: "Ja sam covjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog - jedan Bog. Ko zudi da od Gospodara svoga bude ljepo primljen, neka cini dobra dijela i neka, klanjajuci se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga."
(Kur'an 18:110) [148]

"I sve dok si ziv, Gospodaru svome se klanjaj!"
(Kur'an 15:99) [149]

Bog kaze:
"I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi cvrsto vjerovao."
(Kur'an 6:75) [150]

"Uistinu! Knjiga cestitih je u Illijjunu, a znaš li ti šta je Illijjun? Knjiga ispisana! nad njom bdiju oni Allahu bliski."
(Kur'an 83:18-21) [151]

"Ne valja tako, nek znate pouzdano, dzehenem cete videti jasno!"
(Kur'an 102:5-6] [152]

Zato mozemo reci da je jedna od staza za razumjevanje relgijskih istina i ucenja ocišcenje svjetovnog duha i iskrenost u odanosti Bogu.

Iz onoga što je receno postaje jasno da casni Kur'an prijedlaze tri metoda u shvatanju religijskih istina: spoljašnje, ili formalne vidove religije; intelektualno razumjevanje i iskrenost u poslušnosti, koja vodi intelektualnoj intuiciji, koja rezultira u otkrivanje istine i njenog unutrašnjeg sadrzaja. Ipak, potrebno je znati da se ova tri metoda razlikuju medju sobom na više nacina. Na primjer, kako su spoljašnji vidovi religije i verbalni izrazi najjednostavnijeg jezika, to su oni dostupni svim ljudima, i svako od njih ima koristi u skladu sa svojim sopstvenim mogucnostima [153].

Na drugoj strani, druge dvije staze, koje odgovaraju posebnoj grupi (eliti-khavvass) nisu svojstvene svima. Staza preko spoljašnjih formi religije vodi ka razumjevanju islamskih principa i duznosti i rezultira u spoznaju suštine islamskog vjerovanja i prakse, kao i principa islamskih ucenja, morala i jurisprudencije. To je u suprotnosti sa druge dvije staze. Intelektualna staza moze otkriti probleme vezane za vjeru, etiku i opšte principe koji upravljaju prakticnim pitanjima, ali intelektualni metod ne moze otkriti posebne vjerske naloge date u Kur'anu i sunetima. Staza procišcenja svjetovnog duha, obzirom da vodi otkrivanju duhovnih istina datih od Boga, ne moze imati ogranicenja ili vaganje svojih rezultata ili istina otkrivenih preko ove Bozije blagodeti. Ljudi koji su postigli ovu spoznaju lišili su se svega i zaboravili sve sem Boga i nalaze se pod direktnim vodjstvom i dominacijom Samog Boga - Neka je slavljeno Njegovo ime! Šta god On zeli, a ne ono što oni zele, njima je otkriveno.

A sada cemo detaljnije razmatrati tri metoda religijske misli u islamu.

PRVI METOD: FORMALNI ASPEKTI RELIGIJE

Razliciti vidovi formalnih aspekata religije

Na osnovu onoga što je do sada receno, jasno je da je casni Kur'an, koji je osnovni izvor religijske misli u islamu, pruzio onima koji imaju sluha za njegovu poruku potpunu vjerodostojnost spoljašnjih znacenja svojih rjeci. Isto spoljašnje znacenje kur'anskih ajeta ucinilo je poslanikove izreke komplementarnim rjecima Kur'ana i potvrdilo njihovu vjerodostojnost jednaku kur'anskoj. Kur'an nam kaze:
"A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje."
(Kur'an 16:44)

"On je neukima poslao poslanika, jednog izmedju njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih ocisti i da ih Knjizi i mudrosti nauci."
(Kur'an 52:2)

"Ono što vam poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite."
(Kur'an 59:7),

"Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor"
(Kur'an 33:21)

Potpuno je jasno da ovi ajeti ne bi imali bilo kakvo realno znacenje ukoliko poslanikove rjeci i dijela, pa cak i njegova povucenost i potvrda, ne bi bili vjerodostojni za nas baš kao i sam Kur'an. Tako su poslanikove (s.a.) rjeci mjerodavne i moraju biti prihvacene od strane onih koji su ih neposredno culi, ili do kojih su stigle preko vjerodostojnih puteva prijenošenja. Štaviše, na osnovu tako potpuno autenticnog lanca prijenošenja je spoznato da je poslanik rekao:"Ostavljam u povjerenju dvije vrijedne stvari medju vama: Kur'an i moju porodicu. Oni se nikada do Sudnjeg dana nece rastaviti [154].

Na osnovu ovog i drugih definitivno potvrdenih hadisa, rijeci poslanikove porodice cine zbirku dokumenata koja je komplementarna poslanickim hadisima. Poslanikova porodica ima autoritet u pogledu religijskih ucenja i nepogriješivosti pri objašnjavanju islamskih ucenja i analoga. Njihove izreke, primljene usmjeno ili preko pouzdanog lanca prenošenja, jesu pouzdane i autoritativne.

Zato je jasno da se tradicionalni izvor, od koga potice formalni i spoljašnji aspekt religije, i koji je takodje osnovni izvor religijske misli u islamu, sastoji od dva dijela: Knjige (Kur'ana) i suneta. Pod Knjigom se podrazumjeva spoljašnji vid ajeta casnog Kur'ana, a pod sunetima, hadisi primljeni od poslanika (S.A.) i njegove poštovane porodice.

Tradicija pratilaca-ashaba

U šhizmu se sa hadisima prenijetim preko pratilaca postupa na osnovu principa: ukoliko se odnose na rjeci i postupke poslanika (s.a.) i nisu u suprotnosti sa hadisima poslanikove (s.a.) porodice, oni su prihvatljivi. Ukoliko sadrze iskljucivo stavove ili mišljenja samih pratilaca, a ne i poslanika (s.a.), nisu vjerodostojni kao izraz religijskih naredbi. U tom smislu, odluka pratilaca je kao odluka svakog drugog muslimana. Na isti nacin su se sami pratioci ophodili u odnosu na druge pratioce u pogledu pitanja islamskih zakona, kao što bi to uradili u odnosu na bilo kog muslimana, a ne kao da se radi o nekom izuzetnom pojedincu.

Knjiga i predanje

Bozija Knjiga, casni Kur'an, je osnovni izvor svake islamske misli. Kur'an je taj koji daje religijsku vaznost i moc svakom drugom religijskom izvoru u islamu. Zato, mora biti razumljiv svakom. Štaviše, Kur'an opisuje sebe kao svijetlost koja osvijetljava sve stvari. Takodje, stvara izazov za ljude pozivajuci ih da razmišljaju o njegovim ajetima i utvrde da ne postoje razlike ni suprotnosti u njima. Poziva ih da ucine isto, ukoliko mogu i zamene ga. Ocigledno je da ako casni Kur'an ne bi bio razumljiv svakom, tada ne bi bilo mjesta ovakvim tvrdnjama.

Reci da je Kur'an sam po sebi razumljiv svima nije ni u kom slucaju kontradiktorno prijethodnoj tvrdnji da su poslanik i njegova porodica mjerodavni u islamskim ucenjima, koja su u stvarnosti samo razmatranja sadrzaja Kur'ana. Na primjer, u djelu islamskih ucenja koja sadrze naloge i zakone šerijata, Kur'an sadrzi samo opšte principe. Razjašnjavanje i razmatranje njegovih detalja, kao što je nacin cinjenja dnevnih namaza, posta, razmijena robe, i u stvari svih akata ibadeta i transakcija (mu'amalat) mogu biti postignuti iskljucivo oslanjanjem na predanja vezana za casnog poslanika i njegovu porodicu.

U odnosu na drugi dio islamskih ucenja, koja se odnose na doktrinu i eticke metode i primjenu, iako njihov sadrzaj i detalji mogu biti shvaceni od strane svih, razumjevanje njihovog punog znacenja zavisi od usvajanja metoda poslanikove porodice. Takodje, svaki ajet Kur'ana mora biti shvacen i interprijetiran pomocu drugih kur'anskih ajeta, ne na osnovu shvatanja koja su postala prihvacena i nama poznata samo na osnovu navike i obicaja.

Ali (a.s.) je rekao:"Pojedini dijelovi Kur'ana govore sa drugim njegovim dijelovima, otkrivajuci nam njihovo znacenje, a pojedini dijelovi potvrdjuju znacenja drugih" [155].

I poslanik je rekao:"dijelovi Kur'ana vjerifikuju druge dijelove" [156].
I takodje:"Ko god tumaci Kur'an na osnovu svog sopstvenog ubedjenja, nacinio je sebi mjesto u ognju." [157]

Kao jednostavan primjer komentarisanja Kur'ana - Kur'anom, moze se navesti prica o mucenju ljudi iz Luta, o kojima je Bog na jednom mjestu rekao:
"... spustivši na njih kišu" [158]

a na drugom mjestu je ovu tvrdnju izmjenio u:
"Na njih vjetar, pun peska poslasmo" [159]

Dovodeci u vezu drugi sa prvim ajetom, postaje jasno da je pod "kišom" podrazumjevao "kamenje" sa neba. Ko god je pazljivo proucavao hadise poslanikove porodice, i glavnih pratilaca koji su bili poslanikovi sljedbenici, nece sumnjati da je komentarisanje Kur'ana na osnovu Kur'ana jedini metod kur'anskog komentara kojem je poducavala poslanikova (s.a.) porodica [160].

Unutrašnji i spoljašnji aspekti Kur'ana

Objašnjeno je da casni Kur'an osvijetljava religijske ciljeve svojim sopstvenim rjecima i daje zapovijesti covjecanstvu u pitanjima doktrine i djelanja. Ali znacenja Kur'ana nisu ogranicena ovim nivoom. Prije, iza istih ovih objašnjenja, i u okviru ovih istih znacenja, postoje dublji i širi nivoi znacenja koje samo duhovna elita, koja posjeduje cista srca, moze razumjeti.

Poslanik (s.a.), koji je od Boga postavljeni ucitelj Kur'ana, kaze:"Kur'an ima divnu spoljašnjost i duboku unutrašnjost" [161].
On je, takodje, rekao:"Kur'an ima unutrašnju dimenziju, a ta unutrašnja dimenzija ima jednu unutrašnju dimenziju od sedam unutrašnjih dimenzija [162].
Takodje, u izrekama imama postoje brojni pozivi na unutrašnji aspekt Kur'ana.

Glavna podrška ovim tvrdjenjima jeste simbol koji je Bog pomenuo u Kur'anu 13:17. U ovom ajetu Bozije blagodati su simbolizovane kišom koja pada s neba i od koje zavisi zivot zemlje i njenih stanovnika. Sa dolaskom kiše, pocinju da teku bujice i svako rjecno korito prima odredjenu kolicnu vode, zavisno od svog kapaciteta. Kako rece, na vodi se stvara pena, ali ispod pene je ista voda koja daruje zivot i koja je korisna ljudima.

Kako ukazuje simbolicka prica, kapacitet razumjevanja Bozanskih nauka, koje su izvor unutrašnjeg zivota covjeka, razlikuje se medju ljudima. Postoje oni za koje ne postoji stvarnost izvan fizicke egzistencije i materijalnog zivota na ovom svijetu, koji ne traje duze od nekoliko dana. Takvi ljudi su skloni samo materijalnim prohtjevima i fizickim zeljama i iskljucivo se plaše gubitka materijalnih pogodnosti i culnih uzivanja. Takvi ljudi, uz uvazavanje njihovih razlicitih nivoa, u najboljem slucaju, mogu prihvatiti Bozanske nauke u nivou uopštenog i izvršavati prakticne zapovijesti islama u jednom cisto spoljašnjem maniru, bez bilo kakvog razumjevanja. Cine ibadet Bogu u ocekivanju nagrade ili iz straha od kaznjavanja na drugom svijetu.

Postoje, takodje, oni koji usljed cistote svoga karaktera, ne smatraju da njihovo blagostanje lezi u priklanjanju kratkotrajnim zadovoljstvima prolaznog zivota na ovom svijetu. Gubici i dobici, slatka i gorka iskustva na ovom svijetu nisu za njih više od privlacne iluzije. Sjecanje na one koji su prošli prije njih karavanom postojanja, koji su bili tragaci za zadovoljstvima juce, i ne više od likova iz price danas, jeste upozorenje koje je konstantno prisutno pred njihovim ocima. Takvi ljudi koji posjeduju cista srca prirodno su privuceni svijetu vjecnosti. Oni razlicite pojave ovog prolaznog svijeta vide kao simbole i predznake višeg svijeta, a ne kao postojane i nezavisne realnosti.

Na ovom mjestu, oni na osnovu zemaljskih i nebeskih znakova, znakova na horizontu i u ljudskim dušama [163], "sagledavaju" kroz duhovnu viziju beskrajne svijetlosti Bozije velicine i slave. Njihova srca postaju potpuno obuzeta zeljom za razumjevanjem tajnih simbola stvoriteljstva. Umjesto da budu zarobljeni u tamnom i uskom bunaru licnih koristi i sebicnosti, oni zapocinju let u neograniceni prostor vjecnosti i naprijeduju uvijek dalje ka zenitu duhovnog svijeta. Kada cuju da je Bog zabranio obozavanje idola, što je u spoljašnjem znacenju identicno klanjanju pred idolima, oni razumiju da ova zabrana znaci da ne smiju biti poslušni drugome sem Bogu; osim toga, da se ne smiju prepuštati zahtjevima svojih sebicnih prohtjeva; i osim toga, da se ne smiju usredsredjivati na bilo šta sem na Boga, neka je hvaljeno Njegovo ime!

Slicno, kada iz Kur'ana cuju da treba da cine namaz, cije spoljašnje znacenje jeste obavljanje posebnih obreda namaza, kroz njegovo unutrašnje znacenje oni shvataju da moraju ciniti ibadet i biti poslušni samo Bogu svim svojim srcem i dušom. Osim toga, oni shvataju da isprijed Boga sebe moraju smatrati ništavnim, moraju zaboraviti na sebe i sjecati se samo Boga [164].

Moze se videti da unutrašnje znacenje, prisutno u ova dva primjera, nije zavisno od spoljašnjeg znacenja zapovjedi i zabrana koje su u pitanju. Ipak, razumjevanje znacenja je neizbezno za svakoga ko je zapoceo da razmišlja o univerzalnijem ustrojstvu i ko više voli da stekne viziju univerzuma stvarnosti od svog sopstvenog ega, ko više voli objektivnost od ego-centricnog subjektivizma.

Iz ove diskusije, znacenje unutrašnjih i spoljašnjih aspekata Kur'ana postaje jasno.
Takodje, postalo je ocigledno da unutrašnje znacenje Kur'ana ne iskorijenjuje, niti oduzima vaznost svom unutrašnjem znacenju. prije, to je kao duša koja daje zivot tijelu. Islam, koji je univerzalna i vjecna religija i koja veliki znacaj pridaje "reformaciji" covjecanstva, ne moze se nikada odmjeravati u odnosu na svoje spoljašnje znakove koji su za dobrobit covjecanstva, niti sa svojim jednostavnijim doktrinama koje su cuvari i zaštitnici ovih zakona.

Kako moze društvo, uz izgovor da je religija samo pitanje srca, da covjecije srce treba da bude cisto i da nema vrijednosti od cinjenja, zivjeti u razuzdanosti i cak postici srecu? Kako necista dijela i rijeci mogu uzgajati cisto srce? Bog kaze u Svojoj Knjizi:
"Nevaljale zene su za nevaljule muškarce, a nevaljali muškarci za nevaljale zene; cestite zene su za cestite muškarce, a cestiti muškarci su za cestite zene".
(Kur'an 24:26)

On, Takodje, kaze:
"U plodnom prijedjelu raste bilje voljom Gospodara njegova, a u neplodnom tek s mukom."
(Kur'an 7:58)

Tako postoje ocigledno da casni Kur'an ima unutrašnji i spoljašnji aspekt i da sam spoljašnji aspekl ima razlicite nivoe znacenja. Literatura hadisa, koja objašnjava sadrzaj Kur'ana, sadrzi, takodje, razlicite aspekte.

Principi tumacenja Kur'ana

Na pocetku islama bilo je rasprostranjeno mišljenje izvjesnih sunita da, ako postoji dovoljan razlog, pojedinac moze zanemariti spoljašnje znacenje kur'anskih stihova i pripisati im suprotno znacenje. Uobicajeno, znacenje koje je bilo u suprotnosti sa spoljašnjim, doslovnim znacenjem, bilo je zvano ta'wil, i ono što se naziva "ta'wil Kur'ana" u sunitskom islamu uobicajeno se razumje u ovom smislu.

U religijskim djelima sunitskih naucnika, kao i u kontroverzama za koje je zabelezeno da su nastale medju razlicitim ucenjima, cesto se primjecuje da, ako je odredjen stav doktrine (koja je zasnovana na osnovu saglasnosti ulema jedne škole, ili putem nekog drugog sredstva) suprotan spoljašnjem znacenju ajeta iz Kur'ana, ajet se tumaci na osnovu ta'wila, sa znacenjem suprotnim njegovom spoljašnjem znacenju. Ponekad dvije protivne strane podrzavaju dva suprotna gledišta i prezentuju kur'anske ajete u dokaz svojih tvrdnji. Svaka strana tumaci ajete prezentirane od druge strane na osnovu ta'wila. Ovaj metod je, takodje, prodrio manje više i u šhizam i moze biti vidjen u pojedinim šhitskim teološkim djelima.

Ipak, opsezno razmatranje kur'anskih ajeta i hadisa poslanikove (s.a.) porodice, jasno pokazuje da casni Kur'an, sa svojim privlacnim jezikom i jasnim i lucidnim objašnjenjima nikada ne koristi enigmatske ni nerazumljive nacine izlaganja i uvijek objašnjava temu njoj odgovarajucim jezikom. Ono što je s pravom nazvano ta'wil, ili hermeneutickim tumacenjem casnog Kur'ana, nije jednostavno povezano sa oznacavanjem rjeci. Prije, povezano je sa izvjesnim istinama i realnostima koje prevazilaze razumjevanje obicnih ljudi. Ipak, iz ovih istina i realnosti proisticu osnovi doktrine i prakticni nalozi Kur'ana.

Kur'an u cjelini posjeduje osjecaj za ta'wil, za esotericko znacenje, koje ne moze biti shvaceno neposredno samo na osnovu ljudske misli. Samo poslanici i ocišceni medju Bozijim svecima, koji su lišeni necistoce ljudske nesavršenosti, mogu razumjeti ova znacenja dok zivje na sadašnjoj ravni postojanja. Na Sudnji dan ta'wil Kur'ana bice otkriven svima.

Ova tvrdnja moze biti objašnjena ukazivanjem na cinjenicu da ono što primorava covjeka da se sluzi govorom, stvara rijeci i koristi se objašnjenjima nije ništa drugo do njegove društvene i materijalne potrebe. U svom društvenom zivotu covjek je primoran da pokuša da svojim bliznjima objasni svoje misli i namjere i osjecanja koja postoje u njegovoj duši. Da bi postigao taj cilj on koristi zvuk i culo sluha. Povremeno, on takodje u izvjesnoj mjeri koristi oci i gestove. Zato izmedju gluvih i slijepih nikada ne moze biti bilo kakvog uzajamnog razumjevanja, jer šta god da slijepi covjek kaze, gluvi ne moze cuti, i šta god da nemi covjek objasni gestikulacijom, slijepi covjek ne moze videti.

Tvorba rjeci i davanje imena stvarima ostvaruje se uglavnom uz uzimanje u obzir materijalne strane. Izrazi se stvaraju za one stvari, stanja i uslove koji su materjalni i dostupni culima ili bliski culnom svijetu. Kako moze biti vidjeno u onim slucajevima kada osoba kojoj se obracamo nema neko od fizickih cula, ukoliko zelimo da pricamo o stvarima koje mogu biti shvacene culom koje nedostaje, koristimo se vrstom alegorije ili slicnosti. Na primjer, ukoliko zelimo da objasnimo svijetlost ili boju nekome ko je rodjen slijep, ili zadovoljstvo seksom djetetu koje još uvijek nije dostiglo zrelost, pokušavamo da postignemo svoj cilj poredjenjem i alegorijom i obezbjedjivanjem odgovarajucih primjera.

Stoga, ukoliko prihvatimo hipotezu da u skali univerzalnog postojanja ima bezbroj nivoa realnosti, koji su nezavisni od materijalnog svijeta (što je slucaj u stvarnosti) i da u svakoj generaciji u ljudskom rodu nema više od nekolicine pojedinaca koji imaju sposobnost razumijevanja i sagledavanja ovih realnosti, tada se pitanja koja se odnose na ove više svijetove ne mogu razumjeti preko uobicajenih verbalniih izraza i nacina mišljenja. Na njih se ne moze pozivati, sem nagovještajima i putem simbolizma. Kako su religijske realnosti ove vrste, objašnjenja ovih pitanja u Kur'anu nuzno moraju biti simbolicna.
Bog u Svojoj Knjizi kaze:
"Mi je objavljujemo kao Kur'un na arapskom jeziku, da biste razumjeli, a on je u Glavnoj knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti"
(Kur'an 43:3-4)
(Uobicajeno razumjevanje je ne moze shvatiti, niti prodreti u nju)


On, takodje, kaze:
"On je, zaista, Kur'an plemeniti u Knjizi brizljivo cuvanoj - dodirnuti ga smiju samo oni koji su cisti."
(Kur'an 56:77-79)

U vezi poslanika (s.a.) i njegove porodice, On kaze:
"Allah zeli da od vas, o porodico poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno ocisti."
(Kur'an 33:33)
Kako dokazuju ovi ajeti, casni Kur'an potice od izvora koji su izvan shvatanja obicnog covjeka. Niko ne moze shvatiti Kur'an u potpunosti, osim onih Bozijih robova koje je on odabrao da oslobodi grijeha. A poslanikova (s.a.) porodica je medju ovim cistim dušama.

Na drugom mjestu Bog kaze:
"Oni poricu prije nego temeljno saznaju šta ima u njemu, a još im nije došlo ni tumacenje njegovo."
(Kur'an 10:39)
(misleci na Sudnji dan kada ce istina o stvarima biti spoznata)
.

I On, ponovo, kaze:
"cekaju li oni da se obistine prijetnje njene? Onoga dana kada se obistine, reci ce oni koji su na njih prije zaboravili: "Istinu su poslanici Gospodara našeg donosili!"
(Kur'an 7:53)


Hadis

Nacelo po kome hadis posjeduje valjanost, kako je potvrdjeno u Kur'anu, uopšte nije osporeno medju šhiama, kao ni medju ostalim muslimanima. Ali, zahvaljujuci propustima nekolicine od najranijih vladara u islamu u ocuvanju i zaštiti hadisa, i prijeterivanju grupe poslanikovih pratilaca i sljedbenika u propagiranju hadisa, za zbirku hadisa je bilo vezano nekoliko poteškoca. Na jednoj strani, kalife toga doba su zabranjivali zapisivanje i cuvanje hadisa i naredjivali da svi spisi koji sadrze hadise budu spaljivani. Ponekad je, takodje, porast aktivnosti u prijenošenju i proucavanju hadisa bio zabranjivan [165].

Na taj nacin je izvjestan broj hadisa zaboravljen ili izgubljen, a nekolicina je cak prenijeta u razlicitom ili iskrivljenom znacenju. Na drugoj strani, medju drugom grupom pratilaca casnog poslanika (s.a.), koji su imali cast da budu u njegovoj blizini i zaista cuju njegove rijeci, preovladala je razlicita tendencija. Ova grupa, koju su poštovali i kalifi i muslimanska zajednica, zapocela je sa intenziviranjem napora u propagiranju hadisa. To je izvršavano do te mjere da je ponekad hadis preovladavao nad Kur'anom, a za naredbe sadrzane u kur'anskm ajetma pojedinci su smatrali da su izmjenjene hadisima [166].

Cesto su prenosioci hadisa putovali miljama i podnosili sve teškoce putovanja da bi culi samo jednu izreku.
Grupa neupucenih osoba, u islamskoj odjeci, kao i neki neprijatelji iz islamskih redova, zapoceli su da mijenjaju i izopacuju pojedine hadise, umanjujuci tako pouzdanost i validnost hadisa koji su se slušali i bili poznati [167].

Iz ovog razloga su islamski ucenjaci poceli da razmišljaju o rješenju. Oni su osnovali nauku koja se bavila biografijama ucenih ljudi i lancima prijenosa hadisa, stvarajuci mogucnost razlikovanja istinitog od laznog hadisa [168].

Metod šhizma u dokazivanju autenticnosti hadisa
Shiizam, sem traganja za autenticnošcu lanca prijenošenja hadisa, korelaciju izmedju teksta hadisa i Kur'ana smatra neophodnim uslovom njegovog validiteta. U šhiiskim izvorima postoji mnogo poslanikovih hadisa i hadisa imama sa autenticnim lancem prijenošenja koji sami od sebe potvrdjuju da hadis koji je suprotan Kur'anu nema vrijednosti. Valjanim se moze smatrati hadis koji je saglasan Kur'anu [169].

Oslanjajuci se na ove hadise, šhizam ne postupa po onim hadisima koji su suprotni tekstu Kur'ana. U vezi hadisa cija saglasnost, ili nesaglasnost, ne mogu biti utvrdjene, prema uputstvima koje su dali imami, oni bivaju ostavljeni po strani u tišini, bez prihvatanja ili odbacivanja [170].

Nepotrebno je reci da medju šhiama ima onih koji, kao i grupa medju sunitima, postupaju po svakom hadisu koji nadju u razlicitim tradicionalnim izvorima.

Metod šhizma pri pracenju hadisa

Hadis koji potice direktno iz poslanikovih usta, ili nekoga od imama (a.s.), prihvata se kao Kur'an. U pogledu hadisa primljenih preko posrednika, vecina šhita postupa po njima ukoliko je kod lanca prijenošenja potvrdena svaka karika, ili ukoliko postoji cvrst dokaz o njihovoj istinitosti, i ukoliko su vezani za principe doktrine, koji zahtjevaju znanje i izvjesnost, saglasno tekstu Kur'ana. Izvan ove dvije vrste hadisa, ni jedan drugi hadis nema validnost vezanu za principe doktrine, a nevazeci hadis se naziva "predanje sa jednim prenosiocem" (khabar wahid) [171].

U svakom slucaju, usljed razloga koji su dati, pri utvrdjivanju naredbi šerijata, šhie, takodje, postupaju na osnovu tradicije koja je generalno prihvacena kao pouzdana. Zato se moze reci da je u šhizmu izvjestan i definitivno potvrdjen hadis apsolutno obavezujuci i mora biti primjenjen, dok se hadis koji nije sasvim pouzdano potvrdjen, vec se generalno smatra pouzdanim, koristi iskljucivo u razmatranju šerijatskih propisa.

Ucenje i poducavanje u islamu

Sticanje znanja je religijska obaveza u islamu. Poslanik (s.a.) je rekao:"Traganje za znanjem je obavezno za svakog muslimana" [172].

Prema u potpunosti potvrdjenim hadisima, koji osvijetljavaju znacenje ove izreke, znanje ovdje znaci tri islamska principa: jednoboštvo ili tewhid, poslanstvo ili nubuwwat, eshatologija ili ma'ad. U dodatku ovim principima, od muslimana se ocekuje da sticu znanja iz pomocnih grana i detalja propisa i zakona islama, u skladu sa njihovim individualnim okolnostima i potrebama.

Jasno je da sticanje znanja o principima religije, cak i ako se to cini na sazet nacin, jeste do izvjesne mjere moguce svakom. Ali, sticanje detaljnog znanja o zakonima i propisima religije korišcenjem osnovnih dokumenata, Knjige i suneta, i prakticnim razmatranjem zasnovanim na njima (ili onim što se naziva ocevidnom jurisprudencijom, fiqh-i istidlali) nije moguce svakom muslimanu. Samo pojedinci imaju sposobnost za demonstrativnu jurisprudenciju, a sticanje detaljnog saznanja nije obavezno za sve, jer u islamu ne postoji odredba koja bi zahtjevala da pojedinac cini ono što prevazilazi njegove sposobnosti [173].

Zato je proucavanje islamskih naredbi i zakona putem razmišljanja ograniceno principom "dovoljne nuznosti" (wajib-i kifa'i) na one pojedince koji imaju neophodne sposobnosti i koji su vrijedni ovakvog proucavanja. Duznost ostalih ljudi, prema opštem principu da neuki zavise od onih koji znaju, jeste da traze upucivanje od strane ljudi koji su sposobni da uce i koji su vrijedni sticanja znanja, koji se nazivaju mudztahidima ili faqihima. Naravno, ovakvo oponašanje se razlikuje od oponašanja principa religijskog ucenja, koje je zabranjeno direktno na osnovu teksta Kur'ana:
"Ne povodi se za onim što ne znaš"
(Kur'an 17:36)

Mora se znati da šhizam ne dozvoljava oponašanje preminulog mudztehida. Drugim rijecima, osoba koja ne zna rješenje problema kroz idztihad, ili kroz religijsku duznost, mora oponašati zivog mudztahida i ne moze zavisiti od stava mudztahida koji nije ziv, sem ukoliko osoba nije primila upucivanje za vrijeme mudztahidovog zivota. Ova praksa je jedan od faktora koji je islamsku šhitsku jurisprudenciju ucino aktivnom i aktuelnom kroz vijekove. Postoje pojedinci koji kontinuirano sljede stazu nezavisnog zakljucivanja, idztihada, i upuštaju se u probleme jurisprudencije iz jedne generacije u drugu.

U sunizmu, kao rezultat konsenzusa u mišljenju (ijma), koji se pojavio u cetvrtom / desetom vijeku, bilo je odluceno da je priklanjanje jednoj od cetiri škole (Abu Hanifa, Ibn Malika, al-Šafija i Ahmad ibn-Hanbala) obavezno. Slobodni idztihad ili oponašanje škole izvan ove cetiri (ili jedne ili dvije manje škole koje su kasnije nestale) nije smatrano dozvoljenim. Kao rezultat toga, njihova jurisprudencija je ostala ista kakva je bila prije otprilike 1100 godina unazad. U posljednje vrijeme, izvjesni pojedinci iz sunitskog svijeta su se udaljili od takvog konsenzusa i zapoceli su da primjenjuju slobodni idztihad.

Šhizam i prenijete nauke

Islamske nauke, koje svoju egzistenciju duguju islamskoj ulemi, koji su ih organizovali i formulisali, podeljene su na dvije kategorije, intelektualne ('aqli) i prenijete (nagli). Intelektualne nauke obuhvataju takve discipline kao što su filozofija i matematika. prenijete nauke su one koje zavise od prenošenja sa nekog izvora, kao što su lingvistika, hadis ili istorija. Bez sumnje, glavni uzrok pojavi prenijetih nauka u islamu jeste casni Kur'an. Sa izuzetkom nekolicine disciplina kao što je istorija, geneologija i prozodija, sve druge prenijete nauke nestale su pod utjecajem svijete Knjige. Vodjeni religioznim raspravama i istrazivanjima, muslimani su poceli da gaje ove nauke, od kojih je najznacajnija arapska literatura (gramatika, retorika i metaforicne nauke) i nauke koje se odnose na spoljašnje aspekte religije (recitovanje Kur'ana, kur'anski komentar (tafsir), hadis, biografije ucenih ljudi, lanac prenošenja hadisa i principi jurisprudencije).

Šhie su igrali glavnu ulogu u osnivanju i ucvršcivanju ovih nauka. U stvari, osnivaci i kreatori mnogih od ovih nauka bili su šhiti. Arapsku gramatiku su sistematizovali Abu'l-Asvad al-Du'ali, jedan od pratilaca casnog poslanika, i Ali (a.s.). Ali (a.s.) je sacinio okvir za organizaciju nauke o arapskoj gramatici [174].

Jedan od osnivaca nauke o elokvenciji (retorika i nauka o metaforama) bio je Sahib ibn'Abbad, šhit, vezir u doba Bujeda [175].

Prvi arapski rijecnik jeste Kitab al-'ayn, koga je sastavio poznali naucnik, Halil ibn Ahmad al-Basri, šhit koji je prozodiju zasnovao kao nauku. On je, takodje, bio ucitelj velikog poznavaoca gramatike, Sibuvajha.

Asimsko rjecitovanje Kur'ana ide unatrag sve do Alija (a.s.) preko jednog posrednika, i Abdalah ibn Abbas, koji je u hadisima bio najistaknutiji medju pratiocima, bio je Alijev (a.s.) ucenik. Doprinos poslanikove (s.a.) porodice i njenih prijatelja hadisima i jurisprudenciji dobro su poznati. Osnivaci cetiri sunitske škole prava su poznati po saradnji sa petim i šestim šhitskim imamom. Znacajni doprinosi principima jurisprudencije ucinjeni od strane šhitskog naucnika, Vahida Bihbahanija, i njegovog sljedbenika šejha Morteze Ansarija, prema postojecim dokazima, nikada nisu dostignuti u sunitskoj jurisprudenciji.

DRUGI METOD: NACIN SAZNAVANJA I UMNE SPOZNAJE

Filozofska i teološka misao u šhizmu

Ranije je pomenuto da je islam ozakonio i potvrdio naucnu misao, koja se smatra sastavnim dijelom religijskog ucenja. Naucno mišljenje, u svom islamskom znacenju, nakon potvrdjivanja poslanikovog vjerovesništva, obezbjedjuje intelektualnu potvrdu validnosti spoljašnjeg aspekta Kur'ana, koji je Bozansko otkrovenje, kao i pouzdano utvrdjenih izreka poslanika i njegove plemenite porodice.

Intelektualni dokazi koji pomazu covjeku da pronalazi rješenja za ove probleme preko svoje od Boga date prirode, dijele se na dvije vrste: dokazivanje (burhan) i dijalektika (jadal). Dokazivanje je potvrda cije premise su istinite (odgovaraju stvarnosti), cak i ako nisu uocljive ni ocigledne. Drugim rijecima, to je tvrdnja koju covjek razumije i potvrdjuje iz nuznosti, putem svog od Boga datog uma, na primjer, kao kada zna "da je broj tri manji od broja cetiri". Ta vrsta misli se naziva naucnom misli; a u slucaju da se odnosi na univerzalne probleme postojanja, kao što su porijeklo i kraj covjecanstva, postaje poznata kao filozofska misao.

Dijalektika je dokazivanje cije su sve, ili samo neke, prijemise zasnovane na uocljivim i izvjesnim cinjenicama, kao na primjer u slucaju vjernika u religiji kod koje je raširena praksa potvrdivanja njihovih religijskih stavova, uz pozivanje na njene izvjesne i ocigledne principe.

Casni Kur'an je primjenio oba ova metoda i u svijetoj Knjizi postoje mnogi ajeti koji potvrdjuju svako od dokaznih sredstava. Kao prvo, Kur'an nalaze slobodno istrazivanje i razmišljanje o univerzalnim nacelima svijeta stvorenoga i opštim principima kosmickog ustrojstva, kao i posebnijih ustrojstava koja se odnose na nebesa, zvjezde, dan i noc, zemlju, biljke, zivotinje, ljude, etc. On najelokventnijim izrazima velica naucno istrazivanje ovih pojava.

Drugo, Kur'an je nalozio ljudima da primjenjuju dijalekticku misao, koja se uobicajeno naziva teološkom raspravom (kalami) [176], pod uslovom da se sprovodi na najbolji moguci nacin, drugim rijecima, sa zeljom pokazivanja istine bez nadmetanja i od strane ljudi koji imaju neophodne moralne vrline. U Kur'anu je receno:
"Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i sa njima na najlepši nacin raspravljaj!"
(Kur'an 16:125)


Šhitska inicijativa u islamskoj filozofiji i kalamu

Kada je u pitanju teologija, kalam, jasno je da su šhiti od pocetka, kada su se odvojili od sunitske vecine, poceli da raspravljaju sa svojim protivnicima u vezi svog sopstvenog posebnog nacina mišljenja. Tacno je da rasprava ima dva kraja i da obije protivnicke strane ucestvuju u njoj. Bilo kako, šhiti su konstantno bili u napadu, prijeduzimajuci inicijativu, dok je druga strana igrala defanzivnu ulogu. Sa postepenim širenjem kalama, koji je svoj vrhunac dostigao u drugom/osmom i trecem/devetom vijeku, sa širenjem škole mutazilita, šhitski naucnici i obrazovani ljudi, koji su bili ucenici škole poslanikove (s.a.) porodice, svrstali su se medju prve majstore kalama [177].

Štaviše, lanac teologa iz sunitskog svijeta, bilo da se radilo o ašaritima, mutazilitima ili drugima, ide unazad do prvog šhiiskog imama, Alija (a.s.).

U vezi filozofije [178], oni koji su upoznati sa djelima i izrekama poslanikovih pratilaca (od cega je 12000 imena zabjelezeno, a za 120000 je poznato da postoje) znaju da malo njih sadrze raspravu o filozofskim pitanjima koja bi bila za uvazavanje. Samo Alijeve (a.s.) metafizicke izreke sadrze najdublje filozofske misli.

Pratioci i naucnici koji su ih sljedili, i u stvari, Arapi toga doba uopšte, nisu bili upoznati sa slobodnom intelektualnom raspravom. Nema primjera filozofske misli u djelima ucenjaka iz prva dva vijeka. Samo dubokomislene izreke šhitskih imama, posebno prvog i osmog, sadrze neiscrpnu riznicu filozofskih meditacija u njihovom islamskom kontekstu. Oni su bili ti koji su pojedine od svojih ucenika upoznali sa ovim oblikom mišljenja.

Filozofska misao nije bila bliska Arapima sve dok nisu vidjeli njene primjere u toku drugog/osmog vijeka u prijevodima izvjesnih filozofskih dijela na arapski. Kasnije, u toku treceg/devetog vijeka, brojna filozofska dijela su sa grckog, sirijskog i drugih jezika prevedena na arapski, a preko njih je metod filozofske misli postao poznat širokoj publici. Ipak, najveci broj pravnika i teologa nije sa naklonošcu gledalo na filozofiju i druge intelektualne discipline, koje su bile novopridošli gosti. Na pocetku, zahvaljujuci pomoci koju su vlasti davale ovim naukama, njihovo protivljenje nije imalo puno efekata. Ali, uslovi su se ubrzo promjenili i na osnovu strogih zapovijesti uništen je veliki broj filozofskih dijela. "Pismo ciste brace", koje je dijelo grupe nepoznatih autora, sjeca na te dane i potvrdjuje nepovoljne uslove toga doba.

Nakon ovog perioda teškoca, filozofija je ozivljena pocetkom cetvrtog/desetog vijeka od strane poznatog filozofa Abu Nasra al-Farabija. U petom/jedanaestom vijeku, kao rezultat rada slavnog filozofa Ibn Sine (Avicene), peripateticka filozolija je dostigla svoj puni razvoj. U šestom/dvanaestom vijeku, šejh al-Ishrak Šihab al-Din Suhravardi je sistematizovao procasniteljsku filozofiju (ishraq), usljed cega je bio pogubljen na zapovijest Salaha al-Dina Ajubija. Nakon toga, filozofija je prestala da postoji medju muslimanskom vecinom u sunitskom svijetu. Nakon toga nije bilo znacajnijeg filozofa u tom dijelu svijeta, sem u Andaluziji, na ivici islamskog svijeta, gde je krajem šestog/dvanaestog vijeka Ibn Rušd (Aviros) tezio za ozivljavanjem filozofskog proucavanja [179].

Šhitski doprinos filozofiji i intelektualnim disciplinama

Na isti nacin na koji je od pocetka šhizam igrao vaznu ulogu u formiranju islamske filozofske misli, bio je, takodje, glavni cinilac daljeg razvoja i propagiranja filozofije i islamskih nauka. lako je nakon Ibn Rušda filozofija nestala iz sunitskog svijeta, ostala je da zivi u šhitskom svijetu. Posle Ibn Rušda, pojavili su se tako proslavljeni filozofi kao što su Khvajah Nasr al-Din Tusi, Mir Damad i Sadr al-Din Širazi, koji je proucavao, razvijao i širio filozofska ucenja jedno za drugim. Na isti nacin, u drugim intelektualnim disciplinama, pojavilo se mnogo izrazitih figura kao što su bili Nasir al-Din Tusi (koji je bio i filozof i matematicar) i Birjandi, koji je, takodje, bio, izuzetan matematicar.

Sve nauke, posebno metafizika ili teozofija (falsafah-i ilahi, ili hik-mat-i ilahi), nacinile su ogroman napredak zahvaljujuci neumornim nastojanjima šhitskih ucenjaka. Ovo se moze sagledati ako se uporede radovi Nasira al-Dina Tusija, Šamasa al-Dina Turkaha, Mir Damada i Sadra al-Din Širazija sa radovima onih koji su došli prije njih [180].

Poznato je da je element koji je doprinio pojavi filozofske i metafizicke misli u šhizmu, a preko šhizma i u drugim islamskim krugovima, bila riznica znanja koja je ostala iza imama. Postojanost i kontinuitet ove vrste misli u šhizmu su zavisni od postojanja ove iste riznice znanja, koju je šhizam nastavio da gaji sa osjecanjem poštovanja i uvazavanja.

Da bi se ovo stanje razjasnilo, dovoljno je uporediti riznicu znanja koja je ostala nakon poslanikove porodice sa filozofskim djelima napisanim u toku vijekova. U ovom poredjenju moze se jasno vidjeti kako je svakim danom islamska filozofija prilazila ovom izvoru znanja sve blize i blize, dok se u jedanaestom / sedamnaestom vijeku islamska filozofija i njena nadahnuta riznica nisu skoro potpuno priblizile.

One su bile razdvojene samo izvjesnim razlikama u interprijetiranju pojedinih filozofskih principa.

Najveci šhitski mislioci

Tikat al-islam Muhamed ibn Jakub Kulajni (329/940) je bio prvi koji je šhitske hadise izdvojio iz knjiga pod nazivom Principi (usul) i koji ih je uredio prema naslovima jurisprudencije i tekstovima o vjeri. (Svi šhitski ucenjaci hadisa prilozili su izreke koje su sakupili od imama u knjigu koja je nazvana Asli, ili Principi). Kulajnijeva knjiga, poznata pod nazivom Kafi, podeljena je u tri dijela: Principi, Grane i Mešoviti tekstovi, i sadrzi 16199 hadisa. To je najpouzdanija i najpopularnija zbirka hadisa u šhitskom svijetu. Druge tri knjige koje dopunjuju Kafi jesu knjige šejha-i-Saduka Muhameda ibn Babujaha Kimija (381/991) i Kitab al-tahdhib i Kitab al-istibsar, od šejha Muhameda Tusija (460/1068).

Abu'l Kasim Dzafer ibn Hasan ibn Jahja Hili (676/1277), poznat kao Muhakik, bio je neospoorni genije na polju jurisprudencije (fikh) i smatra se najistaknutijim šhitskim pravnikom (fakih). Medju njegovim remek-djelima jesu Kitab-imukhtasar-i bafi i Kitab-i šaraji, koja je u toku sedam stotina godina išla iz ruke u ruku medju šhitskim pravnicima i u odnosu na koju se uvijek postupalo sa strahopoštovanjem i divljenjem.

Sljedeci Muhakika, moramo navesti šehid-i aval (prvog mucenika), Šams al-Dina Muhameda ibn Makija, koji je ubijen u Damasku 786/1384. pod optuzbom da je šhit. Medju njegovim pravnickim remek-djelima nalazi se Lum'ah-i dimashkijah, koje je on napisao u zatvoru u periodu od sedam dana. Takodje, moramo pomenuti šejha Dzafera Kašhfa al-Ghita Nadzafija (1327/1909) medju cijim izvanrednim pravnickim djelima se nalazi Kitab kašf al-ghita.

Khvadzar Nasir al-Din Tusi (672/1274) je prvi koji je kalam nacinio potpunom i sveobuhvatnom naukom. Medju njegovim remek-djelima u ovoj oblasti jeste Tadzrid al-itekad, koji je ocuvao svoj autoritet medju znalcima ove discipline više od sedam vijekova. Brojni komentari su napisani u vezi tog dijela od strane šhita i sunita. Osim genijalnosti u nauci o kalamu, on je bio vrstan filozol i matematicar, što je dokazano vrijednim doprinosom koji je dao intelektualnim naukama. Sem toga, opservatorija Margah svoje postojanje duguje njemu.

Sadr al-Din Širazi (1050/1640), poznat kao Mula Sadra i Sadr al-Muta'alihin, bio je filozof koji je, nakon vijekovnog razvoja filozofije u islamu, po prvi put uveo potpuni red i harmoniju u filozofske rasprave. On ih je sistematizovao i organizovao kao matematicke probleme, istovremeno povezujuci filozofiju i gnosticizam, cime je ucinio nekoliko vaznih koraka. Filozofiji je dao nove nacine rasprave i rješenja za stotine problema, koji nisu mogli biti riješeni peripatetickom filozofijom. On je analizu i rješavanje niza tajanstvenih pitanja, koja su do tada smatrana oblastima izvan nauke i razumjevanja na osnovu naucne misli, ucinio mogucim. On je razjasnio i rasvijetlio znacenja mnogih riznica mudrosti, sadrzanih u esotericnim izvorima religije i u dubokomislenim izrekama imama iz poslanikove porodice, koji su vijekovima smatrani nerešivim zagonetkama i za koje se uobicajeno vjerovalo da su alegorijske, pa cak i nejasne prirode. Na taj nacin su gnosticizam, filozofija i egzotericki aspekt religije potpuno harmonizovani i zapoceli su da sljede jedinstvenu stazu.

Primjenjujuci metode koje je razvio, Mula Sadra je uspjeo da obezbjedi "preobrazajno kretanje" (harakat-i jawhariyah) [181] i u otkrivanju bliske veze izmedju vremena i tri prostorne dimenzije, na nacin koji je slican znacenju koji se u modernoj fizici daje "cetvrtoj dimenziji", i koji podsjeca na opšte principe teorije relativiteta (relativnost, naravno, u telesnom svijetu izvan uma, ne u umu), kao i mnogih drugih znacajnih principa. On je napisao skoro pedeset dijela i rasprava. Medju njegovim najznacajnijim djelima je cetvorotomni Asfar.

Ovdje je potrebno napomenuti da su prije Mula Sadra, izvjesni mudraci kao Suhravardi, filozof iz šestog/dvanaestog vijeka i autor Hikmat al-isharak, i Šams al-Din Turkah, filozof iz osmog/cetrnaestog vijeka, preuzeli korake ka harmonizovanju spoznaje, filozofije i egzotericne religije, ali zasluga za potpuni uspjeh u tom poduhvatu pripada Mula Sadru.

Šejh Morteza Ansari Šuštari (1281/1864) je reorganizovao disciplinu o osnovima jurisprudencije na novim temeljima i formulisao joj prakticne osnove. Šhitski ucenjaci su marljivo sljedili njegovo ucenje više od jednog vijeka.

TRECI METOD: INTELEKTUALNA INTUICIJA ILI RAZOTKRIVANJE MISTICNOG

Covjek i gnosticko razumijevanje [182]

Iako je vecina ljudi zauzeta obezbjedjivanjem sredstava za zivot i zadovoljavanjem svakodnevnih potreba, i ne pokazuje interes za duhovne stvari, u ljudskoj prirodi postoji urodjena potreba da traga za krajnjom realnošcu. Kod nekih pojedinaca, ovaj uspavani potencijalni zar se budi i otvoreno se iskazuje, dovodeci tako do niza duhovnih percepcija.

Svaki covjek vjeruje u trajnu stvarnost, uprkos tvrdnjama sofista i skeptika, koji svaku istinu i stvarnost nazivaju iluzijom i praznovjericom. Povremeno, kada covjek nepomucenog uma i ciste duše sagleda konstantnu stvarnost koja prozima univerzum i stvoreno ustrojstvo, i kada istovremeno vidi nepostojanost i prolazni karakter razlicitih elemenata i dijelova svijeta, on je u stanju da svijet i njegove pojave shvati kao ogledala koja odrazavaju ljepotu trajne stvarnosti. Sreca zbog sagledavanja ove stvarnosti baca u zasjenak svaku drugu radost u ocima posmatraca i cini da se sve ostalo pojavljuje kao beznacajno i nevazno.

Ovakva vizija je ono isto "Bozansko privlacenje" (jadhbah) koje paznju Bogu okrenutog covjeka privlaci ka transcedentnom svijetu i budi ljubav prema Bogu u njegovom srcu. Zbog ove ljubavi on zaboravlja sve ostalo. Sve njegove mnogostruke zelje i prohtjevi bivaju izbrisani iz njegovih misli. Ova ljubav vodi covjeka ka ibadetu i slavljenju nevidljivog Boga, koji je stvarnost ociglednija i izrazenija od svega što je vidljivo i cujno. U stvarnosti, to je ona ista unutrašnja ljubav koja je ozivotvorila razlicite religije na svijetu, religije koje se zasnivaju na ibadetu Bogu. Gnostik (arif) je onaj koji cini ibadet Bogu kroz znanje i zbog svoje ljubavi prema Njemu, ne u radi za nagradom, niti u strahu od kaznjavanja [183].

Na osnovu ovog objašnjenja postaje jasno da duboko vjersko saznanje (gnosticizam) ne smijemo smatrati religijom medju drugim religijama, vec kao srce svih religija. Gnosticizam je jedna od staza ibadeta, staza zasnovana na znanju udruzenom sa ljubavlju, prije nego sa strahom. To je staza spoznaje unutrašnje istine religije, prije nego zadovoljenje samo njenom spoljašnjom formom i naucnom misli. Svaka otkrovena religija, pa cak i one koje su se pojavile kao idolopoklonstvo, imaju odredjene sljedbenike koji koracaju stazom gnosticizma. Politeisticke religije [184] i judaizam, hrišcanstvo, zoroasterzam i islam imaju vjernike koji su gnostici.

Pojava gnosticizma (sufizma) u islamu

Medju poslanikovim (s.a.) pratiocima, Ali (a.s.) je posebno poznat po svom elokventnom objašnjavanju spoznajnih istina i stupnjeva duhovnog zivota. Njegove rijeci na ovom polju sadrze jednu neiscrpnu riznicu mudrosti. Medju sacuvanim radovima ostalih pratiocima nema mnogo materijala koji se odnosi na ovu vrstu pitanja. Medju Alijevim prijateljima su bili Salman Farsi, Uvajs Karani, Kumajl ibn Zajd, Rašhd Hadzari, Majtam Tamar, Rabi ibn Khajtam.

U svakom slucaju, to su licnosti koje sufisti, suniti i šhiti saglasno smatraju karikama svog duhovnog lanca (silsilah) nakon Alija (a.s.). Nakon ove grupe pojavili su se drugi kao što su Tavus Jamani, Šajban Rai, Malik ibn Dinar, Ibrahim Adham i Šakik Balkhi, koje su ljudi smatrali svecima i Bozijim ljudima. Ovi ljudi su se, bez davanja objašnjenja u javnosti u vezi gnosticizma i sufizma, pojavljivali javno kao askete i nisu skrivali cinjenicu da su bili upuceni od strane ranije grupe i da ih je ranija grupa podvrgla duhovnim podukama.

Nakon njih, krajem drugog/osmog i pocetkom treceg/devetog vijeka pojavili su se takvi ljudi kao što je bio Bajazid Bastami, Maruf Karkhi, Dzunajd Bagdadi i drugi njima slicni, koji su sljedili stazu sufista i koji su javno priznavali svoju vezu sa sufizmom i gnosticizmom. Oni su otkrili izvjesne esotericne izreke zasnovane na duhovnoj viziji, koje su zbog svoje odbijajuce spoljašnje forme, donele osudu jurista i teologa. Neki od njih su bili zatoceni, bicevani, i ponekad cak i ubijani [185].

Ipak, ova grupa je istrajala i nastavila svoje aktivnosti uprkos protivnicima. Na taj nacin su gnosticizam i "nacin" (tariqah ili sufizam) nastavili da se razvijaju sve dok u sedmom/trinaestom i osmom/cetrnaestom vijeku nisu dostigli vrhunac svog razvoja i moci. Od tada, ponekad jace, ponekad slabije, gnosticizam je nastavio sa svojim postojanjem u islamskom svijetu sve do današnjih dana.

Gnosticizam, ili sufizam su se, kao što danas vidimo, pojavili u sunitskom svijetu, a kasnije i medju šhitima. Prvi ljudi koji su se javno izjasnili kao sufisti i gnostici, i koji su priznati kao ucitelji sufijskih pravila, jasno su sljedili sunizam u granama (furu) islamskog prava. Mnogi ucitelji koji su ih sljedili i širili sufijanske zakone bili su, takodje, suniti u svom pracenju zakona.

Pa ipak, ovi ucitelji su trasirali svoj duhovni lanac, koji je u duhovnom zivotu kao geneološko stablo covjeka, preko svojih prijethodnih ucitelja sve do Alija (a.s.). Takodje, rezultati njihovih vizija i instiktivnih poimanja kako su prenijeti nama, uglavnom se odnose na istine vezane za Bozansko jedinstvo i stajališta duhovnog zivota koja su pronadjena u Alijevim (a.s.) izrekama i izrekama drugih šhitskih imama. Ovo moze bili sagledano ukoliko nismo pod utjecajem pojedinih oštrih, ponekad cak i šokantnih objašnjenja, koja su koristili ovi sufijanski ucitelji, i ukoliko cio sadrzaj njihovih ucenja razmatramo sa promišljanjem i strpljenjem. Svjetost [186], poticuci od upucivanja u duhovne staze, koje sufisti smatraju covjekovim savršenstvom, jeste stanje u kome se u najpotpunijem smislu nalazi imam, i koje se putem zracenja njegovog bica moze prenijeti na njegove istinske sljedbenike. I duhovni pol (qutb) [187], cije kontinuirano postojanje svi sufisti smatraju neophodnim, kao i atribute koji su vezani za njega, vezan je za šhitsku koncepciju imama. Prema izrekama poslanikove porodice, imam je, da upotrebimo sufijanski izraz, univerzalno bice, izraz Bozanskih imena i duhovni vodja ljudi i njihovih aktivnosti. Razmatrajuci šhitski koncept vilajeta (walayat), moze se rjeci da su sufijanski ucitelji "šhie" sa stanovišta duhovnog zivota, i da su u vezi sa izvorom vilajeta, mada sa stanovišta spoljašnje religijske forme, oni sljede sunitsku pravnu školu.

Neophodno je pomenuti da je cak u klasicnim sunitskim raspravama ponekad receno da duhovni metod "staze" [188], ili "tehnike" putem kojih pojedinac spoznaje i saznaje sebe, ne moze biti objašnjen preko spoljašnjih formi i ucenja šerijata. Prije, ovi izvori tvrde da su pojedini muslimani sami otkrili mnoge od tih metoda i ponašanja, koje je, zatim, Bog prihvatio, kao što je to slucaj sa monaštvom u hrišcanstvu [189].

Tako je svaki ucitelj iza sebe ostavio odredjene nacine i ponašanja, koje je smatrao neophodnim u duhovnom metodu, kao što je posebna vrsta ceremonije prilikom proizvodjenja u ucitelja, detalji pri invokaciji novog ucitelja, vezani za odjecu, prisustvo muzike, pjevanje i druge metode podsticanja ekstaze prilkom prizivanja Bozijeg imena. U pojedinim slucajevima su postupci tariqaha postali otvoreno razdvojeni od šerijatskih, i to moze predstavljati problem za neupucenu osobu da uoci blisku unutrašnju vezu medju njima. Ali, razmatranjem teoretskih principa šhizma, a zatim dubokim proucavanjem osnovnih izvora islama, naime Kur'ana i suneta, ona ce uskoro shvatiti da je nemoguce reci da sam islam ne obezbjedjuje duhovno upucivanje, ili da je islam ostao nemaran u razjašnjavanju prirode duhovnog programa koji slijedi.

Upucivanje kojim Kur'an i sunnet snabdijevaju gnosticku spoznaju

Bog - neka je uzvišeno ime Njegovo! - zapovjedio je ljudima na nekoliko mjesta u Kur'anu da promišljaju o svijetoj Knjizi, da budu upoorni u ovom nastojanju, i da ne budu zadovoljni samo njegovim površinskim i elementarnim razumjevanjem. U mnogim ajetima svijet stvorenog i sve što je u njemu, bez izuzetka, nazivaju se znamenjima (ayat), znacima i simbolima Boga [190].

Stepen promišljanja o znacenjima ajeta i znakova i prodiranje u njihovo stvarno znacenje otkrice cinjenicu da su stvari nazvane tim imenima zato što pokazuju i objašnjavaju ne toliko sebe, koliko stvarnost razlicitu od njih samih. Na primjer, crveno svjetlo postavljeno kao znak za opasnost, jednom vidjeno, u potpunosti podsjeca covjeka na mogucu opasnost, tako da covjek više ne obraca paznju na samo crveno svijetlo. Ukoliko neko zapocne da razmišlja o obliku ili suštini svijetlosti, ili njegovoj boji, u njegovom umu ce biti samo oblik lampe, ili njeno staklo, ili boja, prije nego ideja o opasnosti. Na isti nacin, ukoliko su svijet i njegove pojave u potpunosti i u svim aspektima znaci i prijedznaci Boga, Tvoritelja univerzuma, oni nemaju sopstvenu ontološku nezavisnost. Bez obzira kako ih mi vidimo, oni otkrivaju samo Boga.

Onaj ko je kroz upucivanje casnog Kur'ana u stanju da sagleda svijet i ljude na svijetu, uz pomoc takvog oka sagledace samo Boga. Umjesto da vidi samo ovu pozajmljenu ljepotu koju drugi vide u atraktivnom liku svijeta, on ce videti beskrajnu ljepotu, Voljenog, koji se javlja u uskim granicama ovoga svijeta. Naravno, kao u primjeru crvenog svijetla, ono što je promišljeno i vidjeno u "znacima" i "prijedznacima" jeste Bog, Stvoritelj svijeta, a ne sam svijet. Veza izmedju Boga i svijeta je sa odredjenog stanovišta kao: (140) nije (1+1) niti (1x1)
(što ce rjeci, svijet je ništa pred Bogom i ne dodaje mu bilo šta).

U momentu shvatanja ove istine, zetva covjekovog izdvojenog postojanja jeste orobljena i u jednom trenu covjek povjerava svoje srce u ruke Bozanske ljubavi. Ovo shvatanje se ne dešava uz pomoc oka, uha, ili nekog drugog spoljašnjeg cula, niti preko moci imaginacije ili uma, jer su sva ova sredstva sama znaci i predznaci i malog znacaja za duhovno upucivanje nadjeno ovdje [191].

On koji je postigao viziju Boga i koji nema drugih namjera do da se sjeca Boga i zaboravi sve drugo, kada cuje da na drugom mjestu u Kur'anu Bog kaze:

"O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, nece vam nauditi onaj koji je zalutao!"
(Kur'an 5:105)

tada razumje da jedina kraljevska staza koja ga vodi potpuno i svjestrano jeste "samosaznavanje". Njegov istiniti vodja, Koji je sam Bog, zaduzuje ga da spozna samoga sebe, da iza sebe ostavi sve druge puteve i da traga za putem samosaznavanja, da vidi Boga kroz prozor svoje duše, sticuci na taj nacin stvarni objekat svog traganja. Zato je poslanik rekao: "Onaj ko sebe zna doista, zna Boga" [192]

I on je, takodje, rekao: "medju vama najbolje poznaju Boga oni koji najbolje poznaju sebe" [193].

U vezi nacina slijedjenja ove staze postoje mnogi ajeti u Kur'anu, koji covjeku zapovjedaju da se sjeca Boga, kao što je ovaj u kome On kaze:
"sjecajte se vi Mene, i Ja cu se vas setiti."
(Kur'an 2:152)
kao i slicni ajeti.

Covjeku se, takodje, nalaze da pravilno postupa, kako je u potpunosti objašnjeno u Kur'anu i hadisima. Na kraju rasprave o ispravnom cinjenju, Bog kaze:
"Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor."
(Kur'an 33:21)


Kako bilo ko moze misliti da je islam otkrio da je posebna staza staza koja vodi Bogu, bez preporucivanja te staze svim ljudima? Ili,kako bi takvu stazu mogao objelodaniti, a zanemariti da objasni metod njenog pracenja? Bog u Kur'anu kaze:>
"Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve."
(Kur'an 16:89).


ISLAMSKA VJEROVANJA SA ŠHITSKE TACKE GLEDANJA
O SPOZNAJI BOGA svijet sa stanovišta suštine i realnosti
Nuzno postojanja Boga

Svijest i opazanje, koji su ispreplijetani sa bicem samog covjeka, samim svojim odlikama postojanje Boga i svijeta cine ociglednim. Za razliku od onih koji izrazavaju sumnju u svoje sopstveno postojanje i sve ostalo, i svijet smatraju iluzijom i fantazijom, mi znamo da ljudsko bice u trenutku nastanka, kada je vec svjesno i posjeduje moc opazanja, otkriva sebe i svijet. Drugim rjecima, ono nema sumnju da "Ono postoji i da postoje stvari mimo njega". Dokle god je covjek covjek, ovakvo shvatanje i razumjevanje postoje u njemu i u njih se ne moze sumnjati, niti oni prolaze kroz bilo kakve promjene.

Opazanje ove realnosti i postojanja, koje covjek potvrdjuje svojim intelektom, suprotno gledištima skeptika i sofista, jeste nepromjenljivo i nikada se ne moze ispoljiti kao pogriješno. Drugim rjecima, tvrdnja sofista i skeptika kojom se realnost osporava nikada ne moze biti tacna, usljed postojanja samog covjeka. U okviru prostranog svijeta postojanja postoji stalna i nepromjenljiva stvarnost koja je prozima i koja se otkriva umu.

Ipak, svaka pojava na ovom svijetu, koja posjeduje realnost koju mi otkrivamo kao bica koja su svjesna i koja opazaju, prije ili kasnije gubi svoju realnost i išcezava. Iz same ove cinjenice je ocigledno da vidljivi svijet i njegovi dijelovi nisu suština realnosti (koja nikada ne moze biti poništena ili uništena), prije, oni se oslanjaju na konstantnu stvarnost preko koje postizu realnost i posredstvom koje stizu do postojanja. Dokle god su u vezi sa njom, i njom privuceni, imaju postojanje, a cim se odvoje od nje, oni su nepostojeci [194].

Ovu nepromjenljivu stvarnost, koja je neuništiva (što ce reci neizbezna suština) nazivamo Bogom.

Drugo gledište o vezi covjeka i univerzuma

Put izabran u prethodnom odeljku radi dokazivanja postojanja Boga vrlo je jednostavan i ocigledan, njega covjek utire svojom od Boga podarenom prirodom i razumom, bez problema. Ipak, za vecinu ljudi, usljed njihove stalne prezauzetosti materijalnim stvarima i utopljenosti u culna zadovoljstva, postalo je vrlo teško vratiti se svojoj od Boga podarenoj, jednostavnoj, prvobitnoj i neokaljanoj prirodi. Zato je islam, koji sebe smatra univerzalnim, i koji vjeruje da su svi ljudi isti u religiji, takvim ljudima omogucio da pronadju drugi put za dokazivanje postojanja Boga. On pokušava da razgovara sa njima i da ih upozna sa Bogom, iduci istom stazom preko koje su se oni udaljili od svoje jednostavne, iskonske prirode.

Casni Kur'an poducava najšire slojeve ljudi spoznaji Boga kroz razlicite nacine. Najcešce, skrece im paznju na stvaranje svijeta i ustrojstvo koje nad njim vlada. On poziva ljude da razmišljaju o "horizontu" i "svojim sopstvenim dušama" [195], jer covjek u nekoliko dana svoga zemaljskog zivota, bez obzira koju stazu odabere, iii u kom stanju se nadje, nikada nece iskoraknuti iz svijeta stvorenoga i ustrojstva koje nad njim vlada. Njegov razum i moc shvatanja ne mogu previdjeti prekrasne prizore nebesa i zemlje koje opaza.

Ovaj široki svijet, koji se prostire pred našim ocima, jeste, kao što znamo, u svojim dijelovima i u cjelini, u procesu mijenjanja i transformacije. U svakom momentu se manifestuje u novoj i do sada neispoljenoj formi. Aktuelizuje se pod utjecajem zakona koji ne poznaju izuzetak. (Od najudaljenijih galaksija do najmanjih cestica koje tvore dijelove ovog svijeta, svaki dio stvorenog ima jedno unutrašnje ustrojstvo i ide svojim tokom na najdivniji nacin pod vodjstvom zakona koji ne trpe izuzetke, svijet širi domen aktivnosti od najnizeg ka najsavršenijem stanju i dostize svoj sopstveni cilj savršenosti.

Iznad ovih posebnih ustrojstava, nalaze se univerzalnija ustrojstva, i konacno, ustrojstvo cjelokupnog kosmosa, koje objedinjuje bezbroj dijelova univerzuma, stvarajuci veze izmedju posebnih ustrojstava, i koje u svom neprekidnom toku ne prihvata izuzetke i ne dozvoljava rukavce.

Ustrojstvo stvorenog je takvo da ako ono postavi covjeka na zemlju, tada ga stvara na takav nacin da on moze zivjeti u saglasnosti sa svojim okruzenjem. Ono organizuje okruzenje na takav nacin da covjeka podize kao dadilja puna ljubavi. Sunce, mjesec, zvjezde, voda i kopno, noc i dan, godišnja doba, oblaci, vjetar i kiša, blago u zemlji i nad zemljom, drugim rijecima, sve sile prirode, koriste svoju energiju i rezerve za obezbjedjivanje blagostanja i zadovoljstva za covjeka. Ovakva veza i sklad mogu se otkriti medju svim pojavama, i takodje, izmedju covjeka i njegovih bliskih i daljih susjeda, kao i u samom covjekovom boravištu.

Takav kontinuitet i sklad mogu se, takodje, zapaziti u unutrašnjoj strukturi svake pojave na svijetu. Ukoliko je svijet stvoriteljstva covjeku dao hleb, dao mu je, takodje, noge da ga trazi, ruke da ga dohvati, usta da ga jede, zube da ga sazvace. On je covjeka nizom sredstava, koja su povezana jedno sa drugim kao karike u lancu, povezao sa konacnim ciljem predvidjenim za to bice, a to su zivot i savršenstvo.

Mnogi ljudi od nauke ne sumnjaju da bezbrojne veze izmedju stvari, koje su oni otkrili kao rezultat više hiljada godina napora, nisu više od skromnih primjera i nagovještaja tajni stvaranja i njihovih bezbrojnih grana. Svako novo otkrice razjašnjava covjeku postojanje beskonacnog broja nepoznatih elemenata. Moze li neko reci da ovaj široki svijet postojanja, ciji svi dijelovi, bilo posebno ili u cjelini i medjusobnoj povezanosti, svjedoce o beskrajnom znanju i moci, ne moraju imati tvorca i da su mogli nastati bez razloga i uzroka? lli se o ovim posebnim i univerzalnim domenima ustrojstva i ekvilibrijuma, i konacno, o ovom cjelokupnom kosmickom ustrojstvu, koje je preko bezbroj unutrašnjih povezivanja svijet ucinilo jedinstvenom strukturom, koja ide svojim tokom u skladu sa zakonima koji nemaju izuzetke, moze rjeci da su svi nastali bez plana i samo na osnovu slucajnosti? Ili, moze li iko reci da su svaka pojava i podrucje kosmosa, prije nego što su nastali za sebe izabrali odredjeno ustrojstvo i zakon koji ih osnazuje nakon nastanka? Ili, moze li iko tvrditi da ovaj svijet, koji je posebna jedinica, i koji ima potpuno jedinstvo, sklad i povezanost dijelova, moze biti rezultat višestrukih i raznolikih komandi koje poticu iz raznih izvora?

Ocigledno, razuman covjek, koji svaki dogadjaj i pojavu vezuje za uzrok, i koji ponekad koristi duge periode u istrazivanju i nastajanju da stekne znanje o uzroku koji mu je nepoznat, nece nikada prihvatiti mogucnost da svijet postoji bez suštine kao svog uzroka. Takva osoba, vidjevši nekolicinu cigala, slozenih jedna na drugu u odredjenom redu, smatra to rezultatom djelovanja posrednika koji ima znanje i moc i opovrgava mogucnost slucajnosti i vjerovatnoce pri slaganju cigala. Smatrajuci da su unaprijed postojali namjera i plan, kosmicko ustrojstvo nece smatrati rezultatom ili igrom slucaja.

Dublje sagledavanje ustrojstva koje upravlja svijetom dovoljno je da pokaze da je svijet zajedno sa ustrojstvom koje nad njim vlada, kreacija Svemoguceg Tvorca, Koji ga je stvorio svojim bezgranicnim znanjem i moci, i Koji ga usmjerava ka okoncanju. Svi pojedinacni razlozi koji uzrokuju individualne dogadjaje konacno se završavaju u Njemu. Oni su u svakom slucaju pod Njegovom dominacijom i vodjeni su Njegovom mudrošcu. Svemu što postoji On je potreban, dok On nema potrebu za bilo cim i ne zavisi od bilo kakvog uzroka ni uslova.

Uzvišeni Bog kaze:
"Na nebesima i na zemlji zaista postoje dokazi za one koji vjeruju; i stvaranje vas i zivotinja koje je ruzasuo dokazi su za ljude koji su cvrsto ubedjeni;
i smijene noci i dana i kiša koju Allah s neba spušta da pomocu nje zemlju, nakon mrtvila njena, ozivi i promjena vetrova - dokazi su za ljude koji imaju pameti.
To su Allahovi dokazi koje ti kao istinu navodimo, pa u koje ce ako ne
u Allahove rjeci i dokaze Njegove oni vjerovati?"

(Kur'an 45:3-6)

Svaka realnost na ovom svijetu koji mi mozemo zamisliti jeste ogranicena realnost, što ce reci, takva realnost cije ostvarenje zavisi od odredjenih neophodnih uzroka i uslova. Ukoliko oni ne postoje, takva realnost ne moze postojati na svijetu. Svaka realnost ima granicu izvan koje ne moze proširiti svoje postojanje. Samo je Bog Taj Koji nema ogranicenje ni granicu, jer je Njegova realnost apsolutna i postoji u Svojoj beskonacnosti bez obzira kako mi pokušavamo da Ga shvatimo. Njegovo Bice ne zavisi od i nema potrebe za bilo kakvim uslovom i uzrokom. Jasno je da u slucaju neceg neogranicenog ne mozemo zamišljati mnogostrukost, jer bi svaka druga prijetpostavljena stvarnost bila razlicita od prve, usljed cega bi svaka bila ogranicena i vezana i stvarala bi granicu realnosti one druge. Na primjer, ukoliko zamislimo beskonacnu zaprijeminu ne mozemo zamisliti drugu beskonacnu zaprijeminu pored njega. I ako zamislimo drugu, ona ce biti ista kao i prva. Zato, Bog je jedan i nema Mu ravnoga.

Mi smo vec pomenuli beduina koji je pristupio Aliju (a.s.) usred "Bitke oko deve" i pitao ga da li tvrdi da je Bog jedan. U odgovoru, Ali (a.s.) je rekao:
"Reci da je Bog jedan ima cetiri znacenja. Dva su pogriješna, a dva ispravna. U vezi dva pogriješna znacenja, jedan je da bi neko mogao reci: "Bog je jedan", misleci na broj i brojanje. Ovo znacenje je pogriješno usljed toga što ono što nema drugog ne moze potpasti pod kategoriju brojeva. Zar ne vidite da su oni koji su rekli da je Bog treci u trojstvu (na primjer, hrišcani) zapali u nevjerstvo? Drugo znacenje je kada se kaze da je taj i taj jedan od ovih ljudi, naime, vrsta ovog roda, ili clan ove vrste. Ovo znacenje nije, takodje, ispravno kada se primjeni na Boga, jer ukljucuje uporedjivanje necega sa Bogom, a Bog je iznad svake slicnosti. U vezi dva znacenja koja su ispravna kada se primjene na Boga, jedno je da bi moralo bili receno da je Bog jedan u znacenju da medju stvarimu ne postoji slicnost sa Njim. Bog posjeduje takvu posebnost. A drugo je kada se kaze da je Bog jedan u smislu da nepostoji mnogostrukost ni podjela opazljiva u Njemu, ni spolja, niti u umu, ni u imaginaciji. Bog posjeduje takvo jedinstvo".
(Bihar al-anwar, tom II, str. 65).

Ali (a.s.) je, takodje, rekao:
"Znati Boga, to znaci znati Njegovu jedinstvenost".
(Bihar al-anwar, tom II, str. 186).
To znaci da je dokazati da je Bozija suština neogranicena i beskonacna, dovoljno dokazati Njegovu jedinstvenost, jer je zamisliti drugog onom ko je beskonacan, nemoguce. Zato ne postoji potreba za bilo kakvim drugim dokazom, mada postoje mnogi drugi.

Bozanska suština i kvaliteti

Ukoliko analiziramo prirodu ljudskog bica, vidimo da ono ima suštinu koja je njegova posebna ljudska priroda i, takodje, karakteristike preko kojih je poznata njihova suština, kao što je karakteristika rodjenja u odredjenom mjestu, ili od odredjenog roditelja, ili karakteristika ucenosti i sposobnosti, ljepog izgleda, ili karakteristike koje su suprotne ovim kvalitetima. Neke od ovih osobina, kao što su prva i druga, nikada ne mogu biti rastavljene od suštine, dok za druge, kao što su ucenost i sposobnost, postoji mogucnost razdvajanja i izmjene. Povrh toga, sve su razlicite od suštine i istovremeno, razlicite jedne od drugih.

Ova cinjenica, naime, razlika izmedju suštine i karakteristika, i izmedju karakteristika medju sobom, najbolji je dokaz da suština koja ima svoje kvalitete, i kvalitet koji jednu suštinu cini poznatom, jesu oboje ograniceni i konacni. Ukoliko bi suština bila neogranicena i beskonacna, ona bi obuhvatala kvalitete, takodje, i kvaliteti bi sadrzavali jedni druge, i rezultat bi bio da bi svi postali jedno. Na primjer, suština covjeka bi bila identicna sposobnosti, a sposobnost jednaka znanju; visina i ljepota bi bile isto, i svi bi oni imali isto znacenje.

Iz ovoga je primjera jasno da za Bozansku suštinu ne mozemo smatrati da ima karakteristike u smislu u kome karakteristike posjeduju ljudska bica. Karakteristika se moze pojaviti samo kroz postavljanje ogranicenja, a Bozanska suština prevazilazi sva ogranicenja (cak i ogranicenje ove transcedencije koja je u stvarnosti kvalitet).

Znacenje Bozanskih osobina

U svijetu stvorenog smo svjesni mnogih savršenstava koja se pojavljuju u obliku kvaliteta. To su pozitivni kvaliteti koji, kad god se pojave, objekat ciji su oni kvaliteti cine savršenijim i povecavaju njegovu ontološku vrijednost, što jasno moze biti vidjeno u poredjenju izmedju zivog bica, kakvo je covjek, i nezive stvari, kakav je kamen. Bez sumnje, Bog je stvorio i darovao ove savršenosti bicima; ukoliko ih On Sam ne bi posjedovao u njihovoj ukupnosti, On ih ne bi mogao darovati drugima i usavršiti ih preko njih. Zato, ukoliko sljedimo sud zdravog razuma, moramo zakljuciti da Bog, Tvorac, ima znanje, moc, i svaku drugu stvarnu savršenost. Staviše, kao što je vec pomenuto, znaci Njegovog znanja i moci, i kao rezultat, znaci zivota, vidjeni su u ustrojstvu kosmosa.

Ali, zato što je Bozanska suština neogranicena i beskonacna, te savršenosti koje se iskazuju kao Njegove odlike, u stvarnosti su identicne Njegovoj suštini, i jedna drugoj. Razlika koja je uocena izmedju suštine i odlika, i istovremeno, izmedju samih odlika, samo je stepen posmatranja. Najvaznije, nema više od jedne stvarnosti, koja je jedinstvena i nedeljiva [196].

U cilju izbjegavanja nedopuštene zablude ogranicavanja suštine dodajuci joj atribute, ili osporavajuci nacjelo savršenstva u njoj, islam je nalozio svojim sljedbenicima da ocuvaju pravednu ravnotezu izmedju afirmacije i opovrgavanja. Nalozio im je da vjeruju da Bog ima znanje, ali ne znanje kao drugi. On ima moc, ali ne moc kao drugi. On cuje, ali ne ušima. On vidi, ali ne ocima covjeka, i tako dalje [197].

Dalja objašnjenja vezana za odlike

Uopšteno govoreci, kvaliteti su dvovrsni: odlike savršenstva i odlike nesavršenstva. Odlike savršenstva, kao što je gore pomenuto, pozitivne su prirode i daju višu ontološku vrijednost i veci ontološki utjecaj objektu koji kvalifikuju. Ovo je jasno iz poredjenja izmedju zivog, svjesnog i sposobnog bica i nezivog bica kome nedostaje znanje i sposobnost. Odlike nesavršenstva su suprotne ovim odlikama. Kada analiziramo ove nesavršene odlike, vidimo da su one negativne i da iskazuju nedostatak savršenstva, kao što je neznanje, nestrpljivost, ruznoca, bolest, i slicno. Zato, moze se reci da je negacija odlike nesavršenstva odlika savršenstva. Na primjer, negacija neznanja je znanje, a negacija nemoci su snaga i moc.

Iz ovih razloga je casni Kur'an svaku pozitivnu odliku direktno vezao za Boga, negirajuci svaku odliku nesavršenstva u vezi sa Njim, pripisujuci negacije takvih nesavršenosti Njemu, kao što On kaze:
"On, uistinu, sve zna i sve moze",
ili On kaze:
"On je zivi Bog",
ili:
"Ni drijemez, ni san Njega ne hvataju",
ili:
"Znajte da Allaha uplašiti ne mozete".

Cinjenica koja nikada ne smije biti zaboravljena jeste da je Bog, Najuzvišeniji, apsolutna realnost bez ogranicenja i medja. Zato, pozitivna odlika, Njemu pripisana, nece imati bilo kakvo ogranicenje. On nije materijalan ni tjelesan, niti ogranicen vremenom i prostorom. Posjedujuci svoje pozitivne odlike, On je iznad svake odlike i stanja koji pripadaju bicima. Svaka odlika koja Mu u stvarnosti pripada ocišcena je od znakova ogranicenja, i kao što On kaze:
"Niko nije kao on"
(Kur'an, 42:11) - [198]


Odlike djelanja

Odlike su dodatno, takodje, podijeljene na svojstva suštine i svojstva djelanja. Odlika ponekad zavisi samo od onoga što kvalifikuje, kao što je zivot, znanje i moc, koji zavise od licnosti zivog, sposobnog i znalackog ljudskog bica. Mozemo zamisliti da covjek sam posjeduje ove kvalitete, bez uzimanja bilo kog drugog faktora u obzir. U drugom slucaju, svojstvo ne zavisi samo od kvalifikovanog, vec, da bi kvalifikovalo, zahtjeva, takodje, postojanje neceg spoljašnjeg, kao što je to u slucaju pisanja, razgovora, zelje, i slicnog. Covjek moze biti pisac ukoliko ima mastilo, pero i hartiju, i moze komunicirati ukoliko postoji neko s kim moze razgovarati. Na isti nacin, on moze zeljeti kada postoji prijedmet zelje. Sama covjekova egzistencija nije dovoljna da bi stvorila ove odlike.

Iz ove analize postaje ocigledno da su Bozanske odlike, koje su identicne Bozijoj suštini, kao što je vec istaknuto, samo od prve vrste. Druga vrsta, cija aktuelizacija zavisi od nekog spoljašnjeg faktora, ne moze biti smatrana suštinskim kvalitetima, ni identicna suštini, jer sve što je razlicito od Boga, On je stvorio, i zato Ga, usljed lociranja u stvorenom ustrojstvu, slijedi.

Odlike koje se odnose na Boga, nakon akta stvaranja, kao što su Tvorac, Svemoguci, Darodavac zivota, Gospodar smrti, Nosilac, itd., nisu iste kao Njegova suština, vec su njoj dodatne; to su odlike djelovanja. Svojstvo djelovanja podrazumjeva da se, nakon aktuelizacije nekog djelanja, znacenje svojstva crpi iz tog djelanja, ne iz suštine (koja obavlja to djelanje), kao što je "Tvorac", koja se razumje nakon što je cin stvaranja obavljen. Svojstva Boga kao Tvorca shvaceno je na osnovu stvoriteljstva. To svojstvo zavisi od stvaranja, ne od svijete suštine Boga, Najuzvišenijeg, tako da se suština ne mijenja iz jednog u drugo stanje sa pojavom tog svojstva. Šhizam dva svojstva, volju (iradah) i govor (kalam) u njihovom doslovnom znacenju (volja u znacenju "zeljeti nešto", a govor u znacenju "prenošenje znacenja putem objašnjenja") smatra svojstvima djelanja. Vecina sunitskih teologa smatra da ona ukljucuju znanje i zato ih razumje kao svojstva suštine [199]

Sudbina i providjenje

Zakon uzrocnosti vlada svijetom postojanja bez bilo kakvog prekida ili izuzetka [200].
Prema tom zakonu, nastanak svake pojave u ovom svijetu zavisi od uslova i uzroka, koji njegovo ostvarenje cine mogucim. Ukoliko su svi ovi uzroci, koji se nazivaju potpunim uzrokom (dovoljan i neophodan uzrok), ostvareni, ostvarenje ove pojave, ili ocekivane posljedice, postaje odredjeno i neophodno. Ukoliko se pretpostavi nedostatak svih, ili pojedinih od ovih uzroka, ostvarenje pojave je nemoguce. Ispitivanje i analiza ove teze pojasnice nam ovaj stav.

1. Svijetom stvorenog, u njegovoj ukupnosti, vlada nuznost, jer svaki dio ima neophodnu vezu sa svojim potpunim uzrokom samom cinjenicom nastanka. Njegova suština se sastoji od niza neophodnih i izvjesnih dogadjaja. Ipak, odlika mogucnosti je ocuvana u njegovim dijelovima, ukoliko svaki dio posmatramo zasebno i u pojavama koje su povezane i odnose se na djelimicne uzroke, koji su razliciti od potpunog uzroka. Casni Kur'an je u svom ucenju ovu vladavinu nuznosti nazvao Bozanskom sudbinom (qada), jer ta nuznost proistice od tog izvora koji daje postojanje svijetu i zato je to zapovest (hukm) i "Bozanska zapovjed", koju je nemoguce prijekršiti ili ne poslušati. Zasnovana je na pravednosti i ne prihvata izuzetke, ni diskriminaciju. Svemoguci Bog kaze:
"Samo On stvara i upravlja".
(Kur'an 7:54)
i
"Kada nešto odluci, za to samo kaze: "Budi! - i ono biva."
(Kur'an 2:117)
i takodje:
"Allah sudi. Niko ne moze presudu Njegovu pobiti."
(Kur'an 13:41)

2. Svaki dio uzroka obezbjedjuje odgovarajucu mjeru i "model" posljedici, i nastupanje posljedice je u saglasnosti sa ukupnošcu mjera koje su potpunim uzrokom determinisane u odnosu na nju. Na primjer, uzroci koji omogucavaju disanje kod covjeka ne uzrokuju disanje u apsolutnom i bezuslovnom smislu; prije, oni odašilju odredjenu kolicinu vazduha u blizinu usta i nosa kroz disajne puteve do pluca, u odredjeno vrijeme, i u odredjenom obliku. Slicno, uzroci moci opazanja kod covjeka (ukljucujuci i njega samog) ne realizuju moc opazanja kao takvo bez ogranicenja, ili uslova, vec je prije moc opazanja, koja se postize putem sredstava i organa, ogranicena i dozirana za covjeka u svakom smislu. Ova istina se bez izuzetka, srece u svim pojavama na svijetu, i u svim dogadjajima u njemu.

Casni Kur'an je ovaj aspekl istine nazvao "providjenjem" (qadar) i povezao ga za Svemoguceg Boga, koji je izvor stvaranja, kao što je to receno:
"I ne postoji ništa cije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno".
(Kur'an 15:21) - [201].

Na isti nacin na koji je, saglasno Bozanskoj sudbini, postojanje svake pojave i dogadjaja koji se dešava u kosmickom ustrojstvu neophodno, i ne moze biti izbjegnuto, tako, takodje, saglasno sudbini, svaka pojava i dogadjaj koji se desi nikada se nece ogriješiti, niti biti neposlušan ni u najmanjem stepenu, mjeri koju je Bog predvidio za njega.

Covjek i slobodna volja

Djelanje koje covjek cini je jedno od pojava svijeta stvaranja i njegova pojava u potpunosti zavisi, kao i druge pojave u svijetu, od svog uzroka. A kako je covjek dio svijeta stvoriteljstva i ima ontološku povezanost sa drugim dijelovima kosmosa, ne mozemo prihvatiti premisu da drugi dijelovi nemaju utjecaja na njegovo djelanje.

Na primjer, kada covjek uzme zalogaj hljeba, njemu nije potrebna samo pomoc njegovih ruku, stopala, usta, kao i znanja, moci i zelje, vec i postojanje hljeba u spoljašnjem svijetu, njegova dostupnost, odsustvo preprijeka i drugi vremenski i prostorni uslovi. Ukoliko se ne ostvari neki od ovih uslova, djelanje nece biti moguce. Nuznost djelanja u odnosu na sve dijelove potpunog uzroka nije kontradiktorna mogucnosti u odnosu na djelanje vezano za covjeka, koji je jedan od dijelova potpunog uzroka. Covjek ima mogucnost slobodne volje (ikhtiyar) pri postupanju. Nuznost koja postoji izmedju djelanja i svih dijelova uzroka ne znaci da odnos djelanja i odredjenih dijelova uzroka, od kojih je jedan covjek, mora takodje biti odnos nuznosti i determinizma.

Covjekovo jednostavno i neokaljano shvatanje, takodje, potvrdjuje ovaj stav, jer vidimo da ljudi putem svoje, od Boga date prirode, cine razliku izmedju takvih stvari kao što su konzumiranje hrane, konzumiranje pica, odlaska i dolaska, na jednoj, i takvih stvari kao što su zdravlje i bolest, starost i mladost, ili visina tijela, na drugoj strani. Za prvu grupu, koja je neposredno vezana za covjeciju volju, smatra se da se obavlja saglasno slobodnom izboru pojedinca, tako da ova cinjenja ljudi naredjuju, ili zabranjuju, ili ih optuzuju. Ali, vezano za drugu grupu, covjek nema duznosti, i nije pod bilo kakvom Bozanskom zapovjedi, jer ne moze sprovesti slobodan izbor u vezi njih. U pocetnoj fazi islama medju sunitima su postojale dvije škole koje su se bavile teološkim aspektima ljudskih radnji. Prva grupa je, zastupajuci gledište da je ljudska radnja rezultat nepokolebljive volje Boga, smatrala covjeka determinisanim u svom djelanju, a ljudsku volju je smatrala lišenom bilo kakve vrijednosti i smisla. Druga grupa je vjerovala da je covjek nezavisan u svom djelovanju, koje nije zavisno od Bozanske volje i koje je izvan zapovijesti providjenja (qadar).

Ali, u skladu sa podukama poslanikove (s.a.) porodice, koje su, takodje, saglasne doslovnim podukama Kur'ana, covjek je slobodan (mukhtar), ali nije nezavistan (mustaqill) u svom djelanju. Prije, Svemocni Bog je kroz slobodnu volju zahtjevao to djelanje. U skladu sa našim prethodnim analizama, Uzvišeni Bog je zelio i djelanje ucinio neophodnim preko svih dijelova kompletnog uzroka, od kojih je jedan volja i slobodan izbor covjeka. Kao rezultat ovakve Bozije volje, djelanje je nuzno u saglasnosti sa svim dijelovima njegovog uzroka, i moguce i slobodno pri izboru u odnosu na covjeka, kao jednog od tih dijelova [202].

Šesti imam - neka je mir sa njim! - je rekao: "To nije ni determinizam, ni slobodna volja, vec nešto izmedju ta dva".
Peti i šesti imam su rekli: "Bog voli svoje stvoriteljstvo toliko da ga nece primoravati da cini grijeh, a zatim ga kaznjavati. I Bog je toliko mocan da što god da zapovjedi, to i biva".
Takodje, šesti imam je rekao:"Bog je toliko velikodušan da On ne stvara obavezu za covjeka da ucini ono što nije u njegovoj moci. On je toliko mocan da ništa ne nastaje u Njegovom carstvu ukoliko On to ne zeli."
(Ovo je jedna aluzija na dvije škole o predodredjenosti i slobodnoj volji.)
(Bihar al-anwar, tom III, str. 5,6 i 15)

O POSLANICKOJ SPOZNAJI
Ka cilju - opšta poduka

Zrno zita, koje je stavljeno u zemlju, pod odgovarajucim uslovima pocinje da raste i stupa na razvojnu stazu na kojoj svakog trena poprima novi oblik ili stanje. Slijedeci odredjeni red i slijed, utire ovaj put dok ne postane odrasla biljka sa klasjem zita; ukoliko zrno ponovo padne na zemlju, prijethodni ciklus pocinje iz pocetka dok ne postigne konacni cilj. Slicno, ukoliko se radi o semenu vocke stavljenom u nedra zemlje, ono zapocinje sa svojim preobrazajem, lomeci svoju opnu, iz koje se pojavljuje izdanak. Ono slijedi pravilan i izdvojen put promjena dok ne postane sasvim oformljena biljka, zelena i puna voca. Ili, ukoliko se radi o semenu zivotinje, ono pocinje da se razvija u jajetu ili u materici majke, slijedeci liniju razvoja svojstvenu za tu zivotinju, dok ne postane savršena jedinka te zivotinjske vrste.

Odredjena staza i redovan razvoj uocavaju se kod svih vrsta zivih bica na ovom svijetu i odredjeni su unutrašnjom prirodom vrste. Zelena stabljika zita, koja se pojavila iz zrna, nikada nece roditi zob, niti ce od nje nastati ovca, jarac ili slon, a zivotinja koju je oplodio muzjak njene vrste nece nikada radjati klasje zita ili drvo. Cak i ukoliko se pojavi odredjeno nesavršenstvo u organima ili prirodnim funkcijama novorodjenog, jagnje se rodi bez oka, ili se stabljika zita razvije bez klasja, ne sumnjamo da je do takve pojave došlo usljed nekog zla, pošasti ili neprirodnih uzroka. Stalni redosljed i regularnost u razvoju i radjanju stvari, i podloznost svake vrste bica posebnom redu i zakonu u svom radjanju i razvoju, jeste neospoma cinjenica.

Na osnovu ove ocigledne postavke mogu se izvijesti dva zakljucka:

1. Medju razlicitim stupnjevima kroz koje svaka ziva vrsta prodje, od pocetka do okoncanja svoga postojanja, postoji neprekidnost i medjusobna vezanost, kao da svaku vrstu na odredjenom stupnju njenog razvitka neko gura od pozadi i privlaci nešto isprijed nje.
2. Usljed gore pomenutog kontinuiteta i medjuzavisnosti, posljednji stupanj u razvoju svake vrste je od svog razvojnog pocetka cilj i meta "egzistencijalne paznje" te vrste. Na primjer, "paznja" oraha ciji se zeleni izdanak pojavljuje iz zemlje od tog trenutka je usmjerena na odraslo drvo oraha. I sperma se u jajetu, ili materici majke, od trenutka svog stvaranja krece ka stanju savršene zivotinje.

Casni Kur'an koji poducava da stvaranje i ocuvanje stvari pripadaju iskljucivo Bogu, smatra da ovo kretanje i privlacenje, koje svaka vrsta u stvoriteljstvu posjeduje pri utiranju staze razvoja, poticu od Bozanskog usmjeravanja. Kao što On kaze:
"Gospodar naš je Onaj Koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo."
(Kur'an 20:50) [203]
I takodje:
"Koji sve stvara i cini skladnim, i koji sve s mjerom odredjuje i nadahnjuje"
(Kur'an 87:2-3)
A On se na rezultate ovih izreka poziva ovim rjecima:
"Svako se okrece prema svojoj Kibli."
(Kur'an 2:148) [204]
I takodje:
"Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je izmedju njih da bismo se igrali
Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali vecina ovih ne zna."

(Kur'an 44:38-39) [205]

Posebne poduke

Ocigledno, ljudska vrsta nije izuzetak od ovog opšteg pravila. Isto usmjerenje koje vlada nad svim zivim bicima, upravlja, takodje, covjekom. Na isti nacin na koji svaka vrsta preko svojih odredjenih odlika slijedi sopstvenu stazu savršenstva i vodjena je ka njoj, tako i covjek, uz pomoc poduka mora biti usmjeravan ka onome što je njegovo stvarno savršenstvo.

lako covjek ima mnogo elemenata zajednickih sa drugim vrstama zivotinja i sa biljkama, posebna karakteristika koja ga izdvaja jeste razum [206].

Uz pomoc svog razuma i razboritosti covjek je u stanju da misli i da od svega izvuce korist za sebe, da leti u beskonacni kosmos, ili da pliva u dubinama mora, ili da pod svoju komandu stavi sve vrste stvorenih stvari, bez obzira da li se radi o mineralima, biljkama ili zivotinjama na površini zemlje, i da stekne korist od clanova svoje sopstvene vrste do najvecih mogucih razmjera.

Zahvaljujuci svojoj primordinalnoj prirodi, covjek ostvarenje svoje srece i savršenstva vidi u postizanju potpune slobode. Ipak, on nuzno mora zrtvovati nešto od svoje slobode jer je stvoren kao društveno bice i ima bezbroj zahtjeva koje nikada ne moze zadovoljiti sam, i takodje, zato što je u uzajamnoj saradnji i socijalnim vezama sa drugim clanovima svoje vrste, koji i sami posjeduju instinkt samozivosti i ljubavi za slobodom koje i on ima. Radi koristi koju ima od drugih, on za uzvrat mora njima biti od koristi. Ekvivalent onoga što on crpi iz napora drugih on mora dati iz svog sopstvenog rada. Ili, ukratko, on iz nuznosti mora prihvatiti društvo zasnovano na uzajamnoj saradnji.

Ovaj aspekt je jasan u slucaju novorodencadi i djece. U pocetku, kada pozele nešto, ne koriste se drugim sredstvima do pritiskom i placem, i odbijaju da prihvate bilo kakvu prinudu ili disciplinu. Ali postepeno, kao rezultat umnog razvoja, oni uvidjaju da se u zivotu rješavanje problema ne moze postici samo na osnovu pobune i pritiska, zato se polako priblizavaju stanju društvenog bica. Konacno, dostizu doba kada postaju društvene individue sa razvijenim umnim mocima i kada su spremni da poštuju društvene zakonitosti svoje sredine.

Kada covjek prihvati nuznost uzajamne saradnje medju clanovima zajednice on, takodje, priznaje neophodnost zakona koji vladaju zajednicom, razjašnjavajuci obaveze svakog pojedinca i odredjujuci kaznu svakom prijekršiocu. On prihvata zakone na osnovu cije primjene svaki pojedinac u društvu moze ostvariti stvarnu srecu i zadovoljstvo adekvatno društvenoj vrijednosti svojih napora. Ova pravila su isti univerzalni i primjenjivi zakoni za kojima covjek od prvog dana svog postojanja do danas neprestano traga, i koji ga oduvijek privlace kao najprimamljivije medju svim njegovim zeljama. Ukoliko postizanje tako neceg ne bi bilo moguce, i ne bi bilo zapisano u knjizi ljudske sudbine, tada to ne bi bila covjekova neprestana zudnja [207].

Uzvišeni Bog se poziva na tu stvarnost ljudskog bitisanja rjecima:
"Mi im dajemo sve što im je potrebno za zivot na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdizemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge sluzili'.
(Kur'an 43:32) - [208]
U vezi ljudske sebicnosti i zelje da monopolizuje stvari sebi, On kaze:
"Covjek je, uistinu, stvoren malodušan:
kada ga nevolja snadje - brizan je,
a kada mu je dobro - nepristupacan je."

(Kur'an 70:19-21) - [209]

Um i zakon

Ukoliko detaljno istrazimo problem, otkricemo da covjek neprestano traga za onim zakonima koji mu donose srecu na svijetu, i da ljudi kao pojedinci, ili grupno, priznaju u skladu sa svojom od Boga datom prirodom nuznost zakona koji im obezbjedjuju srecu bez diskriminacije ili izuzetaka, zakona koji ljudima utvrdjuju opšta pravila savršenstva. Ocigledno, kroz, razlicite istorijske periode do danas još uvijek se nije pojavio takav zakon, stvoren u covjekovom umu. Ukoliko bi zakoni postojanja teret stvaranja takvog ljudskog zakona stavili na "pleca" ljudskog uma, tada bi u toku dugog perioda istorije takvi zakoni i nastali. U tom slucaju, svaka osoba koja ima moc rasudjivanja razumjela bi takav ljudski zakon detaljno, na isti nacin na koji svi shvataju nuznost postojanja takvih zakona u društvu.

Drugim rijecima, ukoliko bi, po prirodi stvari, stvaranje savršenog obicajnog prava, koje bi moralo obezbjediti srecu ljudskom društvu bila obaveza ljudskog uma, i ukoliko bi covjek bio usmjeren ka tom savršenom zakonu u procesu stvaranja i radjanja samog svijeta, tada bi takve zakone svako ljudsko bice pojmilo svojim umom na isti nacin na koji covjek zna šta je korisno, a šta štetno po njega u odredjenom toku svakodnevnog zivota. Bilo kako, još uvijek nema znakova prisustva takvih zakona. Zakoni koji su nastali sami po sebi, ili ih je doneo odredjeni vladar, ili pojedinac, ili narod, i koji su postali vladajuci u odredjenim društvima, od strane pojedinih ljudi se smatraju izvjesnim, a od drugih sumnjivim. Pojedinci poznaju ove zakone, dok su drugi neuki u pogledu njih. Nikada se nije desilo da svi ljudi, koji su u osnovi isti po tome što im je um podario Bog, imaju zajednicku svjest o detaljima zakona koji mogu doneti srecu u svijet ljudi.

Tajanstvena mudrost i spoznaja zvana otkrovenje

Tako, u svijetlu prethodne rasprave, postaje jasno da zakone koji donose srecu ljudskom društvu ne moze stvoriti um. Kako je, prema stavu o opštem upucivanju, koji vlada u stvoriteljstvu, postojanje svijesti o ovim zakonima medju ljudima nuzno, mora postojati drugacija moc shvatanja medju ljudskim društvom, koja omogucava covjeku da shvati istinske obaveze u zivotu i koja ove zakone cini svima dostupnim. Ova spoznaja i moc opazanja, koja je razlicita od razuma i poimanja, naziva se poslanickom spoznajom, ili spoznajom otkrovenja. Naravno, prisustvo takve moci medju ljudima ne znaci da se ona mora pojaviti kod svakog pojedinca, identicno cinjenici da iako je moc radjanja data svim ljudskim bicima, svjesnost o bracnoj sreci i pripremljenost za ovu srecu je moguca samo onima koji su dostigli doba zrelosti. Na isti nacin na koji je spoznaja otkrovenja tajanstvena i nepoznata onima koji je nemaju razumjevanje, uzivanja pri polnom opštenju jeste zagonetno i nepoznato osjecanje onima koji nisu dostigli doba zrelosti.

Uzvišeni Bog se u Svojoj rijeci osvrce na otkrovenje Njegovog Bozanskog zakona (šerijata) i nesposobnost ljudskog uma da to razumje, u ajetima:
"Mi objavljujemo tebi, kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovesnicima posle njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur - i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali, - a Allah je sigurno sa Musaom razgovarao, - o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi posle poslanika ne bi nikakva opravdanja prijed Allahom imali. - A Allah je silan i mudar."
(Kur'an 4:163-165) - [210]

Poslanici - Poslanicka nepogrješivost

Pojava poslanika potvrduje koncepciju otkrovenja, gore istaknutu. Boziji poslanici su bili ljudi koji su propagirali misiju otkrovenja i poslanstvo, i doneli neospoorne dokaze o svojoj misiji. Oni su medju ljudima propagirali elemente Bozije religije (koja je isti Bozanski zakon koji garantuje srecu) i ucinili ih dostupnim ljudima. Kako je u svim dobima broj ljudi obdaren poslanickom moci i otkrovenjem bio ogranicen na nekolicinu pojedinaca, Uzvišeni Bog je upotpunio i usavršio poducavanje ostalog dijela ljudskog roda stavljajuci misiju širenja religije na pleca Svojih poslanika. Zato Boziji poslanik mora posjedovati odliku nepogrešivosti ('ismah). Primajuci otkrovenje od Boga, koje štiti i cini ga dostupnim ljudima, on mora biti lišen zablude. On ne smije ciniti grijeh (ma'siyah). Prijem objave, njeno ocuvanje i njeno širenje jesu tri nacela ontoloških poduka; a zabluda je u samom postojanju besmislena. Štaviše, grijeh i suprotstavljanje zahtjevima religiozne misije i njenog širenja ne mogu poteci od poslanika, jer bi to bio poziv suprotan izvornoj religijskoj misiji. Oni bi, na taj nacin, uništili ljudsko povjerenje, njihovo pouzdanje u istinu i valjanost misije. Konacno, oni bi uništili svrhu same religijske misije.

Svevišnji Bog se u Svojoj rjeci osvrce na poslanicku bezgrešnost, govoreci:
"Njih smo odabrali i na pravi put im ukazali"
(Kur'an 6:87) - [211]
I takodje:
"On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere; zato On i isprijed njega i iza njega postavlja one koji ce ga cuvati, da bi pokazao da su poslanice Gospodara svoga dostavili."
(Kur'an 72:26-28) - [212]

Poslanici i objavljena religija

Ono što su Boziji poslanici primili putem objave, i kao Boziju poslanicu, i što su prijeneli ljudima, to je bila religija (din) [213], drugim rjecima, nacin zivota i ljudske obaveze koje covjeku garantuju istinsku srecu.

Otkrovena religija se u principu sastoji od dva dijela: doktrine i nacina ili metoda. Doktrinirani dio otkrovene religije se sastoji od niza fundamentalnih principa i gledišta u vezi sa pravom prirodom stvari, na kojima covjek mora zasnovati temelje svoga zivota. Sadrzi tri univerzalna nacela: jednoboštva (tewhida), poslanstva (nubuwwat) i eshatologije (ma'ad). Ukoliko postoji bilo kakva konfuzija ili nesklad u nekom od ova tri principa, religija ne moze zadobiti ni jednog pristalicu.

Prakticni dio otkrovene religije se sastoji od niza moralnih i prakticnih naredbi koje obuhvataju duznosti koje covjek ima u odnosu na Boga i ljudsko društvo. To je razlog što su sporedne duznosti, nalozene covjeku kroz razlicite Bozanske zakone, dvovrsne: moralne (akhlaq) i dijelatne (a'mal). Moralne i dijelatne obaveze, vezane za Boga, jesu od dvije vrste, kao što su: prvo, kvalitet vjere, odanosti i naklonjenosti Bogu, zadovoljstvo i pokornost; i drugo, dnevni namazi, post i zrtvovanje (koji se nazivaju cinjenjima ibadeta i simbolizuju pokornost covjeka i njegovo sluzenje Bozanskom prijestolu). Moralnost i djelanje, vezani za ljudsko društvo, su, takodje, dvovrsni, kao što su: prvo, svojstvo ljubavi prema drugom covjeku, zelja dobroga drugim ljudima, pravednost i velikodušnost; drugo, obaveza stupanja u društvene odnose, odnose trgovine i razmene, etc... (koji se nazivaju transakcijama).

Druga okolnost koja mora biti razmatrana jeste ta da, obzirom da je ljudska vrsta upucena na postepeno postizanje savršenstva, i da ljudsko društvo postaje potpunije protokom vremena, pojava paralelnog razvoja mora biti uocena, takodje, u otkrovenim zakonima [214].
Casni Kur'an potvrdjuje postepeni razvoj, koji je i um, takodje, otkrio. Na osnovu njegovih ajeta se moze zakljuciti da je svaki Bozanski zakon (šerijat) u stvarnosti potpuniji od ranijeg šerijata; na primjer, u ajetu se kaze:
"A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi"
(Kur'an 5:48) - [215]

Naravno, kao što naucno saznanje potvrdjuje, a Kur'an navodi, zivot ljudskog društva na ovom svijetu nije vjecan i razvoj covjeka nije beskonacan. Kao rezultat, osnovni principi koji se odnose na obavezu covjeka sa stanovišta doktrine i prakse moraju se, nuzno, zaustaviti na odredjenom nivou. Zato ce, poslanstvo i šerijat, takodje, jednog dana stici do kraja, kada ce u savršenstvu doktrine i razvoju prakticnih odredaba dostici konacni nivo svoga razvoja. Zato casni Kur'an, u cilju razjašnjavanja da je islam (Muhamedova religija) posljednja i najpotpunija medju otkrovenim religijama, sebe predstavlja kao svijetu knjigu koja ne moze biti mijenjana (naskh), naziva poslanika "posljednjim poslanikom" (khatam al-anbiya) i islamsku religiju posmatra kao onu koja sadrzi sve religijske duznosti. Kao što On kaze:
"A on je zaista knjiga zašticena, laz joj je strana, bilo s koje strane."
(Kur'an 41:41-42) - [216]
I takodje:
"Muhamed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovesnik - a Allah sve dobro zna."
(Kur'an 33:40) - [217]
I takodje:
"Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve".
(Kur'an 16:89) - [218]


Poslanici i dokaz otkrovenja i poslanstva


Mnogi savremeni naucnici koji su istrazivali problem otkrovenja i poslanstva, pokušavali su da objasne otkrovenje, poslanstvo i pitanja vezana za njih primjenom nacela socijalne psihologije. Oni kazu da su Bozji poslanici bili ljudi cistoga srca i jake volje, koji su imali veliku ljubav prema covjecanstvu. Da bi omogucili ljudskom društvu da napreduje duhovno i materijalno, i radi reformisanja dekadentnih društava, oni su donijeli zakone i pravila i pozvali ljude da ih prihvate. Kako ljudi toga doba nisu prihvatili logiku ljudskog uma, da bi ih ucinili poslušnim u odnosu na svoja ucenja, poslanici su, prema tim savremenim naucnicima, tvrdili da oni i njihove misli poticu iz transcedentnog svijeta. Svaki poslanik je svoju sopstvenu cistu dušu nazivao casnim duhom; ucenja za koja je on tvrdio da poticu iz transcedentnog svijeta bila su nazvana "otkrovenjem i poslanstvom"; obaveze koje su proisticale iz ucenja nazivane su "otkroveni šerijat"; a pisani tekst ovih ucenja i obaveza nazivan je "svijetom knjigom".

Svako ko sagledava dubokomislenost i nepristrasnost otkrivenih knjiga, i posebno casnog Kur'ana, kao i zivot poslanika, nece sumnjati da su ova gledišta neispravna. Boziji poslanici nisu bili politicki ljudi. Prije, oni su bili "Boziji ljudi", puni istine i cistote. Ono što su primali, prenosili su bez dodataka ili umanjenja. Ponašali su se u skladu sa onim što su objavili. Ono što su oni tvrdili da posjeduju bila je tajanstvena spoznaja, podarena od strane nevidljivog svijeta. Na taj nacin, oni su od Samog Boga spoznavali šta je dobrobit za covjeka na ovom i na sljedecem svijetu, i širili su takvo znanje medju ljudima.

Prilicno je jasno da su za potvrdu poslanicke misije potrebni dokaz i dokazivanje. Sama cinjenica da je šerijat koji donosi poslanik saglasan umu nije dovoljna za potvrdu poslanicke misije. Covjek koji tvrdi da je poslanik, u dodatku tvrdnje o istinitosti šerijata, tvrdi da je preko otkrovenja i poslanstva povezan sa transcedentnim svijetom, i na osnovu toga tvrdi da ga je Bog odabrao za misiju širenja vjere. Ova tvrdnja sama po sebi zahtjeva dokaz. Zato su (kako nas casni Kur'an obaveštava) obicni ljudi, sa svojim jednostavnim mentalitetom, uvijek trazili cudesa od Bozijih poslanika da bi istinitost njihove misije bila potvrdena.

Znacenje ove jednostavne i ispravne logike je u tome da otkrovenje, koje poslanik tvrdi da je primio, ne moze biti otkriveno kod drugih, koji su ljudi isto kao i on. Nuzno, postoji nevidljiva moc koju Bog na cudesan nacin daruje Svojim poslanicima, preko koje oni primaju Njegovu rijec i misiju radi prenošenja ove rijeci ljudima. Ukoliko je to istina, tada bi poslanik morao traziti od Boga drugu vrstu cudesa, kako bi ljudi vjerovali u istinitost njegove poslanicke misije.

Tako je jasno da je zahtjev za cudesima od poslanika u skladu sa ispravnom logikom i da je obaveza Bozijih poslanika da obezbjede cudesa na pocetku svoje misije, ili na zahtjev ljudi, da bi dokazali svoje poslanstvo. Casni Kur'an je potvrdio ovu logiku, povezujuci cudesa poslanika za pocetak njihove misije ili nakon što su ih njihovi sljedbenici trazili.

Naravno, mnogi savremeni istrazivaci i naucnici su osporili cudesa, ali njihova uvjerenja se ne zasnivaju na bilo kakvim zadovoljavajucim razlozima. Nema razloga da se vjeruje da su uzroci koji su do sada otkriveni u pogledu pojedinih dogadjaja stalni i nepromjenljivi, ili da se ni jedan dogadaj nije desio iz razloga razlicitog od onog na osnovu koga se uobicajeno dešava. Cudesa koja su vezana za Bozije poslanike nisu nemoguca ili suprotna umu (kao što je, na primjer, tvrdnja da je broj tri paran). Prije, oni su "kršenje onoga što je uobicajeno" (kharq-i adat) [219], pojava koja je, slucajno, primjecena u manjem stepenu medju ljudima koji slijede praksu asketizma.

Broj Bozijih poslanika

Na osnovu predanja je poznato da se u prošlosti pojavilo mnogo poslanika, i casni Kur'an potvrdjuje njihovo rnnoštvo. Neki od njih se pominju po imenu, a neki po odlikama, ali njihov tacan broj nije dat. Na osnovu konacno potvrdjenih predanja, takodje, nije bilo moguce odrediti njihov broj, sem u poznatoj izrjeci, koju je Abu Dar Dzifari prenio od casnog poslanika, prema kojoj je njihov broj utvrdjen na 124 000.

Poslanici - donosioci Bozijeg zakona

Na osnovu onoga što je moguce zakljuciti na osnovu Kur'ana, moze se zakljuciti da svi Boziji poslanici nisu donosili šerijat. Njih petorica, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i poslanik Muhamed, jesu (ulu l'azm) oni koji su doneli šerijat. Drugi poslanici slijede šerijat prethodno navedenih poslanika. Bog je u Kur'anu rekao:

"On vam propisuje u vjeri ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ihrahimu i Musau i Isau".
(Kur'an 42:13) - [220]
I On je, takodje, rekao:
"Mi smo od vjerovesnika zavet uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahunu, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina smo cvrst zavet uzeli."
(Kur'an 33:7) - [221]

Muhamedovo (s.a.) poslanstvo

Posljednji Boziji poslanik je hazreti Muhamed (s.a.) [222] - neka su mir i blagoslov sa njim! - koji ima knjigu i šerijat i kome su muslimani poklonili svoju vjeru. Poslanik (s.a.) je rodjen pedeset i tri godine prije pocetka hidzra kalendara [223] u Meki, u Hidzazu, u porodici Bani Hišama, u plemenu Kurejšija, koje je bilo najuvazenije medju arapskim plemenima.

Ime njegovog oca je bilo Abdullah, a ime njegove majke, Amina. On je izgubio oba roditelja u ranom djetinjstvu i bio je povjeren na cuvanje djedu po ocu, Abd al-Mutalibu, koji je uskoro, takodje, preselio. Nakon toga je brigu o njemu preuzeo poslanikov stric, Abu Talib, koji je bio njegov zaštitnik, i koji ga je primio u svoju sopstvcnu kucu. Poslanik je rastao u kuci svoga strica i cak je prije dostizanja zrelosti uobicajavao da prati svoga strica na njegovim putovanjima sa karavanima.

Poslanik nije primio nikvo obrazovanje, pa zato nije umio da cita i piše. Ipak, nakon dostizanja doba zrelosti postao je poznat po svojoj mudrosti, uljudnosti i pouzdanosti. Zahvaljujuci njegovoj oštroumnosti i pouzdanosti, jedna od zena iz plemena Kurejšija, poznata po svom bogatstvu, odredila ga je za cuvara svoje imovine i povjerila mu je vodjenje njenih trgovackih poslova.

Poslanik (s.a.) je jednom putovao u Damask sa njenom robom i kao rezultat sposobnosti koju je iskazao, uspjeo je da postigne izuzetnu dobit. Kratko nakon toga ona je zatrazila da postane njegova supruga i poslanik je prihvatio njenu ponudu. Nakon sklapanja braka, do koga je došlo kada je poslaniku bilo dvadeset pet godina, poslanik je zapoceo zivot kao upravnik imanja svoje supruge, do cetrdesete godine, stekavši u medjuvremenu ugled zbog svoje razboritosti i pouzdanosti. On je, u svakom slucaju, odbio da se klanja idolima, što je bila rasprostranjena religijska praksa Arapa u Hidzazu. Povremeno, on bi se osamljivao iz religijskih razloga (khalwah). Tom prilikom je cinio namaz i tajno opštio sa Bogom.

Kada mu je bilo cetrdeset godina, u pecini Hira, u planinama Tihamaha, oblasti u blizini Meke, gdje se povukao iz religijskih razloga, bio je od Boga odabran za poslanika i dodijeljena mu je misija širenja nove religije. U tom momentu mu je otkrivena prva sura iz Kur'ana, sura Ugrušak (Surah-i 'alaqi). On se tog istoga dana vratio kuci i na putu je sreo svog rodjaka, Ali ibn Abi Taliba, koji je, nakon što je saslušao o onome što se dogodilo, objavio svoje prihvatanje vjere. Nakon što je poslanik ušao u kucu i obavijestio suprugu o otkrovenju, ona je, takode, prihvatila islam.

Kada je poslanik po prvi put pozvao ljude da prihvate islam, suocio se sa neprijatnom i mucnom reakcijom. Od tada je iz nuznosti bio primoran da svoju poslanicu širi tajno za izvjesno vrijeme, dok mu Bog nije ponovo nalozio da svoje bliske rodjake opet pozove da prihvate njegovu poslanicu. Ali, i ovaj je poziv, takodje, bio jalov, niko se nije obazirao na njega, sem Alija ibn Abi Taliba, koji je u svakom slucaju vec prihvatio vjeru. (Ali, u skladu sa dokumentima prenijetim od poslanikove porodice i postojecim pjesmama koje je sastavio Abu Talib, šhiti vjeruju da je Abu Talib, takodje, prihvatio islam. U svakom slucaju, obzirom da je on bio jedini poslanikov zaštitnik, on je od ljudi krio svoju vjeru, kako bi ocuvao spoljašnji utjecaj koji je imao medju Kurejšijama).

Nakon ovog perioda, u skladu sa Bozanskom podukom, poslanik je zapocio da otvoreno širi svoju misiju. Sa pocetkom otvorenog širenja, ljudi iz Meke su reagovali vrlo oštro. Oni su za poslanika (s.a.) i one koji su prihvatili islam donosili veliku potištenost i mucenje. Surovo postupanje Kurejšija je dostiglo takav stepen da je grupa muslimana napustila svoje kuce i imanja i iselila se u Abisiniju. Poslanik i njegov stric, Abu Talib, zajedno sa srodnicima iz Bani Hišama, našli su utocište u trajanju od tri godine u "planinskom klancu Abu Taliba", utvrdjenju u jednoj od dolina Meke. Niko nije imao bilo kakav kontakt ni trgovacke veze sa njima, a oni se nisu usudjivali da napuste mjesto svog skloništa.

Idolopoklonci iz Meke, iako su u pocetku smišljali sve vrste pritisaka i mucenja, kao što su bicevanje i batinanje, vrijedjanje, ismijavanje i klevetanje poslanika (s.a.), povremeno su, takodje, pokazivali ljubaznost i uljudnost prema njemu ne bi li ga odvratili od njegove misije. Obecavali su mu velike sume novca ili poglavarstvo i upravu plemenom. Njihova obecanja i prijetnje uzrokovali su samo ucvršcenje poslanikove volje i odlucnosti u nastavljanju misije. Jednom, kada su došli poslaniku obecavajuci mu novac i moc, poslanik im je, koristeci metaforu, rekao da ako bi mu na dlan desne ruke stavili sunce, a mjesec na dlan njegove lijeve ruke, on se ne bi odrekao poslušnosti jednom Bogu ili odbio da nastavi svoju misiju.

Negdje u desetoj godini svoje misije, kada je poslanik (s.a.) napustio "planinski tesnac Abu Taliba", preselio je njegov stric, Abu Talib, koji je bio, takodje, njegov jedini zaštitnik, a preselila je i njegova odana supruga. Od tada nije postojala bilo kakva zaštita njegovog zivota, niti bilo kakvo sklonište. Konacno, idolopoklonici iz Meke su smislili tajni plan da ga ubiju. Nocu su opkolili njegovu kucu sa svih strana sa namjerom da upadnu u nju krajem noci i masakriraju ga dok se nalazio u postelji. Ali, Uzvišeni Bog ga je obavijestio o planu i nalozio mu je da ode u Jasrib. Poslanik je na svoje mjesto u krevetu postavio Alija (s.a.) i napustio kucu pod Bozijom zaštitom, prolazeci izmedju svojih neprijatelja. Utocište je našao u pecini u blizini Meke. Nakon tri dana, pošto su njegovi neprijatelji sve pretrazili i izgubivši nadu da ce ga uhvatiti, vratili se u Meku, on je napustio pecinu i krenuo za Jasrib.

Ljudi iz Jasriba, cije su vodje vec prihvatile poruku poslanika (s.a.) i izrazile mu svoju odanost, prihvatili su ga široko raširenih ruku i stavili su mu na raspolaganje svoje zivote i imovinu. Poslanik je u Jasribu po prvi put osnovao malu islamsku zajetlnicu i sklopio sporazum o nenapadanju sa jevrejskim plemenima u, i izvan grada, kao i sa mocnim arapskim plemenima te oblasti. On je preuzeo zadatak širenja islamske poruke usljed cega je Jasrib postao poznat kao "Madinat al-rasul" (grad poslanika).

Islam je zapoceo da se razvija i širi iz dana u dan. Muslimani, koji su od strane Kurejšija u Meki bili uhvaceni u zamku nepravdi i nejednakosti, postepeno su napuštali svoje kuce i imovinu i iseljavali se u Medinu, okupljajuci se oko poslanika (s.a.) kao leptiri oko svijece. Ova grupa je postala poznata kao "iseljenici" (muhadziri), kao što su oni koji su poslaniku (s.a.) pruzili pomoc u Jasribu, nazvani "pomocnici" (ansar).

Islam se brzi širio, ali su istovremeno idolopoklonici iz plemena Kurejšija, kao i jevrejska plemena iz Hidzaza, bili neobuzdani u svom uznemiravanju muslimana. Uz pomoc "hipokrita" (munafik) iz Medine, koji su zivjeli usred muslimanske zajednice i nisu bili poznati po zauzimanju bilo kakve znacajne funkcije, stvarali su iz dana u dan nove nevolje za muslimane, dok konacno stvar nije stigla do rata.

Mnogo bitaka se odigralo izmedju muslimana i arapskih politeista i Jevreja, u vecini kojih su pobjedili muslimani. Ukupno je bilo više od osamdeset velikih i malih bitaka. U svim velikim sukobima, kao što su bili bitka kod Bedra, Uhuda, Hendaka, Hajbera, Hunejna, etc., poslanik (s.a.) je bio licno prisutan na bojnom polju. Takodje, u svim velikim i mnogim malim bitkama, pobjeda je postignuta posebno zahvaljujuci Alijevim (a.s.) naporima. On je bio jedina osoba koja se nikada nije udaljavala od poprišta sukoba. U svim ratovima koji su vodjeni nakon prijeseljenja iz Meke u Medinu manje od dvijestotine muslimana je ubijeno, kao i manje od hiljadu nevjernika.

Kao rezultat poslanikove (s.a.) aktivnosti i nesebicnih napora mudzahira i ansara u toku ovog desetogodišnjeg perioda, islam se proširio na cijelo Arabijsko poluostrvo. Takodje, carevima drugih zemalja, kao što je Persija, Vizantija i Abisinija, bila su napisana pisma u kojima su pozivani da prihvate islam. Poslanik (s.a.) je u ovom periodu zivjeo u siromaštvu i bio je ponosan na to [224].

On nikada nije ni trenutak svog zivota proveo uzalud. Prije, njegovo vrijeme je bilo podeljeno na tri dijela: jedan koji je provodio za Boga, cineci ibadet i misleci na Njega; drugi, koji je trošio na sebe i svoju porodicu i zadovoljavanje domacih potreba, i dio koji je posvecivao ljudima. U toku ovog dijela svoga vrijemena on je bio zauzet u poducavanju islamu i njegovim ucenjima, udovaljavajuci potrebama islamske zajednice i odstranjujuci postojece zlo, ucvršcavajuci unutrašnje i spoljašnje veze, i slicno.

Nakon deset godina boravka u Medini, poslanik (s.a.) se razbolio i preselio je nakon nekoliko dana bolovanja. Na osnovu postojeceg predanja, zadnje rjeci na njegovim usnama bila je poduka u vezi robova i zena.

Poslanik (s.a.) i Kur'an

Od poslanika (s.a.) je, kao i od drugih vjerovesnika, zatrazeno da pokaze cudeso. Sam poslanik (S.A.) je potvrdio da je sposobnost vjerovesnika da prikazu cudesa jasno utvrdjena u Kur'anu. Mnoga poslanikova cudesa su zabelezena, a prijenos pojedinih od njih je izvjestan i moze biti prihvacen sa pouzdanošcu. Ali, trajno poslanikovo cudeso, koje je još zivo, jeste svijeta knjiga islama, casni Kur'an.

Casni Kur'an je casni tekst koji se sastoji od šest hiljada i nekoliko stotina stihova (ajeta), podeljenih u stotinu cetrnaest velikih i malih poglavlja (sura). Ajeti casnoga Kur'ana su objavljivani postepeno u periodu dvadeset i tri godine poslanstva i poslanikove (s.a.) misije. Pocev od manje od jednog ajeta do cijele i potpune sure, objavljeno je pod raznim okolnostima, podjednako po danu i nocu, na putovanjima i kod kuce, u ratu i miru, u danima nevolja, ili trenucima odmora.

Casni Kur'an u mnogima od svojih ajeta nedvosmislenim rjecima sebe predstavlja kao cudeso. On je Arape toga doba pozvao na nadmetanje u stvaranju stihova ravnih, po ljepoti i istinitosti, onima iz Kur'ana. Arapi su, prema svjedocenju istorije, dostigli najvišh nivo rjecitosti i jezicke prefinjenosti, u i ljepoti jezika i tecnom govoru svrstali na prvo mjesto medju narodima. Casni Kur'an tvrdi da, ukoliko bi on bio shvacen kao ljudski govor, koga je stvorio sam poslanik (s.a.), ili naucen kroz poduke nekog drugog covjeka, tada bi i Arapi bili u stanju da sacine jedan slicni [225], ili deset sura kao što su njegove [226], ili bar jedan od njegovih ajeta [227], koristeci sva sredstva koja su im na raspolaganju za postizanje ovog cilja. Proslavljeni arapski govornici su u odgovoru na ovaj poziv tvrdili da je Kur'an carobnjacki, i da im je zato nemoguce da stvore njemu slican [228].

Ne samo što Kur'an cini izazov pozivajuci ljude da se takmice sa njegovom rjecitošcu i jezickom elegancijom, vec, takodje, na pojedinim mjestima poziva na natjecanje sa aspekta svoga znacenja, izazivajuci tako sve umne sposobnosti covjeka i dzinova [229], jer je Kur'an knjiga koja sadrzi kompletan program za ljudski zivot [230].

Ukoliko stvar proucimo pazljivo, otkricemo da je Bog sacinio ovaj široki i potpuni program, koji obuhvata svaki aspekt bezbrojnih vjerovanja, etickih formi i ljudskih djelanja, i koji uzima u obzir sve njihove detalje i osobenosti, da bude "istina" (haqq), i da bude nazvan religijom istine (din-i haqq). Islam je religija cije naredbe su zasnovane na istini i stvarnoj dobrobiti ljudskog roda, ne za zelje i namjere vecine ljudi, ili hirove jednog, mocnog vladara. U temelje ovog širokog programa ugradena je najpoštovanija rijec Boga, koja je vjerovanje u Njegovo jedinstvo. Sva doktrinirana nacela izvode se na osnovu principa tewhida. Nakon njega, najcijenjenije ljudske eticke i moralne vrline su izvedene iz nacela religioznog ucenja i ugradjene u program. Zatim, bezbrojni principi i detalji ljudskog djelanja, i osobeni i društveni uslovi covjeka su ispitani, i obaveze koje se odnose na njih, koje poticu iz ibadeta jednom Bogu, protumacene su i organizovane. U islamu, veza i kontinuitet izmedju principa (usul) i njihove primjenc (furu) je takva da se svaka posebna primjena, u bilo kom predmetu da je, ukoliko se vrati unazad svom izvoru, vraca principima jednoboštva ili tewhida, a tewhid, ukoliko se analizira, postaje osnovom posebne naredbe i pravila, koji su u pitanju.

Naravno, potpuno razmatranje jedne tako potpune religije, sa takvim jedinstvom i medjusobnim vezama, ili cak formiranje njenog osnovnog sadrzaja, prevazilazi uobicajene sposobnosti najvecih pravnih strucnjaka na svijetu. Ali, ovdje govorimo o covjeku koji je u kratkom vremenskom razmaku bio okruzen hiljadama problema, vezanih za njegov zivot i imovinu, priklješten krvavim sukobima i suocen sa unutrašnjim i spoljašnjim nevoljama, i povrh toga, sam suprotstavljen cjelom svijetu. Dalje, poslanik (s.a.) nikada nije poducavan, niti je ikada naucio da cita i piše [231]. On je dvije trecine svoga zivota, prije nego što je postao poslanik (s.a.), proveo medju neukim ljudima koji nisu znali za civilizaciju. On je svoj zivot proveo u zemlji bez vode i vegetacije, u uzarenoj klimi, medju ljudima koji su zivjeli u najgorim društvenim okolnostima i kojima su upravljale susjedne politicke sile.

Osim iznijetog, casni Kur'an poziva covjeka na drugi nacin [232]. Ova knjiga je objavljena postepeno, u toku dvadeset tri godine, pod potpuno razlicitim uslovima, u periodima teškoca i spokoja, rata i mira, moci ili slabosti, i slicno. Ukoliko ona ne bi dolazila od Boga, vec bila sastavljena i tumacena od strane covjeka, mnoge protivurijecnosti i suprotnosti bi bile uocene u njoj. Njen kraj bi nuzno bio savršeniji od njenog pocetka, što je neophodno u postupnom usavršavanju ljudskog bica. Nasuprot, prvi ajeti iz Meke su istog kvaliteta kao i Medijanski ajeti, i nema razlika izmedju pocetka i kraja Kur'ana. Kur'an je knjiga ciji dijelovi lice jedni na druge i cija snazna moc izrazavanja je kroz cio sadrzaj istog stila i kvaliteta.

ESHATOLOGIJA
Covjeka cine duša i tijelo

Oni koji su u izvjesnoj mjeri bliski islamskim naukama, znaju da u okviru ucenja svijete Knjige i hadisa ima mnogo osvrtanja na tijelo i dušu, ili korpus i duh. Mada je relativno lako spoznati tijelo i ono što je tjelesno, ili ono što se moze saznati putem cula, spoznati dušu i duševnost jeste teško i slozeno.

Ljudi posvjeceni intelektualnim raspravama, kao što su teolozi i filozofi, podjednako šhiti i suniti, iznijeli su razlicita gledišta vezana za realnost duše (ruh). Ipak, ono što je u odredjenoj mjeri izvjesno jeste da islam dušu i tijelo smatra za dvije stvarnosti suprotstavljene jedna drugoj. Tijelo smrcu gubi zivotne odlike i postepeno se dezintegriše, ali sa dušom nije tako. Prije, zivot po svom porijeklu, i u nacelu, pripada duši. Kada je duša spojena sa tijelom, tijelo, takodje, iz nje crpi zivot, a kada se duša rastavi od tijela i prekine svoju vezanost za njega - slucaj koji se naziva smrcu - tijelo prestaje da funkcioniše, dok duša nastavlja da zivi.

Na osnovu onoga što saznajemo kroz promišljanje o ajetima casnog Kur'ana i izrekama imama iz poslanikove (s.a.) porodice, covjekova duša je nešto nematerijalno što posjeduje neku vrstu odnosa i veze sa materijalnim tijelom. Svemoguci Bog u Svojoj Knjizi kaze:
"Mi smo, zaista, covjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemenu na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom ucinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje ozivljujemo."
(Kur'an 23:12-14)

Na osnovu redosljeda ovih ajeta je jasno da je na pocetku objašnjeno postupno stvaranje, a da je zatim, pri pominjanju pojave duha, svijesti i volje, navedena druga vrsta, razlicita od prijethodnog oblika stvaranja.

Na drugom mjestu je, u odgovoru skepticima, koji pitaju kako je moguce za tijelo covjeka, koje nakon smrti postaje dezintegrisano i ciji elementi bivaju razoreni i izgubljeni, da bude ponovo stvoreno i da postane originalni covjek, odgovoreno:
"Reci: 'Melek smrti, koji vam je zato odredjen, duše ce vam uzeti, a poslije ce te se Gospodaru svome vratiti."
(Kur'an 3:11).

To znaci da se naša tela razgradjuju i gube medju cesticama zemlje nakon smrti, ali nas same, zapravo naše duše, andjeo smrti odvaja od tijela i Bog ih štiti.

Sem u ovim ajetima, casni Kur'an daje sveobuhvatno objašnjenje o bestjelesnosti duše u svojim stihovima, kada tvrdi:
"Pitaju te o duši. Reci: 'Sta je duša - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja."
(Kur'an 17:85)

Na drugom mjestu, objašnjavajuci Svoju zapovjed (amr), On kaze:
"I zaista On moze, kada nešto hoce, samo za to kaze: 'Budi' - i ono Biva.
Pa neka je hvaljen Onaj u cijoj je ruci vlast nad svim, Njemu ce te se vratiti!"

(Kur'an 34:82-83)

Znacenje ovih ajeta je da zapovjest Boga u stvaranju nije postepenog karaktera, niti je ogranicena uslovima prostora i vremena. Zato, duša koja nema drugu stvarnost sem Bozije zapovjedi, nije materijalna i njena bit nema tjelesne odlike; drugim rijecima, nema odlike deljivosti, promjena i stanja u vremenu i prostoru.

Rasprava o duhu iz druge perspektive

Intelektualno istrazivanje potvrdjuje gledište casnog Kur'ana o duhu. Svako od nas je svjestan o stvarnosti u sebi samom, koju oznacava kao "ja", i ta svjest postoji stalno u covjeku. Ponekad covjek cak zaboravi na svoju glavu, ruke, stopala, ili na cijelo tijelo. Ali sve dok on sam postoji, svjesnost o njegovom "ja" ne napušta njegovu svijest. Ovaj opazaj ne moze biti podijeljen ili analiziran. lako covjekovo tijelo prolazi kroz neprestane promjene i transformacije i odabira za sebe razlicita mjesta u prostoru, prolazeci kroz razlicite trenutke u vremenu, realnost ega ostaje nepromjenjena. Ne prolazi kroz bilo kakve promjene i transformacije. Jasno je da ukoliko bi "ja" bilo materijalno, usvojilo bi odlike materije kao što su deljivost, promjenljivost i stanje u vremenu i prostoru.

Tijelo usvaja sve karakteristike materije i, usljed veze izmedju tijela i duše, za ove odlike se, takodje, smatra da pripadaju duši. Medjutim, ukoliko obrati malo paznje, covjeku postaje ocigledno da ovaj i sljedeci trenutak u vremenu, ova ili ona tacka u prostoru, ovaj, ili neki drugi oblik, ovaj pravac ili pokret, ili bilo koji drugi, jesu karakteristike tijela. Duša ih je lišena; tacnije, svako od ovih odredjenja stize do duše preko tijela. Ovakvo isto razmišljanje moze biti primjenjeno obrnuto na moc spoznaje, shvatanja ili znanja, koje je jedno od odlika duha. Ocigledno, ukoliko bi znanje imalo materijalni karakler, saglasno stanju materije, usvojilo bi deljivost i analizu, i bilo bi odredjeno prostorom i vrijemenom.

Nepotrebno je reci, ova inlelektualna rasprava bi mogla potrajati i postoje mnoga pitanja i odgovori, vezana za nju, koja ne mogu biti razmatrana u predmetom kontekstu. Krakta rasprava, data na ovom mjestu, samo je ukazivanje na islamsko vjerovanje vezano za duh i tijelo. Potpuna rasprava moze biti nadjena u dijelima o islamskoj filozofiji [233].

Smrt prema islamskom gledištu

Mada bi površno posmatranje smrt smatralo uništenjem covjeka, i coveciji zivot vidjelo kao nekolicinu dana izmedju rodjenja i smrti, islam interpretira smrt kao prelazak covjeka iz jednog u drugi stupanj zivota. Prema islamu, covjek ima vjecni zivot koji ne poznaje kraj. Smrt, koja je rastavljanje duše od tijela, uvodi covjeka u drugi stadijum zivota u kome sreca, ili razocarenje, zavise od dobrih ili loših dijela u doba zivota prije smrti. Casni Poslanik (s.a.) je rekao: "Stvoreni ste radi postojanja, ne uništenja. Ono što se dešava je to da cete iz jedne kuce biti premješteni u drugu." [234]

Cistilište

Na osnovu onoga što moze biti izvedeno iz svijete Knjige i poslanicke tradicije, moze se zakljuciti da izmedju smrti i opšteg ozivljavanja covjek ima ogranicen i privremen zivot, koji je prijelazna etapa (barzakh) i veza izmedju zivota na ovom svijetu i vjecnoga zivota. Nakon smrti covjek biva ispitan u vezi vjerovanja koja je imao i dobrih i loših dijela koja je cinio u ovom zivotu. Na osnovu skracenog svodjenja racuna i presude, dosudjuje mu se ili ugodan i srecan, ili neprijatan i tegoban zivot, zavisno od rezultata zivotnog salda i presude. Sa ovako novostecenim zivotom, on nastavlja u ocekivanju opšteg ozivljavanja. Uslovi u kojima se covjek nalazi u prijelaznom stadijumu (cistilištu) vrlo su slicni okolnostima covjeka koji je pozvan pred pravosudni organ radi ispitivanja dijela koje je pocinio. On biva ispitivan i provjeravan dok njegov dosije ne bude kompletan. Zatim on ocekuje sudjenje.

Duša covjeka u prijelaznom periodu ima isti oblik kao i u njegovom zivotu na ovom svijetu [235]. Ukoliko je covjek cestit, on zivi u sreci i blagostanju u blizini onih koji su cisti i bliski Bozanskoj prisutnosti. Ukoliko se radi o griješnom covjeku, on zivi u jadu i nevoljama u društvu demonskih sila i "vodja onih koji su skrenuli s pravog puta" [236].

Uzvišeni Bog je, u vezi onih koji su u stanju blazenstva, rekao:
"Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su zivi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridruzili, za koje nikakva straha nece biti i koji ni za cim nece tugovati; radovace se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah nece dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici."
(Kur'an 3:169-171)

A opisujuci uslove druge grupe koja u zivotu na ovom svijetu ne postupa pravedno u vezi korišcenja bogatstva i imovine, On kaze:
"Kad nekom od njih smrt dodje, on uzvikne: 'Gospodaru moj, povrati me, da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!' - Nikada! To su rijeci koje ce on uzalud govoriti - pred njima ce prepreka biti sve do dana kada ce ozivljeni biti."
(Kur'an 23:99-100)

Sudnji dan - Ozivljavanje

Medju svijetim spisima Kur'an je jedini koji detaljno govori o Sudnjem danu. lako Tora uopšte ne pominje taj dan, a Jevandjelje samo aludira na njega, Kur'an Sudnji dan spominje na stotinama mjesta, koristeci razne nazive. On opisuje sudbinu koja ocekuje covjecanstvo na taj dan na pojedinim mjestima ukratko, a na drugima detaljno. Opominje ljudski rod mnogo puta da Sudnji dan (Smak svijeta) jeste po vaznosti na istom nivou kao i vjerovanje u Boga i da je to jedno od tri islamska nacela. Pominje da je onaj kome nedostaje ovo vjerovanje, drugim rijecima, ko negira ozivljavanje, izvan okrilja islama, i nema drugu sudbinu do vjecnog prokletstva.

I to je prava istina, jer ukoliko ne bi bilo svodenja racuna od strane Boga, niti nagrade i kazne, religiozna poruka, koja se sastoji od skupa Bozijih zapovjesti, i onoga što je On zapovjedio i zabranio, ne bi imala ni najmanje utjecaja. Tako bi postojanje ili nepostojanje poslanstva i religijske misije bilo sasvim isto. U stvari, njegovo nepostojanje bi bilo pozeljnije od postojanja, jer prihvatanje religije i pracenje zapovijesti Bozanskog zakona nije moguce bez prihvatanja ogranicenja i gubitka onoga što se javlja kao "sloboda". Ukoliko priklanjanje njemu ne bi imalo efekata, ljudi ga nikada ne bi prihvatili i ne bi odustali od svoje prirodne slobode djelovanja radi njega. Na osnovu ove tvrdnje postaje jasno da znacaj pominjanja i podsjecanja na Sudnji dan jeste identican znacaju nacela same religiozne poruke.

Na osnovu ovog zakljucka postaje, takodje, ocigledno da vjerovanje u Smak svijeta jeste najutjecajniji faktor koji podstice covjeka da prihvati nuznost cistote i uzdrzavanja od neprikladnih osobina i velikih grijehova, na isti nacin na koji su zaborav, ili pomanjkanje vjerovanja u Sudnji dan glavni uzrok svakog zlog cinjenja i grijeha. Svemoguci Bog je rekao u Svojoj Knjizi:
"One koji skrecu s Allahova puta ceka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome ce se racun polagati."
(Kur'an 38:26)

Kao što u ovom casnom ajetu moze biti vidjeno, zaboravljanje Sudnjeg dana smatra se korijenom svakog izopacenja. Razmišljanje o svrsi stvaranja covjeka i univerzuma, ili o svrsi i granicama Bozanskog zakona, cini ociglednim da ce Sudnji dan doci.

Kada razmišljamo o stvaranju, vidimo da nema djelanja (koje je iz nuznosti, takodje, vrsta pokreta) bez nepromjenjivog kraja i svrhe. Djelanje, posmatrano nezavisno i samo za sebe, nikada nije kraj. Cak cemo i u djelanjima koja se spolja cine kao da su bez cilja, kao što su instiktivne radnje ili djecija igra, i slicno, ukoliko ih pazljivo proucimo, otkriti svrhu u saglasnosti sa vrstom djelanja koje je u pitanju. U instiktivnim ponašanjima, koja su uobicajeno u obliku pokreta, smjer ka kome se pokret obavlja jeste cilj i svrha tog djelanja. A u djecijoj igri postoji jedan imaginarni kraj, cije dostizanje jeste svrha igre. Stvaranje covjeka i svijeta je dijelo Boga, a Bog je iznad mogucnosti cinjenja besmislenog i besciljnog dijela, kao što bi bilo stvaranje, hranjenje i lišavanje zivota, a potom, ponovo, stvaranje, odrzavanje i oduzimanje zivota, drugim rijecima, stvaranja i uništenja, bez postojanja jednog nepromjenljivog kraja i konacnog cilja koje bi On slijedio u ovom djelovanju. Nuzno mora postojati stabilni cilj i svrha u stvaranju covjeka i svijeta. Naravno, njegova korist ne pritice Bogu, Koji je izvan svake potrebe, vec prije samim bicima. Zato se mora reci da su svijet i covjek usmjereni ka postojanoj realnosti i ka savršenijem postojanju koje ne zna za uništenje i izopacenje.

Takodje, kada pazljivo proucavamo stanje covjeka sa stanovišta religijskog obrazovanja i poduke, vidimo da su ljudi, na osnovu rezultata Bozanskog usmjeravanja i religijskih poduka, podijeljeni u dvije kategorije, cestitih i griješnika. Ipak, u ovom zivotu medju njima nije nacinjena razlika. Prije, suprotno, uspjeh uobicajeno pripada onima koji su opaki i nepravedni. Cinjenje dobrog je ispreplijetano sa teškocama, nevoljama, svakom vrstom nemaštine i podnošenjem tlacenja. Obzirom da je to tako, Bozanska pravednost zahtjeva postojanje drugog svijeta u kome svaki pojedinac prima pravednu nadoknadu koju njegova cinjenja zasluzuju, i zivi zivotom saglasno svojim naporima.

Tako se vidi da pazljivo razmatranje cilja stvaranja i Bozanskog zakona dovodi do zakljucka da ce Sudnji dan doci svakom pojedincu. Uzvišeni Bog ovo cini jasnim u Svojoj Knjizi:
"Mi nismo stvorili nebesa i zemlju i ono što je izmedju njih da bismo se igrali,
Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali vecina ovih ne zna."

(Kur'an 44:38-39)

Takodje:
"Mi nismo uzalud stvorili nebo i zemlju i ono što je izmedju njih; tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kada budu u vatri!
Zar cemo postupiti s onima koji vjeruju i cine dobro kao sa onima koji prave nered na zemlji, ili, zar cemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i sa griješnicima?"

(Kur'an 38: 27-28)

On na drugom mjestu kaze:
"Misle li oni koji cine zla dijela da cemo s njima postupati jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra dijela cine, da ce im zivot i smrt biti isti? Kako loše rasudjuju!
A Allah je nebesa i zemlju mudro stvorio i zato da bi svaki covjek bio nagradjen ili kaznjen prema onome što je zasluzio; nikome nece biti ucinjeno nazao".

(Kur'an 45:21-22).


Drugo objašnjenje

U razmatranju spoljašnjeg i unutrašnjeg znacenja Kur'ana istakli smo da je islamsko ucenje objašnjeno u Kur'anu na razlicite nacine, i da su objašnjenja uglavnom podijeljena na dvije dimenzije, esotericnu i egzotericnu. Egzotericno objašnjenje je ono koje je saglasno nivou jednostavnijeg oblika razmišljanja i razumjevanja vecine, suprotno esotericnom, koje pripada iskljucivo eliti i koje moze biti shvaceno samo uz pomoc oštrovidosti koja se javlja kroz praksu duhovnog zivota.

Objašnjenje koje proizilazi iz egzotericnog gledanja predstavlja Boga kao apsolutnog Gospodara svijeta stvorenog, koji je cio Njegov posjed. Bog je stvorio mnoštvo andjela, ciji je broj neogranicen, da bi sprovodili i izvršavali zapovijesti koje On izdaje u vezi svakog aspekta tvorevine. Svaki dio tvorevine i njegovo ustrojstvo povezani su sa posebnom grupom andjela koji su zaštitnici tog dijela. Ljudski rod je Njegovo dijelo, i ljudska bica su Njegovi robovi koji moraju poštovati Njegove zapovijesti i zabrane; a poslanici su donosioci Njegovih objava, prijenosioci zakona i pravila koje je On poslao ljudskom rodu i trazio da ljudska vrsta poštuje. Bog je obecao nagradu i nadoknadu za vjeru i poslušnost, a kaznjavanje i bolnu odmazdu za nevjerništvo i grijeh, i nece prijekršiti Svoje obecanje. Takodje, kako je On pravedan, Njegova pravicnost zahtijeva da pri drugom obliku postojanja bica, dvije grupe, cestiti i griješnici, koji u ovom svijetu nemaju nacin zivota u skladu sa svojom dobrom, ili opakom prirodom, budu razdvojeni, da cestiti imaju dobar i srecan zivot, a griješnici loše i nesretno postojanje.

Tako ce Bog, saglasno svojoj pravednosti i obecanjima koje je dao, sve ljude koji zive na ovom svijetu oziviti, bez izuzetka, nakon smrti, i ispitace detaljno njihova vjerovanja i dijela. On ce im suditi na osnovu istine i svakom ko zasluzi dace ono što mu sljeduje. On ce sprovesti pravdu u ime svih onih koji su bili tlaceni. On ce svakoj osobi dodijeliti nagradu za njena sopstvena dijela. Jednoj grupi ce biti dodijeljen vecni dzenet, a drugoj vecni dzehenem.

To je egzotericno objašnjenje casnog Kur'ana. Naravno, ono je istinito i ispravno. Ali, njegov jezik je sastavljen od pojmova i slika rodjenih u covjekovom zivotu u zajednici i mislima, kako bi njegova korist bila što opštija, a opseg njegove primjene što rašireniji.

Oni koji su prodrli u duhovno znacenje stvari i kojima je u izvjesnoj mjeri blizak esotericni jezik casnog Kur'ana, u svakom slucaju, iz ovih izreka razumiju znacenja koja su iznad nivoa jednostavnog i raširenog shvatanja. Casni Kur'an, izmedju svojih jednostavnih i nekomplikovanih objašnjenja, ponekad aludira na esotericni cilj i svrhu svoje objave. Kroz svoje mnogobrojne nagovještaje casni Kur'an potvrdjuje da se tvorevina, sa svim svojim dijelovima, od kojih je i covjek jedan, krece u svom "egzistencijalnom postojanju", koje je uvijek u smjeru postizanja savršenstva i Boga [237]
Doci ce dan kada ce se ovo kretanje okoncati i kada ce u potpunosti izgubiti svoje posebno i nezavisno postojanje ispred Bozanske dostojanstvenosti i velicine.

Covjek, koji je dio svijeta i cije posebno savršenstvo jeste u svjesnosti i znanju, krece se, takodje, uzurbano ka Bogu. Kada dostigne kraj ovog postojanja, ugledace jasno istinu i jedinstvenost jedinog Boga. Vidjece da moc, vlast i svaka druga odlika savršenosti pripadaju iskljucivo svijetoj Bozanskoj biti; stvarnost svake stvari onako kako ce mu to biti otkriveno. To je prvi stadijum u svijetu vjecnosti. Ukoliko je, putem svoje vjere i dobrih dijela na ovom svijetu, covjek u stanju da ostvari komunikaciju, vezu, bliskost i prijateljstvo sa Bogom i bicima iz Njegove blizine, onda ce sa radošcu i srecom, koje ljudskim jezikom nikada ne mogu biti iskazane, zivjeti blizu Boga i u društvu cistih bica iz gornjih svijetova. Ali ako je, usljed zelja i privrzenosti zivotu na ovom svijetu i njegovim prolaznim i neutemeljenim zadovoljstvima, odvojen od gornjeg svijeta i nema bliskost ni ljubavi za Boga ni za cista bica u Njegovoj blizini, onda ce biti povrijedjen bolnim kaznjavanjem i vecnim prokletstvom. Tacno je da su covjekova dobra i loša dijela na ovom svijetu prolazna i da ce nestati, ali oblici ovih dobrih i loših dijela ostaju ugradjeni u covecijoj dušh i prate ga svuda. Oni su kapital njegove buducnosti, slatke ili gorke.

Ovi zakljucci mogu biti donijeti na osnovu sljedecih ajeta:
"A Gospodaru tvome ce se doista svi vratiti."
(Kur'an 96:8)

I On kaze:
"I eto, Allahu ce se sve vratiti"
(Kur'an 42:53)

I:
"Tog dana ce vlast jedino Allah imati".
(Kur'an 82:19)

Takodje, na racun obracanja odredjenim pripadnicima ljudske rase na Sudnji dan, On kaze:
"(i onom ko je zlo cinio On kaze): 'Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprijenu tvoju, danas ti je oštar vid."
(Kur'an 50:22)

Vezano za hermeneuticko tumacenje (ta'wil) casnog Kur'ana (istina od koje casni Kur'an izvire) Bog kaze:
"cekaju li oni da se obistine prijetnje njene? Onoga dana kada se obistine, reci ce oni koji su na njih prije zaboravili: "lstinu su poslanici Gospodara našeg donosili! Da nam je zagovomika kakva, pa da se za nas zauzme ili da nam je da budemo vraceni, pa da postupimo drukcije nego što smo poslupili." Ali, oni su sami sebe upropastili, a nece im biti ni onih koje su izmišljali."
(Kur'an 7:53)

On, takodje, kaze:
"Tog dana ce ih Allah kazniti kaznom koju su zasluzili i oni ce saznati da je Allah, doista, olicena istina."
(Kur'an 24:25)

I:
"Ti ceš, o covjece, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naci."
(Kur'an 84:6)

I Takodje:
"Ko zudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka cini dobra dijela i neka, klanjajuci se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga"
(Kur'an 18:110)

I:
"A ti, o dušo smirena,
vrati se Gospodaru svome zadovoljna a i On tobom zadovoljan,
pa udji medju robove Moje,
i udi u dzenet Moj!"


(Kur'an 89:27-30)

I On, Takodje, kaze:
"A kad dodje nevolja najveca,
Dan kada se covjek bude sjecao onoga što je radio
i kada se dzehenem svakome ko vidi bude ukazao,
onda ce onome ko je objestan bio
i zivot na ovom svijetu više volio
dzehenem prebivalište postati sigurno.
A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svojega
strijepio i dušu od prohtjeva uzdrzao
dzenet ce boravište biti sigurno."

(Kur'an 79:34-41)

Vezano za istovjetnost nagrade i dijela, Bog kaze:
"O vi koji niste vjerovali, danas se ne pravdajte, kaznjavate se samo za ono što ste zasluzili"
(Kur'an 66:7)


Neprekidnost i nastavljanje tvorevine

Ovaj svijet stvorenog koji vidimo nema beskonacan i vjecan zivot. Doci ce dan kada ce se okoncati zivot ovog svijeta i njegovih stanovnika, kao što je potvrdio casni Kur'an. Bog kaze:
"Mi smo nebesa i zemlju i ono što je izmedju njih mudro stvorili i do roka odredjenog."
(Kur'an 46:3)

Neko se moze zapitati da li su prije stvaranja ovog svijeta i sadašnje rase ljudi, postojali drugi svijet i druga ljudska rasa: ili, da li ce, nakon što se završi zivot ovog svijeta i njegovih stanovnika, kako casni Kur'an tvrdi da hoce, drugo covjecanstvo i drugi svijet biti stvoreni. Direktni odgovori na ova pitanja ne mogu biti nadjeni u casnom Kur'anu. Tako, covjek moze iskljucivo otkrivati nagovještaje nastavka i sukcesije stvaranja. Ali, u predanjima (rewayat) imama iz poslanikove porodice, koja su stigla do nas, potvrdjeno je da tvorevina nije ogranicena na ovaj vidljivi svijet. Mnogo svijetova je postojalo u prošlosti i postojace u buducnosti.

Šesti imam je rekao: "Mozda mislite da Bog nije stvorio drugo covjecanstvo do vašeg. Ne! Kunem se Bogom da je on stvorio hiljade nad hiljadama covjecanstava, a vi ste posljednje medju njima." [238]

A peti imam je rekao: "Bog, Uzvišeni, kako je stvorio svijet, stvorio je sedam rasa, od kojih nijedna nije bila Ademova rasa. On ih je stvorio od zemlje i poslao svako bice, jedno za drugim, za svojom rasom na zemlju. Zatim je stvorio Adema, oca covjecanstva, i ozivio njegovu djecu radi njega" [239].

I šesti imam je, takodje, rekao: "Nemojte misliti da nakon okoncanja zivota na ovom svijetu, Sudnjeg dana i slanja cestitih u dzenet, a griješnih u dzehenem, nece biti više nikoga da cini ibadet Bogu. Ne, nikada! prije, Bog ce opet stvoriti robove, bez braka izmedju muškarca i zene, da bi poznavali Njegovu jedinstvenost i da bi mu cinili ibadet." [240]

O SAZNANJU IMAMA - IMAMOLOGIJA
Imam

Imam ili vodja je naziv koji se daje osobi koja upravlja zajednicom u toku posebnog društvenog pokreta, ili politicke idiologije, ili naucnog ili religijskog nacina mišljenja. Prirodno, obzirom na odnos prema ljudima koje predvodi, on mora usaglasiti svoje djelovanje sa njihovim mogucnostima, podjednako u vaznim i sporednim stvarima.

Kao što je jasno iz prijethodnih poglavlja, svijeta religija islama uzima u obzir i daje uputstva vezana za sve aspekte covjekovog zivota. Ona istrazuje ljudski zivot sa duhovne tacke gledišta i upucuje covjeka saglasno njemu, i ukljucuje se u ravni formalnog i materijalnog postojanja, sa stanovišta zivota pojedinca. Istovremeno, ukljucuje se u ravan društvenog zivota i njegovih pravila (što ce reci, nivoa upravljanja).

Tako imamat i religijsko vodjstvo u islamu mogu biti proucavani iz tri razlicite perspektive: iz perspektive islamskog upravljanja, islamskih ucenja i regulative, i vodjstva i poduka u duhovnom zivotu. Šhizam vjeruje da, obzirom da je islamsko društvo u direktnoj zavisnosti od usmjeravanja u svakom od ova tri aspekta, osoba koja ima ulogu pruzanja tih poduka i vodja je zajednice, u ovim oblastima od znacaja za vjeru, mora biti postavljena od strane Boga i poslanika (s.a.). Prirodno, sam poslanik (s.a.) je, takodje, postavljen na osnovu Bozanske zapovijesti.

Imamat i nasljedjivanje

Covjek svojom od Boga datom prirodom shvata da bez sumnje ni jedno organizovano društvo, kao što je drzava, ili grad, selo ili pleme, pa cak ni domacinstvo koje sacinjava nekoliko ljudskih bica, ne moze nastaviti da postoji bez vodje ili vladara koji pokrece tocak društva i cija volja upravlja voljom svakog pojedinca i podstice clanove društva da obavljaju svoje društvene obaveze. Bez takvog vladara i upravljaca nad društvom, bilo da je veliko ili malo, dolazi do dezintegracije u vrlo kratkom periodu, a nastaju haos i konfuzija. Zato ce vladar ili starešina u društvu, bilo da je ono veliko ili malo, ukoliko je zainteresovan za sopstveni polozaj i kontinuirano postojanje svoje zajednice, postaviti sebi zamjenika ukoliko privremeno, ili trajno odsustvuje. On nikada nece napustiti domen svoga upravljanja i biti nemaran u vezi njegovog postojanja, ili uništenja.

Starešina porodice koji se oprašta od doma i domacinstva radi odlaska na put od nekoliko dana, ili mjeseci, postavice nekoga od clanova porodice, ili nekog drugog, kao svog zamjenika, i njemu ce predati poslove domacinstva u ruke. Upravnik neke institucije, ili direktor škole, ili vlasnik trgovine, cak ako odsustvuje i na nekoliko casova, odabira nekoga da ga zamijeni.

Na isti nacin, islam je religija koja je, saglasno sadrzaju svijete Knjige i suneta, utemeljena na osnovama prvobitnih odlika stvari. To je religija usmjerena na društveni zivot, kako je sagledavaju bliski i posmatraci sa distance. Posebna paznja koju su Bog i poslanik (s.a.) poklonili društvenom karakteru ove religije ne moze nikada biti osporena ili zanemarena. To je jedno od neuporedivih oblicja islama. Casni poslanik (s.a.) nikada nije bio nemaran u vezi problema stvaranja društvenih grupa gde god je islamski utjecaj prodro. Kad god su grad ili selo pali u muslimanske ruke on bi, u najkracem mogucem periodu, postavljao namjesnika ili upravitelja u cije ruke bi povjeravao muslimanske poslove [241].

U toku svakog vojnog pohoda, zapovjedenog u ime dzihada, on je postavljao više od jednog zapovjednika i vodje, po redu sukcesije. U ratu za Mu'tae on je naimenovao cak cetiri zapovjednika, tako da ukoliko prvi bude ubijen, drugi bude prihvacen kao vodja, a njegovo zapovjedništvo primljeno, i ukoliko bi drugi bio ubijen, onda bi se to odnosilo na treceg, itd [242].

Poslanik (s.a.) je, takodje, pokazao veliki interes u vezi problema zamjene i nikada nije propustio da postavi zamjenika kada je to bilo neophodno. Kad god je napuštao Medinu, postavljao je sebi zamjenika [243].
Cak i kada se iseljavao iz Meke u Medinu, bez pouzdane prijetpostavke o onome na šta ce to izaci, on je postavio Alija - neka je mir sa njim! - kao svog zamjenika, kako bi on umjesto njega vodio njegove poslove u toku nekoliko dana [244].
Na isti nacin, nakon njegove smrti Ali (a.s.) je bio njegov nasljednik u poslovima vezanim za njegova zaduzenja i licne stvari [245].
Šhiti tvrde da upravo iz tog razloga nije shvatljivo da bi poslanik (s.a.) preselio, a da prije toga ne bi postavio nekoga kao svog nasljednika, da ne bi odabrao vodju i starešinu da upravlja poslovima muslimana i okrece tockove islamskog društva.

Urodjena ljudska priroda ne sumnja u vaznost i vrijednost cinjenice da stvaranje društva zavisi od niza odredbi obicajnog prava i obicaja koji su u praksi prihvaceni od vecine grupa toga društva, i da postojanje i nastavak tog društva zavise od pravedne vlade koja je saglasna da ova pravila primjenjuje u cijelosti. Ko god posjeduje razum ne zanemaruje, niti zaboravlja ovu istinu. Istovremeno, covjek ne moze sumnjati ni u opseg ni u detaljnost islamskog šerijata, kao ni u vaznost ni znacaj za koje je poslanik (s.a.) smatrao da on posjeduje, te je ucinio mnogo zrtava radi njegovog ocuvanja i primjene. Takodje, niko ne moze raspravljati o duhovnom geniju, savršenstvu intelekta, oštroumnosti ili moci poslanikovog (s.a.) shvatanja (pored cinjenice da je to potvrdjeno kroz objave i poslanstvo).

Saglasno potvrdjenim hadisima, podjednako u šhitskim i sunitskim zbirkama (u poglavlju o iskušenjima, pobunama i drugom) prenijetim od poslanika, poslanik (s.a.) je predskazao iskušenja i pubune koje ce snaci islamsko društvo nakon njegove smrti, i oblike izopacenja koji ce prodrijeti u tijelo islama, i pojavu kasnijih svjetovnih vladara koji ce zrtvovati ovu cistu religiju za svoje neciste, beskrupulozne ciljeve. Kako bi bilo moguce da poslanik (s.a.) nije zanemario da govori o detaljima dogadjaja i procesa iz godina, ili cak hiljada godina nakon njega, a da je zaboravio uslov koji bi morao biti ispunjen što je prije moguce nakon njegove smrti? Ili da bi bio nehajan i smatrao nevaznom duznost koja je, na jednoj strani, jednostavna i ocigledna, a na drugoj, u tolikoj mjeri znacajna? Kako bi bilo moguce da se bavi najprirodnijim i najopštijim djelanjima, kao što su konzumiranje hrane, vode, san i davanje stotine zapovijesti vezano za njih, a istovremeno da ostane potpuno ravnodušan u vezi ovog znacajnog problema, i ne postavi nikoga na svoje sopstveno mjesto?

Cak i ako prihvatimo pretpostavku (koju šhizam ne prihvata) da je postavljanje vladara nad islamskim društvom dato u šerijatu samim muslimanima, ipak bi bilo neophodno da poslanik (s.a.) pruzi objašnjenje vezano za ovo pitanje. On bi zajednici morao pruziti neophodne upute kako bi oni bili svjesni problema od koga zavisi postojanje i rast islamske zajednice i opstanak religijskih simbola i neophodnih i pouzdanih propisa. Ipak, nema traga takvom poslanikovom (s.a.) objašnjenju, ili religijskoj poduci. Ukoliko bi postojala takva stvar, oni koji su nasljedili poslanika (s.a.) i drzali uzde vlasti u svojim rukama, to ne bi osporili. Zaista, prvi kalifa je prenio vlast na drugoga putem legata. Drugi kalifa je izabrao treceg preko šestoclanog vijeca, ciji je on bio clan, i pravila cijeg postupanja je ustanovio on sam. Muavija je primorao imama Hasana (a.s.) na sklapanje mira i na taj nacin je preuzeo kalifat. Nakon toga, kalifat je pretvoren u nasljednu monarhiju. Postepeno su mnogi obicaji, poistovjeceni sa ranim godinama islamske vlasti (kao što su svijeti rat, zapovjedanje onoga što je dopušteno, a zabrana onoga što je nedopustivo i zabranjeno, davanje okvira ljudskom djelanju) oslabili, ili cak nestali iz politickog zivota zajednice, poništavajuci napore poslanika islama (s.a.) u ovom domenu.

Šhizam je proucavao i istrazivao prvobitnu prirodu covjeka i neprestanu tradiciju mudrosti koja je opstala medju ljudima. On je prodro u osnovnu namjeru islama, da probudi urodjenu ljudsku prirodu, i ispitivao je takve stvari kao što su metodi koje je poslanik (s.a.) primjenjivao usmjeravajuci zajednicu; nevolje koje su doticale islam i muslimane, i koje su dovele do podijela i razjedinjenja; kao i kratak vijek muslimanskih vlada u toku ranih vijekova, koje su bile obelezene nehajem i nedostatkom strogih religijskih principa. Na osnovu ovakvih proucavanja, šhizam je došao do zakljucka da postoji dovoljno tradicionalnih spisa koje je ostavio poslanik (s.a.) i koji ukazuju na postupak odredjivanja imama i poslanikovog (s.a.) nasljednika. Ovaj zakljucak podrzavaju kur'anski ajeti i hadisi koje šhiti smatraju autenticnim, kao što je hadis o Gadiru, o Safineu, Sakalajnu, Haku, Manzilahu, Da'vat-i aširah-i akrabin i drugi [246].
Ali naravno, ove hadise, vecina kojih je, takodje, prihvacena u sunizmu, šhiti i suniti nisu shvatili na isti nacin. U suprotnom, pitanje nasljedjivanja se ne bi uopšte pojavilo. Dok se ovi hadisi pojavljuju kao jasan putokaz poslanikove (s.a.) namjere u pitanju nasljedivanja, oni su od strane sunita tumaceni na vrlo razlicit nacin, ostavljajuci ovo pitanje otvorenim i nerazriješenim.

Da bi dokazali kalifat Ali ibn Abi Taliba, oni su pribegavali kur'an-skim ajetima, ukljucujuci i ove:
"Vaši zaštitnici su samo Allah i poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju."
(Kur'an 5:55)

Šhitski i sunitski komentatori su saglasni da je ovaj ajet objavljen u vezi Ali ibn Abi Taliba (a.s.), a postoji mnogo šhitskih i sunitskih hadisa koji podrzavaju ovo gledište. Abu Dar Dzifari je rekao: "Jednog dana smo klanjali podnevni namaz sa poslanikom (s.a.). Siromah je upitao za pomoc, ali mu niko mje ništu pruzio. (Covjek je podigao ruke ka nebu, govoreci: 'Boze, svjedok si da mi u poslanikovoj dzamiji niko nije ništa udelio)'. Ali ibn Abi Talib je bio u polozaju klecanju u namazu. On je ukazao prstom ka siromahu, koji je uzeo njegov prsten i otišao.
Poslanik (s.a.), koji je primjetio ovu scenu, podigao je glavu ka nebesima i rekao:
"Boze! Moj brat Musa Ti je rekao:
"A moj brat Harun je recitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao mog pomocnika da potvrdjuje rijeci moje."
(Kur'an 28:34)
"O Boze, ja sam, takodje, tvoj poslanik; raširi grudi moje i ucini moju duznost lahkom, a Alija nacini mojim pomocnikom i vezirom."

Abu Dar kaze: "Poslanikove rijeci još nisu bile završene, a ajet naveden gore je bio objavljen." [247]

Drugi ajet koji šhiti smatraju dokazom o Alijevom kalifatu je sledjeci:
"Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da cete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih, vec se bojte Mene. Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat svoju prema vamu upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera."
(Kur'an 5:3)

Ocigledno, znacenje ovog ajeta je da su se prije ovoga dana nevjernici nadali da ce doci dan kada ce islam izumrijeti, ali im je Bog, donošenjem odredjenog dogadjaja porušio zauvijek nadu da ce islam biti uništen. Upravo taj dogadjaj je bio razlog jacanja i usavršavanja islama i nuzno ne bi mogao biti beznacajna prilika, jer je tada proglašeno jedno religijsko pravilo. Prije, to je bila stvar takvog znacaja da je nastavak islama zavisio od nje.

Cini se da se ovaj ajet odnosi na drugi koji se nalazi pri kraju sure:
"O, poslanice, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga - ako ne uciniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah ce te od ljudi štititi."
(Kur'an 5:67)

Ovaj ajet ukazuje da je Bog nalozio misiju velikog znacaja i interesa za poslanika (s.a.), koja bi ukoliko ne bila izvršena, dovela u opasnost osnove islama i poslanstva. Ali, stvar je bila tako ozbiljna da se poslanik (s.a.) plašio protivnika i pobune, pa je odlozio njenu objavu, ocekujuci pogodnije okolnosti, dok od Boga nije došla definitivna i urgentna naredba da izvrši Njegovu zapovijest bez odlaganja i straha od bilo koga. Ovo nije bila samo posebna religijska naredba u uobicajenom smislu, jer objava jedne, ili nekolicine religijskih naredbi nije toliko znacajna, da bi, ako jedna od njih ne bi bila objavljena, to bio uzrok uništenja islama. Takodje, poslanik islama (s.a.) se nije bojao bilo koga pri objavi naredbi i pravila religije.

Ove indikacije i dokazi daju tezinu šhitskim hadisima koji tvrde da su ovi ajeti objavljeni na Gadir Humu i da se odnose na duhovnu investuru (vilajet) Ali ibn Abi Taliba (A.S.). Štaviše, mnogo šhitskih i sunitskih komentatora je potvrdilo ovo gledište. Abu Said Kudari kaze:
"Poslanik (s.a.) je na Gadir Humu pozvao ljude da se okupe oko Alija (a.s.), uzeo njegovu ruku i podigao je tako visoko da je u poslanikovom pazuhu mogla biti primecena bijela bilega. Tada je ovaj ajet objavljen: "Sada sam vam vjeru vašu usavršio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera." Zatim je poslanik (s.a.) rekao: 'Allahu akbar! Bog je Veliki da je usavršio vjeru i da je Bozija nagrada upotpunjena, Njegovo zadovoljstvo je postignuto, a Alijev vilajet ostvaren.' Zatim je dodao: 'Onome kome sam ja zaštitnik i staratelj, tome je i Ali zaštitnik i staratelj. O, Boze! Budi prijatelj Alijevim prijateljima, a neprijatelj njegovim neprijateljima. Pomozi onome ko mu pomaze, a napusti onoga ko njega napusti" [248]

U rezimeu mozemo reci da su neprijatelji islama, koji su cinili sve što je moguce da bi ga uništili, kada su izgubili nadu da ce postici taj cilj, ostali samo još sa jednom nadom. Mislili su da ce, obzirom da je poslanik (s.a.) zaštitnik islama, nakon njegove smrti islam ostati bez zaštitnika i vodje, i tako konacno nestati. Ali su u Gadir Humu njihove nade uništene, a poslanik (s.a.) je ljudima predstavio Alija (a.s.) kao lidera i zaštitnika islama. Nakon Alija (a.s.), ova teška i neophodna duznost vodjenja i zaštite, bila je stavljena na teret njegove porodice [249].

Pojedini hadisi koji se odnose na Gadir Hum, Alijevu (a.s.) investuru i znacaj poslanikove porodice, navedeni su ovdje:

Hadis o Gadir Humu:
Vracajuci se sa oproštajnog hodocašca, poslanik islama (s.a.) se zaustavio kod Gadir Huma, okupio muslimane, i nakon odrzane besede, izabrao Alija (a.s.) kao vodju i zaštitnika muslimana.
Bara je rekao: "Bio sam u poslanikovoj (s.a.) pratnji za vrijeme oproštajnog hodocašca. Kada smo stigli do Gadir Huma on je naredio da to mjesto bude ocišceno. Zatim je uzeo Alijevu (a.s.) ruku i stavio ga sa svoje desne strane. Onda je rekao: 'Jesam li ja vodja koga slušate?' Oni su odgovorili: 'Mi slušamo tvoje naredbe.' Potom je on rekao: 'Kome god sam ja gospodar (mevla i lider koji se sluša), Ali ce biti njegov gospodar. O, Boze! Budi prijatelj sa Alijevim prijateljima, a neprijatelj Alijevim neprijateljima.'
Tada je Omer ibn al-Hatab rekao Aliji: 'Budi zadovoljan svojim polozajem, jer od sada si ti moj gospodar i gospodar svih vjernika"
[250]

Hadis Safine:
Ibn Abas kaze: "Poslanik je rekao: 'Moja porodica je kao Nuhova barka: ko god se ukrca na nju, bice spašen, a ko god se okrene od nje, bice potopljen" [251]

Hadis Sakalejn:
Zajd ibn Arkam se sjecao da je poslanik (s.a.) rekao: "Mislim da me Bog poziva k Sebi, i ja moram postupiti po pozivu. Ali, dvije divne i vrijedne stvari ostavljam medju vama: Boziju Knjigu i moju porodicu. To dvoje se nece nikada razdvojiti, sve dok se ne susretnu sa mnom u Kewseru" [252].
Hadis Sakalejn je jedan od najutemeljenijih hadisa, i prenijet je preko mnogih lanaca prijenošenja u razlicitim oblicima. Šhiti i suniti se slazu u pogledu njegove autenticnosti.

Nekoliko se vaznih cinjenica moze zakljuciti na osnovu ovog i njemu slicnih hadisa:

1. Na isti nacin na koji ce casni Kur'an opstati do Sudnjeg dana, odrzace se i poslanikovo (s.a.) potomstvo. Nema vremenskog perioda u kome nece postojati licnost koju šhiti nazivaju imamom, stvarnim vodjom i zaštitnikom covjecanstva.
2. Poslanik (s.a.) je sa ova dva velika amaneta obezbjedio zado-voljenje svih intelektualnih i religijskih potreba maslimana. On je muslimanima predstavio svoju porodicu kao mjerodavne u znanju, i njihove rjeci i dijela proglasio vrijednim i izvornim.
3. Niko ne smije razdvojiti casni Kur'an od poslanikove (s.a.) porodice. Ni jedan musliman nema pravo da odbaci "ucenja" clanova poslanikove (s.a.) porodice i izuzme sebe ispod njihovih neposrednih poduka i starateljstva.
4. Ukoliko ljudi budu poslušni clanovima poslanikove (s.a.) porodice i slijede njihove rijeci, nece nikada zastraniti.
5. Odgovori na intelektualne i religiozne potrebe ljudi mogu bili nadjeni medju clanovima poslanikove (s.a.) porodice. Drugim rijecima, clanovi poslanikove (s.a.) porodice lišeni su zablude i grijeha. Oni su nepogriješivi.

Na osnovu toga, moze se zakljuciti da se pod "clanovima poslanikove (s.a.) porodice" i "potomstvom" ne podrazumjevaju svi poslanikovi (s.a.) srodnici i potomci. Prije, mislilo se na odredjene pojedince koji su usavršili religijska ucenja i koji su zašticeni od zabluda i grijeha, tako da su dorasli poducavanju i vodjenju ljudi. Za šhizam, ove pojedince cine Ali ibn Abi Talib (a.s.) i njegovih jedanaest potomaka koji su birani za imamat jedan nakon drugoga. Ovakvo tumacenje je, takodje, potvrdjeno u šhitskim predanjima.
Na primjer, Ibn Abas je rekao:
"Pitao sam poslanika: 'Ko su Vaši potomci, prema kojima je ljubav obavezna (za muslimane)?' On je odgovorio: 'Ali, Fatima, Hasan i Husein" [253].

Dzabir je prenio da je poslanik (s.a.) rekao: "Bog je djecu svih poslanika stavio na njihova ledja, ali je moju djecu stavio na Alijeva" [254].

Hadis-i-hak:
Um Salmah prenosi: "cula sam da je Boziji poslanik rekao: 'Ali je uz istinu (haqq) i Kur'an, a istina i Kur'an su, takodje, uz Alija, i bice nerazdvojni dok se ne susretnemo u Kewseru" [255]

Hadis-manzile:
Sad ibn Vakas je rekao: "Boziji poslanik je rekao Aliju: 'Zar nisi zadovoljan da mi budeš ono što je Harun bio za Musu, sem što nakon mene nece biti drugog poslanika?" [256]

Hadis-i da'vat-i ašire:
Poslanik (s.a.) je pozvao svoju rodbinu na rucak, i nakon što je obed okoncan, on im je rekao: "Ne znam nikoga koje svom narodu donio bolje stvari od onih koje sam ja donio vama. Bog mi je zapovidio da vas pozovem da krenete ka Njemu. Ko je onaj medju vama ko ce mi pomoci na tom putu i biti moj brat i nasljednik (vasi) i zamjenik (kalifa)?" Svi su bili bez odgovora, ali je Ali, koji je bio najmladji medju njima, uskliknuo: 'Ja cu biti tvoj izaslanik i pomocnik'. Tada ga je poslanik zagrlio i rekao: "On je moj brat, nasljednik i zamjenik. Morate ga poštovati". Tada je grupa ustala da ode, a uz smijeh je govoreno Abu Talibu: "Muhamed ti je nalozio da slušaš svoga sina" [257].

Hudajfe je rekao:
"Boziji poslanik je rekao: 'Ukoliko Alija nacinite mojim zamjenikom i nasljednikom - što ne mislim da cete uraditi - u njemu cete naci dragocenog vodica koji ce vas upucivati na pravi put!" [258]

Ibn Mardajah je rekao da je cuo kako poslanik kaze:
"Ko god zeli da mu zivot i smrt budu kao moji, i da udje u dzenet, morao bi nakon mene voleti Alija i slijediti moju porodicu, jer su to moji potomci i nacinjeni su od moje 'gline'. Moje znanje i razumjevanje darovani su njima. Zato, teško onima kojim opovrgavaju njihovu ispravnost. Moje posredovanje (na Sudnjem danu) nikada nece obuhvatiti njih" [259]

Potvrda prijethodnog

Veliki dio šhitskog obrazlozenja, vezanog za nasljedjivanje poslanika (s.a.), pociva na vjerovanju da je u toku zadnjih dana svoje bolesti, poslanik (s.a.) u prisustvu nekolicine svojih pratilaca, zatrazio hartiju i mastilo [260], kako bi se moglo napisati nešto, što ce, ukoliko bude uvazeno od strane muslimana, sprjeciti da zastrane. Pojedini od prisutnih su poslanika (s.a.) smatrali suviše bolesnim da bi bio u stanju da diktira bilo šta, i rekli su: "Bozija Knjiga nam je dovoljna".
U vezi ovoga se stvorila velika buka da je casni poslanik (s.a.) zatrazio od prisutnih da odu, jer u prisustvu poslanika (s.a.) ne smije biti galame i buke.

Uzimajuci u obzir ono što je gore receno u vezi hadisa, vezano za nasljedjivanje, i dogadjaje koji su usljedili nakon poslanikove smrti, pogotovo cinjenicu da Ali (a.s.) nije pitan kod izbora poslanikovog nasljednika, šhiti zakljucuju da je casni poslanik (s.a.) zelio da u pero kaze svoje konacne stavove o osobi koja ce ga naslijediti, ali da nije bio u stanju da tako ucini.

Izgleda da su rijeci pojedinih prisutnih izrecene da bi nacinile pometnju i sprijecile da njegova zadnja odluka bude jasno izrecena. Izgleda da njihovo ometanje govora casnog poslanika (s.a.) nije ono što se cini na prvi pogled, briga da bi poslanik (s.a.) mogao izgovoriti neprimjerene rjeci zbog zestini njegovih bolova. Jer, prije svega, za sve vrijeme bolesti se nije culo da je casni poslanik (s.a.) izrekao jednu besmislenu ili neprikladnu rijec, niti je takva stvar prenijeta u vezi njega. Štaviše, saglasno islamskim nacelima, Bog štiti poslanika (s.a.) od izricanja nesuvislih ili besmislenih rijeci, i poslanik (s.a.) je nepogriješiv.

Drugo, ukoliko bi rijeci nekih od onih koji su bili prisutni tom prilikom kod poslanika (s.a.) bile ozbiljne, ne bi bilo mjesta sljedecoj rijecenici: "Bozija Knjiga nam je dovoljna."
Da bi dokazali da bi poslanik mogao izreci neprikladne rijeci pod neuobicajenim okolnostima, razlog njegove ozbiljne bolesti mogao bi biti iskorišcen prije nego tvrdnja da uz Kur'an nema potrebe za poslanikovim (s.a.) rijecima. Jer, ni od jednog muslimana se ne moze sakriti da upravo tekst svijete Knjige podrazumjeva poslušnost casnom poslaniku (s.a.), kao obaveznu, a da znacenje njegovih rijeci bude kao rijec Bozija. Saglasno tekstu casnog Kur'ana, muslimani moraju poštovati zapovijesti obojice, Boga i poslanika (s.a.).

Trece, jedan dogadjaj vezan za bolest desio se u toku zadnjih dana zivota prvog kalife, koji je svojom posljednjom voljom i testamentom izabrao drugoga kalifu, kao svog nasljednika. Kada je Osman, prema kalifovoj volji pisao testament, kalifa se onesvijestio. Ipak, drugi kalifa nije ponovio rjeci koje su izgovorene u slucaju poslanika (S.A.), saglasno hadisu o "Hartiji i peru" [261].
Ova cinjenica je potvrdjena u hadisu prenijetom od strane Ibn Abasa [262].

I zabelezeno je da je drugi kalif rekao: "Ali zasluzuje kalifat, ali Kurejšije ne bi bile u stanju da podnose njegov kalifat, jer ako bi on postao kalif, on bi primoravao ljude da prihvataju cistu istinu i sljede ispravnu stazu. Pod njegovim kalifatom njima ne bi bilo omoguceno da krše granice istine i pokušavali bi da se upuste u rat sa njim." [263]

Ocigledno, saglasno religijskim nacelima, onoga ko odstupa od istine drugi mora primoravati na pracenje istine; ne smije se napustiti istina za ljubav onoga koji ju je napustio. Kada je prvi kalifa bio obaviješten [264] da pojedina plemena odbijaju da plate zekat, zapovjedio je rat i rekao: "Ukoliko mi ne budu placali porez koji su placali poslaniku (s.a.), boricu se protiv njih."
Ocigledno, time je prvenstveno mislio da istina i pravednost moraju biti obnovljene po svaku cijenu.

Zasigurno je problem zakonitog kalifata bio znacajniji od poreza, i šhiti vjeruju da isto nacelo koje je prvi kalifa primjenio vezano za ovaj problem, mora biti primjenjen od strane cijele rane zajednice na problem nasljedjivanja casnog poslanika (s.a.).

Imamat i njegova uloga u tumacenju Bozanskih ucenja

U raspravi o poslanstvu je receno da je, saglasno nepromjenjivom i nuznom zakonu o opštem poducavanju, svaka stvorena vrsta usmjeravana stazom postanka i stvaranja ka savršenstvu i sreci njene sopstvene vrste. Ljudski rod nije izuzetak od opšteg pravila. Covjek mora biti vodjen baš "nagonom" za traganjem za istinom i kroz ucenje o njegovom zivotu u društvu, na taj nacin da njegovo blagostanje na ovom i na drugom svijetu bude obezbijedjeno. Drugim rijecima, da bi dostigao ljudsku srecu i savršenstvo, covjek mora prihvatiti niz ucenja i prakticnih obaveza i svoj zivot zasnovati na njima.

Štaviše, vec je receno da put razumievanja ovog kompletnog programa za zivot, nazvanog religija, nije preko uma, vec kroz objavu i poslanstvo, koje se iskazuje kod odredjenih cistih bica iz ljudskog roda, nazvanih poslanicima. Poslanici su ti koji od Boga, putem objave, primaju saznanje o covjekovim duznostima i obavezama kao ljudskog bica i koji s njima upoznaju ljude, kako bi njihovim ispunjavanjem ljudi ostvarili srecu.

Ocigledno je da na isti nacin na koji ovo dokazivanje potvrdjuje nuznost znanja pri upucivanju covjeka ka sticanju srece i savršenstva, ono, takodje, potvrdjuje nuznost postojanja pojedinaca koji cuvaju netaknutim cjelokupnost tog saznanja i koji poucavaju ljude kada je neophodno.

Osoba koja ima duznost da ocuva i zaštiti Bozansku poruku, nakon što je objavljena, i koja je od Boga odabrana za ovu duznost, naziva se imamom, na isti nacin na koji se osoba koja nosi poslanicki duh i ima duznost primanja Bozanskih naredbi i Bozijih zakona, naziva poslanikom. Moguce je da imamat [265] i poslanstvo (nubuwwat) budu ili objedinjeni u jednoj licnosti, ili budu razdvojeni.

Dokaz prijethodno pruzen radi potvrdjivanja poslanicke nepogriješivosti dokazuje, takodje, nepogriješhiost imama, jer Bog mora svoju istinsku religiju ocuvati netaknutom i u takvom stanju da moze biti širena medju ljudima u svim dobima. A to nije moguce bez nepogriješivosti, Bozanske zaštite od zablude.

Razlika izmedju poslanika i imama

Prethodno tvrdjenje o prijemu Bozanskih naredbi i zakona od strane poslanika, samo dokazuje osnov poslanstva, naime, prijem Bozanskih zapovijesti. Tvrdnja ne dokazuje stalnost i nastavljanje poslanstva, iako upravo cinjenica da su ocuvane ove poslanicke zapovijesti prirodno radja ideju o stalnosti i produzenju. Zato nije neophodno da poslanik (nabi) bude uvijek prisutan medju ljudima, ali je postojanje imama, koji je zaštitnik Bozije religije, nasuprot tome, neprekidna nuznost ljudskog društva. Ljudsko društvo nikada ne moze biti bez licnosti koju šhizam naziva imamom, bez obzira da li je, ili nije, poznat i prihvacen. Bog, Najuzvišeniji, rekao je u Svojoj Knjizi:
"Pa ako ovi u to ne vjeruju, Mi smo time zaduzili ljude koji ce u to vjerovati."
(Kur'an 6:89) [266]

Kao što je gore pomenuto, funkcije poslanstva i imamata mogu biti objedinjene u jednoj licnosti, kada je jedan covjek postavljen i na funkciju imama i poslanika, ili podjednako za prijem Bozanskih naredbi i njihovo ocuvanje i tumacenje. Ponekad mogu biti razdvojene kao u vrijemenima kada nema zivog poslanika, ali kada postoji istinski imam koji zivi medju ljudima. Ocigledno je da je ogranicen broj Bozijih poslanika i da poslanici nisu prisutni u svakom dobu i periodu.

Takodje je od znacaja da se ukaze da su u Bozijoj Knjizi pojedini poslanici predstavljeni kao imami, kao poslanik Ibrahim, u vezi koga je receno:
"A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovjedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: 'Ucinicu da ti budeš ljudima u vjeri uzor!' - I neke moje potomke!' - zamoli on. - 'Obecanje Moje nece obuhvatati nevjernike.' - kaza On."
(Kur'an 2:124)

I Bog je, takodje, kazao:
"I ucinismo ih vjerovesnicimu da upucuju prema zapovijedl Našoj ..."
(Kur'an 21:73)

Imamat i njegova uloga u esoterickoj dimenziji religije

Na isti nacin na koji je imam zaštitnik i vodja ljudi u njihovim spoljašnjim djelanjima, tako on posjeduje i ulogu unutrašnjeg i esoterickog vodjstva i poducavanja. On je vodja karavana covjecanstva, koje se u duši i esotericki krece ka Bogu. Da bi razjasnili ovu istinu potrebno je osvrnuti se na dva sljedjeca uvodna razjašnjenja.

Prije svega i bez sumnje, saglasno islamu i drugim Bozanskim religijama, jedino sredstvo za postizanje stvarne i vjecne srece, ili nesrece, radosti ili jada, jeste preko dobrih ili loših dijela koje covjek spoznaje preko zapovijesti Bozanske religije, kao i preko njegove sopstvene urodjene i od Boga date prirode i razuma. Drugo, putem objave i poslanstva, Bog je uzdizao ili kudio ljudska dijela saglasno jeziku ljudskih bica i društvu u kome zive. Onima koji cine dobro, slušaju zapovijesti i prihvataju poduke iz objave, On je obecao srecan vjecni zivot u kome se ispunjavaju sve zelje koje su u saglasnosti sa ljudskim savršenstvom. Nepravednima i onima koji cine zlo, On je dao upozorenje o vjecnom gorkom zivotu u kome ce se suociti sa svakom nesrecom i razocarenjem.

Bez bilo kakve sumnje, Bog, koji je iznad svega što mi mozemo zamisliti, nema, kao što mi imamo, "mišljenje" oblikovano na osnovu posebnog društvenog sadrzaja. Veza gospodara i sluge, vladara i potcinjenog, zapovijesti i zabrane, nagrade i kazne, ne postoji izvan našeg društvenog zivota. Bozansko ustrojstvo je sistem sopstvenog stvoriteljstva, u kome su postojanje i pojava svih stvari vezani iskljucivo za njihovo stvaranje od strane Boga, saglasno stvarnim odnosima i samo njima. Staviše, kao što je pomenuto u casnom Kur'anu [267] i poslanickim hadisima, religija sadrzi istine i istinitosti iznad prosjecnog ljudskog razumijevanja, koje nam je Bog otkrio jezikom koji mozemo razumjeti na nivou našeg poimanja.

Tako se moze zakljuciti da postoji stvarna veza izmedju dobrih i loših dijela i vrste zivota koja covjeka ocekuje u vjecnosti, veza koja opredjeljuje srecu, ili nesrecu buduceg zivota saglasno Bozanskoj volji. Ili, receno jednostavnijim rijecima, svako dijelo, loše ili dobro, u ljudskoj duši ostavlja traga, koji odredjuje karakter njegovog buduceg zivota. Bez obzira da li to razumije, ili ne, covjek je kao dijete koga poducavaju. Iz poduka ucitelja dijete ne cuje ništa do "ucini" ili "ne ucini", i ne razumje znacenje radnji koje obavlja. Ipak, kada odraste, kao rezultat besprijekornih mentalnih i duhovnih navika, stecenih u toku trajanja poduka, on je u stanju da ima srecan društveni zivot. Ukoliko, u odredjenom slucaju, odbije da se pokori podukama ucitelja, nece se suociti sa drugim do sa jadom i nesrecom. Ili, on je kao bolestan covjek koji, kada je pod lekarskim nadzorom, uzima lijekove, hranu i cini odredjene vezbe, kako to nalaze doktor, i nema drugih obaveza sem postupanja po savjetima svoga doktora. Rezultat ovog podvrgavanja njegovim nalazima jeste sklad u njegovom tijelu, što je izvor zdravlja, kao i svakom obliku tjelesne srece i zadovoljstva. Ukratko, mozemo reci da covjek u okviru svog spoljašnjeg ima i unutrašnji, duhovni zivot, koji je vazan za njegova dijela i cinjenja i koji se razvija u zavisnosti od njih, i da su njegova sreca ili nesreca na drugom svijetu u potpunosti zavisne od tog unutrašnjeg zivota.

Casni Kur'an, takodje, potvrdjuje ovo tumacenje [268].

U mnogim ajetima potvrdjuje postojanje drugog zivota i druge duše za cestite i vjerne, zivot viši od ovog zivota i duh koji je više osvijetljen od duha covjeka koga znamo sada i ovdje. On potvrdjuje da covjekova dijela imaju unutrašnji utjecaj na njegovu dušu, koji uvijek ostaje sa njim. U poslanickim izrekama ima, takodje, mnogo osvrtanja na ovu cinjenicu. Na primjer u hadisu o mi'radzu (hadis o nocnom uspinjanju) Bog se obraca poslaniku (s.a.) ovim rjecima: "Onaj ko zeli da se ponaša tako da Ja budem zadovoljan, mora posjedovati tri odlike: mora iskazati zahvalnost koja nije pomiješana sa neznanjem, sjecanje na koje prah zaborava nece pasti, i ljubav koja nece više voljeti ljubav ljudskih bica od Moje ljubavi. Ako Me on voli, Ja ga volim; otvoricu zenicu njegovog oka pogledom Moje dostojanstvenosti i necu od njega kriti najuzvišenije od Mojih bica. Pouzdacu se u njega u tmini noci i na svijetlu dana dok se razgovor i opštenje sa bicima ne završi. Ucinicu da sluša Moju rijec i rijeci Mojih andjela. Otkricu mu tajnu koju sam sakrio od Mojih bica. Odjenucu ga u odjecu skromnosti dok se bica ne postide prijed njim. On ce ici po zemlji ocišcen od grijehova. Ucinicu da njegovo srce ima spoznaju i oštrovidnost i necu od njega sakriti ništa ni u dzenetu ni u dzehenemu. Ucinicu da sazna sve što ce ljude snaci na Sudnji dan, na putu straha i teškoca." [269]

Abu Abdulah - neka je mir sa njim! - se sjecao da je Boziji poslanik -neka su mir i blagoslov sa njim! - primio Harisa ibn Malika ibn al-Nu-mana i pitao ga: "Kako si ti, o, Harise?" On je odgovorio: "O, Boziji poslanice! Ja zivim kao istinski vjernik." Boziji poslanik mu je rekao: "Svaka stvar ima svoju sopstvenu istinu. Sta je istina tvojih rjeci?" On je rekao: "O, Boziji poslanice! Moja duša se okrenula od svijeta. Noci provodim u stanju budnosti, a dane u zudnji. Cini se kao da sam zagledan u prijesto moga Gospodara i da je racun sveden, i kao da sam zagledan u ljude iz dzenetu, koji jedni druge posjecuju u dzenetu, i kao da cujem vapaj ljudi iz ognja u dzehenemu." Tada je Boziji poslanik rekao: "To je rob cije srce je Bog osvijetlio." [270]

Moramo se, takodje, sjetiti da cesto neko od nas upucuje drugoga u dobra ili loša dijela, bez da sam ispunjava svoje sopstvene rijeci. U slucaju poslanika i imama, cije upucivanje i vodjstvo su kroz Boziju naredbu, nikada ne dolazi do takve situacije. Oni se sami pridrzavaju religije cijeg poducavanja su se latili. Duhovni zivot ka kome upucuju ljude jeste njihov sopstveni duhovni zivot [271], jer Bog nece upucivanje drugih povjeriti nekome, sem ako ga On sam nije uputio. Posebna Bozanska poduka nikada ne moze biti prekršena ni narušena.

Na osnovu ove diskusije mogu biti izvedeni sljedjeci zakljucci:

1. U svakom religijskom društvu poslanici i imami su prvi u savršenstvu i sprovodjenju duhovnog i religijskog zivota koji propovedaju, jer oni moraju i sprovode svoja sopstvena ucenja i ucestvuju u duhovnom zivotu koji propovedaju.
2. Obzirom da su oni prvi medju ljudima, vodje i ucitelji zajednice, oni su najcestitiji i najsavršeniji medju ljudima.
3. Osoba na cijim plecima lezi odgovornost za poducavanje zajednice na osnovu Bozanske zapovjedi, na isti nacin na koji je vodja covjekovog spoljašnjeg zivota i dijela, takodje, je vodja u duhovnom zivotu, i unutrašnja dimenzija ljudskog zivota i religijske prakse zavisi od njegovih poduka [272].

Imami i islamske vodje

Na osnovu prethodnih rasprava smo zakljucili da je u islamu, nakon smrti casnog poslanika (s.a.), neprestano postojao imam i da ce nastaviti da postoji u islamskoj zajednici (umetu). Brojni poslanicki hadisi" [273] su prenijeti u šhizmu, vezano za opis imama, njihov broj, cinjenicu da svi poticu od Kurejšija i iz poslanlkove (s.a.) porodice, i cinjenicu da je ocekivani Mehdi medju njima i posljednji od njih [274].

Takodje, postoje nedvosmisleno utvrdjene rijeci poslanika (s.a.) vezane za Alijev (a.s.) imamat i njega kao prvog imama, kao i potpuno potvrdjene izreke poslanika (s.a.) i Alija (a.s.) vezane za drugog imama. Na isti nacin su imami davali konacne potvrde u vezi imamata onih koji treba da nastupe nakon njih.

Saglasno izrekama sadrzanim u izvorima o dvanaestorici šhitskih imama, njih ima dvanaest i njihova svijeta imena su sljedjeca:

1. Ali ibn Abi Talib
2. Hasan ibn Ali
3. Husein ibn Ali
4. Ali ibn Husein
5. Muhamed ibn Ali
6. Dzafer ibn Muhamed
7. Musa ibn Dzafer
8. Ali ibn Musa
9. Muhamed ibn Ali
10. Ali ibn Muhamed
11. Hasan ibn Ali
12. Mehdi


KRATAK PRIJEGLED ŽIVOTA DVANAESTORICE IMAMA

Prvi imam

Amir al-mu'minin Ali [275] - neka je mir sa njim! - bio je sin Abu Taliba, šejha Bani Hašima. Abu Talib je bio stric i staratelj casnog poslanika (s.a.) i osoba koja je poslanika (s.a.) dovela u svoj dom i podizala ga kao sopstvenog sina. Nakon što je poslanik (s.a.) odabran za vjerovesnicku misiju, Abu Talib je nastavio da ga podrzava i odbija od njega zlo koje je dolazilo od nevjernika medju Arapima, i posebno medju Kurejšijama.

Saglasno poznatim predanjima, Ali (a.s.) je rodjen deset godina prije pocetka prorokove poslanicke misije. Kada mu je bilo šest godina, usljed oskudice koja je vladala u Meki, napustio je ocevu i prijeselio se u kucu svoga rodjaka, poslanika (s.a.). Tu je bio stavljen pod direktni nadzor i zaštitu casnog poslanika (s.a.) [276].

Nekoliko godina kasnije, kada je poslanik (s.a.) darovan Bozanskim darom poslanstva, i po prvi put primio Bozansku objavu u pecini Hira, nakon napuštanja pecine, a pri povratku u grad i svoju kucu, sreo je Alija (a.s.). Rekao mu je šta se desilo, nakon cega je Ali (a.s.) prihvatio novu vjeru [277].
Ponovo, na skupu koji je organizovao radi pozivanja svojih rodjaka na prihvatanje nove vjere, poslanik (s.a.) je rekao da ce prvi koji prihvati njegov poziv biti njegov zamjenik, pomocnik i izaslanik. Jedina osoba koja je ustala sa svog mjesta i prihvatila vjeru bio je Ali (a.s.) i poslanik (s.a.) je prihvatio njegov pristup vjeri [278].

Tako je Ali (a.s.) bio prvi covjek u islamu koji je prihvatio vjeru i prvi je medju poslanikovim (s.a.) sljedbenicima koji nikada nije cinio ibadet drugom, do jednom Bogu. Ali (a.s.) je uvijek bio u društvu poslanika (s.a.) sve dok se poslanik (s.a.) nije preselio iz Meke u Medinu. U noci iseljenja u Medinu (hidzra), kada su nevjernici opkolili poslanikovu (s.a.) kucu, odlucni da napadnu njegov dom krajem noci i masakriraju ga dok je na spavanju, Ali (a.s.) je spavao na poslanikovom (S.A.) mjestu, dok je poslanik (s.a.) napustio kucu i krenuo ka Medini [279].
Nakon poslanikovog odlaska, saglasno njegovoj zelji, Ali (a.s.) je vratio zaloge i dragocjenosti koje su oni ostavili kod poslanika (s.a.). Tada je on krenuo za Medinu sa svojom majkom, poslanikovom kceri i sa druge dvije zene [280].
Ali (a.s.) je u Medini, takodje, bio stalno u društvu poslanika (s.a.), u javnosti i privatno. Poslanik (s.a.) je dao Fatimu, svoju voljenu kcer, koju je rodila Hatidza, Aliju (a.s.) za zenu, a kada je poslanik (s.a.) stvarao veze bratstva medju svojim pratiocima, Aliju (a.s.) je odabrao za svoga brata [281].

Ali (a.s.) je bio u svim ratovima u kojima je poslanik (s.a.) ucestvovao, sem u bici kod Tabuka, kada mu je nalozeno da ostane u Medini umjesto poslanika (s.a.) [282].
On se nije povukao ni iz jedne bitke, niti je okrenuo svoje lice od bilo kog neprijatelja. Nikada nije bio neposlušan poslaniku (s.a.), tako da je poslanik (s.a.) rekao: "Ali se nikada ne odvaja od istine, niti istina od Alija." [283]

Na dan poslanikovog prijeseljenja, Ali (a.s.) je imao trideset i tri godine. lako je bio prvi po religijskim odlikama i najistaknutiji medju poslanikovim (s.a.) pratiocima on je potisnut u stranu u pogledu kalifata uz tvrdnju da je isuviše mlad i da medju ljudima ima isuviše neprijatelja zbog prolivanja krvi idolopoklonika u borbama u kojima je ucestvovao sa poslanikom (s.a.). Tako je Ali (a.s.) skoro u potpunosti odstranjen iz javnih poslova. On se povukao u svoj dom gde je zapoceo da odabrane pojedince poducava Bozanskoj nauci, i na taj nacin je proveo dvadeset i pet godina kalifata prve trojice kalifa koji su nasljedili poslanika (s.a.). Kada je treci kalifa pogubljen, ljudi su svoju odanost izrazili njemu i on je izabran za kalifu.

Za vrijeme njegovog kalifata, u trajanju od cetiri godine i devet mjeseci, Ali (A.S.) je sljedio poslanikov (s.a.) put i svom kalifatu je dao oblik duhovnog pokreta i obnove, i zapoceo je sa mnogo razlicitih vrsta preobrazaja. Prirodno, te promjene su bile suprotne interesima pojedinih grupa koje su tragale za svojim sopstvenim interesima. Rezultat toga je bio da je grupa pratilaca (medju kojima su najvazniji bili Talha i Zubeir, koji su, takodje, stekli Ajšinu, a pogotovo Muavijinu podršku) osvetu za smrt treceg kalifa nacinila izgovorom za podizanje na pobunu, i zapocela da se buni i bori protiv Alija (a.s.). Radi suzbijanja gradjanskih pobuna i sukoba, Ali (a.s.) je vodio bitku u blizini Basre, poznatu pod nazivom "Bitka oko deve", protiv Talhe i Zubeira, u koju je Ajša, "majka vjernika", takodje, bila ukljucena. On je vodio i drugu bitku protiv Muavije na granici izmedju Iraka i Sirije, koja je trajala godinu i po dana, i koja je poznata kao "Bitka za Sifin".

On se, takodje, borio protiv Havaridza [284] kod Nahravana, u bici poznatoj kao "Bitka za Nahravan". Tako je vecina vremena Alijevog (a.s.) kalifata prošla u savladavanju unutrašnjeg otpora. Konacno, ujutro na dan devetnaestog ramazana, 40. godine nakon hidzre, dok se molio u dzamiji u Kufi, Alija (a.s.) je ranio jedan od Havaridza, i on je umro kao šehid u noci 21. ramazana [285]

Na osnovu saglasnog svjedocenja prijatelja i neprijatelja, Ali (a.s.) nije imao nedostataka sa stanovišta ljudske savršenosti. I u pogledu religijskih odlika, on je bio savršen primjer odgajanja i poduka datih od strane poslanika (s.a.).
Rasprave koje su se vodile vezano za njegovu licnost, knjige napisane u vezi njega od strane šhita, sunita i pripadnika drugih religija, kao i onih koji su bili samo radoznali iz kruga van religijskih okvira, teško da se mogu izjednaciti u pogledu bilo koje druge istorijske licnosti. U nauci i saznanju Ali (a.s.) je bio najobrazovaniji medju poslanikovim (s.a.) pratiocima, i medju muslimanima uopšte. Kroz svoje ucene rasprave, on je bio prvi u islamu koji je otvorio vrata za logicko razmatranje i dokazivanje i za tumacenje "Bozanskih nauka" ili metafizike (ma'riff-i ilahiyah). On je govorio o esotericnoj strani Kur'ana i sastavio je arapsku gramatiku kako bi ocuvao kur'anski vid objašnjavanja. On je bio najveci arapski govornik (kako je pomenuto u prvom djelu ove knjige).

Alijeva (a.s.) hrabrost je bila poslovicna. Ni u jednom od ratova u kojima je ucestvovao za vrijeme poslanikovog (s.a.) zivota, i kasnije, nije pokazao strah ni zabrinutost. lako su se u mnogim bitkama, kakve su bile one kod Uhuda, Hunejna, Hajbera i Hendeka, poslanikovi pomocnici i muslimanski vojnici tresli od straha, rasturili bojne redove i bjezali, on nikada nije okrenuo svoja ledja neprijatelju. Nikada ratnik ni vojnik, koji bi Alija (a.s.) izazvali na borbu, ne bi izašli zivi iz nje. cak, kao pravi vitez, on nije nikada posekao slabog neprijatelja, niti je proganjao one koji su bjezali. Nije ucestvovao u iznenadnim napadima, niti u navodjenju vodenih struja prema neprijateljima. Istorijski je potvrdjeno kao sigurno da je u sukobu kod Hajbera, u napadu na utvrdjenje, stigao do zvijekira na vratima, iznenadnim udarcem ih izvalio i razbio [286].
Takodje, na dan pobjede nad Mekom, poslanik (s.a.) je nalozio da se idoli unište. Idol "Hobal" je bio najveci medju idolima u Meki, ogroman kameni kip postavljen na vrh Kabe. Postupajuci po poslanikovoj (s.a.) zapovijesti, Ali (a.s.) se popeo na poslanikova (s.a.) ramena, uzvjerao se do vrha Kabe, povukao "Hobala" sa njegovog mjesta i bacio ga dole [287].

Ali (a.s.), takodje, nije imao ravnoga u religijskom isposništvu i ibadetu Bogu. U odgovoru onima koji su se zalili na Alijevu (a.s.) ljutnju u odnosu na njih, poslanik (s.a.) je rekao:
"Ne priblizavajte se Aliju, jer je on u stanju Bozanskog zanosa i zaborava" [288].

Abu Darda, jedan od pratilaca, vidio je jednog dana Alijevo (a.s.) tijelo u zasadu palmi u Medini, kako lezi na zemlji tvrdo kao kamen. On je otišao do Alijeve (a.s.) kuce da obavijesti njegovu plemenitu suprugu, poslanikovu (s.a.) kcer, i da izrazi svoje saucešce. Poslanikova (s.a.) kcer je rekla: "Moj rodjak (Ali) nije mrtav. Najvjerovatnije se onesvijestio iz straha od Boga. U takvo stanje cesto zapada."

Postoje mnoge price o Alijevoj (a.s.) ljubaznosti prema poniznima, samilosti prema siromašnima, velikodušnosti i darezljivosti za one koji su u bijedi i oskudici. Ali (a.s.) je sve što bi zaradio trošio na pomoc siromašnima i ugrozenima, a on sam je zivio na najjednostavniji i najoskudniji nacin. Ali (a.s.) je volio rad na zemlji i veliki dio svog vremena je provodio kopajuci bunare, sadeci drvece i obradjujuci polja. Ali, sva obradjena polja ili izgradjene bunare davo bi na dar (waqf) siromašnima. Njegovi pokloni, poznati kao "Alijevi darovi", ostvarivali su znacajan prihod od dvadeset i cetiri hiljade zlatnih dinara potkraj njegovog zivota [289].

Drugi imam

Imam Hasan Mudzteba - neka je mir sa njim! - bio je drugi imam. On i njegov brat Husein (a.s.) bili su sinovi amira al-mu'muminina Alija (a.s.) i hazreti Fatime (a.s.), poslanikove (s.a) kceri.
Poslanik (s.a.) je mnogo puta rekao: "Hasan i Husein su moja djeca."
Zbog tih istih rjeci, Ali (a.s.) bi govorio ostaloj djeci: "Vi ste moja djeca, a Hasan i Husein su poslanikava djeca." [290]

Imam Hasan (a.s.) je rodjen u trecoj godini nakon hidzre u Medini [291] i dijelio je nešto više od sedam godina zivota sa poslanikom (s.a.), rastuci u to vrijeme pod njegovom briznom paznjom. Nakon poslanikovog (s.a.) preseljenja, koje je nastupilo ne vise od tri mjesjeca, ili prema drugima, šest mjeseci prije smrti hazreti Fatime, Hasan (a.s.) je stavljen pod neposredno starateljstvo svog plemenitog oca. Nakon mucenicke pogibije njegovog oca, na osnovu Bozije zapovijesti i saglasno volji svoga oca, imam Hasan (a.s.) je postao imam. On je, takodje, preuzeo duznost kalifa za vrijeme od oko šest mjeseci kada je upravljao poslovima muslimana. U to doba, Muavija, koji je bio ljuti neprijatelj Alija (a.s.) i njegove porodice i koji se godinama borio sa ciljem oduzimanja kalifata, prvo pod izgovorom osvjete radi smrti treceg kalifa, i konacno, otvoreno polazuci pravo na kalifat, poveo je svoju vojsku na Irak, prijestonicu kalifata imama Hasana (a.s.). Nastupio je rat u toku kojeg je Muavija uspjeo da velikim svotama novca i laznim obecanjima pridobije starešine i zapovjednike imam Hasanove vojske, dok se vojska nije pobunila protiv imama Hasana (a.s.). Konacno, imam je bio primoran da sklopi mir i Muaviji preda kalifat, pod uslovom da se nakon Muavijine smrti kalifat vrati imamu Hasanu (a.s.) [292], a da imamova porodica i sljedbenici budu zašticeni u svakom pogledu [293].

Na taj nacin je Muavija osvojio islamski kalifat i ušao u Irak. U obracanju javnosti on je uslove mira [294] lišio valjanosti i na svaki moguci nacin je cinio najoštriji pritisak na clanove poslanikove (s.a.) porodice i šhite. Za vrijeme svih deset godina svoga imamata, imam Hasan (a.s.) je zivjeo u okolnostima izuzetnih teškoca i proganjanja, lišen sigurnosti cak i u svom sopstvenom domu. Pedesete godine nakon hidzre, on je otrovan i pogubljen kao mucenik od strane jednog clana svoje sopstvene porodice, koji je, kako su zabelezili istoricari, bio podstreknut od Muavijine strane [295].

U pogledu ljudske savšenosti imam Hasan (a.s.) je bio nalik svome ocu i savršeni primjer svog plemenitog djede. U stvari, dokle god je poslanik (s.a.) bio ziv, on i njegov brat su stalno bili u poslanikovom (s.a.) društvu, koji bi ih ponekad cak nosio na svojim plecima. I sunitski i šhitski izvori su prijeneli rjeci casnog poslanika (s.a.) u vezi Hasana (a.s.) i Huseina (a.s.): "Ova moja dva deteta su imami, bez obzira da li stoje, ili sjede" (ciljajuci na njihovo zauzimanje spoljašnje funkcije kalifata, ili ne) [296].
Takodje, postoje mnoga predanja casnog poslanika (s.a.) i Alija (a.s.) u vezi cinjenice da ce imam Hasan (a.s.) zauzeti polozaj imamata nakon svog plemenitog oca.

Treci imam

Imam Husein (sejid al-šehida, "gospodar mucenika"), drugo dijete Alija (a.s.) i Fatime (a.s.), bio je rodjen cetvrte godine nakon hidzre i nakon mucenicke smrti svoga brata, imama Hasana (a.s.), postao je imam na osnovu Bozanske zapovjedi i volje svoga brata [297].

Imam Husein (a.s.) je bio imam u trajanju od deset godina, koje se, sem zadnjih šest mjeseci, u potpunosti poklapalo sa Muavijinim kalifatom. Imam Husein je zivjeo pod najgorim mogucim spoljašnjim uslovima pritiska i progona. To je bilo, prije svega, zahvaljujuci cinjenici da su religijski zakoni i pravila izgubili mnogo na tezini i povjerenju, a da su naredbe vladajucih Umajida postale mjerodavne i utjecajne. Drugo, Muavija i njegovi pomocnici su koristili svako moguce sredstvo da ostave po strani poslanikovu (s.a.) porodicu i šhite, i na taj nacin zatru ime Alija (a.s.) i njegove porodice. Iznad svega, Muavija je zelio da osnazi temelje kalifata svoga sina, Jazida, koji je zahvaljujuci nedostatku nacela i kolebljivosti imao sebi suprotstavljenu veliku grupu muslimana. Zato, da bi suzbio sav otpor, Muavija je preuzeo nove i oštrije mjere. Silom, i iz nuznosti, imam Husein (a.s.) je morao da izdrzi u tim danima i da podnosi svaku vrstu duhovne patnje i bola koji su poticali od Muavije i njegovih pomocnika, dok sredinom šezdesete godine nakon hidzre Muavija nije umro, a njegov sin, Jazid, stupio na njegovo mjesto [298].

Polaganje zakletve (bay'ah) je bio stari arapski obicaj koji je obnavljan u slucaju vaznih stvari kao što su kraljevstvo i namjesništvo. Podanici, pogotovo najpoznatiji medju njima, pruzali su svoju ruku radi zakletve, saglasnosti i pokornosti svome kralju ili princu, izrazavajuci na taj nacin svoju podršku njegovoj upravi. Neslaganje nakon polaganja zakletve smatralo se bešcašcem i sramotom za ljude i, kao kršenje sporazuma koji je zvanicno sastavljen, smatrano je ozbiljnim prijekršajem. Sledjeci primjer casnog poslanika (s.a.), ljudi su vjerovali da je zakletva, kada je data slobodne volje i bez upotrebe sile, zakonita i obavezujuca.

Muavija je zatrazio od najistaknutijih u narodu da poloze zakletvu Jazidu, ali takav zahtjev nije postavio imamu Huseinu (a.s.) [299].
On je u svojoj posljednjoj volji posebno naglasio Jazidu da se, ako Husein (a.s.) ne bi polozio zakletvu, ne osvrce i prijedje mirno preko toga, jer je ispravno sagledavao kobne posljedicu ukoliko bude vršen pritisak u pogledu toga. Ali, usljed svoje samozivosti i lakomislenosti, Jazid je zanemario savjet svoga oca i neposredno poslije njegove smrti nalozio namjesniku u Medini ili da prisili imama Huseina (a.s.) na zakletvu, ili da njegovu glavu pošalje u Damask [300].

Nakon što je namjesnik Medine obavijestio imama Huseina (a.s.) o ovom zahtjevu, imam je zatrazio odlaganje radi razmatranja pitanja, i iste noci krenuo za Meku sa svojom porodicom. On je zatrazio utocište u Bozijem hramu, koji je u islamu zvanicno mjesto za utocište i sigurnost. Ovo se desilo krajem mjeseca redzeba i pocetkom mjesjeca šabana šezdesete godine nakon hidzre. Imam Husein (a.s.) je ostao u skloništu u Meki skoro cetiri mjeseca. Vijest o tome je proširena u islamskom svijetu. Na jednoj strani, veliki broj ljudi koji su bili umorni od nepravicnosti Muavijine vladavine, i koji su bili još nezadovoljniji kada je Jazid postao kalifa, stupili su u kontakt sa imamom Huseinom (a.s.) i izrazili mu svoju odanost. Na drugoj strani, potekla je bujica pisanja, pogotovo iz Iraka, i posebno iz grada Kufe, pozivajuci imama da dodje u Irak i prihvati se vodjstva tamošnjeg stanovništva sa ciljem zapocinjanja pobune radi prevazilazenja nepravde i nejednakosti. Ovakva situacija je, naravno, bila opasna po Jazida.

Boravak imama Huseina (a.s.) u Meki produzio se do doba za hodocašce, kada su muslimani iz svih dijelova svijeta potekli u grupama u Meku radi obavljanja obreda hadza. Imam je otkrio da su pojedini Jazidovi sljedbenici u Meku ušli kao hodocasnici (hadzije) u namjeri da imama ubiju za vrijeme obreda hadza, sa oruzjem koje su nosili ispod ihrama (posebne vrste odjece pri hadzu) [301].

Imam je skratio obrede hodocašca i odlucio da ode. Usljed široke gomile ljudi on je odrzao kratak govor i najavio da odlazi za Irak [302].
U ovom kratkom govoru on je, takodje, objavio da bi bio ubijen mucenickom smrcu i pozvao muslimane da mu pomognu u postizanju cilja koji je imao u vidu i da svoje zivote ponude na Bozijem putu. Sljedjeceg dana je sa grupom svojih pratilaca i svojom porodicom krenuo za Irak. Imam Husein (a.s.) je bio odlucan u tome da Jazidu ne polaze zakletvu i znao je vrlo dobro da ce biti ubijen. Bio je svjestan da je njegova smrt neizbezna u suocavanju sa zastrašujucom vojnickom silom Umajida, koja je bila poduprijeta razvratom u pojedinim dijelovima, duhovnim posrtanjem i nedostatkom volje kod ljudi, pogotovo u Iraku. Pojedini vidjeniji ljudi iz Meke izašli su pred imama Huseina (a.s.) i upozorili ga na opasnost koraka koji preduzima. Ali, on je odgovorio da je odbio da polozi zakletvu i potvrdi vladavinu nepravde i izopacenosti. Dodao je da zna da gdje god da krene, bice ubijen [303].
On ce napustiti Meku radi ocuvanja poštovanja prema Bozijoj kuci i nece dozvoliti da ovo uvazavanje bude uništeno sa prolivanjem krvi na tom mjestu.

Za vrijeme svog puta za Kufu i još uvijek udaljen na nekoliko dana od grada, on je primio vijest da je Jazidov doušnik u Kufi ubio imamovog zastupnika u tom gradu i, takodje, jednog od imamovih odlucnih pristalica, koji je bio uvazen u Kufi. Njihove noge su bile vezane i oni su bili vuceni po ulicama [304].
Grad i njegova okolina bili su stavljeni pod strogu prismotru, a cekalo ga je bezbroj neprijateljskih vojnika. Za njega nije bilo drugog otvorenog puta do napredovanja i suocavanja sa smrcu. Tada je imam izrazio svoju konacnu odlucnost da nastavi dalje i bude pogubljen kao mucenik; i tako je nastavio sa svojim putovanjem [305].

Negde oko sedamdesetak kilometara od Kufe, u pustinji pod imenom Kerbala, imam i njegova pratnja su bili opkoljeni od strane Jazidove vojske. U toku osam dana oni su ostali na mjestu, za koje vrijeme se krug suzavao, a broj neprijateljske vojske povecavao. Konacno, imam, njegova porodica i mali broj pratilaca, bili su okruzeni vojskom od trideset hiljada vojnika [306].
Imam je u tim danima ojacao svoj polozaj i ucinio konacni izbor medju pratiocima. Nocu je pozvao svoje pratioce i u kratkom govoru potvrdio da isprijed njih nema nicega do smrti i muceništva. Dodao je da ce ih, obzirom da je neprijatelj bio zainteresovan samo za njega, on osloboditi svih obaveza, tako da svako ko zeli moze pobjeci po nocnoj tmini i sacuvati svoj zivot. Zatim je nalozio da se svijetla pogase i vecina njegovih pratilaca, koja su ga pratila zbog svoje sopstvene koristi, je nestala. Ostalo je samo nekolicina onih koji su voljeli istinu - oko cetrdesetak njegovih pomocnika i nekolicina iz Bani Hašima [307].
Imam je još jednom okupio one koji su ostali i stavio ih na probu. On se obratio svojim pratiocima i hašimitskim srodnicima, ponovo govoreci da je neprijatelj zainteresovan samo za njega. Svako je mogao da iskoristi nocnu tminu i pobegne pred opasnošcu. Ali, ovoga puta su imamovi vjerni sljedbenici svaki za sebe odgovorili da ni za trenutak ne odustaju od puta istine na kome je imam bio vodja i da ga nece ostaviti samog. Rekli su da ce braniti njegovu porodicu do zadnje kapi svoje krvi i sve dotle dok mogu nositi sablju [308].

Devetog dana toga mjesjeca imamu je od strane neprijatelja data posljednja prilika da izabere izmedju zakletve ili rata. Imam je zatrazio odlaganje da bi cinio ibadet u toku noci i postao odlucan da podje u boj sljedeceg dana [309].

Desetog dana muharema 61/680 godine imam je stao nasuprot neprijatelju sa malom grupom sljedbenika, sa manje od devedesetoro ljudi, koje je sacinjavalo cetrdeset pratilaca, oko trideset vojnika iz neprijateljske vojske koji su mu se prikljucili u toku noci i na dan bitke, i njegova hašimitska porodica koju su sacinjavali djeca, braca, bratanci, bratanice i rodjaci. Toga dana oni su se borili od jutra do svog zadnjeg daha, i imam, mladi Haiemiti i pratioci, svi su pogubljeni mucenickom smrcu. Medju pogubljenima je bilo i dvoje djece imama Hasana, koji su bili samo trinaest i jedanaest godina strari; kao i petogodišnje dijete i novorodjence imama Huseina.

Nakon okoncanja bitke, neprijateljska vojska je poharala imamov harem i zapalila njegove šatore. Odrubila je mucenicima glave, skinula je sa njih odjecu i bacila ih u zemlju bez ukopa. Zatim su clanice harema, bespomocne zene i djevojke, poveli zajedno sa glavama mucenika prema Kufi [310].
Medju zarobljenicima su bila tri muška clana: dvadeset i dvije godine star sin imama Huseina, koji je bio jako bolestan i nepokretan, Ali ibn Husein, cetvrti imam, njegov cetiri godina star sin, Muhamed ibn Ali, koji je postao peti imam i konacno, Hasan Musana, sin drugog imama, koji je bio, takodje, zet imama Huseina i koji je, ranjen u toku bitke, lezao medju mrtvim. Njega su našli u blizini pogubljenih i nisu mu odrubili glavu usljed posredovanja jednog od vojnih starješina. Poveli su ga sa zarobljenicima do Kufe, a odatle Jazidu u Damask.

Dogadjaj u Kerbali, zatoceništvo zena i djece iz poslanikove (s.a.) porodice, njihovo provodjenje kao zarobljenika kroz gradove, kao i govori koje su drzali Zejneb, Alijeva (a.s.) cerka i cetvrti imam, koji je bio medju zarobljenima, osramotili su Umajade. Takvo zlostavljanje poslanikove (s.a.) porodice poništilo je propagandu koju je Muavija sprovodio godinama. Stvar je poprimila takve razmjere da se Jazid javno odrekao radnji svojih izvršilaca. Dogadjaj u Kerbali je bio glavni uzrok svrgavanja Umajada sa vlasti, mada je njegov ucinak došao sa zakašnjenjem. Takodje, to je ucvrstilo korijene šhizma. Medju njegovim neposrednim posljedicama bili su ustanci i pobune, ispreplijetani sa krvavim ratovima koji su se nastavljali u sljedecih dvanaest godina. Medju onima koji su posredovali kod imamovog pogubljenja, nijedan nije mogao da izbjegne osvijetu i kaznu.

Svako ko proucava detaljno istoriju zivota imama Huseina (a.s.) i Jazida i uslove koji su preovladavali u to doba, i razmatra ovo poglavlje islamske istorije, nece nikada sumnjati da u tim okolnostima nije bilo drugog izbora pred imamom Huseinom (a.s.), sem da bude ubijen. Zaklinjanje na odanost Jazidu znacilo bi javno sramocenje islama, nešto što je imamu bilo nedopustivo, jer Jazid ne samo da nije pokazivao poštovanje prema islamu i njegovim zapovijestima, vec je javno potvrdjivao bestidno gazenje preko njegovih temelja i zakona. Oni prije njega, cak i ako su se protivili religijskim naredbama, cinili su to uvijek pod plaštom religije, i bar su poštovali religiju formalno. Oni su bili pocastvovani da budu pratioci casnog poslanika (s.a.) i drugih religijskih zvanicnika kojima su ljudi vjerovali. Na osnovu toga se moze zakljuciti da su lazne tvrdnje pojedinih tumaca ovih dogadjaja kada kazu da su dva brata, Hasan (a.s.) i Husein (a.s.), imali razlicite poglede i da je jedan odabrao put mira, a drugi put rata, tako da je jedan brat sklopio mir sa Muavijom, mada je on imao vojsku od cetrdeset hiljada, dok se drugi upustio u rat protiv Jazida sa vojskom od cetrdesetorice. Jer mi vidimo da je ovaj isti imam Husein (a.s.), koji je odbio da polozi zakletvu Jazidu u toku jednog dana, zivio deset godina pod Muavijinom vlašcu, na isti nacin kao i njegov brat, koji je, takodje, izdrzao deset godina pod Muavijom, bez pruzanja otpora.

Pravedno je reci da ukoliko bi se imam Hasan (a.s.) ili imam Husein (a.s.) borili protiv Muavije, oni bi bili ubijeni bez bilo kakve koristi po islam. Njihova smrt ne bi imala ucinka na, spolja gledano, pravednu Muavijinu politiku, doraslog politicara koji je isticao svoju ulogu pratioca casnog poslanika (s.a.), "pisara objave", i "amidze vjernika", i koji je koristio svako moguce lukavstvo da svojoj vladavini odene religiozno ruho. Štaviše, sa svojom sposobnošcu da obezbjedi scenu za sprovodjenje svojih zelja, mogao ih je ubiti uz pomoc njihovih sopstvenih ljudi, a zatim prisvojiti pravo na oplakivanje i cinjenje odmazde za njihovu krv, upravo kao što je tezio da ostavi utisak da cini odmazdu radi smrti treceg kalifa.

Cetvrti imam

Imam Sedzad (Ali ibn Husein, nazvan Zejn al-'abidin i Sedzad) bio je sin treceg imama i njegove supruge, kraljice medju zenama, cerke iranskog cara Jazdigarda. On je bio jedini prijezivjeli sin imama Huseina (a.s.), obzirom da su ostala tri njegova brata, Ali Akbar, star dvadeset i pet godina, petogodišnji Dzafer i Ali Asghar (ili Abdullah), koji je bio samo odojce, pogubljeni kao mucenici za vrijeme bitke kod Karbale [311].

Imam je bio, takodje, u pratnji svoga oca na putovanju koje se tragicno okoncalo kod Karbale, ali usljed svoje ozbiljne bolesti i nemogucnosti da nosi oruzje, ili ucestvuje u borbi, bio je sprijecen da ucestvuje u casnom ratu i pogine kao mucenik. Nakon bitke je poslan u Damask sa zenama. Nakon odredjenog vrijemena provedenog u tamnici, u Medinu je otpremljen sa pocastima jer je Jazid zelio da umiri javnost. Ali, na zapovijest kalifa Umajida, Abd al-Malika, on je po drugi put okovan i iz Medine otprijemljen za Damask, a zatim je ponovo vracen u Medinu [312].

Nakon povratka u Medinu, cetvrti imam se sasvim povukao iz javnosti, zatvorio vrata svoga doma za neznance, provodeci svoje casove u ibadetu. Bio je u vezi samo sa odabranima medju šhitima, kao što su Abu Hamza Tumali, Abu Halid Kabuli i njima slicni. Odabrani su medju šhitima širili regilijska znanja koja su dobijali od imama. Šhizam se na taj nacin znacajno rasprostirao i iskazao rezultate za vrijeme petog imama. Medju djelima cetvrtog imama nalazi se i dijelo pod nazivom Sahifah Sadzadiyah. Sastoji se od pedeset i sedam molitvi, vezanih za najuzvišenija Bozanska ucenja i poznata je kao "Psalmi poslanikove porodice".

Cetvrti imam je umro (prema nekim šhitskim predanjima otrovao ga je Valid ibn Abd al-Malik, na nagovor umajidskog kalifa, Hišama) [313] 95/712. godine, nakon trideset i pet godina imamata.

Peti imam

Imam Muhamed ibn Ali Bakir (u arapskom jeziku rijec baqir znaci prostran, širok, naziv koji je dobio od poslanika) [314] bio je sin cetvrtog imama i rodjen je 57/675. Bio je prisutan u dogadjaju kod Kerbale, kada mu je bilo cetiri godine. Nakon svoga oca, po Bozijoj zapovijesti i nalogu onih koji su bili prije njega, on je postao imam. Umro je 114/732. godine. Prema nekim šhitskim predanjima, njega je otrovao Ibrahim ibn Valid ibn Abdalah, sinovac umajadskog kalifa, Hišama.

Za vrijeme imamata petog imama, kao rezultat nepravdi koje su cinili Umajadi, svakog dana su izbijale pobune i ratovi u nekom od dijelova islamskog svijeta. Sem toga, postojale su razmirice i u samoj porodici Umajada, što je zaokupljalo paznju kalifata, i u izvjesnoj mjeri donosilo mir clanovima poslanikove (s.a.) porodice. Na drugoj strani, tragedija u Kerbali i tlacenje koje je vršeno nad clanovima poslanikove (s.a.) porodice, za šta je odnos prema cetvrtom imamu bio najizrazitiji primjer, privukli su mnoge muslimane ka imamima [315].
Splet ovih okolnosti omogucili su velikom broju ljudi, pogotovo šhitima, da u velikom broju krenu ka Medini i budu u blizini petog imama. Mogucnosti širenja istine o islamu i ucenja poslanikove (s.a.) porodice, koje nikada prije nisu bile na raspolaganju imamima, stajale su pred petim imamom. Dokaz ove cinjenice su bezbrojna predanja, vezana za petog imama, kao i veliki broj uzvišenih znalaca i šhitskih ucenjaka, koje je on poducavao u raznim islamskim naukama. Ova imena su navedena u biografskim djelima slavnih ljudi u islamu [316].

Šesti imam

Imam Dzafer ibn Muhamed, sin petog imama, rodjen je 83/702. Umro je 148/765, i prema šhitskim predanjima, umro je mucenicki usljed trovanja do koga je došlo na osnovu zavjere kalifa Abasida, Mansura. Nakon smrti svoga oca, postao je imam po Bozanskoj zapovjedi i naredbi onih koji su bili prije njega.

Za vrijeme imamata šestog imama postojale su vece mogucnosti i povoljniji uslovi za širenje religijskih ucenja. Do toga je došlo usljed pobuna u islamskim zemljama, pogotovo zahvaljujuci Musvadahovom dizanju radi svrgavanja kalifata Umajada, i krvavih ratova koji su doveli do konacnog pada i propasti Umajada. Vece mogucnosti za širenje šhitskih ucenja bile su, takodje, rezultat odgovarajuce podloge koju je peti imam stvorio za vrijeme od dvadeset i pet godina svoga imamata preko širenja pravih islamskih nauka i ucenja poslanikove (s.a.) porodice. Imam je iskoristio priliku da širi religijska ucenja do samog kraja svoga imamata, koji se poklapao sa padom Umajada i pocetkom kalifata Abasida. On je u raznim oblastima intelektualnih i prenijetih nauka poducavao mnoge ucenjake, kao što su bili Zararah, Muhamed ibn Muslim, Mu'min Tak, Hišam ibn Hakam, Aban ibn Taglib, Hišam ibn Salim, Hurajz, Hišam Kalbi Nasabah i Dzabir ibn Hajan, tajanstveni ucenjak. cak su i pojedini sunitski ucenjaci, kao što su Sufijan Tavri, Abu Hanifa, osnivac pravne škole (mezheb) Hanefi, Kadi Sukuni, Kadi Abul-Bahtari, i drugi, imali cast da budu njegovi ucenici. Receno je da su njegove poduke i predavanja stvorili cetiri hiljade znalaca hadisa i drugih ucenja [317].

Broj predanja sacuvanih od petog i šestog imama je veci od broja hadisa koji su zabelezeni od poslanika (s.a.) i drugih deset imama zajedno.

Ali, potkraj svog zivota, imam je bio podvrgnut oštrim ogranicenjima, nametnutim od strane Abasidskog kalifa, Mansura, koji je nalagao takva mucenja i nemilosrdna pogubljenja mnogih poslanikovih (s.a.) potomaka, koji su bili šhiti, da je svojim nedjelima prevazišao surovost i bezobzirnost Umajada. Na njegovu zapovest, oni su hapšeni u grupama, pojedini od njih su bacani u duboke i mracne tamnice i muceni do smrti, dok su drugima odrubljivane glave, ili su zivi sahranjivani, ili su zivi ugradjivani u temelje ili zidove gradjevina.

Hišam, kalifa Umajada, nalozio je da šesti imam bude zarobljen i doveden u Damask. Kasnije, imama je zatvorio Safa, kalifa Abasida, i doveo ga u Irak. Konacno, Mensur ga je ponovo zarobio i doveo ga u Samaru, gde je imama drzao pod nadzorom, i na svaki nacin bio grub i neuljudan prema njemu, nekoliko puta pomišljajuci i da ga ubije [318].
Konacno, imamu je dopušteno da se vrati u Medinu, gde je ostatak svog zivota proveo krijuci se, dok nije umoren trovanjem u zavjeri koju je skovao Mansur [319].

Cuvši o imamovoj mucenickoj smrti, Mensur je napisao namjesniku u Medini, poducivšh ga da ode do imamove kuce pod izgovorom izrazavanja saucešca porodici, i da se raspita za imamovu posljednju volju i oporuku i da je procita. Ko god da je izabran od imama za njegovog nasljednika i nastavljaca morao bi biti smijesta pogubljen. Naravno, Mansurova zelja je bila da zakljuci potpuno pitanje imamata i šhitskih namjera. Kada je namjesnik Medine, izvršavajuci nalog, procitao zadnju volju i oporuku, vidio je da je imam izabrao radije cetvoricu, nego jednog, izvršioca svoje posljednje volje i oporuke: samog kalifa, namjesnika Medine, Abdullaha Afta, imamovog starijeg sina i Musu, mladjeg sina. Na taj nacin je propala Mensurova zavjera [320].

Sedmi imam

Imam Musa ibn Dzafer Kazim, sin šestoga imama, bio je rodjen 128/744, a umro je kao mucenik od posljedica trovanja u zatvoru 183/799 [321].

On je postao imam nakon smrti svoga oca, na osnovu Bozanske zapovijesti i naredbe svojih predaka. Sedmi imam je bio savremenik abasidskih kalifa: Mensura, Hadija, Mehdija i Haruna. On je zivjeo u vrlo teška vremena, skrivajuci se, dok ga konacno Mensur, prilikom odlaska na hadz nije zarobio u Medini, dok je cinio namaz u Poslanikovoj dzamiji. On je bio okovan i zatvoren, a zatim vodjen iz Medine u Basru, a iz Basre u Bagdad, gde je u toku cetiri godine prijemeštan iz tamnice u tamnicu. Konacno, umoren je u Bagdadu, u zatvoru Sindi ibn Šahak, trovanjem [322] i sahranjen je na groblju Kurejšija, koje se sada nalazi u gradu Kazimajnu.

Osmi imam

Imam Rida (Ali ibn Musa) (a.s.) bio je sin sedmog imama i saglasno dobro poznatim izvorima on je rodjen 148/765, a umro je 203/817 [323].

Osmi imam je dostigao polozaj imamata nakon smrti svoga oca, na osnovu Bozije zapovijesti i naredbe svojih predaka. Vrijeme njegovog imamata poklapalo se sa kalifatom Haruna, a zatim njegovih sinova Amina i Memuna. Nakon smrti svoga oca, Memun je došao u sukob sa svojim bratom Aminom, što je dovelo do krvavih sukoba i konacnog Aminovog umorstva, nakon cega je Memun postao kalifa [324].
Do tog dana je stav abasidskih kalifa prema šhitima bio dodatno nemilosrdan i okrutan. cesto bi se poneki od Alijevih (a.s.) pristalica (alawis) pobunio, izazivajuci krvave nerede i ratove, koji su bili velika teškoca i briga kalifatu.

Šhitski imami nisu saradjivali sa onima koji su dizali te bune i nisu se miješali u njihove odnose. Tadašnji šhiti, koji su cinili znatan dio stanovništva, nastavljali su da imame smatraju svojim religijskini vodjama, prema kojima je poslušnost bila obavezna i vjerovali su u njih kao u prave kalife casnog poslanika (s.a.). Kalifat su smatrali razlicitim od svijete mjerodavnosti svojih imama, jer je kalifat više slicio dvorcima persijskih careva i rimskih imperatora, a vodila ga je grupa ljudi više zainteresovanih za svjetovnu upravu, nego za strogu primjenu religijskih nacela. Nastavljanje ovakvog stanja bilo je opasno po ustrojstvo kalifata i bilo mu je ozbiljna prijetnja.

Memun je razmišljao o pronalazenju novog rješenja ovih teškoca, koje sedamdeset godina stara politika njegovih abasidskih prijethodnika nije bila u stanju da rešh. Da bi ostvario ovaj cilj, on je osmog imama odabrao za svog nasljednika, nadajuci se da ce na taj nacin prevazici dvije teškoce: prije svega, da ce na taj nacin sprjeciti poslanikove (s.a.) potomke da se bore protiv vlade, jer ce sami biti ukljuceni u upravu, i drugo, da ucini da ljudi izgube svoja religijska vjerovanja i unutrašnju privrzenost imamima. Ovo bi se ostvarilo zaokupljanjem imama svjetovnim stvarima i politikom samog kalifata, koga su šhiti uvijek smatrali opakim i necistim. Na taj nacin bi se raspalo njihovo religijsko ustrojstvo i oni dalje ne bi predstavljali opasnost za kalifat. Ocigledno, nakon ostvarenja ovih ciljeva, uklanjanje imama ne bi Abasidima predstavljalo teškocu [325].

Da bi ostvario ovu odluku, Memun je zatrazio od imama da iz Medine dodje u Marv. Cim je tamo stigao, Memun mu je prvo ponudio kalifat, a zatim nasljedstvo kalifala. Imam se izvinio, kalifat je odbio, ali je konacno bio primoran da prihvati pravno nasljedstvo, pod uslovom da se ne miješa u poslove uprave, ili u postavljanje ili opoziv vladinih izvršilaca [326].

Ovaj dogadjaj se desio 200/814. Medjutim, Memun je uskoro otkrio svoju zabludu, jer je došlo do brzog širenja šhizma, porasta privrzenosti naroda imamu i do zapanjujuceg prijema imama od strane ljudi, cak i od strane vojske i vladinih namjesnika. Memun je trazio lijeka za ovaj problem, pa je otrovao i mucenicki pogubio imama. Nakon preseljenja, imam je sahranjen u gradu Tusu u Iranu, koji se sada zove Mašad. Mamun je pokazao veliki interes za prevodjenjem dijela iz intelektualnih nauka na arapski. On je organizovao skupove na kojima su se okupljali ucenjaci razlicitih religija i sekti radi vodjenja naucnih rasprava. Osmi imam je, takodje, ucestvovao na tim skupovima i uzimao ucešce u raspravama sa ucenjacima razlicitih religija. Mnoge od ovih rasprava su zabjelezene u šhitskim predanjima [327].

Deveti imam

Imam Muhamed (ibn Ali) Taki (ponekad nazivan Dzavad i Ibn al-Rida) bio je sin osmog imama. On je rodjen 195/809. u Medini i prema šhitskim predanjima, umro je kao mucenik 220/835, otrovan od strane svoje supruge, Memunove kceri, na nagovor abasidskog kalifa, Mutasima. Sahranjen je pokraj svoga djede, sedmog imama, u Kazimajnu.

On je postao imam nakon smrti svoga oca, na osnovu Bozije zapovijesti i ukaza svojih predaka. U vrijeme smrti svoga oca on je bio u Medini. Memun ga je pozvao u Bagdad, prijestonicu kalifata i naizgled je izrazio veliku ljubaznost prema njemu. On je imamu cak dao svoju kcer za zenu i zadrzao ga u Bagdadu. U stvarnosti, zelio je da na ovaj nacin cvrsto drzi imama pod nadzorom, kako izvan, tako i u njegovom domu. Imam je proveo izvjesno vrijeme u Bagdadu, a zatim je, uz Memunovu saglasnost, otišao u Medinu, gde je ostao sve do Memunove smrti. Kada je Mutasim postao kalifa, pozvao je imama natrag u Bagdad, gde ga je, kao što smo videli, otrovao i ubio uz pomoc imamove zene [328].

Deseti imam

Imam Ali ibn Muhamed Naki (ponekad sa nadimkom Hadi) bio je sin devetoga imama. On je bio rodjen 212/827 u Medini, i prema šhitskim prijedanjima, mucenicki je umoren trovanjem od strane Mutaza, kalifa Abasida, 254/868 [329].

Za vrijeme svog zivota deseti imam je bio savremenik sedmorice kalifa Abasida: Memuna, Mutasima, Vathika, Mutavakila, Muntasira, Mustaina i Mutaza. Njegov plemeniti otac preselio je nakon trovanja u Bagdadu 220/835, za vrijeme Mutasimove vladavine. U to vrijeme je Ali ibn Mohamad Naki bio u Medini. Tamo je postao imam na osnovu Bozije zapovijesti i naredbe imama prije njega. On je ostao u Medini baveci se podukama u religijskim naukama do Mutavakilovog vremena. Godine 243/857, usljed izvjesnih laznih optuzbi, Mutavakil je nalozio jednom od svojih zvanicnika da imama pozove iz Medine u Samaru, koji je bio prestonica u to vrijeme. On je sam imamu napisao pismo puno ljubaznosti i blagonaklonosti, moleci ga da dodje u prestonicu gde bi se mogli sresti [330].
Nakon dolaska u Samaru, prema imamu su, takodje, naizgled iskazani odredjena ljubaznost i uvazavanje. Ipak, u isto vrijeme, Mutavakil je na sve moguce nacine pokušavao da ga uznemirava i ponizi. Mnogo puta je pozivao imama k sebi u namjeri da ga umori, ili ponizi, i cinio premetacinu njegovog doma.

U svom neprijateljstvu prema poslanikovoj (s.a.) porodici, Mutavakil nije imao ravnoga medju abasidskim kalifima. Posebno je bio protiv Alija (a.s.), koga je otvoreno proklinjao. On je cak dvorskoj ludi nalozio da imitira Alija (a.s.) za vrijeme raspusnih okupljanja. Godine 237/850. nalozio je da se grobnica imama Huseina (a.s.) u Kerbali, kao i mnoge kuce unaokolo, sravne sa zemljom. Voda je puštena preko imamovog groba. Naredio je da imamov grob bude prekopan i na njemu nacinjen zasad, kako bi svi tragovi groba nestali [331].
Za vrijeme Mutavakilovog zivota, uslovi zivota Alijevih (a.s.) potomaka u Hidzazu dostigli su tako jadno stanje da njihove zene nisu imale feredzu kojom bi se pokrile. Mnoge od njih su imale samo po jedan stari cador kojim su se pokrivale za vrijeme dnevnih namaza. Slican pritisak cinjen je na Alijeve (a.s.) potomke koji su zivjeli u Egiptu [332].

Deseti imam je strpljivo podnosio mucenja i uzase od strane abasidskog kalifa Mutavakila, sve dok kalif nije umro. Nasljedili su ga Muntasir, Mustain i, konacno, Mutaz, od cije posljedice zavjere su bile imamovo trovanje i smrt.

Jedanaesti imam

Imam Hasan ibn Ali Askeri, sin desetog imama, bio je rodjen 232/845. godine i prema odredjenim šhitskim izvorima, bio je otrovan i mucenicki umoren 260/872. godine, na nagovor abasidskog kalifa, Mutamida [333].

Jedanaesti imam je dostigao imamat nakon smrti svoga plemenitog oca, na osnovu Bozije zapovjedi i zapovijesti prijethodnih imama. Za sedam godina svoga imamata, zahvaljujuci neizrecivim ogranicenjima koja su mu nametnuta od strane kalifata, on je zivjeo u skrovitosti i prikrivanju (taqiyah). On nije odrzavao bilo kakve društvene veze cak ni sa obicnim ljudima, šhitima. Samo su odabrani šhiti mogli da ga vide. Cak i tako, vecinu svog zivota proveo je u zatvoru [334].

U to vrijeme su cinjeni veliki pritisci obzirom da je šhitsko stanovništvo dostiglo znacajan nivo, kako u pogledu brojnosti, tako i u snazi. Svi su znali da šhit vjeruje u imamat, a bio je, takodje, poznat identitet šhitskih imama. Zato je kalifat imame drzao pod svojim strogim nadzorom više nego bilo kada prije.

On je pokušavao da ih putem svih raspolozivih sredstava i tajnih planova ukloni i uništi. Takodje, kalifat je saznao da najodabraniji medju šhitima vjeruju da ce jedanaesti imam, na osnovu predanja koja su navodili kako on, tako i njegovi preci, imati sina koji je ocekivani Mehdi. Mehdijev dolazak je predskazan u vjerodostojnim poslanikovim (s.a.) hadisima, podjednako u sunitskim i šhitskim izvorima [335].
Iz tog razloga je jedanaesti imam, više od drugih imama, bio stavljen pod strogu prismotru kalifata. Kalif toga doba je odlucio da konacno završi sa šhitskim imamatom, upotrebljavajuci sva moguca sredstva, i da zatvori vrata imamatu jednom zauvijek.

Zato, cim je vest o bolesti jedanaestog imama stigla do Mutamida, on je poslao doktora i nekolicinu svojih poverljivih ljudi i sudija u imamovu kucu, da bi bili sa njim, i da bi pratili uslove i stanje u njegovom domu sve vrijeme. Nakon imamove smrti, oni su pretrazili kucu, a babica je pregledala sve ropkinje. U toku dvije godine tajni kalifovi nameštenici su tragali za imamovim nasljednikom, dok nisu izgubili nadu [336].
Jedanaesti imam je sahranjen u svojoj kucu u Samari, pokraj svog uzvišenog oca.

Moramo se sjetiti da je imam u toku svoga zivota obucio religiji i hadisima mnogo stotina ucenjaka, i ti ucenjaci su nam prenijeli podatke o imamima. Kako ne bi zauzimali prostor na ovom mjestu, spisak njihovih imena, radova, kao i njihove biografije nismo obuhvatili ovdje [337].

Dvanaesti imam

Ocekivani Mahdi, koji se cesto pominje kao imam-i asr (imam epohe) i sahib al-zaman (gospodar epohe) sin je jedanaestog imama. Njegovo ime je isto kao i ime casnog poslanika (s.a.). On je rodjen u Samari 256/868 i do 260/872 godine, kada je umro njegov otac, zivjeo je pod starateljstvom i nadzorom svoga oca. Bio je sakriven od javnosti i samo su pojedini od istaknutih šhita bili u mogucnosti da ga vide.

Nakon mucenicke smrti svoga oca, on je postao imam i po Bozijoj zapovijesti otišao u skrovitost (ghaybat). Nakon toga se pojavljivao samo pred svojim izaslanicima (na'ib) i cak tada samo u izuzetnim okolnostima [338].

Imam je kao posebnog izaslanika za izvjesno vrijeme izabrao Osmana ibn Saida Umarija, jednog od pratilaca svoga oca i djede, koji je bio odan i poverljiv prijatelj. Preko njegovog izaslanstva imam je odgovarao na zahtjeve i pitanja šhita. Nakon Osmana ibn Saida, njegov sin Muhamed ihn Osman Umari je postavljen kao imamov izaslanik. Nakon smrti Mohamada ibn Osmana, Abul Kasim Husein ibn Ruh Navbakhti je bio poseban izaslanik, a nakon njegove smrti Ali ibn Muhamed Simari je odredjen za tu duznost [339].

Nekoliko dana prije smrti Ali ibn Muhameda Simarija 329/939, imam je izdao ukaz kojim je naznacio da ce za šest dana izdahnuti Ali ibn Mohamad Simari, kada ce se okoncati i posebno predstavljanje imama, a zapocece velika tajnovitost (ghaybat-i kubra) i nastavljace se do dana kada Bog dozvoli imamu da se pojavi.

Tako je skrivenost dvanaestog imama podeljena na dva dijela: prvi, kratka skrovitost (ghaybat-i sughra), koja je zapocela 260/872 i okoncala se 329/939 sa trajanjem od oko sedamdeset godina; drugi, velika skrovitost koja je zapocela 329/939 i koja ce se nastavljati dok Bog to zeli. U hadisu u vezi cije vjerodostojnosti postoji potpuna saglasnost, casni poslanik (s.a.) je rekao: "Ukoliko bi do okoncanja zivota svijeta ostao samo još jedan dan, Bog ce produziti taj dan dok u njemu ne pošalje covjeka iz moje zajednice i moje porodice. Njegovo ime ce biti isto mome imenu. On ce zemlju ispuniii jednakošcu i pravednošcu, kao što je bila preplavljena samovoljom i tlacenjem." [340]


O Mehdijevom pojavljivanju

U raspravi o poslanstvu i imamatu je ukazano da je kao posljedica opšteg upucivanja, koje vlada cijelom tvorevinom, covjek iz nuznosti obdaren moci primanja objave kroz poslanstvo, koja ga upucuje ka savršenstvu ljudskog ponašanja i dobrobiti ljudske vrste. Ocigledno, ukoliko ovakvo savršenstvo i sreca ne bi bile moguce covjeku, ciji zivot ima društveni vid, sama cinjenica da je obdaren ovom moci, bila bi beznacajna i beskorisna. Ali, beskorisnost ne postoji u stvoriteljstvu.

Drugim rijecima, od kad je naselio zemlju, covjek ima zelju da vodi društveni zivot ispunjen srecom u njenom istinskom smislu i tezi ka tom cilju. Ukoliko takva zelja ne bi imala stvarno postojanje nikada ne bi bila utisnuta u covjekovu unutrašnju suštinu, na isti nacin kao što kada ne bi bilo hrane, tada ne bi bilo ni gladi. Ili, ukoliko ne bi bilo vode, ne bi bilo zedji, a ukoliko ne bi bilo razmnozavanja, ne bi postojala seksualna privlacnost medju polovima.

Tako ce, iz razloga unutrašnje nuznosti i odredjenosti, buducnost docekati dan kada ce ljudsko društvo biti prijeplavljeno pravednošcu i kada ce svi zivjeti u miru i spokoju, kada ce ljudska bica biti sasvim ispunjena vrlinom i savršenstvom. Do stvaranja takvih uslova doci ce posredstvom ljudskih ruku, ali uz Boziju pomoc. A vodja takvoga društva, koji ce biti spasitelj ljudi, jezikom hadisa je nazvan Mehdi.

U razlicitim religijama koje vladaju svijetom, kao što su hinduizam, budizam, judaizam, hrišcanstvo, zoroasterizam i islam, ukazuje se na licnost koja ce se pojaviti kao spasilac covjecanstva. Ove religije uobicajeno daju radosne vijesti o njegovom dolasku, mada, takodje, postoje izvjesne razlike u detaljima, koje mogu biti uocene kada se ova ucenja pazljivo uporede. Hadis casnog poslanika (s.a.) u pogledu koga se slazu svi muslimani: "Mehdi je moj potomak", odnosi se na ovu istinu. Postoje brojni hadisi casnog poslanika (s.a.) i imama, navedeni u sunitskim i šhitskim izvorima, vezani za pojavu Mehdija (a.s.), kao što su oni o tome da je on poslanikovog (s.a.) roda i da ce njegovo pojavljivanje pomoci covjecanstvu da dostigne istinsko savršenstvo i ostvarenje duhovnog zivota [341].
Dodatno, postoje brojni drugi hadisi vezani za okolnost da je Mehdi sin jedanaestog imama, Hasana al-Askarija. Oni saglasno ukazuju da ce se, nakon što je rodjen, i po okonacnju doba duge skrovitosti, Mehdi pojaviti ponovo, ispunjavajuci pravednošcu svijet izopacen nepravdom i nepoštenjem.

Kao jedan primjer, Ali ibn Musa al-Rida (osmi imam) je kroz hadis rekao: "Imam nakon mene je moj sin Muhamed, a nakon njega, njegov sin Ali, a nakon Alija njegov sin Husan, a nakon Hasana njegov sin hudzdze qa'im, na koga ce se cekati u toku njegove tajnovitosti i koji ce biti slušan kada se pojavi. Ukoliko za zivot na ovom svijetu ne ostane više od jednog dana, Allah ce taj dan produziti dok se on ne pojavi, i ne preplavi svijet pravednošcu na isti nacin na koji je svijet bio preplavljen nepravdom. Ali, kada? U vezi vijesti o "casu", moj otac mi je zaista rekao, jer je cuo od svoga oca, koji je cuo od svoga ocu, a koji je, pak, cuo od svoga oca, koji je to cuo od svojih predaka, koji su culi od Alija (a.s.), da je casni poslanik (s.a.) upitan: "O, Boziji poslanice, kada ce se "potpora" (qa'im), koji je iz moga roda, pojaviti?" On je rekao: "Njegov slucaj je kao slucaj casa (Smaka svijeta). On ce ga u njegovo vrijeme otkriti, a tezak ce biti nebesima i zemlji, sasvim neocekivano ce vam doci." (Kur'an 7:187) - [342].

Sakr ibn Dulaf je rekao: "Cuo sam od Abu Dzafera Muhameda ibn Ali al-Ride (devetog imama) da je rekao: "lmam nakon mene je moj sin, Ali; njegova zapovijest je moja zapovijest; njegova rijec je moja rijec; biti poslušan njemu, znaci slušati mene. Imam nakon njega je njegov sin Hasan. Njegova zapovijest je zapovijest njegovog oca. Njegova rijec je rijec njegovoga oca. Poslušati njega, znaci biti poslušan njegovom ocu." Nakon ovih rjeci imam je ucutao. Ja sam mu rekao: 'O, poslanikov sine, ko ce biti imam nakon Hasana?' Imam je teško zaplakao, a zatim je rekao: 'Doista, nakon Hasana, njegov sin je ocekivani imam koji je "al-qa'im bi'l-haqq" (Onaj koji se naslanja na istinu)." [343]

Musa ibn Dzafer Bagdadi je rekao "Cuo sam od imama Abu Muhameda al-Hasana ibn Alija (jedanaestoga imama) da je rekao: 'Vidim da ce se nakon mene medju vama javiti razlike vezane za imama nakon mene. Onaj ko prihvata imame nakon Bozijeg poslanika, ali osporava moga sina, isti je kao onaj koji prihvata sve vjerovesnike, ali osporava poslanstvo Muhameda, Bozijeg poslanika, neka su mir i blagoslov sa njim! A onaj ko osporava (Muhameda) Bozijeg poslanika isti je kao neko ko osporava sve Bozije vjerovesnike, jer je vjerovanje u zadnjeg od nas kao vjerovanje u prvog, a neprihvatanje zadnjeg od nas kao neprihvatanje prvog. Ali, budite pazljivi! Zaista, pred mojim sinom je takva tajnovitost u toku koje ce svi ljudi izgubiti nadu, sem onih koje Allah štiti" [344]

Protivnici šhizma prigovaraju da bi prema vjerovanjima ove škole (mezheba) skriveni imam sada bio oko dvanaest vijekova star, što je nemoguce za bilo koje ljudsko bice. U odgovoru se mora reci da je prigovor zasnovan iskljucivo na nevjerovatnosti takve pojave, ne na njenoj nemogucnosti. Naravno, tako dugo zivotno doba, ili zivot u duzem periodu, jesu nevjerovatni. Ali, oni koji proucavaju hadise casnog poslanika (s.a.) i imama vidjece da se oni pozivaju na takav zivot kao na zivot koji ima cudesne odlike. Cudesa nisu nemoguca, niti mogu biti opovrgnuta naucnim dokazima. Nikada ne moze biti dokazano da su sredstva i uzroci koji dejstvuju u svijetu samo oni koje mi vidimo, a da drugi uzroci koje ne vidimo, ili cije posljedice ili dejstvovanje nismo vidjeli, niti razumjeli, ne postoje. Na taj nacin je moguce da u jednom, ili više pripadnika covjecanstva, djeluju izvjesni cinioci i sredstva koji im daruju vrlo dug zivot od hiljadu, ili više hiljada godina zivota. Medicina još uvijek nije izgubila nadu da ce otkriti nacin produzetka ljudskog vijeka. U svakom slucaju, takvi prigovori od "naroda Knjige", kao što su Jevreji, hrišcani i muslimani su najneshvatljiviji, jer oni prihvataju cudesa Bozijih poslanika, saglasno svojim sopstvenim svijetim spisima.

Protivnici šhizma, takodje, prigovaraju da, obzirom da šhizam smatra imama neophodnim radi tumacenja naredbi i istina religije i poducavanja ljudi, to je imamova tajnovitost protivurijecna upravo ovoj svrsi, jer imam u skrovitosti koji nije dostupan ljudima ne moze u bilo kom slucaju biti od koristi ili utjecaja. Protivnici kazu da, ukoliko Bog zeli da dovede imama da preporodi covjecanstvo, On je u stanju da ga stvori u potrebnom trenutku i nema potrebe da ga stvori hiljadama godina ranije. U odgovoru se mora reci da takvi ljudi nisu zaista shvatili znacenje imama, jer je u raspravi o imamatu postalo jasno da duznost imama nije samo prosto tumacenje religijskih ucenja i egzotericno poducavanje ljudi. Na isti nacin na koji ima duznost da ljude vodi sa "spoljašnje strane", imam, takodje ima duznost esoterickog vodjenja ljudi. On je taj koji usmjerava duhovni zivot covjeka i okrece dublje vidove ljudskog djelanja ka Bogu. Ocigledno, njegovo fizicko odsustvo, ili prisustvo, nije od utjecaja u ovom pogledu. Imam pazi na covjeka u sebi i u zajedništvu je sa duhom i dušom ljudi cak i kad je skriven pred njihovim fizickim ocima. Njegovo prisustvo je uvijek neophodno cak i ako još nije nastupilo vrijeme za njegovo spoljašnje pojavljivanje i opšti preporod koji on treba da donese.

Duhovna poruka šhizma

Poruka šhizma svijetu moze biti sazeta u jednoj recenici: "Spoznati Boga".
Ili, drugim rijecima, poduciti covjeka da slijedi put Bozanskog ostvarenja i Bozanske spoznaje kako bi postigao srecu i spasenje. I ta poruka je sadrzana u prvoj recenici kojom je casni poslanik (s.a.) zapocio svoju poslanicku misiju, kada je rekao: "O, ljudl. Spoznajte Boga u Njegovoj jedinstvenosti (i priznajte Ga), da biste bili spašeni." [345]

Kao kratko objašnjenje ove poruke, dodacemo da je covjek po prirodi sklon mnogim ciljevima u ovom svjetovnom zivotu i materijalnim zadovoljstvima. On voli ukusnu hranu i pice, modernu odjecu, privlacna mjesta i okruzenja, lepu i prijatnu zenu, odane prijatelje i veliko bogatstvo. U drugom smjeru, on je sklon ka politickoj moci, polozaju, ugledu, proširenju svoje vladavine i utjecaja i uništenju svega što se suprotstavlja njegovim zeljama. Ali, u svojoj suštinskoj, od Boga podarenoj prirodi covjek razumje da su to sve sredstva stvorena za covjeka, ali covjek nije stvoren za sve te stvari. Ove stvari bi morale biti korisne covjeku i slijediti ga, a ne obrnuto. Smatrati stomak i predio ispod njega konacnim ciljem zivota, to je logika ovce i goveda. Rastrgnuti, raskomadati i uništiti druge, to je logika tigra, vuka i lisice. Logika urodjena ljudskoj egzistenciji jeste dostizanje mudrosti i niceg više.

Logika zasnovana na mudrosti, sa mogucnošcu raspoznavanja stvarnosti od nestvarnog, vodi nas ka istini, a ne ka stvarima koje zahtjevaju naša osjecanja, niti ka strastima, sebicnosti ni samozivosti. Ova logika covjeka posmatra kao dio ukupnosti stvoriteljstva, bez bilo kakvog zasebnog postojanja ili mogucnosti pobunjenicke samozivosti. Suprotno tekucem vjerovanju da je covjek gospodar tvorevine i da kroti nepokornu prirodu, pokoravajuci je da bi je primorao da poštuje njegove zelje i prohtjeve, mi smatramo da je u stvarnosti sam covjek sredstvo u rukama univerzalne prirode, koja njim upravlja i zapovjeda mu.

Logika zasnovana na mudrosti poziva covjeka da se blize usresredi na poimanje koje ima u vezi postojanja ovog svijeta dok mu ne postane jasno da svijet stvorenog i sve što je u njemu ne poticu od njega, vec prije od jednog beskonacnog izvora. Tada ce shvatiti da sva ova ljepota i odvratnost, sva bica na zemlji i na nebesima, koji se pojavljuju naizgled kao nezavisne istine, sticu istinitost samo kroz drugu istinu koja se ispoljava samo kroz Njegovu svijetlost, ne preko, ni kroz njih. Na isti nacin na koji "istinitosti", kao ni moc, ni velicina od juce nemaju vrijednost vecu od današnjih prica i legendi, tako ni današnje "istinitosti" nisu više do neodredjeno zapamceni snovi u odnosu na ono što ce se pojaviti kao "istinitost" sutra. U posljednjem razmatranju, ništa u sebi nije više od bajke i sna. Samo je Bog istinitost u bezuslovnom smislu, jedina koja ne išcezava. Pod zaštitom njegove biti sve stice postojanje i iskazuje se kroz svijetlost Njegove suštine.

Ukoliko covjek bude obdaren takvom oštrovidnošcu i moci razumjevanja, tada ce kula njegovog samostalnog bitisanja pasti prijed njegovim ocima kao mehur na površini vode. Vidjece svojim ocima da svijet i sve što je u njemu zavisi od jedne beskonacne suštine, koja posjeduje zivot, moc, saznanje i svaku savršenost do neogranicenog stepena. Covjek i svako drugo bice na svijetu jesu kao mnogobrojni prozori koji otkrivaju, saglasno svojoj sposobnosti, svijet vjecnosti koji ih prevazilazi i prostire se prijed njima.

To je trenutak u kome covjek od sebe i svih bica odvaja odlike nezavisnosti i prvenstva i te odlike vraca njihovom Gospodaru. On se odvaja od svih stvari da bi se prikljucio samo Jednom Bogu. Pred Njegovom dostojanstvenošcu i velicinom ne cini ništa drugo do klanjanja u pokornosti. Tek tada postaje vodjen i usmjeravan od Boga, tako da sve što spoznaje, spoznaje u Bogu. Bozanskim vodjenjem postaje zaodenut moralnim i duhovnim vrlinama i cistim djelanjem, što je istovetno samom islamu, priklanjanju Bogu, religiji koja je u iskonskoj prirodi stvari.

To je najveci stupanj ljudskog savršenstva i polozaj savršenog covjeka (univerzalnog covjeka; insan-i kamil), drugim rijecima, imama, koji je ovaj stupanj dostigao Bozanskom milošcu. Nadalje, oni koji su ovaj nivo dostigli primjenom duhovnih metoda, sa razlicitim nivoima i stajalištima, imamovi su istinski sljedbenici. Tako postaje jasno da su spoznaja Boga i imama nerazdvojivi na isti nacin na koji je spoznaja Boga neraskidivo vezana za spoznaju samoga sebe. Jer onaj ko zna svoje sopstveno simbolicno postojanje, vec je spoznao istinsko postojanje koje pripada samo Bogu, koji je nezavistan i nema potrebu za bilo cim.

BIBLIOGRAFIJA - Radovi alima Tabatabaia

al-Mizan (Ravnoteza)
To je alimov najznacajniji pojedinacni rad, velicanstveni komentar Kur'ana, od cega je završeno devetnaest od zamišljenih dvadeset tomova, od toga je cetrnaest tomova vec štampano, u originalu na arapskom, kao i u prijevodu na persijski
Usul-i falsafah wa rawish-i ri'alism (Principi filozofije i metod realizma), u pet tomova, sa komentarom Morteze Motaharija, od cega su prva tri toma dvaput izašla iz štampe, a jedan tom se pojavio na arapskom
Hashivah bar Asfar (Komentari Asfara).
Komentar novog izdanja Asfara od Sadr al-Din Shirazi (Sadr al-Din širazija), (Mulla Sadra) pojavljuju se u redakciji alima Tabatabaia. Objavljeno je sedam tomova. Ovo izdanje nece obuhvatiti trecu knjigu ("putovanje", safar) o suštini i kretanju (al-jawahir wa'l'rad)
Musahabat ba Ustad Kurban (Razgovori sa profesorom Korbinom (Corbin)
Dva toma zasnovana na dijalozima izmedju alima Tabatabaia i Henri Korbina, od cega je prva knjiga štampana kao godišnjak Maktab-i tashayyu, 1339. solarne godine nakon hidzre
Risalah dar hukumat-i islami (Rasprave o islamskoj upravi), štampano na persijskom i arapskom
Hashiyah-i kifayah (Komentar a!-Kifayaha)
Risalah dar quwwah wa fi'l (Rasprava o moci i sadašnjosti)
Risalah dar ithbat-i dhat (Rasprava o dokazu Bozanske suštine)
Risalah dar sifat (Rasprava o Bozanskim odlikama)
Risalah dar af'al (Rasprava o Bozijim djelima)
Risalah dar wasa'it (Rasprava o sredstvima)
Risalah dar insan qabl al-dunya (Rasprava o covjeku prijed casnom)
Risalah dar insan fi'l-dunya (Rasprava o covjeku u svijetu)
Risalah dar insan ba'd al-dunya (Rasprava o covjeku nakon svijeta)
Risalah dar nubuwwat (Rasprava o poslanstvu)
Risalah dar walayat (Rasprava o vilajetu)
Risulah dar mushtaqqat (Rasprava o izvedenom)
Risalah dar burhan (Rasprava o dokazivanju)
Risalah dar mughalatah (Rasprava o sofizmu)
Risalah dar tahlil (Rasprava o analizi)
Risalah dar tarkib (Rasprava o sintezi)
Risalah dar i'tibarat (Rasprava o slucajnostima)
Risalah dar nubuwwat wa manamat (Rasprava o poslanstvu i snovima)
Manzumah dar rasm-i khatt-i nasta'liq (Pesma o nacinu pisanja nastalik stilom u kaligrafiji)
Ali wa'l-falsafat al-ilahiyah ('Ali i metafizika)
Qur'an dar islam (Kuran u islamu), engleski prijevod drugi tom serije
Shi'ah dar islam (Šhije u Islamu - ovo dijelo)

Alim Tabatabai je, takodje, pisac mnogih clanaka, koji su se pojavili u zadnjih dvadeset godina u casopisima kao što su Maktab-i tashayyu, Muktab-i islam, Mr'arif islami, i u takvim zbirkama kao što su Izdanje u pomen Mulla Sadra (u redakciji S. H. Nasra, Teheran, 1340) i Marja'iyat wa ruhaniyat, Teheran, 1341.


Reference

[1] Vidjeti F. Schoun, "svijetlost nad drevnim svijetovima". prijevod Lorda Nortbourna. London 1965, pogotovo poglavlje IX "Religio Perennis"
[2] Videti S.H. Nasr, "Islamski ideali i realnost", London, 1966, poglavlje IV "šhizam i sunizam"
[3] U vezi vilajeta videti S. H. Nasr "Islamski ideali i realnost", strane 161. do 162, kao i mnogo radova H. Korbina na temu šhizma, cija su dijela skoro uvijek okrenuta ovoj glavnoj temi
[4] Za duboku analizu i kritiku ašaritske teologije videti F. Schoun "Dileme teoloških razmišljanja", Proucavanje uporedne religije, Spring, 1969. strane 66-93
[5] Videti S. H. Nasr "Uvod u islamske kosmološke doktrine", Kembridz, SAD, 1964. Uvod: takodje. S. H. Nasr, "Nauka i civilizacija u islamu", Kembridz, SAD. 1968, poglavlje II
[6] Ova ideja je prvi put formulisana u jednom do sada još neobjavljenom clanku F. Schuona, pod naslovom "predstavjanje islama" ciji pojedini elementi mogu biti nadjeni kod istog autora Das Ewige im Vorganglichkeil, prijevod T. Burckhardt, Weilheim, Oberbayern. 1979, u poglavlju pod naslovom "Blick auf den Islam", strane od 111. do 129
[7] Ovaj izraz je skoro nemoguce prevesti na engleski, najblizi izraz bi bio "grace" (milost), ukoliko taj izraz "grace" ne suprotstavimo prirodnom ustrojstvu, kao što je ucinjeno u vecini hrišcanskih teoloških tekstova. Videli S. H. Nasr "Tri muslimanska mudraca", Kembridz. SAD, 1964, strane 105-106
[8] Videti našu studiju šhizam i sufizam: Njihova veza u suštini i u istoriji, vjersko proucavanje, oktobar, 1970, strane 229-242, takodje, naš, "Sufijanski eseji", Albanija, 1972
[9] Ovaj stav je posebno branjen od strane H. Korbina, koji je sproveo mnogo dubokih studija o šhizmu
[10] Videti H. Korbinov uvod za dijelo sejida Hajdara Amulija "šhitska filozofija", Teheran - Pariz, 1969. godine
[11] Jedina istorija filozofije na zapadnim jezicima. koja uzima u obzir ove elemente je H. Korbinova "Istorija islamske filozofije". tom I. Pariz 1964. (u saradnji sa S. H. Nasrom i O. Jahajom)
[12] Ovo pitanje je sa velikom lucidnošcu obradio F. Schuon u "razumjevanju islama", prijevod D. M. Malson, London 1963
[13] Videti kao primjer J. N. Holister, "Indijski šhiti". London 1953, A.A.A. Fuzi, "Izvodi iz Muhamedanskog prava", London 1887. i N. B. Baillie, "Izvod iz Muhamedanskog prava". London, 1887. Naravno, Britanci su u Iraku, takodje susretali izmijesano sunitsko-šhitsko stanovništvo, ali mozda zbog relativno male velicine zemlje, ovakav kontakt nikada nije izrastao do ozbiljnog naucnog interesa za šhitske izvore kao što je bio slucaj u Indiji
[14] Posebno imamo na umu "šhitsku religiju" od D. M. Donaldsona, London, 1933. što je još uvijek standardno dijelo u vezi šhizma na zapadnim univerzitetima. Mnoge knjige napisane o šhitima u Indiji poticu od misionara, koji su se oštro suprostavljali islamu
[15] Pojedina Korbinova dijela koja se odnose direktnije na sam šhizam dvanaestorice imama obuhvataju: "Za jednu morfologiju o šhitskoj duhovnosti". Eranos Jahrbuch, XXIX. 1960. "Duhovna borba šhizma", Eranos Jahrbuch. XXX. 1961. i "O predjelima skrivenog imama". Eranos Jahrbuch, XXXII. 1963. Mnoga od Korbinovh dijela sakupljena su u "Iranskom islamu", koji ce tek izaci
[16] Alim kao pocasni naziv u arapskom, persijskom i drugim islamskim jezicima sa znacenjem "visokoucen".'
[17] U vezi mojih sopstvenih gledanja na vezu izrnedju šhizma i sunizma videti "Islamske ideale i realnosti". poglavlje VI
[18] U vezi ovog vaznog pitanja razlike izmedju orijentalne i zapadne dijalektike videti F. Schuon "Orijentalna dijalektika i njena ukorijenjenost u vjeri", "Logika i transcedencija". Pariz. 1970. strane 129-169
[19] Pregled na persijskom jeziku u vezi alima Tabatabaia, od strane jednog od njegovih najboljih studenata, sejida Dzalala al-Dina Aštijanija, moze se naci u Ma´arif islami, tom V, 1347 (soiarna) godina nakon hidzre, strane 48-50
[20] Od pocetka vladavine Reza-šaha, Persijanci koriste cak više nego prije solarni kalendar (sa racunanjem vrijemena nakon hidzre), kao dodatak lunarnom, prvi za civilne i dnevne potrebt a drugi za vjerske funkcije. U ovom djelu svi islamski datumi su lunarni, ukoliko nije drugacije naglašeno
[21] Titula "sejid" u imenu alima Tabatabaia je sama po sebi pokazatelj da je on poslanikov (S.A.) potomak. U Persiji se izraz sejid koristi iskljucivo u ovom znacenju, dok se u arapskom svijetu uobicajeno koristi kao ekvivalent za "gentlemen" ili "Mr." gospodin
[22] U vezi ovih cifara vidi S. H. Nasr "Isfahanska škola", "Sadr al-Din širazi" i "Sabzevari" u M. M. Šarifovoj "Istoriji muslimanske filozofije", tom II, Visbaden, 1966
[23] Za potpun popis dijela alima Tabatabaia videti bibliografiju
[24] Redaktorska napomena: Originalni naslov koji je alim Tabatabai dao ovoj knjizi glasi Shi´ah dar Islam (šhizam u islamu). Ono što je autor namjeravao tim naslovom jeste islam vidjen i interprijetiran sa šhitske tacke gledišta. Zato smo odabrali da ga nazovemo "šhije u islamu"
[25] Napomena redaktora: I ako smo rijec "din" prikazali uz pomoc religije, njeno znacenje je univerzalnije nego što se religiji uobicajeno daje danas. Din je niz uzvišenih principa i njihove primjene u svakoj oblasti zivota, što je u vezi sa covjekom na njegovom putovanju po zemlji i njegovim zivotom na drugom svijetu. To bi se pravilno moglo previjesti kao tradicija, kako su je razumjeli tradicionalni autori zapada kao što su F. Schuon, R. Guenon i A. K. Coomaraswamy
[26] Napomena redaktora: Govoreci kao muslimanski religiozni ekspert, autor je islam pomenuo u zagradi kao "religiju istine", bez da je na bilo koji nacin negirao univerzalnost otkrovenja sadrzanog u Kur´anu. Za muslimana je sasvim prirodno da je "religija istine" par excellence islam, bez odvajanja istinitosti ove religije od drugih religija, na koje se sam autor pozvao u ovom i drugim radovima. Videti S. H. Nasr "Islam i susretanje religija", Islamski tromjesecnik, tom X, brojevi 3. i 4, jul i djecembar 1966, strane 47-68
[27] "Neka Allahovo proklelstvo ostane nad onima koji su se prema sebi ogriješili, koji su od Allahova puta odvracali i nastojali da ga iskrive..." (Kur´an, 7:44-45) (Ovaj i svi sljedjeci citati Kur´ana su iz "Znacenja uzvišenog Kur´ana, prijevod i objašnjenja" od Muhameda Marmadjuka Piktala, Njujork, Nova amjericka biblioteka, 1953).'
[28] "Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, cineci još i dobra dijela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu?" Kur´an 4:125.
"O vjernici, zivite svi u miru..." Kur´an 2:208.
"Reci: O sljedbenici Knjige, dodjite da se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zajednicke; da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drzimo. Pa ako oni nepristanu, vi recite: "Budite svjedoci da smo mi muslimani Kur´an 3: 64.

[29] "Gospodaru naš, ucini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi..." (Kur´an 2:128).
"On je vas izabrao i u vjeri vam ništa nije teško propisao, u vjeri prijetka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao..." (Kur´an 22:78).

[30] Napomena redaktora: U svim islamskim jezicima, uvijek kada je upotrebljeno ime poslanika (s.a.), a u šhizmu i imama takodje, navodi se i pocasni izraz alayahi al-salam (Neka je mir sa njim). U slucaju poslanika islama (s.a.) dodaje se izraz sall allahu alayhi wa sallam (Neka su Boziji mir i blagoslov sa njim)
[31] Grupa Zeida koja je prihvatila kalife prije Alija (a.s.), i koja u jurisprudenciji sljedi Abu Hanifu, naziva se takodje, šhitima, jer za raziiku od Umajida i Abasida, ova grupa smatra da pozniji kalifal pripada iskljucivo Aliju (a.s.) i njegovim potomcima
[32] Prvi naziv koj se pojavio za vrijeme zivota casnog Bozijeg poslanika (s.a.) bio je šhit, i Salman, Abu Dar, Mikdad i Amar su bili poznati pod tim imenom. Videti Hadir al-islami, Kairo, 1352, tom l. str. 188
[33] Kur´an,26:214
[34] Prema tom hadisu. Ali (A.S.) je rekao: "Ja, koji sam bio najmladji od svih prihvatio sam da budem tvoj vezir". Poslanik (s.a.) je stavio ruku oko mog ramena i rekao: "Ovoje moj brat, nasljednik i zamjenik. Morate ga slušati." ljudi su se smijejali i rekli Abu Talibu: "Naredio ti je da slušaš svog sina". Tabari, al-Tarikh, Kairo, 1357., tom II, str. 63; Abu´l-Hda, al-Tarikh, Kairo, 1325, tom 1, str. 116; Ibn al-Athir, al-Bidayah wa´l-nihayah, Kairo, 1358, tom III, str. 39; Bahrani, Ghayal al-maram, Teheran, 1272, str. 320 (Napomena redaktora: citalac ce uociti da se ovaj hadis i izvjesni drugi, koji se navode po nekoliko puta, pojavljuju svaki put u neznatno razlicitom obliku. Razlog je u tome što je autor koristio razlicito ocuvane verzije na razlicitim mjestima)
[35] Umm Salmah prijenosi da je poslanik (s.a.) rekao: "Ali (a.s.) je uvijek sa istinom (haqq) i Kur´anom, a istina i Kur´an su uvijek sa njim, i do Sudnjeg dana oni se nece razdvajali jedno od drugog." Ovaj hadis je prenijet preko petnaest kanala u sunitske izvore i jedanaest u šhitske izvore. Om Salmah, Ibn Abas, Abu Bakr, Ajša, Ali, Abu Said Kudri, Abu Lajla, Abu Ajuh Ansari jesu medju njegovim prenosiocima. Ghavat al-maram. str. 539-540. Poslanik (s.a.) je, takodje, rekao: "Bog, blagosilja Alija (a.s.) jer je istina uvijek s njim." al-Bidayah wa´l-ni-hayah, tom VII, str. 36
[36] Poslanik (s.a.) je rekao: "Odlucivanje je podijeljeno na deset dijelova. Devet dijelova je dodijeljeno Aliju (a.s.), a jedan dio je podeljen medju ostalim ljudima." al-Bidayah wa´l-nihayah. tom VII, str. 359. Salman Farsi je prenijo ovu poslanikovu (s.a.) izreku: "Ali (s.s.) je, nakon mene, najuceniji medju ljudima." Ghayal al-maram. str. 528. Ibn Abas je rekao da je cuo od poslanika (s.a.): "Ali (a.a.) je medju ljudima najpozvaniji u misljenju" prema knjizi Fada´il al-sahabah, pomenutoj u Ghayat al-maram. str. 528, Omar je uobicajavao da kaze: "Neka me Bog nikada ne optereti teškim zadatkom kada Ali (a.s.) nije prisutan.", al-Bidayah wa´l-ni-hayah. tom VII, str. 359
[37] Redaktorska napomena: prema šhitskom vjerovanju, vracajuci se sa zadnjeg hodocašca iz Meke u Medinu, na mjestu zvanom Gadir Hum, poslanik (s.a.) je izabrao Alija (a.s.) za svog nasljednika isprijed velike gomile koja ga je pratila. šhiti proslavljaju ovaj dogadjaj do današnjih dana kao veliki vjerski praznik, oznacavajuci dan kada je pravo Alija (a.s.) na sukcesiju bilo univerzalno prihvaceno
[38] Hadis o Gadiru, u svojim raznolikim verzijama, je jedan od zauvijek ustanovljenih hadisa kod sunita i šhita. Više od stotinu pratilaca ga je zapisalo, uz raznolike lance prijenošenja i opisa, i zapisan je slicno u sunitskim i šhilskim knjigama. Ovi detalji dati su prema Ghayat al-maram, str. 79, Abaqat, Musavi, India, 1317. (Tom o Gadiru) i al-Gadir, Amini, Nadzaf, 1372
[39] Tarikh-i Ya´qubi, Nadzaf, 1358, tom II. str. 137 i 140; Tarikh-i Abi´l-Fida, tom I, str. 156, Sahih, Bukhari. Kairo, 1315. tom IV, str. 207; Muruj al-dhahab, Masudi, Kairo, 1367. tom II, str. 437, tom III, str. 21 i 61
[40] Sahih, Muslim, tom XV, str. 176; Sahih Bukhari, tom IV, str. 207; Muruj al-dhahab, tom III, str. 23 i tom II, str. 437; Tarikh-i Abi´l-Fida, torn I, str. 127 i 181
[41] Dzabir je rekao: "Bili smo kod poslanika (s.a.) kada se Ali (a.s.) vratio iz daleka". Poslanik (s.a.) je rekao: "Kunem se Onim Koji moj zivot drzi u Svojim rukama, ovaj covjek i njegovi pratioci (šhiti) bice spašeni na Sudnjem danu." Ibn Abas je rekao: Kada je ajet: "A oni koji vjeruju i cine dobra dijela - oni su, zbilja, najbolja stvorenja." (Kur´an, 18:7) otkriven, poslanik (s.a.) je rekao Aliju (a.s.): "Ovaj ajet se odnosi na tebe i tvoje pratioce, koji cete biti srecni na Sudnjem danu i Bog ce biti zadovoljan vama." Ova dva hadisa i nekolicina drugih zabelezeni su u knjizi al-Durr al-manthur, Suyuti, Kairo 1313, tom VI, str. 379, i Ghayat al-maram. str. 326
[42] Dok je bolovao od bolesti koja je uzrokovala njegovu smrt, Muhammed (s.a.) je sastavio vojsku pod vodjstvom Usamah ibn Zaida, insistirajuci da svi ucestvuju u tom ratu i izadju iz Medine. Izvjestan broj ljudi, ukljucujuci i Abu-Bakra, nije poslušao poslanika (s.a.), što ga je veoma uznemirilo. Sharh Ibn Ali´l-Hadid, Kairo. 1329. tom I. str. 53. Na samrti casni poslanik (s.a.) je rekao: "Pripremite pero i mastilo kako bih napisao pismo koje ce vam biti smjernica i sprjeciti vas od skretanja s pravog puta". Omar koji je ovo sprijecio rekao je: "Njegova bolest je izmakla kontroli i on je u delirijumu." (Tarikh-i Tabari, tom II, str. 436; Sahih Bukhari, tom III. Sahih Muslim, Kairo, 1349., tom V; al-Bidayah wa´l-nihayah. tom V, str. 227; Ibn Abi´l-Hadid. tom I, str. 133). Na neki nacin, slicna situacija se desila ponovo za vrijeme bolesti koja je dovela do smrti prvog kalife. U svom posljednjem testamentu, prvi kalifa je izabrao Umara, i cak se onesvijestio pri pravljenju testamenta, ali Umar nije ništa rekao i nije ga smatrao u delirijumu, mada je izgubio svjest pri pisanju testamenta. Poslanik (s.a.) je bio nepogriješiv i potpuno svjestan kada im je zatrazio da napiše pismo kao smjernicu. (Raudat al-Safa, Mir Khwand. Lucknow, 1332., tom II.str. 260). '
[43] Ibn Ali´l-Hadid, tom I, str. 58 i 123-135; Tarikh-i Abi´Yaqubi, tom II, str. 102, Tarikh- Tabari, tom II, str. 445-460
[44] Tarikh i Ya´qubi, tom II, str. 103-106; Tarikh- Abi´l-Fida, tom I, str. 156 i 166; Muruj al-dhahab, tom II, str. 307 i 352; Ibn Abi´l-Hadid, tom I, str. 17 i 134. U odgovor na protest Ibn Abasa, Umar je rekao: "Kunem se Bogom da je Ali (a.s.) od svih ljudi bio najpozeljniji za kalifa, ali smo ga gurnuli u stranu iz tri razloga: 1. bio je isuviše mlad, 2. bio je privrzen potomcima Abd al-Mutaliba, i 3. ljudima se nije svidjalo da poslanstvo i kalifat budu objedinjeni u jednoj porodici" (Ibn Abi´l-Hadid, tom I, str. 134) Umar je rekao Ibn Abasu: "Kunem se Bogom da je Ali (a.s.) zasluzio kalifal, ali Kurejšije ne bi bile u stanju da podnose njegav kalifat, jer da je on postao kalifa, primoravao bi ljude da sljede cistu istinu i idu ispravnim putem. Pod njegovim kalifatom oni ne bi mogti kršiti granice pravde i tako bi tezili da se sa njim upuste u rat." (Tarikh-i Yaqubi, tom II, str. 137)
[45] Amir ibn Horit je rekao Said ibn Zaidu: "Da li se neko protivi da iskaze odanost Abu Bakru?" On je odgovorio: "Niko mu se nije protivio, sem onih koji su postali otpadnici, ili su bili na putu da to pastanu." Tarikh-i Tabari, tom II, str. 447.'
[46] U poznatom hadisu, Takalejn, poslanik (s.a.) je rekao: "Povjeravam vam dvije vrijedne stvari, kojih ako se drzite, nikada necete skrenuti s pravog puta: Kur´an i moju porodicu: oni se nece rastaviti do Sudnjeg dana" Ovaj hadis je prenijet preko više od stotinu kanala preko više od trideset pet pratilaca casnog poslanika (s.a.). (Abaqat, tom o Takalejn hadisu; Ghayat al-maram, str. 211) Poslanik (s.a.) je rekao: "Ja sam grad znanja, a Ali (a.s.)je njegova kapija. Zato, ko god da traga za znanjem mora proci kroz njegova vrata." (al-Bidayah wa´lnihayah. tom VII, str. 359)
[47] Ya´qubi, tom II, str. 105-150, gdje je ovo cesto pomenuto
[48] Bozija Knjiga i izreke casnog poslaniku (s.a.) i njegove porodice su krcati ohrabrenjima i opominjanjima radi sticanja znanja, u toj mjeri da je casni poslanik (s.a.) rekao: "Traganje za znanjem je obavezno za svakog muslimana." Bihar al-anwar, Majlisi, Teheran, 1301-15, tom I, str. 55
[49] al-Bidayah wa´l-nihayah, tom VII, str. 360.
[50] Napomena redaktora: Kurejšije su bile najistaknutije pleme u predislamskoj Arabiji iz koga je potekao i sam casni poslanik (s.a.). Ali su Kurejšije, kao cuvari Kabe, bili prvi koji su se suprotstavili njegovom poslanstvu i pruzili mu veliki otpor. Tek kasnije su prihvatili novu vjeru u kojoj su uvijek nastavljali da drze pocasno mjesto, pogotovu grana neposredno vezana za poslanikovu porodicu
[51] Tarikh-i Ya´qubi, str. 111, 126 i 129
[52] Napomena redaktora: Poslanicka tradicija, sadrzana u njegovim izrekama naziva se hadisima. dok se njegove radnje, dijela, rjeci i sve što je cinilo njegov zivot, koji je postao uzor svim muslimanima. nazivaju sunetom
[53] Bog u svojoj rijeci kaze: "A on je zaista knjiga zašticena, laz joj je strana, bilo s koje strane;. (Kur´an, 41:41-42) I On kaze: "Pita se samo Allah" (Kur´an 6:57, takodje, 12:40 i 67), u znacenju da je jedini šerijat. Boziji šerijat i zakoni, koji do covjeka moraju stici preko poslanstva. I On kaze: "Muhamed je Allahov poslanik i posljednji vjerovesnik" (Kur´an 33:40) I On kaze: "A oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" (Kur´an 5:44)
[54] Redaktorska napomena: prema šhitskim izvorima, nakon poslanikove (s.a.) smrti ljudi su se okupili u Sakifi Bani Saida i izrazili odanost Abu Bakru kao kalifu. Hadis o "peru i mastilu" se odnosi na posljednje trenutkce zivota poslanika (s.a.). kako je navedeno gore u fusnoti 42
[55] Redaktorska napomena: Mujahid je onaj ko na osnovu velikog znanja vjerskih nauka i moralnih kvaliteta ima pravo da primjenjuje idztihad, ili daje nova mišljenja o predmetima koji se odnose na šerijat. Pravo primjene nezavisnog mišljenja, zanovanog na pravnim principima, ili idztihad, postoji u sunitskom islamu od treceg/devetog vijeka, dok su "vrata idztihada" oduvijek bila otvorena u šhitskom islamu. Vodjeci eksperti za Boziji zakon nazivaju se mudztahidi u šhizmu
[56] Tarikh-i Ya´qubi, tom II. str. 110; Tarikh- Abi´l Fida, tom I, str. 158
[57] Redaktorska napomena: vjerska taksa koja se placala poslanikovoj porodici, s cime je prekinuto u sunitskom islamu nakon njegove smrti, a nastavljeno u šhitskom islamu do današnjih dana
[58] al-Durr al-manthur, tom III, str. 186; Tarikh; i Ya´qubi, tom III.
str. 48. Pored ovog, neophodnost Humsa pomenuta je u casnom Kur´anu: "I znajte da od svega što u borbi zaplijenile jedna petina pripada Allahu i poslaniku, i rodbini njegovoj..." (Kur´an, 8:41)
[59] Za vrijeme svog kalifata, Abu Bakr je prikupio pet stotina hadisa. Ajša se sjecala: "Vidijela sam da je jedne noci moj otac bio uznemiren sve do jutra. Ujutro mi je rekao: "Donesi hadise". A zatim ih je spalio u vatri" (Kanz al-´ummal, Ala al-Din Mutaqi, Hyderbad, 1364-75. tom V, str. 237). Umar je napisao svim gradovima trazeci da svako, ko god ih ima, spali hadise. (Kanz al-´ummal, tom V, str. 237) Muhamed ibn Abi Bakr je rekao: "Za vrijeme Umarovog vrijemena hadisi su se namnozili. Kada su mu ih doneli, naredio je da ih spale." (Tabaqat Ibn Sa´d, Bejrut, 1376, tom V, str. 140)
[60] Redaktorska napomena: Prva cetvorici kalifa, Abu Bakr, Umar, Osman i Ali (a.s.), nazivajuci se zajedno khulafa rashidun, nasljednici Bozijeg poslanika (s.a.), i period njihovog kalifata se oštro razlikuje od perioda kalifala Umajida, koji je sljedio nakon njih, jer je vladavina prve cetvorice kalifa bila strogo religiozna po svom karakteru, dok je kalifat Umajida bio obojen svetskim i svjetovnim znacenjima
[61] Tarikh-i Abi´l-Fida, tom 1, str. 151, i drugi slicni izvori
[62] Redaktorska napomena: Radi pomoci citaocima koji nisu muslimani svi datumi ce bili oznaceni istovremeno godinama nakon hidzre (islamski lunarni kalendar koji je zapoceo nakon hidzre) i odgovarajucim godinama posle Hrista (13/634-25/644); ukoliko se daje oznaka vijeka tada je prvo naznacen vijek po islamskom kalendaru, a zatim odgovarajuci vijek u hrišcanstvu (cetvrti/deseti vijek)
[63] Tarikh-i Yaqubi, tom II. str. 131: Tarikh-i Abi´l-Fida, tom I. str. 160
[64] Usd al-ghabah, Ibn Atir. Kairo. 1280., tom IV. str. 386; al-Isabah, ibn Hajar Asqalani, Kairo, 1323., tom III
[65] Tarikh-i Ya´qubi. tom II. str. 150; Abu´l-Fida, tom I, str. 168; Tarikh-i Tabari, tom III. str. 377. etc
[66] Tarikh-i Yaqubi. tom II. str. 150: Tarikh-i Tabari. tom III, str. 397
[67] Tarikh-i Tabari tom III. str. 402-409; Tarikh-i Yaqubi, tom II. str. 150-151
[68] Tarikh-i Tabari, tom III. str. 377
[69] Sahih Bukhari, tom Vl.str. 98; Tarikh-i Ya´qubi, tom II, str. 113
[70] Ya´qubi. tom II. str. 111; Tabari, tom III, str. 129-132
[71] Redaktorska napomena: rijec ilm znaci nauka u njenom najuniverzalnijem znacenju, kao latinska rijec scientia, i primjenjuje se na vjerske, kao i intelektualne, prakticne i filozofske oblike znanja. Generalno je razdvojena od marife ili irfana, koji je Bozansko znanje i moze biti uporedjeno sa latinskom scientia. Pojedini muslimanski eksperti smatraju da ilm, u svom najuzvišenijem znacenju jeste iznad irfana, obzirom da je Bozanskog kvaliteta, jedno od Bozijih imena je al-Alim, Onaj Koji zna
[72] Tarikh-i Ya´qubi, tom II, str. 113; Ibn Abi´l Hadid. tom I.str. 9
[73] Napomena redaktora: Naziv amir al-mu´minin, "zapovjednik vjernih" koristi se u šhizmu iskljucivo za Alija (A.S.), dok je u sunitskom islamu to opšti naziv koji se daje svim kalifama
[74] Ya´qubi, tom II, slr. 154
[75] Ya´qubi. tom II, str. 155; Muruj al-dhahab, tom II, str. 364
[76] Napomena redaktora: Revolucionaran u ovom kontekstu svakako ne nosi isto znacenje koje danas nosi uopšte. U tradicionalnom kontekstu, revolucionarni pokret je obnova ili ponovna primjena nepromjenljivih principa Transcedentalnog ustrojstva, dok u jednom netradicionalnom kontekstu znaci pobuna bilo protiv ovih principa, bilo protiv njihove primjene, ili protiv bilo kog ustanovljenog ustrojstva uopšte
[77] Nahj al-balaghah, petnaesta besjeda
[78] Muruj al-dhahab, tom II, str. 362; Nahj al-balaghah, beseda 122; Ya´qubi, tom II, str. 160; Ibn Abi´l-Hadid, tom I, str. 180
[79] Ya´qubi, tom II, str. 156; Abu´l-Fida, tom I, str. 172; Muruj al-dhahab, tom II, str. 366
[80] Ya´qubi, tom II, str. 152
[81] Napomena redaktora: Muhadzir se odnosi na prve preobracenike u islam, koji su se islelili sa poslanikom (S.A.) iz Meke u Medinu
[82] Ya´qubi, tom II, str. 154; Abu´l-Fida, tom I, str. 171
[83] Ya´qubi, tom II, str. 152
[84] Kada je Osman bio okruzen onima koji su se bunili, pisao je Muaviji trazeci pomoc. Muavija je priprijemio vojsku od dvanaest hiljada ljudi i poslao je prema Medini. Ali im je onda naredio da se rasporede oko Damaska i otišao do Osmana sam da ga izvijesti o spremnosti vojske. Osman je rekao: "Zaustavio si vojsku namjerno, da bih ja bio ubijen. Zatim bi prosipanje moje krvi uzeo kao razlog da se sam pobuniš." Ya´qubi. tom II. str. 152; Muruj al-dhahab. tom III. str. 25; Tabari. totn III, str 403
[85] Muruj al-alhahab, tom II. str. 415
[86] Na primjer, potrebno je videti tradicionalne komentare koji objašnjavaju uslove u vrijeme objavljivanja ovih ajeta: "I oni ugledni izmedju njih krenuše: "Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim!" (Kur´an 38:6) "A da te nismo ucinili cvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio." (Kur´an 17:74), i ´Oni bi jedva docekali da ti popustiš, pa bi i oni popustili." (Kur´an 68:9)
[87] Muruj al-dhahab, tom II, str. 431; Ibn Abi´l-Hadid, tom I. str. 181
[88] Abu´l-Fida. tom I, str. 182; Ibn Abi´l-Hadid. tom I, str. 181
[89] Nahj al-balaghah i hadisi nadjeni i u sunitskim i u šhitskim knjigama
[90] Kitab al-ghurar wa´l-durar. Amidi, Sidon, 1349
[91] Takvi radovi kao što su Gramatika, Suyuti. Teheran, 1281, etc., tom II. Ibn Abi´l-Hadid. tom 1, str. 6
[92] Videti Nahj al-balaghah
[93] Usred bitke kod Jamala, beduin je upitao Alija (a.s.): "Zapovjednice vjernih! Kazeš da je Bog jedan?" Ljudi su ga napali sa obije strane i rekli: "Zar ne vidiš da je Ali (a.s.) zabrinut i da su njegove misli zaokupljene sa mnogo razlicitih problema? Zašto se upuštaš u diskusiju sa njim?" Ali (a.s.) je rekao svojim pratiocima: "Ostavite na miru tog covjeka. Moj cilj borbe protiv ovlh ljudi nije ni jedan drugi, do da razjasnim istinitu doktrinu i svrhu religije." Zatim se okrenuo da odgovori beduinu. Bihar al-anwar. tom II, str. 65
[94] Ibn Abil-Hadid, tom I. str. 6-9
[95] Ya´qubi, tom II, str. 1919, i drugi zapisi
[96] Ya´qubi, tom II, str. 192; Abu´l Fida, tom I, str. 183
[97] al-Nasa´ih al-kafiyah, Muhamed al-Alawi, Bagdad, 1368., tom II, str. 161 i drugo
[98] Ya´qubi, tom II, str. 193
[99] Ya´qubi, tom II. str. 207
[100] Jazid je bio raskalašna osoba koja je ugadjala vlastitim zahtjevima. Uvijek je bio pijan i obucen u svilu i neprikladnu odjecu. Njegove nocne sedeljke su bile propracene muzikom i vinom. Imao je psa i majmuna koji su uvijek bili sa njim, kao pratioci kojima je sebe zabavljao. Ime njegovog majmuna je bilo Abu Kajs. Oblacio ga je u divnu odjecu i dovodio ga je na svoje pijanke. Ponekad bi ga stavljao u sedlo i slao ga na trke. Ya´qubi, tom II. slr 196; Muruj al-dhahab, tom III, str. 77
[101] Muruj al-dhahab. lom III, str. 5; Abu´l-Fida, tom I, str. 183
[102] al-Nasa´ih al-kafiyah, str. 72, zabjelezeno u Kitab al-ahdath
[103] Ya´qubi, lom II, str. 199 i 210; Abu´l-Mda, tom I, slr. 186; Muruj al-dhahab, tom III, slr. 33135
[104] al-Nasa´ih al-kafiyah, str. 72-73
[105] al-Nasa´ih al-kafiyah, str. 58, 64, 77-78
[106] Vidi Kur´an 9:100
[107] Ya´qubi, tom II. str. 216; Abu´l-Fida. tom I. str. 190; Muruj al-dhahab. tom III, str. 64 i drugi zapisi
[108] Ya´qubi, tom II. str. 223; Abu´l-Fida. tom I. str. 192; Muruj al-dhahab. tom III, str. 78
[109] Ya´qubi. tom II, str. 224; Abu´l-Fida. tom I. str. 192; Muruj al-dhahab, tom III, str. 81
[110] Valid ibn Jazid; pomenuto kod Ya´qubija, tom III, str. 73
[111] Valid ibn Jazid; pomenuto u Muruj al-dhahab, tom III, str. 228
[112] Mu´jam al-buldan, Jakut Hamavi, Bejrut, 1957
[113] Muruj al-dhahab. tom III, str. 217-219: Ya´qubi, tom II, str. 66
[114] Bihar al-anwar. tom XII. i drugi šhitski izvori
[115] Ya´qubi. tom III, str. 84
[116] Ya´qubi, tom III, str. 79; Abu´l-Fida, tom I, str. 208, i drugi zapisi
[117] Ya´qubi, tom III, str. 86; Muruj al-dhahab, tom III, str. 268
[118] Ya´qubi, tom III, str. 86; Muruj al-dhahab, tom III, str. 270
[119] Ya´qubi, tom III, str. 91-96; Abu´l-Fida, tom I, str. 212
[120] Abu´l-Fida, tom II, str. 6
[121] Ya´qubi, tom III, str. 198; Abu´l-Fida, tom II, str. 33
[122] Bihar al-anwar, tom XII, o zivotu imama Dzafera al-Sadika
[123] al-Aghani, Abu Faraj Isfahani, Kairo. 1345-51, prica o bagdadskom mostu
[124] al-Aghani, prica o Aminu
[125] Abu´l Fida i drugi izvori
[126] al-Hadarat al-islamiyah, Adam Mez, Kairo. 1366, tom I, str. 97
[127] Muruj al-dhahab, tom IV, str. 3737: al-Milal wa´l-nihal. Šaristani, Kairo, 1368, tom I, str. 254
[128] Abu´l-Fida, tom II, str. 63 i tom III, str. 50
[129] Videti price o al-Kamilu od Ibn Athira, Kairo, 1348.; Raudat al-safa; i Habib al-siyar od Khwand Mira, Teheran, 1333
[130] Ibid
[131] Ibid
[132] Ibid
[133] Rayhanat al-adab od Muhameda Ali Tabrizija, Teheran, 1326-32, tom II, str. 365 i vecina dijela o biografijama poznatih ljudi
[134] Rayhanat al-adab, tom II, str. 380
[135] Raudat al-safa, Habib al-siyar i drugi
[136] Tarikh-i alam aray-i abbasi, Iskandaru Bayka, Teheran, 1334
[137] Napomena redaktora: Saglasno opštoj teološkoj perspektivi islama, "otkrivene religije" su one koje imaju Bozanske knjige i koje su uobicajeno navedene kao gore. Ovo, ni u kom slucaju, ne sprijecava muslimane u vjerovanju o univerzalnosti otkrovenja, što je posebno naglašeno u sufizmu. Kada god su bili u situaciji, muslimani su ovaj princip primjenjivali izvan semitskog i iranskog monoteistickog svijeta, kao na primjer, kada su se suprotstavili hinduizmu, cije bozansko porijeklo su mnogi muslimanski eksperti otvoreno prihvatili
[138] Redaktorska napomena: Radva planine su lanac u blizini Medine i dobro poznate po ulozi koju su imale u ranoj islamskoj istoriji
[139] Redaktorska napomena: Mora se zapamtiti da je vecina ogranaka, pomenulih ovdje, imala vrlo malo sljedbenika, i da ni u kom slucaju nisu uporedivi sa šhizmom dvanaestorice imama ili ismailizmom
[140] Materijal za ovaj dio zasniva se na al-Milal wa´l-nihalu i Kamilu od Ibn Atira
[141] Materijal za ovaj dio je uzet iz Kamila, Raudata al-safa, Habib al-siyara, Abu l´fida, al-Milal wa´l-nihala, a pojedini detalji iz Tarikhi Aqa Khaniyaha od Matba´ija, Nadzaf, 1351
[142] Redaktorska napomena: ovdje se sabijci odnosi na ljude iz Harana, koji su imali religiju u kojoj su zvjezde imale glavnu ulogu. Štaviše, oni su bili depozitari hermeticke i neopilagorejske filozofije i igrali su veliku ulogu pri prijenošenju u islam esotericnih ucenja helenske filozofije, kao i astronomije i matematike. Oni su nestali u toku prvih nekoliko vijekova islamske istorije i ne smiju biti poistovjeceni sa sabijcima i mandeanima iz Juznog Iraka i Persije koji još uvijek opstaju
[143] Redaktorska napomena: Izraz "ta´wil" koji ima glavnu ulogu u šhizmu, kao i u sufizmu, doslovce znaci vratiti se porijeklu stvari. To znaci prodreti od spoljašnjeg vida bilo koje stvarnosti, bilo da se radi o casnom rukopisu ili pojavi u prirodi, do njihove unutrašnje suštine, ici od pojave do noumenona
[144] Redaktorska napomena: Izraz "wali" u islamu znaci casni, a wilayah, kako se uobicajeno upotrebljava, posebno u sufizmu, znaci svijetost. Ali, u kontekstu šhizma, wilayah (uobicajeno se izgovara kao valajat) znaci esotericnu moc imama da uvede covjeka u Bozanske misterije i snabde ga kljucem za postizanje svijetosti. Zato su upotrebe ova dva izraza, obzirom da se na jednoj strani odnosi na svijetacki zivot. a na drugoj strani na posebnu estericnu moc imama, povezane. U slucaju imama, to, takodje ima drugu kosmicku i društvenu konotaciju, koje se uobicajeno ne poistovecuju sa wilayah u opštem znacenju svijetosti
[145] Napomena redaktora: Kako je naznaceno u uvodu, u šhitskom svijetu je poslojala kontinuirana tradicija u pogledu teozofije, ili mudrosti, (hikmah), koja se, takodje, naziva falsafah, ili filozofija, na koju se autor cesto poziva u svojoj knjizi. Ova škola je, u svakom slucaju, tradicionalna škola filozofije, vezana za metafiziku i za sredstva duhovnog ispunjenja. Ona se ne smije poistovetili sa svjetovnim, ili cisto realistickim nacinima mišljenja, i zato i nije identicna filozofiji kako je ona trenutno shvacena na zapadu, iako koristi naucno dokazivanje i logicke zakone
[146] Iz ovoga ajeta mozemo zakljuciti da je ibadet u Bozijoj religiji podredjen jednoboštvu i da se na njemu zasniva
[147] Sposobnost dovodjenja u vezu i opisivanja zavisna je od znanja o onome šta treba da bude opisano. Iz ovog ajeta st moze zakljucili da, stm onih koji su iskreno odani Bogu i onih koji su ocišceni, niko ne moze saznati Boga na nacin na koji bi On morao biti upoznat. Zato On ne moze biti adekvatno upoznat, niti opisan, od strant drugih. i iznad je svih kvalitela kojt Mu oni pripisuju
[148] Iz ovoga ajeta mozemo zakljuciti da ne postoji drugi nacin susretanja Gospodara, sem kroz jednoboštvo i ispravno cinjenje (5-149) Iz ovog se stiha moze zakljuciti da istinski ibadet Bogu rezultira u izvjesnost (yaqin)
[149] Iz ovog se stiha moze zakljuciti da istinski ibadet Bogu rezultira u izvjesnost (yaqin)
[150] Iz ovog smo ajeta zakljucili da je jedan od neophodnih uslova za dostizanje vjere sticanje vizije o carstvu nebesa i zemlje
[151] Iz ovih ajeta saznajemo da je sudbina pravednih (abrar) sadrzana u knjizi koja se zove Illijjun, poznatoj onima koji su Allahu bliski. Glagol "bdeli nad" (vashhaduhu na arapskom jeziku) pokazuje da "knjiga ispisana" ne znaci knjiga koja je napisana u uobicajenom znacenju. ovo se prije odnosi na svijet "Bozanske bliskosti i uzdizanja"
[152] Iz ovog ajeta se moze razumjeti da nauka o izvjesnosli (ilm al-yaquin) rezultira u viziju konacnog kraja za one koji su u stanju jada. Taj kraj se naziva dzehenem, ili pakao.
[153] Sa oslanjanjem na ovu istinu casni poslanik (s.a.) u hadisu prihvacenom i od sunita i od šhita. kaze: "Mi poslanici govorimo covjecanstvu u saglasnosri sa stepenom njegovog razumjevanja." Bihar al-anwar. tom I. str. 37; Usul al-kafi. Kulavni. Teheran. 1357. tom I, str. 203
[154] Izvor za ovaj hadis naveden je u prvom djelu ove knjige
[155] Nahj al-balaghah. beseda 231. Ovo pitanje je raspravljeno u našem radu o Kur´anu
[156] Al-Durr al-manthir. tom II. str. 6
[157] Tafsir al-safi. Mula Mohsen Tajd Kašani. Teheran. 1269. str. 8; Bihar al-anwar. tom XIX. str. 28
[158] Kur´an 26:173
[159] Kur´an 54:34
[160] Redaklorska napomena: Moze se napomenuti da je to metod koji je autor koristio u svom monumentalnom komentaru Kur´ana al-Mizanu cijih sedamnaest tomova je vec objavljeno
[161] Tafsir al-Safi, str. 4
[162] Ove poslanikove (s.a.) rijeci su zabelezene u Tafsir al-Safi. str. 15. Safinat al-Bihar, od Abas Oumija. Nadzaf. 1352-55. i drugim poznatim komentarima
[163] Redaktorska napomena: Ovo je sa pozivom na ajet iz Kur´ana: "Mi cemo im pruziti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur´an istina."
(Kur´an 41:53)
[164] Redaktorska napomena: ovdje se direktno poziva na praktikovanje dhikra, ili invokaciju, što, takode znaci podsjecanje, i predstavlia fundamentalnu tehniku duhovnog ostvarivanja u sufizmu
[165] Bihar al-anwar. tom I, str. 117
[166] Pitanje izmjene ili zamjene pojedinih ajeta u Kur´anu je jedan od ozbiljnih problema nauke o osnovama jurisprudencije i cini se da su pojedini sunitski ulema prihvatili abrogaciju. Nesrecni slucaj, vezan za Fadak izgleda da takodje, ukljucuje razlicite vrste tumacenja datih u vezi kur´anskih stihova kroz primjenu hadisa
[167] Dokaz ovom pitanju nalazi se u velikom broju dijela tradicionalnih religijskih ucenjaka u vezi izmišljenih hadisa. Takodje, u knjigama koje sadrze biografije ucenih ljudi, pojedini prijenosioci hadisa su opisani kao nepouzduni. a drugi kao slabi
[168] Redaktorska napomena: Tradicionalna islamska kritika literature o hadisima i obrazovanja kriterijuma za razlikovanje izvornog od izmišljenog hadisa ni u kom slucaju ne smije biti poistovjecena sa kritikom evropskih orijentalisla ucinjenom u odnosu na kompletnu zbirku hadisa. Sa islamskog stanovišta, to je jedan od najnekorektnijih napada uperenih protiv strukture islama u cjelosti
[169] Bihar al-anwar, tom I, str. 139
[170] Bihar al-anwar, tom I, str. 117
[171] Videti raspravu u vezi "jednostruke tradicije" u djelima o nauci o principima jurisprudencijc (usul)
[172] Bihar al-anwar, tom I, str. 55
[173] U vezi ovih pitanja potrebno je pozvati se na rasprave o itdzihadu i taqlidu u djelima o nauci o osnovama jurisprudencije
[174] Vafajat al-a´yan od Ibn Kalikana. Teheran. 1284, str. 78; A´yan al-shi´ah od Mohsena Amilija. Damask. 1935, tom XI. str. 231
[175] Wafayat al-a´yan, str. 190; A´yan al-shi´ah. i druga dijela o biografijama ucenih ljudi
[176] Redaktorska napomena: Kalam je posebna disciplina u islamu. Izraz se na evropske jezike pevodi kao teologija, mada uloga i domet kalama i teologije nisu isti. Od sada, sam izraz kalam, koji sada postepeno ulazi u upotrebu u engleskom jeziku, bice upotrebljen u svom originalnom arapskom obliku i nece bili prevodjen
[177] Ibn Abi´l-Hadid, zapocinjuci u 1 tomu
[178] Redaktorska napomena: Kao što je ranije naglašeno, filozofija u ovom kontekstu znaci tradicionalna filozofija, koja se zasniva na vjeri, a ne posebna moderna filozofija koja pocinje sa sumnjom i ogranicava um na nauku
[179] Ova pitanja su široko obradena u Akhbar al-hukama od Ibn al-Kiftija, Lajpcig. 1903; Wa-fayat al-a´yan, i druge biografije ucenih ljudi
[180] Redaktorska napomena: To su cuveni filozofi kasnijeg perioda (od sedmog / trinaestog i jedanaestog / sedamnaestog vijeka) i skoro su sasvim nepoznati na zapadu, osim Tusija koji je. u svakom slucaju, poznat više po svojim radovima iz oblasti matematike, nego po svom filozofskom doprinosu
[181] Redaktorska napomena: Raniji muslimanski filozofi su, kao i Aristotel, vjerovali da je kretanje moguce samo u nebitnim svojstvitima, a ne i u suštini stvari. Mula Sadra je, suprotno tome, tvrdio da kad god nešto ucestvuje u kretanju (u smislu srednjovijekovne filozofije), njegova suština se krece, a ne samo njegova nebitna svojstva. Tako postoji sklad medju stvarima preko koga se one uspinju do višhh ustrojstava univerzalnog postojanja. Ovraj stav ni u kom slucaju ne treba poistovecivati sa modernom teorijom evolucije
[182] Redaktorska napomena: Islamski esoterizam se naziva sufizmom (tasawwuf) ili gnosticizmom (irfanom): prvi termin podrazumjeva više praktican, a drugi više teoretski aspekt iste realnosti. Od perioda Safavida, bila je praksa medju šhitskim religioznim naucnicima da islamski esoterizam cešce oznacavaju kao irfan, nego kao tasawwuf. To je dolazilo usljed istorijskih razloga, vezanih za cinjenicu da su Safavidi najprije bili pod sufijanskom vlašcu, a da su kasnije stekli politicku moc, što je uzroknvalo da mnogi svjetovni ljudi obuku odjecu sufista da bi stekli politicki ili društveni utjecaj, na taj nacin diskreditujuci sufizam u ocima vjernika
[183] Sesti imam je rekao: "Postoje tri vrste ibadeta: grupni ibadet Bogu iz straha, i to je ibadet robova; grupni ibadel Bogu radi postizanju nagrada i to je ibadet placenika; i grupni ibadet Bogu iz ljubavi i odanosli Njemu i to je ibadet slobodnih ljudi. To je najbolji oblik ibadeta." Bihar al-anwar, tom XV, str. 208
[184] Redaktorska napomena: Autor ovdje ima na umu religije Indije i Dalekog isloka u kojima su razliciti aspekti bozanskog simbolizovani mitskim i simholickim oblicima i detaljima i koji se usljed toga u ocima muslimana generalno pojavljuju kao "politeizam"
[185] Pogledajte biografije ucenih ljudi, i takodje, Tadhkirat al-awliya od Altara, Teheran, 1321 (nakon hidzre), i Tara´iq al-haqa´iq od Masuma Ali Šaha, Teheran 1318
[186] Na jeziku gnostika kada gnostik zaboravi na sebe, on postaje "poništen" u Bogu i prepušta se Njegovora vodjenju i vilajetu
[187] Gnostici kazu da je preko Bozanskih imena svijet stekao ocevidnu egzistenciju i da na taj nacin postoji. Sva Bozanska imena poticu od "Potpunog i vrhovnog imena". Vrhovno ime je stanje (maqam) univerzalnog covjeka, koji se, takodje, naziva duhovnim polom (qutb) univerzuma. covjecanstvo ni u jednom trenutku ne moze biti bez duhovnog pola
[188] Redaktorska napomena: Duhovna staza se u islamu naziva sayr wa suluk (u znacenju: putovanje i pešacenje) da bi ukazao na put ili putovanje. koji simbolizuju pokret od covjeka ka Bogu
[189] Bog - neka je uzvišeno Njegovi ime! - kaze: "... dok su monaštvo oni sami, kao novotariju uveli - Mi ga nismo propisali - u zelji da steknu Allahovo zadovoljstvo; ali, oni o njemu ne vode brigu onako kako bi trebalo." (Kur´an 57:27)
[190] Redaktorska napomena: To je razlika izmedju znaka koji oznacava znacenje kroz saglasnost i simbola koji otkriva znacenje simbolizovano suštinskom i onotološkom vezom izmedju simbola i simbolizovanog. ovdje autor koristi koncepciju znakova i znamijenja (ayat) u svijetu u smislu istinskih simbola
[191] Ali (a.s.) je rekao: "Bog nije to što moze biti podvijedeno pod jednu od kategorija saznanja. Bog je Onaj Koji tok misli usmjerava ka Sebi." Bihar al-anwar, tom II, str. 186
[192] Poznati hadis navoden posebno u djelima poznatih sufista i gnostika, šhita i sunita
[193] Ovaj hadis je, takodje nadjen u mnogim gnostickim djelima, šhitskim i sunitskim
[194] U Bozijoj Knjizi je ucinjen poziv na ovakvo razmišljanje u ajetu: "Zar se moze sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i zemlje?"
(Kur´an 14:10)

[195] Napomena redaktora: Ovo je takodje u saglasnosti sa ajetom iz Kur´ana: "Mi cemo pokazah naše znakove..." što se odnosi na gornje. I prirodne pojave i stvarnosti u covjekovnj dušh jesu "znaci" Boga. Videti S. H. Nasr. Uvod u islamsku kosmološku doktrinu. Kembridz. SAD. 1964. uvod
[196] Šesti imam je rekao: "Bog ima nepromjenljivu suštinu. Njegovo znanje je bio On kada nije postojalo ništa što bi bilo saznato. Njegov sluh je osluškivao Sebe kada nije bilo niceg cujnog. Njegovo culo vida je osmatralo Sebe kada nije bilo niceg vidljivog. Njegova moc je bio On, kada nije bilo nicega da se nad njim primjeni sila" Bihar al-anwar, tom II. str. 125. Postoje brojna predanja poslanikove porodice u vezi ovog pitanja. Videti Nahj al-balaghah. Tawhid. Sadug. Teheran. 1375; Uyun al-akhbar Ibn Kutajbaha, Kairo. 1925-35 i Bihar al-anwar. tom II
[197] Peti i šesti imam su rekli: "Bog je svijetlost koja nije pomiješana sa mrakom, znanje u koje neukost ne moze da prodre, zivot u kome nema smrti." (Bihar al-anwar, tom II. str. 129). Osmi imam je rekao: "Ljudi su u vezi Bozanskih odlika Sljedili tri puta. Prva grupa smatra da Bog posjeduje odlike slicne drugim odlikama. Druga grupa opovrgava odlike. Ispravna staza jeste ona trece grupe koja potvrduje postojanje odlika bez slicnosti sa ljudskim odlikama." Bihar al-anwar. tom II. str. 94
[198] Sesti imam je rekao: "Bog ne moze bili opisan vremenom, prostorom, pokretom, prevodjenjem ili odmorom; prije, On je tvorac vremena, prostora, pokreta, prijevodjenja i odmora." Bihar al-an-war. tom Il.str. 96
[199] Šesti imam je rekao: "Bog je oduvijek znao u svojoj suštini, kada nije bilo nicega da se zna i bio je mocan kada nije bilo icega nad cim bi primjenio moc." prijenosilac prijedanja se sjecao: "Rekao sam: l bio je govor. On je odgovorio: "rijec (kalam) je stvorena". Bio je Bog, i nije postojavao govor. Zalim je On stvorio rijec (kalam)". Bihar al-anwar, tom II, str. 147. I osmi imam je rekao: "Volja potice od unutrašnje volje ljudi, a Sljedjeci nju, nastaje djelanje. U slucaju Boga, postoji samo njegov cin ostvarenja, jer za razliku od nas, Bog nema namjeru, cilj ili misao koja se udaljuje od prijedmeta." Bihar al-anwar, tom II, str. 144
[200] Redaklorska napomena: Nepotrebno je rjeci da ovo tvrdjenje sadrzi islinu o tome da li postoji stroga uzrocnost na mikrofizickom nivou. ili ne, jer je na mikrofizickom nivou striktna uzrocnost opazljiva i od najvece je vaznosti za razumjevanje prirode ovog nivoa postojanja Uzrocnost, takodje, vlada nad višim nivoima egzistencije nego što su tjelesni
[201] Sesti imam je rekao: "Kada Uzvišeni Bog pozeli nešto, On to ucini predodredjenim a kad ga ucini predodredjenim On to izvršava i osnazuje." Bihar al-anwar, tom III, str. 34
[202] Redaktorska napomena: Pitanje slobodne volje i determinizma je jedno od najtezih za rješavanje teološkim putem, jer sadrzi realnost koja prevazilazi dihotomiju nestalnog uma. U odnosu na apsolutnu stvarnost, ne posloji slobodna volja jer ne postoji djelimicna stvarnost koja je nezavisna od apsolutne. Ali u mjeri u kojoj je covjek stvaran u relativnom smislu, on posjeduje slobodnu volju. Sa stanovišta uzrocnosti, postoji determinizam u odnosu na potpuni uzrok, ali sloboda u odnosu na covjekovo djelanje koje je dio potpunog uzroka
[203] Pod ovim se podrazumjeva upucivanje ka cilju zivota i stvarateljstva
[204] Postoji za svakog covjeka cilj, koji on sljedi
[205] Stvoriteljstvo sa istinom znaci da postoji cilj i namjera u stvorileljstvu
[206] Redaktorska napomena: Autor koristi persijsku rijec khirad, koja kao aql, znaci podjednako um i rasudivanje, zavisno od toga kako se koristi. Ali, zasigurno ona ne znaci samo rasudjivanje ili savremeno znacenje uma, koji je sinonim rasudjivanju. Tradicionalno znacenje uma, kao sposobnosti trenutnog opazanja transcedentnog razloga, iako ne iracionalno, ugradjeno je u njega
[207] Cak i najjednostavniji i najnepromišljeniji medju ljudima, zele na osnovu svoje ljudske prirode da društvo bude takvo da svako zivi lagodno, u miru i spokoju. Sa filozofske tacke gledišta, zelja, ljubav, privlacenje, sklonost i slicno jesu relativni kvaliteti koji vezuju dvije strane, kao što je slucaj sa onim koji zeli i sa zeljenim, ili voljenim i onim koga on voli. Jasno je da, ukoliko ne bi postojao neko da se voli, ljubav ne bi imala znacaj. Konacno, sve ovo se vraca razumjevanju znacenja nesavršenosti. Ukoliko ne bi bilo savršenstva, nesavršenstvo bi bilo bez znacaja
[208] Ovo znaci da je svaki pojedinac odgovoran za dio zivota i da prima propisani dio sredstava za zivot. Ljudi su razlicitog nivoa u smislu da menadzer upravlja radnicima, direklor sebi podredjenima, gazda nad podstanarom, a kupac nad prodavcem
[209] Ovdje pomenuta malodušnost vezana je za ljudsku pohlepu
[210] Ovaj ajet objašnjava manjkavost ljudskog saznanja bez poslanstva i objave. Ukoliko bi razum bio sposoban da pribavi dokaz o postojanju Boga, ne bi bilo potrebe za poslanicima
[211] Upucivanje poslanika na pravu stazu znaci da su oni u potpunosti upuceni ka Bogu i poslušni su samo Njemu
[212] Zaštita naprijed i zaštita iza odnose se na okolnosti prije i nakon objave, ili na dogadjaj iz samog poslanikovog zivota
[213] Redaktorska napomena: Kako smo vec ranije ukazali, din je najuniverzalniji termin u arapskom i persijskom i treba ga prevoditi terminom religija, samo ukoliko zadnji termin shvatamo u najširem mogucem znacenju, ne kao jednu stvar medju drugima, vec kao potpun zivotni put zasnovan na transcedentalnim nacelima, ili kao prijedanje u istinskom znacenju te rjeci
[214] Redaktorska napomena: Islam zasniva svoj sadrzaj na postepenom razvoju covjeka i stoga "savršenstvo" sukcesivnih objava, mada sa druge tacke gledišta, sve poslanike smatra jednakima. Ovakav sadrzaj ni u kom slucaju ne smije biti poistovjecen sa modernim evolucionizmom i vjerovanjem u beskonacan istorijski razvoj, što je upravo antiteza islamskom konceptu vrijemena i istorije
[215] Knjiga na pocetku ajeta se odnosi na casni Kur´an, dok se druga knjiga odnosi na takve svijete knjige kao što su Tora i Jevandjelje
[216] Zašticena knjiga - je casni Kur´an
[217] Ideja o konacnosti Kur´ana kao svijete knjige koja ne moze biti mijenjana i aspekt vezan za poslanika kao zadnjeg poslanika, jesu najvazniji aspekti jedne istine
[218] Kur´an, prema islamskom gledištu, sadrzi principe sveg znanja, i na osnovu njega svaka oblast moze biti razjašnjena i rasvijetljena
[219] Redaktorska napomena: cudeso se na arapskom i persijskom, u suštini naziva khariq al-´adah, što ce rjeci, ono što narušava uobicajeni odnos izmedju uzroka i posljedica na ovom svijetu, koji se zbog svoje ponovljivosti i postojanosti nama pojavljuje kao zatvorena i nesalomiva mreza uzrocnosti. Cudeso predstavlja prodiranje u taj uobicajeni svijet uzroka od strane drugog svijeta ili stanja stvari, sa prirodno razlicitim posljedicama od onih na koje smo obicno navikli u svom svakodnevnom iskustvu. Zato se tu radi o "kršenju obicaja", ili onoga što je postalo uobicajeno
[220] Ovaj ajet je u formi obaveze. Jasno je da, ukoliko bi postojali drugi poslanici sem onih pet pomenutih u ovom ajetu, koji su prijeneli novi šerijat, oni bi bili pomenuti
[221] Radi se o ponovnom pozivanju na poslanike koji su doneli novi šerijat svijetu
[222] Redaktorska napomena: U persijskom i drugim muslimanskim jezicima imenu poslanika uobicajeno prijethodi pocasni naziv hazreti a iza njega sljedi izraz "Neka je mir i blagoslov sa njim" (sall Allahu´alaihi wa sallam). Hazreti se, takode, koristi za druge poslanike, za šhitske imame, cak i za neke vrlo istaknule vjerski strucnjake
[223] Redaktorska napomena: Islamski kalendar zapocinje sa poslanikovim prijeseljenjem iz Meke u Medinu i zato se naziva hidzra kalendarom, od arapske rjeci hidzra, u znacenju prijeseljenje
[224] U poznatom hadisu, poslanik (s.a.) je rekao: "Siromaštvo (faqr) je moja dika". U vezi materijala iz ovog poglavlja videti Sirah od Ibn Hišama, Kairo, 1355-56; Sirah od Halabija, Kairo, 1320; Bihar al-anwar, tom VI. i druge tradicionalne izvore u vezi zivota casnog poslanika (s.a.)
[225] Kao što On kaze: "Zato neka oni sastave govor slican Kur´anu, ako istinu govore!" (Kur´an 52:34)
[226] Kao što On kaze: "Zar oni da govore: ´On ga izmišlja!´ rjeci: ´Pa sastavite vi deset sura Kur´anu slicnih, izmisljenih sura, i koga god hocete, od onih u koje pored Allaha vjerujete, u pomoc pozovite, ako je istina što tvrdite!" (Kur´an 11:13)
[227] Kao što On kaze: "A oni govore: ´On ga izmišlja!´ rjeci: ´Pa, dajte vi jednu suru kao što je njemu objavljena". (Kur´an 10:38)
[228] Kako se On poziva na rijeci jednog ucenog Arapa: "... i rekao: ´Ovo nije ništa drugo do vradzbina koja se nasljedjuje, ovo su samo covjekove rjeci" (Kur´an 74:24-25)
[229] Redaktorska napomena: dzin koji se pominje u Kur´anu tradicionalno se poima kao svjesna psihicka pojava koja je nastanjivala ovaj svijet prije Adamovog izgnanstva i koja još uvijek postoji u sferi tajnovitog. Termini dzin i ins (ljudi) se cesto zajedno koriste u islamskim izvorima da bi se odnosili na cjelovitost svjesnih bica koja posjeduju umne sposobnosti na ovom svijetu
[230] Kao što On kaze: "reci: ´Kada bi se svi ljudi i dzinovi udruzili da sacine jedan ovakav Kur´an, oni, kao što je on, ne bi sacinili, pa makar jedni drugima pomagali." (Kur´an 17:88)
[231] Kako se On sjeca kroz rijeci casnog poslanika (s.a.): "Ta ja sam prije poslanstva dugo medju vama boravio, - zar neshvatate?" (Kur´an 10:16) I On kaze:"Ti prije nje nijednu knjigu nisu citao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao" (Kur´an 29:48) I On, Takodje, kaze: "A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu svome, nacinite vi jednu suru slicnu objavljenim njemu, a pozovite i bozanstva vasa osim Allaha ako istinu govorite." (Kur´an 2:23)
[232] I On kaze: "A zašto oni ne razmisle o Kur´anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, siguno bi u njemu našli mnoge protivurjecinosti." (Kur´an 4:82)
[233] Redaktorska napomena: Autor ovim nagovještajem ukazuje na pisanje Sadr ai-Din širazija (Mula Sadra) i kasnijih islamskih filozofa iz Persije, koji su raspravljali o pitanju duše i njenom postanku, mnogo revnosnije od ranijih filozofa. Ipak. u pitanjima nematerijalnosti duše, suštinski intelektualni dokazi su takodje ponudjeni u spisima Ibn Sine (Avicena)
[234] Bihar al-anwar, tom III. str. 161. iz L´tiqadata, od Saduka
[235] Ibid, tom IV. Bab al-barzakh
[236] Ibid
[237] Redaktorska napomena: Kao što je ukazano ranije ovaj metafizicki princip ne bi na bilo koji nacin smijeo biti zamenjen sa modernim teorijama evolucije ili naprijetka, kao što se ovi izrazi najcešce razumiju
[238] Bihar al-anwar, tom XIV. p.79
[239] Ibid
[240] Ibid
[241] Tarikh-i Ya´qubi, tom III, str. 60-61; Sira od Ibn Hišama, tom IV. str. 197
[242] Tarikh-i Ya´qubi, tom II. str. 52-59; Sira od Ibn Hišama. tom II. str. 223
[243] Tarikh-i Ya´qubi. tom II. str. 59-60 i sir. 44; Sira od Ibn Hišama. tom II, str. 251. tom IV. str. 173. i str. 272
[244] Tarikh-i Ya-qubi. tom II. str. 29; Tarikh-i Abi´l-Fida. tom I. str. 126; Sirah od Ibn Hišama. tom II. str. 98
[245] Ghayat al-maram. str. 664, iz Musnada od Ahmada i drugih
[246] Redaktorska napomena: Ovo se odnosi na razlicite poslanikove (s.a.) govore, u kojima je raspravljano o imamima. Najpoznatiji medju njima, Hadis o Gadiru, kao šlo je gore pomenuto, cini obicajnu osnovu za proslavu svijetkovine Gadira. Pocev od vrijemena Safavida, ova svetkovina je stekla poseban politicki znacaj u Iranu, zato što obelezava zvanicni prijelazak politicke moci na Alija (a.s.), pod cijim pokroviteljstvom su vladali svi šhitski carevi
[247] Tabari. Dhakha´ir al-uqba, Kairo. 1356. str. 16. Ovaj hadis je zabjelezen uz neznatnu izmjenu u al-Durr al-manthur. tom II. str. 239.U svom Ghayat al-maramu. str. 103. Bahrani navodi 24 hadisa iz sunitskih izvora i devetnaest iz šhitskih izvora, vezano za uslove i razloge objave ovog kur´anskog ajeta
[248] Bahrani, Ghayat al-maram. str. 336, gde je navedeno šest sunitskih i petnaest šhitskih hadisa, vezano za priliku i uzrok objave gornjeg kur´anskog ajeta
[249] Za dalja obaveštenja videti Allamah ´T´abataba´i, Tafsir al-mizan, tom V, Teheran, 1377. str. 177-214. i tom VI, Teheran, 1377, str. 50-64
[250] al-Bidayah wa´l-nihayah. tom V, str. 208 i tom VII. str. 346; Dhakha´ir al uqba, str. 67; al-Fusul al-muhimmah od Ibn Sabagha. Nadzaf, 1950, tom II, str. 23; Khasa´is od Nasaija, Nadzaf, 1369, str. 31. U svom Ghayat al-maramu, str. 79, Bahrani je naveo osamdeset i devet razlicitih kanala prijenosa ovog hadisa iz sunitskih i cetrdeset i tri iz šhitskih izvora.'
[251] Dhakha´ir al-uqba, str. 20; al-sawa´iq al-muhriq od Ibn Hadzara, Kairo, 1312, str. 150 i 184; Ta´rikh al-khulafa od Dzalala al-Dm Suyutija, Kairo. 1952, str. 307; Nur al-absar od šiblanjija, Kairo, 1312, str. 114. U svom (ihayat al-maramu, str. 237, Bahrani navodi jedanaest kanala prijenosa ovog hadisa iz sunitskih, i sedam iz šhitskih izvora
[252] al-Bidayah wa´l-nihavah. tom V. str. 209: Dhakha´ir al-uqba, str. 16; al-Fusul al-muhim-mah, str. 22; Khasa´is. str. 30; al-Sawa´iq al-muhriqah, str. 147. U Ghayat al-maramu trideset i devet verzija ovog hadisa je zabelezeno iz sunitskih, a osamdeset i dvije verzije iz šhitskih izvora
[253] Yanabi al-mawaddeh od Sulejmana ihni Ibrahima Kunduzija, Teheran, 1308, str. 311
[254] Yanabi´al-mawaddah. str. 318
[255] Ghayat al-maram, str. 539, gde je sadrzaj ovog hadisa naveden u petnaest verzija iz sunitskih, a jedanaest iz šhitskih izvora
[256] al-Bidayah wa´l-nihayah, tom VII, sir. 339; Dhakha´ir al´-uqba, str. 63; al-Fusul al-muhimmah, str. 21; Kifayat al-talib od Kandzi Šafija, Nadzaf, 1356, str. 148-154; Khasa´is, str. 19-25; Sawa´iq al-mukrikah. str. 177. U Ghayal al-maramu, str. 109 stotinu verzija ovog hadisa je navedeno iz sunitskih, a sedamdeset iz šhitskih izvora
[257] Tarikh Abi´l-Fida, tom I, str. 116
[258] Hilyat al-awliya od Abu Nu´ajm Isfahanija, tom I, Kairo, 1351, str. 64; Kifayat al-talib, str. 67
[259] Muntakhab kanzal´-ummal, na margini Musnada´i Ahmada, Kairo. 1368. tom V, str. 94
[260] al-Bidayah wa´l-nihayah, tom V, str. 227; al-Kamil, tom II, str. 217: Tarikh-i Tabari, tom II, str. 436; Sharh od Ibn Abi´l-Hadida. tom I. str. 133
[261] al-Kamil, tom II. str. 292; Sharh od Ihn Abi´l-Hadida, tom I, str. 54
[262] Sharh od Ibn Abi´l-Hadida. tom I. str 134
[263] Tarikh-i Ya´qubi, tom II. str. 137
[264] al-Bidayah wa´l-nihavah. tom VI. str. 311
[265] Redaktorska napomena: U ovom smislu imamat se naravno, odnosi na poseban šhitski stav o imamu, a ne na uobicajenu sunitsku upotrebu ovog izraza, koja je u vecini slucajeva podudarna izrazu kalif
[266] Redaktorska napomena: Ovo je prijevod tog Kur´anskog ajeta odstrane A.J. Arberija (A.J. Arberry) u The Ouran Interprijeted. London. 1964, koji blize odgovara arapskom originalu, od Pikholovog (Pickthall), koji glasi: "Pa ako ovi u to ne vjeruju, Mi cemo to povjeriti ljudima koji ce u to vjerovati."Urednik i prevodilac. S. H. Nasr, govori o prijevodima casnog Kur´ana na engleski jezik, što je od utjecaja samo za njegov prijevod originala sa persijskog na engleski, a ne i za predmetni prijevod na bosanski, obzirom da je kod navoda Kur´anskih tekstova korišcen prijevod sa arapskog na bosanski, Besima Korkuta
[267] Na primjer: "Tako Mi Knjige jasne.Mi je objavljujemo kao Kur´an na arapskom jeziku, da biste razumjeli, a on je u Glavnoj knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti." (Kur´an 43:2-4)
[268] Kao što su ovi ajeti: "I svako ce doci, a s njim vodic i svjedok, Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprijenu tvoju, danas ti je oštar vid." (Kur´an 50:21-22) "Onome ko cini dobro, bio muškarac ili zena, a vjernik je, Mi cemo dati da prozivi lep zivot..." (Kur´an 16:97) "O vjernici, odazovite se Allahu i poslaniku kada od vas zatrazi da cinite ono što ce vam zivot osigurati..." (Kur´an 8:24) "Onoga dana kad svaki covjek prijed sobom nadje dobro dijelo koje je uradio i rdjavo dijelo koje je ucinio..." (Kur´an 3:30) "Mi cemo, zaista, mrtve ozivjeti i Mi smo zapisali ono što su uradili i dijela koja su iza sebe ostavili; sve smo mi to u Knjizi jasnoj pobrojali." (Kur´an 36:12)
[269] Bihar al-anwar, tom XVII, str. 9
[270] al-Wafi od Mula Mohsena Fajda Kašanija. Teheran, 1310-14, tom III. str. 33
[271] "Pa da li je onda dostojniji da se postiva onaj koji na pravi put upucuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasudjujete?" (Kur´an 10:35)
[272] Izmedju njih smo Mi vodje odredjivali i oni su, odazivajuci se zapovjedi našoj, na pravi put upucivali, jer su strpljivi bili i u dokaze naše cvrsto vjerovali. (Kur´an 32:24) Neko na osnovu ovoga moze zakljucili da, osim što je vodja i staratelj, imam posjeduje, takodje, vrstu duhovne moci poducavanja i privlacenja koje pripadaju svijetu duha. On utice i istinom, svijetlošcu i svojim unutrašnjim bicem osvaja srca ljudi, i tako ih vodi ka savršenosti i krajnjem cilju postojanja
[273] Dzabir ibn Samura je rekao da je cuo od poslanika (s.a.) kako kaze: "Ova religija ce bili mocna dok postoji dvanaest izaslanika". Dzabir je rekao: "Ljudi su ponovili: "Allah je veliki!", i plakali su. Zatim je poslanik (s.a.) nešto tiho rekao. Upitao sam oca: "Oce, šta je on rekao? "Moj otac je odgovorio: "Poslanik je rekao da ce svi izaslanici biti iz Kurejšhja". Sahih od Abu Dauda, Kairo. 1348, torn II. str 207; Musnadi Ahmad, tom V, str. 92. Pronadjeno je nekoliko drugih hadisa koji lice na ovaj. I "Salman Farsi je rekao: "Priblizio sam se poslaniku i vidio sam Huseina - neka je mir sa njim! - na njegovom kolenu, kako ga ljubi u oci i usta, i govori: Ti si plemenit covjek, sin plemenitog covjeka, imam. sin imama, "dokaz" (hujjah), sin "dokaza", otac devetorice "dokaza", od kojih je deveti njihova "potpora" (qa´im)" Yanabi al-mawaddah, str. 308
[274] Videti al-Gadir; Ghayat al-maram, Ilhhat al-hudat od Muhameda ibn Hasana, Hurr al´-Amili, Kom, 1337-39; Dhakha´ir al´-uqbu; Manaqib Kvarazmija, Nadzaf, 1385; Tadkhirat al-khawass od Sibit ibn Dzavazija. Teheran, 1285; Vanabi al-mawaddah; al-Fusul al-muhimmah; Dala´il al-imamah od Muhameda ibn Dzabira Tabarija, Nadzaf, 1369; al-Nass wa´l-ijtihad od Šarafa al-Dina Musavija, Nadzaf, 1375; Usual al-kafi, tom I; i Kitab al-ir-shad od šejha Mufida, Teheran, 1377
[275] Redaktorska napomena: Kao što je gore pomenuto, u šhizmu se naziv amir al-mu´minin odnosi iskljucivo na Alija (A.S.) i nikada se ne koristi vezano za druge
[276] al-Fusul al-mihimmah. str. 14; Manaqib od Kvarazmija, str. 17
[277] Dhakha-´ir al´-uqba, str. 58; Manaqib Kvarazmija, str. 16-22; Vanabi al-´mawaddah. slr. 68-72
[278] Irshad od Mufida, str. 4; Yanabi al-mawaddah. str. 122
[279] al-Fusul al-muhimmah, str. 28-30; Tadhkirat al-khawass. str. 34; Yanabi al-mawaddah, str. 105; Manaqib od Kvarazmija. str. 73-74
[280] al-Fusul al-muhimmah. str. 34
[281] al-Fusul al-muhimmah, str. 20; Tadhkirat al-khawass, str. 34; Yanabi al-mawaddah, str. 63-65
[282] Tadhkirat al-khawass, str. 18; al-Fusul al-muhimmah, slr. 21; Munaquib od Kvarazmija, str. 74
[283] Tadhkirat Al Abi Talib od Muhameda ibn Ali ibn Šahrašuba, Kom, nedatirano, tom III, str. 62. i 218; Ghayat al-maram, str. 539; Yanabi al-mawaddah, str. 104
[284] Redaktorska napomena: "Khavarij", doslovce oni koji ostaju "izvan", odnosi se na one koji su se suprotstavljali i Aliju (a.s.) i Muaviji nakon bitke kod Sifina, i koji su kasnije osnovali jednu ekstremisticku grupu koja nije prihvatila zvanicnu drzavnu vlast i koja je bila cvrsto suprotslavljena podjednako sunitima i šhitima.'
[285] Manaqib Al Abi Talib. tom III. str. 312; al-fusul al-mihimmah. str. 113-123; Tadhkirat al-khawass. str. 172-183
[286] Tadhkirat al-khawass, str. 27
[287] Ibid, str. 27: Manaqib od Kvarazmija. str. 71
[288] Manaqib Al Abi Talib. tom III. str. 221. Manaqib od Kvarazmija str. 92
[289] Nahj al-balaghah, treci dio, knjiga 24
[290] Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV. str. 21 i 25; Dhakha´ir al-uqba. str. 67. i 121
[291] Manaqib od Ihn Šahrašuba, tom IV. str. 28; Dala´il al-imamam, str. 60; al-Fusul al-muhimmah, str. 133; Tadhkiral al-khawass, str. 19-3; Tarikh-i Ya´qubi, tom II, str. 204; Usul-i kafi, tom I, str. 461
[292] Irshad, str. 172; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 33; al-Fusul al-muhimmah, str.144
[293] Irshad, str. 172; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 33; al-Imamah wa´l-siyasah od Abdalaha ibn Muslima ibn Kutajbaha, Kairo, 1327-31, tom I, str. 163; al Fusul al-muhimmah, str. 145; Tadhkirat al-khawass. str. 197
[294] Irshad, str. 173; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 35: al-Imamah wa´l-siyasah, tom I, str. 64
[295] Irshad, str. 174; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 42; al-Fusul al-muhimmah, str. 146; Tadhkirat al-khawass, str. 211
[296] Irshad, str. 181; Ithbat al-hudat. tom V. str. 129 i 134
[297] Irshad, str. 179; Ithbat al-hudat. tom V. str. 168-212; Ithbat al-wasiyah od Masudija, Teheran, 1320, str. 125
[298] Irshad. str. 182; Tarikh-i Ya´qubi. tom II. str. 226-228; al-Fusul al-muhimmah, str. 163
[299] Manaqib od Ibn Šahrašube. tom IV. str. 88
[300] Ibid. str. 88; Irshad. str 182. al-imamah wal´siyasah, tom I. str. 203; Tarikh-i Ya´qubi, lom II. slr. 229; al-Fusul al-muhimmah. str. 163; Tadkhirat al-khawass, str. 235
[301] Irshad, str. 201
[302] Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str 89
[303] Irshad. str. 201; al-Fusul al-muhimmah. str. 168
[304] Irshad. str. 204; al-l-´usul al-muhimniah. slr. 170; Maqatil al-talibin od Abul Faradz Isfahanija, drugo izdanje, str 73
[305] Irshad, str. 205; al-fusul al-muhimmah. str. 171; Maqatil al-talib-in, str. 73
[306] Manaqib od Ibn Šahrašuba. tom IV. str 98
[307] Ibid
[308] Manaqib od Ibn Šahrašuba. tom IV, str 99; Irshad, str. 214
[309] Manaqib od Ibn Šarhašuba, tom IV. str 98; Irshad, str. 214
[310] Bihar al-anwar, tom X, str. 200, 202, 203
[311] Maqatil al-talibin, str. 52 i 59
[312] Tadkhirat al-khawadd, str. 324; Ithbat al-hudat, tom V, str. 241
[313] Manaqib od Ibn Šahrašuha, tom IV. str. 176: Dala´il al-imamah, str. 80; al-l-usul al-muhimmah, str. 190
[314] Irshad. str. 246; al-Fusul al-muhimmah, sir. 193; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 197
[315] Usul ai-kafi, tom I. str 469: Irshad, str. 245; al-Fusul al-muhimmah, str. 202 i 203; Tarikh-i Ya´qubi, tom III. str. 63: Tadhkira! al-khawass, str. 340: Dala´il al-imamah, str. 94; Manaqib od Ibn šahrašuba, tom IV. str. 210
[316] Irshad. str. 245-253. videti takodje Kitab rijal al-Kashshi od Muhameda ibn Muhameda ibn Abd el-Aziza Kašhšhja, Bombaj. 1317; Kitab rijal al-Tusi od Muhameda ibn Hasana Tusija, Nadzaf. 1381: Kitab-i fihrist od Tusija, Kalkuta. 1281; i druga biografska dijela
[317] Usul-i-kafi, tom I, str. 472; Dala´il al-imamah, str. 111; Irshad, str. 254; Tarikh-i Ya´qubi, tom III, str. 119; al-Fusul al-muhimmah, str. 212; Tadhkirat al-khawass, str. 346; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 280
[318] Irshad. str. 254; al-Fusul al-muhimmali, str. 204; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 247
[319] al-Fusul al-muhimmah, str. 212; Dala´il al-imamah, str. 111; Ithbat al-wasiyah, slr. 142
[320] Usul al-kafi, tom I, str. 310
[321] Ibid, str. 476; Irshad, str. 270; al-Fusul al-muhimmah, str. 214-223; Dala´il al-imamah. str. 146-148; Tadhkirat al-khawass. str. 148-350; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 324; Tarikh-i Ya´qubi. tom III. str. 150
[322] Irshad. str. 279-283; Dala´il al-imam;ih. str. 148 i 154; al-Fusul al-muhimmah. str. 222; Manaqib od Ibn Šahrašuha. tom IV. str. 323 i 327; Tarikh-i Ya´qubi, tom III, str. 15P
[323] Usul al-kafi, tom I, str. 486; Irshad. str. 284-295; Dala´il al; imamah, str. 175-177; al-Fusul al-mihimmah, str. 225-246: Tarikh-i Ya´qubi, tom III. str. 188.
[324] Usul al-Kafi. tom I. str. 488; al-Fusul al-mihimmah. str. 237
[325] Dala´il al-imamah, str. 197; Manaqib od Ibn Šaharšuba, tom IV, slr. 363
[326] Usul-i kafi. tom I, str. 489; Irshad. str 290; al-Fusul al-muhimmah, slr. 237; Tadhkiral al-khawass, str. 352: Manaqib od Ibn Šahrašuba. tom IV, str. 363
[327] Manaqib od Ibn Šahrašuba. tom IV. str. 351: Kitab al-ihtijaj od Ahmada ibn Ali ibn Abi Talib al-Tabarsi. Nadzaf. 1385. tom II. str. 170-237
[328] Irshad, str. 297; Usul al-kafi, tom I. str. 492-497; Dala´il al-imamah, str. 201-209; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 377-399; al-Fusul al-muhimah, str. 247-258; Tadhkirat al-khawass, str. 358
[329] Usul-i kafi. tom I. str. 497-502; Irshad. str. 307; Dala´il al-imamah. str. 216-222; al-Fusul al-muhimmah. str. 259-265: Tadhkirat ul-khawass. str. 362; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV. str. 401-420
[330] Irshad. str. 307-313; Usul-i kafi. tom I. str 501; al-Husul al-muhimmah. slr. 261; Tadhki-rat al khawass. str. 359; Manaqib od Ibn Sahrašuba. tom IV, str. 417; Ithbat al-wasiyah, str. 176; Tarikh-i Ya´qubi. tom III. str. 217
[331] Maqatil al-talibin, str. 395
[332] Ibid. str. 395-396
[333] Irshad, str. 315; Dala´il al-imamah. str. 223; al-Fusul al-muhimmah, str. 266-272; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 422; Usul al-kafi, tom I, str. 503
[334] Irshad, str. 324; Usul al-kafi, tom I, str. 512; Manaqib od Ibn Šahrašuba, tom IV, str. 429-430
[335] Sahib od Tirmidhija, Kairo, 1350-52. tom IX, poglavlje "Ma ja´a fi´l-huda"; Sahih od Abu Duada, tom II, Kitab al-Mahdi; Sahih od Ibn Majaha, tom II, poglavlje "khuruj al-Mahdi"; Yanabi al mawaddag; Kitab al-bayan fi akhbar Sahib al-zaman od Kandzi Šafiija, Nadzaf, 1380; Nur al-absar; Mishkal al-masabih od Muhameda ibn Abdalaha al Khatiba, Damask. 1380; al-Sawaiq al-muhriqah, Is´af al-nighibin od Muhameda al-Sabana. Kairo. 1281; al-Fusul al-muhimmah; Sahih od Muslima. Kitab al-ghaybah od Muhameda ibn Ibrahima al-Numanija, Teheran, 1318; Kamal al-din od šejha Saduka. Teheran, 1301; Ithbat al-hudat; Bihar al-anwar, tom LI i LII
[336] Usul-i kafi, tom I, str. 505; Irshad. str. 319
[337] Videti Kitab al-rijal od Kašhšhja; Rijal od Tusija; Fihrist od Tusija. i druga biografska dijela (rijal)
[338] Bihar al-anwar, tom LI. str. 2-34 i str. 342-366; Kitab al-ghaybah od Muhameda ibn Hasana Tusija. Teheran. 1324, str. 214-243; Ithbat al-hudat, tom VI i VII
[339] Bihar al-anwar, tom LI. str. 360-361; Kitab al-ghaybah od Tusija str. 242
[340] Ova posebna verzija je potekla od Abdullaha ibn Masuda, al-Fusul al-muhimmah, str. 271
[341] Abu Dzafer (peti imam) je rekao: "Kada se naša "potpora" (qa´im) pojavi, Allah ce staviti njegovu ruku na glave Njegovih robova. Onda ce se uz njegovu pomoc sabrati njihove misli, a njihov um ce postati savršen." (Bihar al-anwar. tom LII, str. 328 i 336) A Abu Abdalah (šesti imam) je rekao: "Saznanje cine dvadeset i sedam slova, a sve što su vjerovesnici doneli staje u dva slova; i covjek nije stakao vece saznanje od ta dva slova. Kada naša "potpora" (qa´im) dodje, on ce objelodaniti druglh dvadeset i pet slova i prošhrice ih medju ljude. On ce im dodati dva slova, tako da ce se širiti u obliku dvadeset i sedam slova." (Bihar al-anwar, tom LII, str. 336)
[342] Ibid, tom LI, str. 145
[343] Ibid
[344] Ibid, str. 160
[345] Redaktorska napomena: Spasenje (iz korijena falaha) u ovom smislu ne znaci samo spasenje u tekucem, cisto egzotericnom znacenju koje je poprimilo, vec, takodje, znaci oslobodjenje i duhovno ostvarenje u najuzvišenijem smislu rjeci



www.ehlulbejt.sajt.org
  • Buharija pod lupom - Pazljiviji pogled na ono sta se sve moze naci u Buharijin hadisima
  • Ammar ibn Yasir - Kraca zivotna istorija jednog od najvecih poslanikovih (s) ashaba
  • Paljenje Fatimne kuce - Dogadjaj koji se zbio neposredno nakon preseljena poslanika (s) na ahiret, a o kojem mnogi ne zele da znaju
  • Objasnjenje shiia aqide - Text koji osvjetljava istinu o shi'skoj aqidi a koja se od drugih najcesce krivo predstavlja i tumaci
  • O Ashabima - Osvrt na shi'sko shvacanje uloge i znacaja poslanikovih (s) ashaba
  • Namrstio se - Tumaceci krivo prvih 11 ajeta sure 'Abasa mnogi pogresno optuzuju poslanika (s) da se bio namrstio slijepcu
  • Islam Ebu Taliba r.a. - Vjerovanje jednog od prvih muslimana se usljed Umajadske politike predstavljalo kao nevjerovanje
  • Onda sam krenuo - Zanimljiv roman o razlozima prelaska na shi'izam jednog sunni imama
  • Brak i moral u islamu - Osvrt na brak i moral kao i sve ono sto je vezano za bracni zivot
  • Ali - izmedju ljubavi i mrznje - Djelo koje objasnjava zasto se Ali (as) voli ili mrzi
  • Tragedija Kerbele - Potresno izlaganje o sudbini Huseina (as) i clanova ehlul bejta
  • Nehdzul-Belaga
    Staza Rjecitosti
    - Govori, pisma i izreke 'Ali (as)

  • Qur'an u Islamu - Dijelo o shi'skojm pogledu na casni Qur'an
  • Shi'e u Islamu - Dijelo o shi'skom pogledu na Islam
  • Covjek i sudbina - Dijelo koje osvjetljava shi'sko shvatanje covjeka i njegove sudbine


  • ehlulbejt.tk
    je nezavisni islamski internet portal, i ne predstavlja stavove nijedne zvanicne BiH ustanove organizacije udruzenja ili fondacije


    www.ehlulbejt.tk © 2001