www.ehlulbejt.tk

Islamski internetportal sljedbenika ehlulbejta

www.ehlulbejt.tk :: AQAID
:: AHLAQ
:: FIQH
:: HISTORIJA
:: KITABHANA
:: OSTALO
:: OSVRT
:: TEXTOVI
:: VIDEO
:: PITANJA



Kontakt

www.ehlulbejt.tk - Saqifa i poraz Islamske vlasti

SAQIFA

poraz islamske vlasti






SADRZAJ
* Uvod
* Textovi na Bosanskom
* Historijske cinjenice
* Analiza dogadjaja
* Pitanja raspravljana na Saqifi
* Ocjena sunnijskog opravdavanja legitimnosti Saqife
* Neka kljucna zapažanja
* Poslanikova dzenaza




Uvod


Ovaj clanak ce nastojati razjasniti jedan od najdramaticnijih dogadjaja u islamskoj povijesti, dogadjaj Saqife koji je doveo do toga da nakon poslanikove (s) smrti Ebu Bekr pobjedonosno zauzme polozaj halife. Ovaj spoorni dogadjaj zadire u jezgro sunni / šiiskog raskola, a i razlike u centralnim teoloskim pitanjima imaju svoje korijene u ovom nesretnom dogadjaju. Nastojat cemo prikazati dogadjaj dio po dio, kako bi pomogli da naši citatelji dobiju pravu sliku onoga što se dogodilo tih dana. Nastojat cemo predstaviti istinite dokaze, ali dosta razlicite od onih koje predstavilja kako sunni ulema tako i pisci, a kojima oni zele sugerirati da su nakon smrti poslanika (s) muslimani pohrlili da izaberu Ebu Bekra kao poslanikovog halifu, kao i da su svi prisutni ashabi bili sretni i zadovoljnji kao i da nije imalo razlike u njihovom mišljenju. Takva romanticna sunni slika se takodje navodi i kao savršen primjer idzme ashaba, gdje su ti velikani srecni izabiranjem Ebu Bekra, i da su kroz taj izbor oni na taj nacin osigurali ispravno prenosenje vlasti.
Taj dogadja zapravo zapocinje od momenta kada resulullah (s) umire, tj kada se po primanju vijesti o poslanikovoj (s) smrti, ashabi kojima je od strane poslanika (s) bilo naredjeno da se pridruže vojsci na celu s Usamom, vracaju u Medinu. Tri kljucne osobe, Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubayda su sudjelovali u toj prekinutoj vojnoj ekspediciji

Sunni imama Khandlawi, obavjestavajuci nas o njihovom povratku u Medinu, kaze:
"Usama se zajedno s Omerom i Ebu 'Ubeidom (Radiallahu' Anhum) vratio u Medinu i otišao pravo do [rezidencije] Allahovog Poslanika (Sallallahu 'aleihi ve sellim), koji je bio umro".
Hayatus Sahaba, od Maulana Khandlawi, tom 1; str 541



Textovi na Bosanskom


I ako je kao sto smo vec rekli dogadjaj koji se zbio na Saqifi jedan od glavnih razloga raskola koje je nastao izmedju dvije islamske grupe, tj izmedju shiia sa jedne strane i sa druge strane onih koji ce se nekoliko vijekova kasnije nazvati sunnijama, ipak o tom dogadjaju u sunni textovima vrlo malo pise, i to ne samo na nasem jeziku, vec je u skoro u cijelom svijetu slicna situacija. Tesko je naci kvalitetniji text na bilo kojem jeziku koji malo opsirnije obradjuje ovaj dogadjaj, vec su to uglavnom dosta povrsni textovi

O dogadajima nakon poslanikovog (s) preseljenja na ahiret citiramo nekoliko sunni textova na bosanskom.

Najpre citat iz knjige "Muhammed, zivot poslednjeg Allahovog poslanika"

Muhammed, zivot poslednjeg Allahovog poslanika; str 114 --->link

Kada su ljudi u džamiji culi da je Božiji poslanik izdahnuo, duboko se ožalostiše. H.Omer niti je mogao, niti je htio da u to povjeruje, povikavši da to nije istina. H.Ebu Bekr je potom izašao i blagim glasom se obratio narodu rijecima: "Sva hvala pripada samo Allahu dž.š.! O ljudi, ko god je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed umro. Ali onaj ko obožava Allaha dž.š. neka zna da je Allah dž.š. živ i nikada ne umire." Onda je proucio ove kur'anske ajete, objavljene poslije bitke na Uhudu:
    U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
    Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste sestopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati nece Allahu nimalo nauditi, a Allah ce zahvalne sigurno nagraditi.
    Sve što je živo umire Allahovom voljom u casu sudjenom. Dacemo onome koji želi nagradu na ovom svijetu, a dacemo i onome koji želi nagradu na onom svijetu i sigurno cemo nagraditi zahvalne.
    (Kur'an 3:144-145)
Nakon toga, ljudi se zakleše na vjernost h. Ebu Bekru, koga je Alejhiselam ranije izabrao da vodi namaz. H.Ebu Bekr je to prihvatio, završavajuci što je imao da kaže ovim rijecima:
    "Slušajte mene dok ja slušam Allaha i Njegovog poslanika. Ali ako ja ne budem poslušan Allahu i Njegovom poslaniku, ne dugujete ni vi meni svoju poslušnost. Ustanite na namaz i neka vam je Allah milostiv!"
Slika 114 stranice


U sunni knjigama i textovima se po obicaju vrlo rijetko navode izvori pojedinih predaja-hadisa, pa je to slucaj i sa ovom knjigom Ovdje nam se prikazuje ono naj-rasirenije i naj-naivnije poimanje ovog dogadjaja. Ovakav opis ovog dogadjaja je klasicna sunni bajka izmisljena za male sunnije
Ovaj text nam zeli sugerirati da je nakon Ebu Bekrovog dolaska sve poslo glatko, kao u pricama.
Ovdje bi trebalo naglasiti da su gornje Ebu Bekrove rijeci (o poslaniku koji je umro, i Allahu koji ne umire) bile upucene upravo Omeru, koji je prijeteci macem do tada govorio da ce ubiti svakog onog ko kaze da je poslanik (s) umro. Ovaj dogadjaj sa Omerom cemo kasnije analizirati jos puno vise
Ovdje se takodje tvrdi da nakon Ebu Bekrovog obracanja ashabi konacno prihvacaju zalosnu cinjenicu da je poslanik (s) umro, i odmah se tu zaklinju Ebu Bekru na vjernost. Nakon toga su svi ustali na namaz


A sada i text iz knjige "Desetorica kojima je obecan dzenet" poglavlje o Ebu Bekru
citat iz knjige "Desetorica kojia je obecan dzenet"

Korektnost (cestitost) je put našeg vodje

Snagom svoje smirenosti i staloženosti, Ebu Bekr je pohitao zajedno s Omerom i Ebu Ubejdom da iznadje rješenje ko ce biti predvodnik muslimana nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zajedno s Ensarijama, zorno i staloženo su razmotrili situaciju i složili se s rijecima Ebu Bekra: Od nas ce biti poglavar, a od vas neka budu ministri.
Svi su prihvatili njegove mudre savjete i izrazili mu svoje povjerenje da bude halifa (nasljednik Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), imam i mudar vodja.


Slika 16-17 stranice


Ni u ovom textu se ne navode izvori-reference za predaje-hadise.
I ako se u ovom textu izricito ne pominje SAQIFA, ipak za razliku od prvog texta po kojem su se ashabi odmah zakleli na vjernost Ebu Bekru, u ovom textu se otrkiva cinjenica da je Ebu Bekr uz Omera i Ebu Ubejdu ipak "pohitao" (negdje) da iznadje resenje o tome ko ce biti predvodnik muslimana, a cime se indirektno potvrdjuje njihovo ucescu u raspravi na Saqifi
Vrijedno je primjetiti i to da se bez ikakvih navoda i referenci u ovom textu tvrdi da su ashabi bili "zorni i slozni". Koliko je to istina videcemo kasnije.
Primjetite i to da se po ovom textu kao uslov za halifu nije trazio musliman koji je bio najbogobojazniji, najuceniji, najhrabriji isl., vec je jedini uslov da neko bude halifa bilo to da ta osoba mora bio muhadzir, tj Qurejsija. Ensarije su po tom uslovu bez obzira na svoju bogobojaznost, ucenost ili hrabrost mogle biti samo ministri.
Obratite paznju i na tvrdnju iz texta po kojoj se kaze da su SVI ashabi prihvatili Ebu Bekra za halifu


Pogledajmo sada i treci sunni text na bosanskom o tome
Ebu Bekr prvi halifa --->link

Prvi Halifa

Odmah po smrti Poslanika s.a.w.s., došlo je do nesuglasica medju ensarijama i muhadžirima oko toga ko ce preuzeti na sebe pravo na upravljanje hilafetom. Ensarije su predlagale S'ada ibn Ubadu kao buduceg halifu. Medjutim, nakon govora Ebu-Bekra r.a., vecina ensarija shvati da muhadžiri, tacnije kurejšije imaju pravo da iz svojih redova izaberu halifu. Tada je Ebu-Bekr predložio Omera r.a. za halifu. No, medjutim, Omer i ostali odluciše da se glasa za Ebu-Bekra. Izabraše ga svi, osim S'ada ibn Ubadea.

Ni u ovom textu se ne navode nikakve reference. Ipak za razliku od texta "o desetorici dzenetlija" ovdje vec vidimo da ashabi nisu bili tako "zorni i slozni", kao i da su izmedju ensarija i muhadzira postojale nesuglasice oko kandidata za halifu.
U ovom textu se vec pomalo nazire tok diskusije na Saqifi, tj da su tokom te diskusije razmatrani i drugi kandidati za polozaj halife, a sto se iz prijasnjih textova na bosanskom nije moglo ni naslutiti.
Tako saznajemo da je osim Saada ibn Ubade od strane ensarija, kao muhadzirski kandidat od strane Ebu Bekra za halifu bio predlagan Omer. U textu se onda tvrdi da su medjutim Omer i ostali odlucili da se glasa za Ebu Bekra, a nakon cega ga i biruju za halifu. Koliko je tacno to da je Omer uz konsultaciju sa ostalim odlucio da se glasa za Ebu Bekra, ili dali je ustvari to Omer sam, na brzinu i bez konsultaciju sa bilo kim odlucio dati beya (zakletvu na vjernost) Ebu Bekru, cemo diskutirati malo vise kasnije
Takodje iz ovog texta vidimo i da se SVI ashabi ipak nisu slozili sa izborom Ebu Bekra, tj iako se u textu ne pominje protivljenje ostalih ashaba, ipak iz texta vidimo da je makar Saad ibn Ubada bio taj koji se protivio izboru Ebu Bekra


I jos jedan sunni text na bosanskom

Text sa stranice minber.ba (pogledaj zadnji dio texta) --->link

Preselio je u ponedjeljak ujutro, sallallahu alejhi ve sellem. Ogasulili su ga i umotali u kefine, a zatim su dolazili i klanjali mu dženazu jedan po jedan. Nisu mu nikako klanjali dženazu u džematu. A ko je bio u stanju da istupi pred ashabe i klanja kao imam dženazu Poslaniku???
Dakle, dženazu su mu klanjali pojedinacno, muškarci i žene. Kada bi jedno izašlo, drugo bi ušlo i klanjalo. Ovo se nastavilo cijeli ponedjeljak i cijeli utorak. A u noci sa utorka na srijedu, ukopali su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kada su ga ukopali i vracali se kucama, kako kazuje Enes, radijallahu anhu, sve u Medini se pomracilo.

I ako se u ovom textu direktno ne govori o dogadjajima i raspravi na Saqifi, ipak ga navodimo kako bi nasi citaoci primjetili cinjenicu koja se iz gonjih textova nije mogla ni naslutiti, tj da ashabi nisu poslaniku (s) klanjali zajedno dzenazu, kao i da je poslanikovo tijelo (s) ukopano tek nakon 2 dana provedena na vrucoj pustinjskoj klimi
Nezelimo diskutirati koliko vremena je trebalo destinama hiljada ashaba i ashabijki da bi mogli pojedinacno klanjati dzenaze namaz. Zelimo se samo osvrnuti na tvrdnju da niko nije bio u stanju biti imam na poslanikovoj dzenazi. Cudno je da se i ovog puta ne tvrdi da je Ebu Bekr bio taj koji je bio imam na dzenazi, mada vec tvrde da je Ebu Bekr bio u stanju klanjajati kao imam za vrijeme poslanikove bolesti?
Sta nam to ovaj wehabijski shejh sa "minber sajta" ovakvim izmisljanjem o pojedinacnom klanjanju dzenaze, ustvari zeli sakriti?
U nasem textu cemo dokazati da se na taj nacin zeli sakriti Ebu Bekrovo neprisustvovanje poslanikovoj dzenazi
Takodje u ovom textu mozete zapaziti i cinjenicu da je poslanik (s) ukopan po noci (sa utoraka na srijedu)


Prosjecni citaoc istrazujuci i citajuci o pojedinim islamskim pitanjima, historijskim dogadjajima isl se obicno zadovolji sa prvom dostupnom informacijom i odgovorom iz knjiga i textova koje zadovoljavaju neke njegove kriterije prihvatljivosti, a to se najcesce dogadja onda kada te knjige i textovi prodaju ili reklamiraju institucije u koje ima povjerenja. I tu se uglavnom zavrsava njegovo proucavanje tih pitanja ili dogadjaja
Mozete onda pretpostaviti kakvo naivno i pogrijesno poimanje u vezi poslanikovog (s) preseljenja na ahiret i dogadjaja na Saqfi za izbora njegovog nasljednika i halife ima prosjecan citaoc koji o tim dogadjajima tek saznaje iz knjige "Muhammed, zivot poslednjeg Allahovog poslanika" ili iz nekih textova na Bosanskom sa sajtova poput islambosne, minbera itd.
Nazalost takva i slicna situacija je i u vezi ostalih islamskih pitanja i dogadjaja




Historijske cinjenice


Nastavimo nase upoznavanjem sa dogadjajem na Saqifi, uz navodjenje historijskih cinjenica

Omer negira poslanikovu (s) smrt

Ebu Bekr nije bio u Medini, vec u mjestu zvanom SUNH, cuvši vijest o poslanikovoj (s) smrti on se na konju vratio u Medinu (1). U medjuvremenu Omer je pokusao negirati tu informaciju, cak prijeteci da ce ubiti one koji kazu da je poslanik (s) umro (2)
(1) Sahih al Buhari, tom 5; hadis 733 ili na buharijevazbirka.com 3.tom 1.dio str.471
(2) Historija od al-Tabaria, tom 9; kraj 185 i pocetak 186 str

"Neki licemjeri tvrde da je Božji poslanik umro. Tako mi Boga, on nije umro, vec je otišao svome Gospodaru kao što je Musa b Imran otišao bivajuci skriven od svoga naroda tokom cetrdeset dana. Musa se vratio nakon što je bilo receno da je on bio umro. Tako mi Boga, Božiji poslanik ce se [takodje] vratiti i posjeci ce ruke i noge onih koji tvrde da je umro".
Direktan link: Historije od al-Tabarija, tom 9 - (pogledaj str 184)
slika Historije od al-Tabarija, tom 9; str 184


U ovim Omerovim rijecima primjecujete da Omer naziva licemjerima upravo one ashabe koji su svjedocili tuznu istinu o poslanikovom (s) preseljenju na ahiret
Ovdje se takodje primjecuje Omerovo vjerovanje u raj'a (prozivljenje i povratak u zivot na ovom svijetu). A kroz reakciju i ponasanje prisutnih ashaba se da naslutiti da kako Omeru tako ni ostalim ashabima nije bilo strano vjerovanje u raj'a (prozivljenje i povratak u zivot na ovom svijetu). Nije potrebno naglasiti da danasnji sunnije nevjeruju u doktrinu o raj'a (prozivljenje i povratak u zivot na ovom svijetu). Cak sta vise, danasnji sunnije za zacetnika vjerovanja doktrine raj'a (uz ostale doktrine u shiia vjerovanju) smatraju famoznog Abdullaha ibn Sabu (navodnog osnivaca shiizma). Da kojim slucajem u ovoj predaji umjesto Omerova imena nije navedeno ime osobe koja je vjerovala u raj'a, sunnije bi vjerovatno zbog njegovog vjerovanja u raj'a, tvrdile da se tu tada ustvari radilo o Abdullahu ibn Sabi.
slika sunni clanka o Abdullahu ibn Sabi
(---> direktan link za taj clanak o Abdullahu ibn Sabi) sa sunni stranice islambosna.ba (pogledaj sredisnji dio texta od el-muhariba)

Ali da nastavimo o dogadjanjima nakon poslanikovog (s) preseljenja na ahiret.
Omer je još uvijek prijetio stanovnicima Medine u vrijeme kada je Ebu Bekr stigao tu. Ebu Bekr je ušao u kucu Ummul Mominin Aishe, poljubio poslanika (s) u celo, prekinuo Omera i rekao:
"Ako je iko medju vama obozavao Muhumeda (s), onda je Muhamed umro, ali (ako neko od) vas obožava Allaha, onda Allah je živ i nece nikad umrijeti. Allah (swt) je rekao:
Muhamed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. (do kraj ajeta) ... a Allah ce zahvalne sigurno nagraditi (3:144)

(1) Sahih al Buhari, tom 5; hadis 733 ili na buharijevazbirka.com 3.tom 1.dio str.471
(2) Historija od al-Tabaria, tom 9; pocetak 185 str


Omer dobija informacije da su se ensarije okupile na Saqifi


Sunni alim Shibli Numani nam govori o cinjenici da je Omer bio licno obavijesten o skupu u kojem su ensarije bile ukljucene. Ta informacije nije bila dostupna ostalim ashabima, vec je to bila privatna informacija, samo za Omera
"Preneseno je od Omera da su oni sjedili u poslanikovoj kuci, kada iznenada jedani covjeku povika izvana: "O sine Hattabov”. (Omer se izvinu da mora izaci vani na trenutak). Omer mu kaza da ih ostaviti na miru i da ode, jer su oni bili zauzeti pripremom poslanikove dzenaze. covjek odgovorio da se desio incident, odnosno da su se ensarije okupile na Saqifi plemena Benu Sa'ida, a kako je situacija bila vrlo ozbiljna, potrebno bi bilo da on (Omer) ode i pogleda te stvari da nebi ensarije uciniti nešto što bi dovelo do rata. Na ovo je Omer rekao Ebu Bekru 'Hajdemo'.
Al Faruq, od Allemah Shibli Numani; tom 1, pocetak 87 str


Sunni alim dr. Rahim u svojoj pojednostavljenoj historijskoj analizi piše:
"Bivajuci informisani o postupcima ensarija, Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubeida se požuruju na mjesto sastanka i stizu tamo bas na vrijeme da prekinu finalizaciju ensarijskog izbora Sa'd ibn Ubade kao poslanikovog nasljednika. Alija je u to vrijeme bio zauzet pripremom poslanikovog cefina, ne znajuci ništa o sastanku ensarija za izbor nasljednika".
dr. Rahim, Kratka historija islama, str 57

Kroz odlazak na diskusiju Saqife saznajemo da je i Ebu Ubeyda bio jedan od njih.
Kako on nije bio s njima u poslanikovoj (s) kuci (1), moze se pretpostaviti da im se on pridruzio s nekog odredjenog mjesta. Saznajemo i da na tom putu dva ashaba, a koja Omer opisuje kao "pobožne ashabe" (2), traže od njih da odustanu od tog postupka. Oni to odbijaju i nastavljaju svoj put do Saqife.
(1) Historija od al-Tabaria, tom 9; str 188
(2) Historija od al-Tabaria, tom 9; sredina 192 str


Diskusija na Saqifi

Skup na SAQIFA je bilo okupljanje ensarija. Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubeyda su bili jedini muhadziri prisutni na tom skupu (1). Po dolasku na Saqifu, jedan ensarija ustade i poce navoditi vrline ensarija.
(1) Historija od al-Tabaria, tom 9; str 186

Nakon što je cuo ovo:
"Omer je rekao: Kad sam vidio da su htjeli da nam odsjecu korijene i otrgnu vlast od nas, ja sam htio odrzati govor, koji sam bio smislio u glavi. Kako sam se ophodio prema Ebu Bekru sa otmjenom ljubaznoscu u odredjenoj mjeri sam ga smatrao trezvenijim, nježnijim i otmjenijim od mene, ja se posavjetovah s njim o govoru. Kad sam htio govoriti, on rece toliko otmjeno da nisam zelio da ga ne poslušam ... On je rekao: "A sad: O ensarije, vi zaslužujete sve te fine osobine koje ste spomenuli o sebi, medjutim Kurejšije, oni predstavljaju najbolju lozu i stalez. Meni je drago da vam mogu ponuditi jednog od ovih dvojice; dajte vaše zakletvu na vjernosti kojem god od njih to želite. To govoreci on je uze za ruku mene a onda i Ebu Ubeydu b. al-Jarraha".
Historija od al-Tabaria, tom 9; str 193

Ismail Poonawalla, prevodioc ovog al-Tabarijevog dijela pod fosnotom 1342 dodaje detalje Ebu Bekrova govora ensarijama
"Baladhuri, Ansab 1, 582, citira govor Ebu Bekra koji pokazuje kako on ubjedjuje ensarije. On kaže: "Mi smo prvi ljudi koji su prihvatili islam. Mi smo u centru medju muslimanima u odnosu na naš položaj, i mi smo najplemenitiji s obzirom na našu lozu, i mi smo najbliži Božijem poslaniku u rodu. Vi ste naša braca u islamu i naši partneri u vjeri ... Arapi nece sebe potciniti, osim ovom Kurejšijskom klanu ... Vi nemate nesto bolje da bi konkurirali sa vasom bracom Muhadžirima za ono što je Bog odredio za njih".
Historija od al-Tabaria, tom 9; str 193, fusnota 1343

Velicajuci vrline muhadzira, Ebu Bekr je rekao da su oni:
"prvi na zemlji da obozavajui Allaha i bili su zastitnici i pleme poslanikovo koji su podnosili i trpjeli s njim i nedace i nepravde koje su im pricinjavane og sopstvenog naroda koji im nevjerovahu i svi ostali ljudi koji im se suprotstavljahu ih i koji ih odbijahu".
Historija od al-Tabari; tom 3, str 219; citirano iz knjige "O politickom sistemu islamske države" od Muhammeda S. El-Awa, str 30

Halabi dodatno razvija Ebu Bekrove rijeci:
"Mi smo poslanikova rodbina ... i zato smo mi ljudi koji imaju pravo na halifata ... Bilo bi preporucljivo da vodjstvo bude medju nama, a da ste vi budete veziri".
Sirahu, al Halabi, tom 3; str 357

I dok je Ebu Bekr isticao imena Omera i Ebu Ubeyda kao njegov prijedlog za poslanikova nasljednika, oni su to odbijali. O tome kakav je njihov odgovor bio, citiramo je od sunni historicara Yaqubija:
"Tako mi Bogu, mi nemožemo imati prednost nad tobom, pa ti si ashab Bozijeg poslanika i drugi od dvojice (u pecini za vrijeme Hidzre)". Ebu Ubeyda stavi svoju ruku na Ebu Bekrovu ruku i Omer ucini isto (potvrdjujuci pogodbu). Mekkanlije koji su bili s njima ucinise isto. Zatim Ebu Ubeyda povika: "O ensarije, bili ste prvi da pomognete (poslanika) pa nemojte biti prvi koji ce se promijeniti i vratiti nazad u mnogobostvo". Sljedeci je ustao Abd al-Rahman b. Awf i rekao: "O ensarije, premda nemate medju vama (nikog) slicnog Ebu Bekru, Omeru i Aliji" (nakon cega) Mundhir b. al-Aqram usta govoreci, "Mi ne poricemo zasluge onih koje ste spomenuli. Doista medju vama postoji osoba kojoj ako bi tražila vlast, nitko je nebi osporio (tj. Ali)".
Historija od al-Yaqubi, tom 2; str 113-114; citirano iz Historije od al-Tabaria, tom 9; str 193-194
Direktan link: Historije od al-Tabarija, tom 9 - (pogledaj fusnote na stranama 193 i 194)
slika Historije od al-Tabarija, tom 9; str 193-194

Ono sto je usljedilo nakon toga je to da je od Hubaba b. Mundhira al-Ensarije predložen kompromisni prijedlog, odnosno da imaju dvojica halifa, jedan od ensarija i drugi od kurejšija (1).
Direktan link: Historije od al-Tabarija, tom 9 - (pogledaj str 194)
slika Historije od al-Tabarija, tom 9; str 194


Omer odmah odbija takav prijedlog
"Kakva besmislica! Dva maca ne mogu biti smješteni u jednim koricama. Tako mi Boga Arapi nikada nece prihvatiti vašu vladavinu, jer njihov poslanik nije od vas, ali oni nece odbaciti vlast onog od koga je njihov poslanik. Ako bilo tko odbije naše autoritet, mi cemo predstaviti jasno pobijanje kao i ocevidan dokaz. Ko bi bio taj da nas osporava u vezi Muhamedovog autoriteta i vlasti, osim onog lažima zavedenog, ili zabludjelog, ili prokletog, a kada smo mi njegovi najblizi suradnici i rodbina".
Direktan link: Historije od al-Tabarija, tom 9 - (pogledaj str 194)
slika Historije od al-Tabarija, tom 9; str 194 (vidi fusnotu 1347)

Sada cemo predstaviti Omerov licni komentar o tome što se desilo nakon njegova odbacivanja Hubabova prijedloga. On je o ovom dogadjaju govorio narodu za vrijeme svoga halifata:
"Glasovi se pojacase i bucan govor posta zustriji. Bojao sam (totalnog) neslaganja pa sam rekao Ebu Bekru "Pruži ruku da ti mogu dati prisegu na vjernost". On je to ucinio i dao sam (mu) prisegu na vjernost, to slijedise muhadžiri, a zatim i ensarije. (Time) smo zaskocili Sa'd b. Ubadu pa neki rekose da smo ga mi ubili. Ja kazem "Bog ga je ubio"! Tako mi Boga, ništa nije bilo vaznije od davanja zakletve na vjernost Ebu Bekru. Mi smo se bojali da ukoliko (mi) odemo (bez date zakletve na vjernost), nikakav dogovor se nebi kasnije donio. Bilo je ili da se slijede ensarije a sto mi nismo zeljeli, ili da im suprotstavi, a što bi dovelo do meteža (fesed)".
Historija al-Tabari, tom 9; str 194

Ono sto je Omer izgleda zaboravio u prisjecanju o tim dogadjima je cinjenica da nisu svi oni koji su bili prisutni na Saqifi dali beyya (zakletvu na vjernost) Ebu Bekru, vec su neki bili odlucni u tome da svoju lojalnost iskazu drugom covjeku
"Omer ustade govoreci:" Kome od vas je prihvatljivo da ostavi Ebu Bekra, a kojem je i poslanik davao prednost? "I on mu dade zakletvu vjernosti. Naroda sljedjase (Omera). Ensarija rece, ili neki od njih rekose "Necemo dati prisegu na vjernosti (nikome) osim Aliji".
(1) Historija od al-Tabaria, tom 9; str 186




Analiza dogadjaja



Pokusajmo sada analizirati ono sto je receno o tim dogadjajima


Omerovo ponašanje kada je cuo da je Poslanik (s) preselio na ahiret


Iako nije bio u Medini, trebamo imati na umu da je u to vrijeme i Ebu Bekr saznao o poslanikovoj (s) smrti, jer je vijest o tome vec bila dospjela do okolnih podrucja. Omer je bio u Medini, pa je bez sumnje cuo vijest o poslanikovoj (s) smrti. Unatoc tome al-Tabari nas obavještava da je Omer prijetio da ce ubiti svakoga koga cuje da nekom govori o poslanikovoj (s) smrti. Znajuci da je poslanik (s) bio umro, postavlja se pitanje zasto je Omer želio zanijekati tu istinu, cak i kuneci se u Božje ime da je poslanik (s) bio živ? Zašto iznosi prijetnje o odsjecanju ruklu i nogu, ako se vec znala istina?

Tabari kaze: "Božji poslanik je umro, dok je Omer bio tu, a Ebu Bekr bio u al-SUNH" (1).
SUNH, mjesto gdje je Ebu Bekr primio tu vijest, je bio udaljen dvije milje od Medine (2), pa zato ako je ta vijest dospjela u okolna podrucja, logicno bi bilo da su stanovnici Medine vec bili saznali za tu vijest prije ostalih.
1. Historija od al-Tabari, tom 9; str 184
2. Al Faruq, od Allamah Shibli Numani, tom 1; str 83


Imajuci ogromnu ljubav prema poslaniku (s), vjerovatno je da su do Ebu Bekrovog dolaska vec mnogi poslanikovi ashabi vlastitim ocima vidjeli poslanikovo (s) mrtvo tijelo? Zasto je onda Omer pokušavao suzbiti tu vijest? Nije bilo apsolutno nikakve sumnje da je casni poslanik (s) umro, a kao sto i Haykal o tome komentarise:
"Žene su, medjutim, još uvijek udarale njihova lica i plakale u Muhamedovoj kuci, a sto je bio siguran znak da je Muhamed zaista umro. Ipak, ovdje u džamije je Omer još uvijek tvrdio da Muhamed nije umro"
Muhamedov zivot, od H. Haykala, str 505 (6. izdanje)

Dali bi ovo trebalo znaciti da je Omer smatrao da poslanik (s) bio nekakav super-covjek, pa da nikada ne može umrijet? Tako nesto bi bilo prilicno veliko odstupanje od njegova stava kojeg je imao samo nekoliko dana ranije, tj onda kada je poslanik (s) trazio da mu donesu pribor za pisanje. Tom prilikom je taj isti Omer izjednacio poslanika (s) s bilo kojim obicnim covjeka koji pati od bolova, u toj mjeri da je Omer smatrao da se poslanikov zahtjev mora odbiti, jer nije bio u duševno svjesnom stanju? (1)
1. Slika iz sahih Buharije 4 tom, 2 dio, str 521

Zbog cega onda takve nagle promjene u Omerovom stavu?
Uz sve to, mozda najzanimljiviju cinjenicu nalazimo nekoliko godina prije toga. Ne samo da je Omer pri tom dogadjaju smatrao da bi poslanik (s) mogao umrijeti, vec je Omer tada smatrao da je poslanik (s) zaista ubijen. To se dogodilo za vrijeme bitke na Uhudu, kada je Halid ibn Weliid izvrsio napad na muslimane, i kada je neprijatelj uzvikivao da je poslanik (s) ubijen. Omer je bio medju onima ashabima koji su ostavili poslanika (s), tražeci utocište u planinama. Enes ibn Malik je prisao Omeru ibn Hatabu koji je tada, kako citira Shibli Numani:
"u ocaju bacio svoj mac". Što radiš ti ovdje?" upita on. Omer (Allah zadovoljan njime) odgovori: "Zasto bi se borili sada, casni poslanika (mir i blagoslov Allahov na njega) nije više živ?" Ibn Nadr rece: "Kada njega više nema nije dobro živjeti ", rece Nadr, i govoreci ovo pojuri na neprijateljske redove, i poginu boreci se".
Siratun Nabi, od Allamah Shibli Numani; tom 2; str 66-67

Ovaj dogadjaj je takodjer zabjelezio i al-Tabari (1)
1. Historija od al Tabari, tom 7; str 122

Dovoljno je usporediti ova dva razlicita stava. Po ovom je Omer samo cuo da je poslanik (s) ubijen, pa bez ikakve provjere takvih tvrdnji on napusta borbu trazeci utocište u planinama. Koja prilika bi bila bolja za Omara od te prilike, da je tada pokazujuci svoju privrzenost za poslanika (s) pozivao ashabe da ne slušaju takve glasine. Zašto Omer nije i tada insistirao da poslanik (s) ne moze umrijeti? Zašto Omer nije i tada pokusao konsolidovati obeshrabrene muslimanske borce tvrdnjom da je poslanik (s) ustvari otisao razgovarati sa Allahom (swt), poput Musa (as) kada je otišao na Sinajsko brdo? Zašto Omer nije insistirao na tome da ashabi trebaju zanemarite glasine o poslanikovoj (s) smrti, i dalje se boriti? Umjesto sto je bacio svoj mac, koja prilika je bila bolja za Omera da digne svoj mac i izjavi muslimanima da "poslanik (s) ne može umrijeti, trebamo se i dalje boriti, i ja cu ubiti svakoga ko kaže da je poslanik (s) mrtav". Umjesto toga vidimo da je Omer radije izabrao popustljiv stav, jer se zadovoljava da (bez provjere) samo cuje te glasine, pa da ih prihvati za istinite.

Sada kada je poslanik (s) zaista umro, sada vidimo potpuno drugacije ponasanje. Sada Omer zustro izvlaci svoj mac i prijeti onima koji je kazu da je poslanik (s) umro. Eh, kamo srece pa da je na Uhudu sa takvom zestinom podizao svoj mac. Uporedimo sada ta dva dogadjaja

3 godina po Hidzri 11 godina po Hidzri
Omer cuje glasine da je poslanik (s) ubijen. On medjutim, nije vidio nikakav dokaz koji potkrepljuje te glasine Omer zna da je poslanik (s) preselio na ahiret tj umro.
Oslanjajuci se na glasine Omer odlaze svoj mac, prestaje borbu i bježi u planinu. I ako zna da poslanikovo (s) tijelo lezi u sobi Omer porice da je poslanik (s) umro. On pokusava stvoriti dojam da su sve to samo glasine.
Omer vjeruje glasinama to te mjere da smatra da daljnja borba zbog toga nema smisla. Omer izvlaci svoj mac i prijeti da ubije svakog onog koji kaze da je poslanik (s) umro.


Bilo je više nego ocigledno da se iza takvog ponasanja nešto krije. Cak i tvrdokorni sunni alim Shibli Numani smatra da su Omerovi postupci poricanja poslanikove (s) smrti i prijetnji da ce ubiti one koji šire te vijest, zato jer je:
"Omer možda smatrao politicki potrebnim prigušiti tu vijest, jer je u Medini bio veliki broj licemjera, koji su samo cekali poslanikovu smrt, da bi izazvali probleme".
Al Faruq, od allemah Shibli Numani, tom 1; str 87

Na ovaj nacin nam allemah Numani pokusava objasniti razlog zbog cega je Omer ove informacije pokušao poricati što je duze bilo moguce. Zeli nam se reci da je Omer tim "prigusivanjem" pokušavao svoju zabrinutost zbog licemjera prenijeti Ebu Bekru, a sto se na kraju ipak nije dogodilo, naprotiv, Ebu Bekr potvrdjuje da je poslanik (s) umro. Vidimo i da je Omerov strah od licemjerske zavjere nakon toga odmah nestao.
Medjutim, ukoliko je tako Omerovo ponasanje zaista bilo usljed straha od licemjera, onda bi i nakon Ebu Berkove potvrde o poslanikovoj smrti, Omer i dalje trebao insistirati na tome da poslanik "nije umro". Dali je Ebu Bekrovom potvrdom o poslanikovoj (s) smrti bio rijesen problem sa licemjerima? Zar zaista neko moze povjerovati da licemjerska prijetnja moze biti sprijecena samo tek tako, tj necijim govorom?
Omer odmah prihvaca Ebu Bekrove rijeci, a kao da ne postoji nikakav daljni strah od licemjera. Namece se zakljucak da je rizik od zavjere licemjera ugušila Ebu Bekrova potvrda onog što je vec svima bilo poznato - tj da je poslanik (s) umro.

Shibli Numanijeve sljedbenike bi takodjer trebali upitati: "Ako je Omer smatrao da je u Medini postojala opasnost od licemjera, zasto onda nakon Ebu Bekrovog imenovanja za halifu na Saqifi, nije Omer kao prioritet preduzeo mjere da se pobrine oko tog problema sa licemjerima? Kao bliski i licni halifin prijatelj i savjetnik, bi Omer sigurno svoju zabrinutosti oko Medinskih licemjera mogao prenijeti Ebu Bekru, i predložiti mu da to pitanje hitno rješi. Nažalost Numanijeva hipoteza nema veze sa stvarnošcu. Ni Ebu Bekr kao ni Omer nikad nisu uocavali nikakve prijetnje od licemjera u Medini. Da je zaista postojala bojazan od licemjera onda bi se Ebu Bekr za to pobrinuo na isti nacin na koji je postupio prema onim koji su mu odbili platiti zekat, ili kao prema Musejlemi i njegovim sljedbenicima koji su se odmetnuli od islama, - kada je on (Ebu Bekr) svima njima proglasi rat, ubijajuci ih.
Posto se to nije dogodilo, onda ne postoje razlozi za potporu Numanijevog zakljucka.

U stvarnosti je Omer samo pokušavao dobiti na vremenu dok je cekao na Ebu Bekrov dolazak iz Sukh-a. Cak i ako bi neki mogli smatrati Omerov postupak kao postupak ojadjenog i izbezumljenog covjeka, treba primijetiti kako brzo njegovi osjecaji ojadjenosti i izbjezumljenosti nestaju odmah nakon Ebu Bekrovog uvodnog govora, a u kojem je Ebu Bekr citirao Kur'anski ajet da poslanik (s) poput drugih ljudi takodjer moze umrijeti. Uz rijeci ovoga ajeta Omer odmah postaje svjestan da je poslanik (s) umro (1).
(1) Historija od al Tabaria, tom 9; str 185

Trebali bismo jos jednom podsjetiti naše citatelje da je taj isti Omer rijecima "Kur'an nam je dovoljan", samo cetiri dana ranije bio sprijecio poslanika (s) da napise svoju posmrtnu oporuku (2).
(2) Slika iz sahih Buharije 4 tom, 2 dio, str 521

I pored tog sasvim svjezeg dogadjaja, opet se Omer navodno nije prisjecao da takodjer i poslanik (s) poput drugih ljudi moze umrijeti. Cujuci od Ebu Bekra taj ajet, Omerova izbjezumljenost odjednom nestaje, i njegovo cudno ponašanje se totalno mijenja. Normalna reakcija tužnog i izbezumljenog covjek bi bilo da u tako traumatiziranom stanju razvije simptome šoka i grozenja na jednu tako uzasnu vijest o smrti. Omer reaguje sasvim drugacije, njegov šok je privremen i potpuno nestaje u roku od nekoliko sekundi. On u stvari cini izuzetan napredak u oporavku, osjecajuci se toliko dobro i pouzdano, da nakon toga odmah odlazi na Saqifu, ostavljajuci umrlog poslanika (s) iza sebe, a radi diskusije o pravu na halifat.


Zašto ta tajnovitost?

Vidjeli smo kako Omer dobiva specijalnu informaciju o sastanku na Saqifi. Jedan ensarija poziva specijalno Omera vani. Omer saznaje da su se ensarije okupili na Saqifi, on poziva Ebu Bekra i zajedno odlaze na taj sastanka. Ta informacija se krije od svih ostalih ashaba.
Postavlja se pitanje "dali je odrzavanje tajnog sastanka koji je mogao dovesti do gradjanskog rata" bio od javnog znacaja?' Dali su ashabi imali pravo znati o njegovom odrzavanju? Koje pravo je imao Omer kada je tu informaciju zadržao u tajnosti? Ako je sastanak bio toliko presudan, zašto onda i drugi istaknuti ashabi nisu bili pozvani da mu prisustvuju? Zašto je ta informacija bilo toliko "strogo povjerljiva"?


Mjesto sastanka

Covjek bi ocekivao da je mjesto gdje se diskuskutovalo o pitanju sukcesije poslanika (s) bilo jedno od glavnijih mjesta za takve svrhe, no u stvarnosti ta se diskusija dogodia u mjestu "gdje bi se Arapi sastajali radi kovanja zavjera" (1)
(1) Ghiyathu'l lughat, od Ghiyath'd-Din, str 228, prema Muhammad ibn Jalaladeen Rampuri Ghiyathu'din (Nawal Kishor Press, Lucknow, 1867)

Zašto bi jedno pitanje od tako primarnog znacaja bila raspravljano u mjestu kao što je bilo to? Dali je to bilo prikladno mjesto za bilo kakvu javnu diskusiju, a pogotovu o odabiru covjeka za poziciju poslanikovog (s) nasljednika? Zašto je izabrano to malo i tajno mjesto? Zar poslanikova (s) dzamija nije bila puno bolje i prikladnije mjesto - u njoj su svi mogli prisustvovati i slobodno se o tome izjasnjavati? Zašto trojica muhadzira prisutnih na tom sastanku nisu istakli ovu opciju?


Stranke

Ucesnici rasprave na Saqifi su bili ensarije (vecina plemena) kao i (što su historicari pogriješno navode) muhadziri. Neki sunnije ipak iako svjesni istine, u svojim textovima pokušavaju uvjeriti svoje citateljstvo da su u tu raspravu bili ukljuceni svi ashabi, pa kazu: "Nakon smrti resulullaha, sallallahu alahi ve sellim, svi ugledni ashabi radhialllahu anhum su se okupili na mjestu zvanom SAQIFA beni Saad".
Aqaaidul islama, od Idara Isha'at e diniyat, str 127

Ono sto bi trebalo pitati one koji ovo tvrde je: "Zašto su samo tri ashaba-muhadzira bila prisutna na Saqifi? Gdje su bili ostali poput Hazreti Alije i drugih clanova Benu Hashima, Osman, Talha, Zubeir, Sa'd ibn Ebu Weqqas, itd itd? Zasto niko od njih nije bio prisutan na tom skupu?

Sunni alim danasnjice, El Awa, uspijeva razjasniti takvo neispravno shvatanje:
"Smatrati muhadzire kao stranku na tom skupu nije ispravno, jer oni od muhadzira koji su prisutvovali skupu na Saqifi su bili Ebu Bekr, Omer b. Hattab, i Ebu Ubeida b. al-Jarrah. Njih muhadziri nisu ovlastili da ih predstavljaju, niti su oni predstavljali neku posebnu politicku grupaciju povezanu s njima".
Muhammed S. El Awa; Politicko ustrojstvo islamske države, str 32


Argumenti bazirani na temelju plemenske pripadnosti

Na SAQIFA je glavni argument obije stranke bilo plemensko preimucstvo. Cijela rasprava se sastojala od argumenata "koja strana je bolja". Ucesnici skupa na Saqifi su uspijeli nanovo rasplamsati razlike koje je poslanik (s) tokom svoje misije nastojavao eliminirati. Poslanik (s) je govorio da su obije grupe bila braca. U svojem poznatom govoru tokom oprosnog hadza je poslanik (s) rekao da su svi ravnopravni u Allahovim (swt) ocima, kao i da su najbliži Allahu (swt) oni koji su pobožni. Ove poslanikove (s) rijeci su na Saqifi potpuno zanemarene, a plemenska supraništva koja su za vrijeme poslanika (s) bila ukrocena, su nanovo zazivjela. Ukoliko se analiziraju govori na tom skupu ocito se primjecuje "Vi" i "Mi" odnos.




Pitanja raspravljana na Saqifi

Obje strane su isticale argumenate bazirane na njihovoj povezanosti sa poslanikom (s). Trojica muhadzira su dobili raspravu navodeci sljedece argumente kao dokaz o njihovom pravu na halifat:
  1. Muhadziri su kao Kurejšijsko pleme bili poslanikova (s) najbliza familija
  2. Muhadziri su bili prvi da obožavaju Allaha (swt)
  3. Nitko nije doživio veca iskusenja i nevolje od muhadzira
  4. Izbjegavanje slijedjenja muhadzira je ravno lutanju
Povrsnom promatracu sve ovo može zvucati kao legitimni i jaki dokazi njihove prednosti. Medjutim ukoliko se uzmu u obzir svi ashabi, onda su ti kriteriji primjenjivi na samo jednog od njih, kao i samo na njegovo pleme, tj. Hazreti Ali (as) i pleme Benu Hashim.

Analizirajmo svaku od ovih tacaka
    Muhadziri su kao Kurejšijsko pleme bili poslanikova (s) najbliza rodbina

Na Saqifi je argumentovano da je usljed bliske rodbinske povezanosti sa poslanikom (s), zbog toga i hilafet bio pravo muhadzira.
Kada se tice rodbinske povezanosti nijedno pleme nije bilo toliko blisko povezano uz poslanika (s) kao sto je to bilo pleme Benu Muttalib. Oni su bili ta poslanikova (s) "najbliza rodbina" onda kada je Kur’anski ajet 26:214 "I opominji rodbinu svoju najbližu" pozvao poslanikovu (s) najblizu rodbinu da prihvate islam. Pleme Banu Muttalib su bili ti koji su tim ajetom bili pozvani, a tim ajetom nisu pozvana plemena Ebu Bekra, Omera ili Ebu Ubeyde.

Dalje, u smislu blizine nitko nije bio bliži poslaniku (s) od Imama Alije (as) kao njegovog prvo-rodjaka. Poslanik (s) ga je proglasio njegovim bratom, a imam Ali (a.s) je takodje bio i suprug njegove kcerke, kao i otac njegovih unuka.

Ebu Bekr pokusava sugerirati da su Kurejšije imali pravo nasljedjivanja halifata, jer su bili u rodstvu s casnim poslanikom (s), pa da su zbog toga oni naslijedili to pravo.
Islamski zakon ne propisuje nasledjivanje daljnih rodjaka, vec se pravo nasledjivanja odnosi na bliski (krvne) rodjake. Ako su Kurejšije imali pravo nasljedstva zbog njihove daleke povezanosti sa poslanikom (s), zar onda hazreti Ali (as) nije imao puno vece pravo od njih?

    Muhadziri su bili prvi da obožavaju Allaha (swt)

Opet jos jedan netacan argument. Muhadziri isticu da su oni bili prvi u prihvatanju islama, a time i u obožavanja Allaha (swt). Ako je obožavanje Allaha (swt) kriterijum za nasledjivanje halifata, onda je opet imam Ali (as) prvi i na osnovu toga. Ako postoji bila kakva sumnja o tom pitanju onda pogledajmo rijeci Alije (as) sadržane u Tabarijevoj historiji:
"Ja sam sluga Božji i brat njegovog poslanika, i ja sam onaj naj-iskreniji (al siddiq al-akbar). Sem mene niko drugi nemoze to reci, osim lažova i obmanjivaca. Ja sam obavljao namaz uz Božijeg poslanika sedam godina prije ostalih ljudi".
Historija od al-Tabaria, tom 6; str 81


    Nitko nije doživio veca iskusenja i nevolje od muhadzira

Ovo je takodjer netacna tvrdnja. Nitko nije pretrpio veca iskusenja i nevolje od plemena Benu Hashim. Što se tice iskusenja nijedno nije vece od džihada na bojnom polju i hazreti Alijina (as) neprestana hrabrost tokom svih bitaka se ne može nadmasiti. Bio je u prvim redovima u svim bitkama, nikada ne bježeci s bojišta, na Uhudu je zadobio šezdeset rana, a bitke na Hendeku i Hayberu su bili osvojene upravo njegovim rukama.

Istina je da su muhadziri prezivljavali velika iskusenja tokom poslanikove (s) misije, ali niko nije pretrpio toliko progona kao poslanikovo pleme Benu Hashim. To pleme je iskusilo navece progone i nevolje

Na pocetku poslanikove (s) misije su se Kurejšije urotili, izlazuci pritisku pleme Benu Hasim. Govoreci o tome Tabari kaze:
"Kurejšije se sakupiše da se dogovore i odluce sastaviti dokument u kojem se obavezuju da se nece ženiti ženama iz Benu Hashima i Banu al Muttaliba, ili da im daju žene za brak, ili da im prodaju bilo šta, ili kupuju bilo šta od njih. Oni sastavise pisani ugovor o tome i svecano se obavezase da ce ga se drzati. Oni su zatim okacili taj dokument u unutrašnjosti Ka'be, kako bi na taj nacin sebe još više obvezali. Kada su Kurejšije to ucinili, Benu Hashim i Banu al-Muttalib su prikljucise Ebu Talibu, odlazeci sa njim u njegovu dolinu, okupljeni tu oko njega, dok je Ebu Leheb 'Abd al Uza b.' Abd al-Muttalib napustio pleme Benu Hashim i otišao Kurejšijama, podržavajuci ih protiv Ebu Taliba. Takvo stanje potraja dvije ili tri godine, dok se ta dva plemena ne iscrpjese, jer ništa ne pristizase nekom od njih, osim onog potajnog od onih Kurejšija koji su željeli održavati odnose s njima".
Historija od al-Tabarija, tom 6; str 105-106

Ima li veceg iskusenja od potpune izolacije kojom su poslanik (s) i njegova porodica sotavljeni na milost i nemilost Kurejšija, dozivljavajuci oskudicu i glad? Nitko od muhadzira nije pretrpio nesto slicno tome. Ebu Bekr i Omer su bili prešli na islam, ali oni zbog toga nisu bili uopste kažnjeni, niti su se neke sankcije primjenjivale prema njima, oni su se mogu baviti svojim svakodnevnim poslom. Neizrecive patnje su zadesile poslanikove (s) rodjake iz plemena Banu Hashim i Benu al-Muttalib.

    Izbjegavanje slijedjenja muhadzira je ravno lutanju

Nemožemo naci nikakav argument bilo iz Kur'ana ili iz sunneta po kojem neslijedjenje muhadzira cini da osoba zaluta. Ovaj argument je bez ikakvih konkretnih dokaza. U stvarnosti i muhadziri su mogli zalutati, ukoliko nebi slijedili dva izvora, koja je poslanik (s) obznanio na Arafatu. Ako ih iashabi (bilo ensarije ili muhadziiri) budu slijedili, nikada nece zalutati. Ta dva izvora su Kur'an i ehlul bejt. Znamo da je Imam Ali (as) bio vodja ehlul-bejta. Vodjstvo je bilo njihovo i nikog drugog. Zašto bi inace poslanik (s) rekao: "Ja sam opominjac a Ali je vodic, on (s) tada se okrenu prema Aliji i rece: "Ali, ljudi ce biti vodjeni preko tebe" (1). Gonja tvrdnj o muhadzirima je neodrziva.
(1) Mustadrak od al-Hakima, tom. 3; hadisi 129 & 130

Nadamo se da je jasno da cetiri argumenta o muhadzirskoj vaznosti nemaju neku stvarnu tezinu. Ukoliko neki citatelj i dalje ostaje skeptican po ovom pitanju, onda cemo citirati rijeci Imam Alije (as) u kojima on svojom rjecitoscu odbacuje sve ta cetiri argumenta. Izvod iz pisma je preuzet iz sunni dijela Iqd al Fareed. Imam Ali (as) je napisao ovo pismo tokom razdoblja njegove vladavine. Pisano je kao detaljno opovrgavanje komentara koje je Mu'awiya uputio u pismu njemu. Mi smo prenijeli ovo pismo iz knjige "Pisma od hazreti Ali Muteze (raa), sakupljenim od sunni alima Muhamed Ayub Khan-a

"Kunem se! Nadam se kada Allah bude nagradjivao ljude nagradjujuci ih u skladu sa njihovim zaslugama i vjerovanju ka islamu, Allahu i Njegovom poslaniku, da ce najveci dio pripasti nama, porodici casnog poslanika (saw) jer smo mi, clanovi poslanikove (saw) porodice prvi prihvatitili vjeru i posvjedocili njegovo poslanstvo kada je pozvao ljude da prihvate vjeru i vjerovanje u Allahovu jednocu. Zato, ni u kojem trenutku mi ne ostavismo tu uzvišenu i pocascenu poziciju. Niko od arapa nije nama donio spas u obožavanju Allaha.

Vidjeci ovo naš narod se uroti da ubije našeg casnog poslanika (saw) i iskorijeni nas. Zbog toga su izvodili duboke urote i primjenjivali drasticne korake (protiv nas). Oni su sputavali naše pokrete, sprecavali naše ekonomske poslovanje, izlagahu nas stalnom strahu i opasnosti, slali špijune i straze na nas, prisilili nas da odemo na pusta i neplodna brda, potpaljivali borbu protiv nas i pravili pisane sporazume izmedju sebe da nam niko netreba dati sredstva, niti uspostaviti bracne odnose, niti obavljati bilo koji posao s nama. Niti da nam neko ponudi utocište ili zaštitu osim ako im predamo Allahovog poslanika (saw) da ga ubiju i otklone. Mogli smo biti sigurni jedino tokom dana hadza

Ali Allah, Svemoguci, nam podari hrabrosti da zaštitimo i cuvamo Allahovog poslanik (saw) od opasnosti tih dana, braneci ga, bacajuci strijele protiv neprijatelja spasavajucii njegovu cast i izvlacili mac za njegovu potporu. U toj borbi objekt naše vjernosti je bilo samo da se dobije nagradu od Allaha, dok kod nevjernika je objekt bila pomoc njihovim familijama. Bilo je jasno da oni od Kurejšija koji su primili islam su bili sigurni od zlodjela koja su nas spopadala, jer neki od njih su bili zašticeni (njihovim saveznicima od nevjernika) po ranijim ugovorima, a drugi su pripadali plemenima koja su bili njihovi zaštitnici. Stoga su oni ostali zašticeni od uništavanja i ubijanja kojeg mi pretrpjesmo. Najveca opskrba za nas je bila Allahova volja.

Tada Allah naredi njegovom poslaniku (saw) preseljenje i nakon toga, dozvoli im da se bore protiv nevjernika. U vrhuncu borbe kada su ljudi željeli sacuvati sebe bezbjednim, a neprijatelj izazivao na borbu, on (saw) bi im isticao clanove svoje familije u susret. Tako je on (saw) spasavao svoje ashabe od neprijateljskih maceva i kopalja. Zbog toga je i Ubaid ibn Haris (ra) pao kao sehid u bitci na Badru, Hamza (ra) u bitci na Uhudu, a Dzafer i Zeid (ra) u bitci Mauta, a ako zelite mogu imenovati i drugu osobu (što znaci sebe ) koja je, poput ovih sehida puno vremena žudila da bude sehid tokom borbi uz poslanika (saw) (u borbama). No, smrt se požurila u slucaju tih sehida, a odgodila u mom slucaju. Njihovo prihvatanje vrlina je bilo zbog Allahove dobrote i milosti. Nakon toga, niti sam cuo niti vidio nekog da istice ove osobe cije ime sam vam rekao. U iskrenosti i pokornosti Allahu i njegovom poslaniku (saw) niko ih nije mogao nadmasiti u suceljavanju sa nedacama u nevolji ili prosperitetu, u bitkama ili drugim opasnim prilikama u društvu casnog poslanika (saw). Muhadziri posjeduju mnoge druge izvanredne kvalitete i Allah ce nagraditi njihova plemenita dijela.

Zalosno je da se vrijeme tako promijenilo da se taj covjek koji nikad nije bio superiorniji od mene, niti ima neku superiornosti (u islamu) iznad mene, koji niko ne posjeduje osim mene, da se sada digao u opoziciju

Zato onda i nije cudo da bilo koji pretendent moze zahtijevati (bilo sto) neznajuci o meni, zahtijevajuci bilo sto, ne znajuci o meni, ili neznajuci moj stav, u znanju o Allaha. U svakim okolnostima moramo velicati Allaha

Onda ste pomeninjali moju zlobni odnos prema halifama, moje kasno davanje prisege na vjernost njima, i pobune protiv njih. Trazim utociste kod Allaha za pobunu (ja to sigurno nisam ucinio). Kada se tice mog kasnog pristupanja za prisegu vjernosti i neodobravanja njihovog kalifata, nije na meni da dajem bilo kakve isprike ljudima jer je Allah vec bio donio odluku (za kalifat) u vrijeme preseljenja na ahiret casnog poslanika (saw ). (To jest), kada su Kurejšija zahtjevale vodjstvo za njihovu grupu, kao i ensarije (lokalni stanovnici Medine) za sebe, ovi zadnji su predali kalifat i vlast muhadzirima popušcajuci njihovom prigovoru da je casni poslanik (saw) pripadao njima, zato jer su oni bili zaslužaniji za vodjstvo. Prema tome, kada su oni (muhadziri) temeljili svoje pravo na kalifat spram ensarija na osnovu njihova odnosa s casnim poslanikom (saw) onda onaj koji je u najbližem odnosu s poslanikom (saw) bi takodjer bio najviše zaslužan za kalifat. U nedostatku tog nacela ensarije bi bili legitimniji za kalifat na osnovi njihove brojnosti. (Sada) Ne mogu shvatiti jesu li moji drugovi (muhadziri) oslobodjeni optuzbi za otimanje mog prava ili jesu li bili nepravedni prema ensarijama. Avaj, zakljucio sam da mi je moje pravo oteto, pa sam radi Allahovog zadovoljstva prepustio moje pravo njima u korist. Neka im Allah oprosti."

Al Iqd al Fareed tom 2, str 234, od Ibn Rabbiha prenijeto iz "Pisma hazreti Ali Murteze (ra)", sakupljenim od Muhummed Eyub Khan str 14-20

Alija (as) u ovom pismu jasno objasnjašnjava ovo pitanje, uz odbacivanje svih temelja superiornosti koje su se trojica ashaba navodila na SAQIFA, uz to tvdeci da je njegovo pravo na halifat uzurpirano i oteto. cinjenica da ovo pismo postoji u djelu poznatog sunni alima odmah izaziva zabunu medju sunnijama koji vjeruju da poslanik (s) nije imenovao nasljednika. Postojanje ovog pisma im zbunjuje um, a da bi ga odbacili sakupljac ovoga pisma M. Ayub Khan pokušava sunnijama olakšati tako sto u fusnoti ovoga pisma daje sljedeci komentar:

"Po ovom pitanju postoji velika razlika izmedju dvije važne grupe muslimana. Sunije kazu da je islam demokratski sistem u kojem nema mjesta za obiteljsko nasljedjivanje ili nasljedno pravo. Ensarije su odustali od svojeg zahtjeva za halifat jer su se složili da su muhadziri (iseljenici) više zaslužni za halifat jer su bili navjestitelji vjernika i prvi medju muslimanima. Takodjer su se složili da je hazreti Ebu Bekr (ra) zbog svojih djela i žrtvi za islam bio i sam službeno nominiran kao prvi za halifata od strane casnog poslanika (s). On je bio jedini koji je predvodio muslimane u molitvi za života casnog poslanika (s) u njegovoj prisutnosti. Da je relacija prema casnom poslanika (s) bila kriterijim za halifata, onda bi hazreti Osman (ra) bio zaslužniji jer je on bio oženio dvije poslanikove (s) cerke, dok je hazreti Alija (ra) bio oženio samo jednu kcer.

Štoviše, Kur'an kategoricki odbija rodbinske odnosa bez zasluga vjere (imana) i dobrih djela. U tom pogledu hazreti Ibrahimov (s) otac, hazreti Nuhov (s) sin, supruga hazreti Luta (s), kao i amidza casnog poslanika (s), su navedeni u više navrata.

Medjutim shiie kazu da se islamski sistem temelji na porodicnom nasljedju i pravu na nasljedjivanje. Povodom toga oni prezentiraju tvrdnje hazreti Alije i njegovih suradnika".

Pisma hazreti Ali Murtaze (ra), sakupljena od Muhummed Eyub Khan-a





Ocjena sunnijskog opravdavanja legitimnosti Saqife


Dali je SAQIFA bila kamen temeljac islamskoj demokratiji?

Analizirajuci Khanove rijeci (gore citirane), zelimo naglasiti da njegova tvrdnja po kojem sunni Islam vjeruje u demokratski sistem halifata ovdje nema nikakvog osnova. Nikakvih demokratskih izbora na Saqifi nije bilo, niti je o tom pitanju glasao cijeli ummet. Još važnije je naglasiti da je po Khanovom konceptu opisa hilafeta kao demokratije ustvari opis kufra. U poznatom "Gettysburgom govoru" Abraham Linkoln je opisao demokratiju kao: "Narodna vlada, imenovana od naroda - za narod." Takvo poimanje vlasti je u suprotnosti s islamskim seriatom, koja se temelji na cinjenici da vrhovna vlast pripada Allahu (swt), a ne ljudima. Ukoliko je Khan pomijesao demokratiju sa konceptom šure (dogovaranja) muslimanske zajednice, onda treba naglasiti da ni drugi halifa Omer nije bio izabran dogovaranjem muslimanske zajednice, vec je na vlast dosao ukazom Ebu Bekra. Osman je za treceg halifu izabran od strane šestoclanog odbora, a ne od strane muslimanske zajednice. Muawiya je preuzeo vlast na silu, a ne izborima. Takodje ni Umayadski vladari koji su slijedili nakon Muawiye nisu imali demokratski sistem izbora halifa, vec su (kako to Wehabijski alim Maudoodi opisuje) imali 'mulukiyat' (kraljevinu), po kojem se vlast nasljedjivala. Taj isti princip su nakon Umajada primijenjivali i Abbasidi, Seldzuci kao i Turci-Osmanlije. Gdje je onda taj "demokratski sistem" kojeg Khan zastupa?

Khanova tvrdnja da je Ebu Bekr bio nominiran za halifu od strane casnog poslanika (s) je protivna sunni vjerovanju da poslanik (s) nije imenovao svojeg nasljednika, pa je tako i to jos jedna od njegovih neosnovanih tvrdnji.

Vrlo slab argument je i Khanov zakljucak da ako bi se halifat temeljio na relaciji prema casnom poslaniku (s) onda bi Osman imao više prava, zato sto je bio poslanikov (s) zet dva puta.
Imam Alijev (as) odnos se nije temeljio samo na "zetovskom” pravu. Imam Ali (a.s) je bio poslanikov (s) rodjak, poslanik (s) ga je proglasio svojim bratom, a i u vezi imama Alije (a.s) poslanik (s) je rekao: "Ali je od mene i ja sam od njega ". Tako nešto poslanik (s) nije nikad nije rekao u vezi Osmana. Osim toga, Osman nije bio clan ehlul-bejta (poslanikove familije), dok je Imam Ali (as) to bio. Hazreti Alija (as) je bio najbliži poslanikov (s) rodjak.

Slažemo se sa Khanovom izjavom, da se rodbinski odnosi trebaju temeljiti na vjeri i dobrim dijelima. Mi ne vjerujemo da svaki poslanikov (s) potomak ima pravo na halifat, vec vjerujemo da je to ogranicena na 12 halifa koje je poslanik (s) predskazao da ce slijediti nakon njega. Tih 12 halifa je iz ehlul-bejta (vidi kasnije poglavlje). Kriterij vjere i dobrih djela nije samo kriterij rodbinskih odnosa. To je takodjer kriterij na kojem Allaha (swt) imenuje njegove halife, a o onim koji spadaju unutar ovog kriterija mi cemo inshallah ukazati u sledecem poglavlju.

Sta se moze reci u vezi Khanovog komentara: "Medjutim shiie kazu da se islamski sistem temelji na porodicnom nasljedju i pravu na nasljedjivanje. Povodom toga oni prezentiraju tvrdnje hazreti Alije i njegovih suradnika"?
Trebamo li vjerovati argumentima koje navodi gospodin Khan koji zaista nemaju osnove, ili cemo vjerovati argumentima koje se navode od imama Ali (as) i njegovih suradnika, a koje su ona oštecena strana, kao i ona koja je sve to direktno iskusila?

Dvadeset i pet godina nakon poslanikove (s) smrti je njegov unuk Hasan (as) ponovio argumente svojega oca. U jednom pismu Mu'awiyi on naglasava da su Kurejšije branili svoju prednost pozivajuci se na njihovu vezu spram poslanika (s), ali kada se ehlul-bejt poziva na isti argument bivaju odbijeni.(1)
"Maqatil" od Abu al Faraj; str 55-57




Neka kljucna zapažanja


Nasljedni sistem halifata je zapoceo na Saqifi

Pravi zagovornici nasljednog sistema vladavine su ustvari sami sunnije. Ebu Bekr nije predlozio da se halifa izabere izmedju svih poslanikovih ashaba, vec je tvrdio da to pravo exkluzivno pripadalo samo plemenu Kurejšija. Takva Ebu Bekrova tvrdnja je rezultirala time da vodeci sunni alimi smatraju to dijelom njihove vjere, tj. smatraju da halifa može biti samo neko ko je porijeklom Kurejšija. U jednoj svojoj diskusiji da je pravo halifata rezervisan samo za Kurejšije, Ibn Haldun se za podršku svoje hipoteze poziva na tok razgovora na Saqifi:
"Uslov Kurejšijskog porijekla temelji se na opstem konsenzusu o tome, postignutom od ljudi oko Muhammeda, na danu Saqife. Toga dana su ensarije namjeravali dati prisegu na vjernosti Sa'du b. Ubadi. Oni rekose: "Jedan emir od nas, a drugi od vas". Ali Kurejšije im se protivljahu navodeci Muhammedovu izjavu "Imami su od Kurejšija".
Muqaddimah, Ibn Haldun, tom 1; str 597


Nista iz Kur'ana, sunneta, idzme ili qiyasa na Saqifi

Po ucenju wahabija "Izvori vjerovanje ('aqide) su: Allahova knjiga, autenticni sunnet Njegovog poslanika sallallaahu' alayhi ve sellem kao i konsenzus (idzma) vjernih sljedbenika" (1)
(1) Opsta pravila ehlus-sunne wel-jamaa'ata, od šejha Naasir al-Aql, str 13

Cetiri velika sunni imama tome dodaju i princip Qiyasa (analognog rasudjivanja).

Zanimljivo je to, da je rasprava na Saqifa bila lišena sve ta cetiri principa, zašto? Mi vjerujemo da je sve sadržane u Allaha (swt) knjizi. Znamo da je Omer samo nekoliko dana prije toga sprecavajuci poslanika (s) da napise oporuku rekao: "Kur'an nam je dovoljan". Zašto onda na Saqifi nije Omer pozvao prisutne da se okrenu Allahovoj Knjizi i odluku o imenovanju halife donesu u svjetlu Allahove (swt) naredbe?

Sunnet se takodjer nije koristio niti predložio, vec se dala prednost objasnjavanju plemenske superiornosti.

Idzma (konsenzus ashaba) centralni dio islamskog prava po ucenju ehl'ul sunne nije bio cak ni uzet u obzir. Ebu Bekr i Omer nisu tražili savjet ostalih ashaba o tome dali se na Saqifi treba ili netreba raspravljati o pitanju sukcesije. Zašto su ova dva istaknuta ashaba bez konsultacije sa ostalim ashabima na sebe preuzeli odlazak na Saqifi? Zašto su zanemarili nacelo idzme?


Bez navodjenja Ebu Bekrovih (ili Omerovih) vrlina tokom Saqifa

Obije strane su se na Saqifi pozivale na njihovu podrsku casnom poslaniku (s). Muhadziri su se na tom skupu sastojali od tih trojice istaknutih ashaba. U sunni knjigama hadisa vrlo lahko mozemo naci puno pohvalnih hadisa o toj trojici. Koji bolji nacin (da se uvjeri druga strana) bi bio, nego sto bi bilo navodjenje licnih poslanikovih (s) pohvala o njima. Tako bi se najbolje okoncalo to pitanje. Nesumnjivo je da bi se navodjenjem poslanikovih (s) rijeci-hadisa o njihovoj superiornosti stavila tacka na tu diskusiju. Wahabijski reformator sa Indijskog potkontinenta, Šah Ismail Shaheed, je bio doista u pravu kad je rekao:
"Imamet je sjena poslanstva, imamovo vodstvo se otvoreno oglasavalo, dok historija pruža dokaze o shejkanima da ostase nijemi. Imam obznanjuje koje god ovlasti da posjeduje, kao Imam Ali kada je izjavio "Ja sam Sidiq al Akbar (onaj Naj-Iskreniji) i ko god to izjavi nakon mene je lažac, i ja sam govoreci Kur'an".
Šah Ismail Shaheed; Munsub e Imamate str 69
* Shejkan je titula koje sunnije daju Ebu Bekru i Omeru

Dakle prema Šah Ismailu, Imam mora otvoreno oglasavati odlike koje posjeduje, kao što je to Imam Ali cinio.
Imajuci to na umu trebamo se podsjetiti da kod sunnija postoje dva kljucna hadisa pripisana casnom poslaniku (s) u vezi Ebu Bekra i Omera, a koji bi bili od neprocjenjive vrijednosti da su bili iznijeti za vrijeme rasprave na Saqifi:
    1. Ako bi iman ummeta bio sa jedne strane, a iman Ebu Bekra s druge strane, iman Ebu Bekra bi prevagnuo.
    Kakav veci argument o superiornosti je mogao biti od toga da je Ebu Bekr bio musliman s najvecim imanom, imanom vecim od imana cijelog ummeta zajedno.

    2. Ako bi postojao poslanik nakon mene, onda bi to bio Omer
    Po ovome bi Omeru (da se poslanstvo nastavljalo), pripao polozaj ravan polozaju naseg poslanika (s). Dali je bilo ko u ummetu mogao biti superiorniji od onog ko bi (u tom slucaju) trebao biti poslanik?
Koja bolja prilika bi od te mogla biti kojom bi se istakla ta dva navodna poslanikova (s) hadisa, a cijim navodjenjem bi to pitanje odmah bilo riješeno? Ko bi se mogao porediti sa ljudima koji imaju takve hadise u svoju korist? Nažalost nikakav takav ili slican hadis o Ebu Bekrovim ili Omerovim vrlinama nije iznijet na Saqifi. Da su ti hadisi zaista istiniti, zar ne mislite da bi oni bili iznijeti tu pred ensarijama, umjesto lažnih tvrdnji o superiornosti zasnovanoj na plemenskoj pripadnosti? Takodjer treba napomenuti da ako bi ti hadis bili istiniti, onda po njima Ebu Bekr nije imao pravo biti prvi halifa, ako vec postoji covjek za koga je poslanik (s) rekao da bi bio poslanik nakon njega - da je to moglo!


Reference o Hazreti Aliji (as) na Saqifa

Na Saqifi se Alijevo ime spominjalo tokom dvije prilike. Njih smo vec naveli u poglavlju o "Diskusiji na Saqifi". Najpre je to bilo kroz priznanje jednog ensarije "Doista medju vama postoji osoba kojoj ako bi tražila vlast, nitko je nebi osporio (tj. Ali)".
Molimo citatelje da pažljivo razmisli o ovim rijecima. Ensarija usred te diskusije o vlasti uvidja da ako bi Ali (as) usao u ovu raspravu, sve bi se njemu zakleli na vjernost. Zašto bi on rekao tako nešto, osim ako Alija (as) nije imao iskljucivo pravo na hilafet?
Kasnije, kada se davala zakletva na vjernost, neki ensarije su rekli: "Necemo dati prisegu na vjernosti [nikome] osim Aliji", smatrajuci da je po tom pitanju samo on imao pravo na to.

Esarijski alim Muhammed B. Abd'ul Karim as-Shahrestani daje citat o tome gdje se u to vrijeme nalazio hazreti Alija (as):
"... Zauzet u izvršavanju onoga što je mu je poslanik bio naredio da ucini, to jest, da ga pripremi za dzenazu, licno obavi dzenazu, ostoji uz njegov mezar, ne ulazeci u nekakvu raspravu ili dokazivanje".
Al Mihal al Nahal, od Allamah Muhammed B. Add'al Karim as-Shahrastani, str 19

Ako je hazreti Alija (as) pripremao dzenazu, a ensarije bile mišljenja da je hazreti Alija (as) imao pravo za halifat, zašto ga onda Ebu Bekr i Omer nisu pozvali na taj sastanak? Iako je bio od muhadzira, ocito je da su njime i ensarijama bile zadovoljni, njega su tom prilikom i pominjali, pa zašto se onda nije obustavila daljnja rasprava, i njega izabralo za halifu? Zašto se insistiralo na daljnoj raspravi o tome, kada je vec postojao covjek od muhadzira u vezi kojeg se ensarije nisu protivile?
Zato jer su trojica muhadzira imala drugacije planove!

Njihov cilj je bio zamijeniti halifu od Allaha sa halifom od ljudi

Dok sunni alimi ponosno izjavljuju da je imenovanje Ebu Bekra bio model preko koga se odrazavala demokracija u nastanku, u stvarnosti ono nije moglo biti udaljenije od nje. Niko od Omera to bolje ne potvrdjuje kroz njegovo iskreno priznanje. To priznanje je dao za vrijeme njegovog halifata. O tome nam u Historiji od al-Tabarija, pripovijeda Ibn Abbas:
"Dok sam cekao na mjestu za odmor (Manzil) na Mini, Abd ul-Rahman bin Awf me poce pozivati da dodjem govoreci: "Danas sam vidio covjeka koji je došao do zapovjednika vjernika (tj. Omera) i rekao, cuo sam toga i toga da kaze: Ako zapovjednik vjernika umre je cu moju zakletvu na vjernosti dati tome i tome. Zapovjednik vjernih rece da ce te veceri izaci medju narodom, te ih upozoriti na skupinu vjernika koji žele uzurpirati vlast ".
Historija od al-Tabarija, dio 9, str 191-192 (Zadnje poslanikove godine)

Tabari kasnije nastavlja da nam predstavlja taj Omerov važni govor u poznatoj predaji:
"Doslo je do mene da je neko od vas rekao: "Ako zapovjednik vjernih umre, ja cu prisegu na vjernosti dati tome i tome". Neka insan sebe ne zavarava govoreci da je prisega na vjernost data Ebu Bekru bio dogadjaj koji se dogodio bez konsultacije (faltah). Ustinu ono jes bilo tako, ali je Bog otklonio njeno zlo".
Historija od al-Tabarija, tom 9, str 193 (Zadnje poslanikove godine)

Al-Buhari takodjer slicnim rijecima bilježi ovu predaju od Omera, uz ovaj dodatak:
Nadalje, doslo je do mene da neko medju vama govori: "Tako mi Allaha, ako umre Omer, dat cu prisegu tome i tome!" Ne dopustite da covjek bude zaveden, te da kaze kako je prisjega Ebu Bekru bila iznenada, pa je ispunjena. Ta to je zaista bilo tako, ali (nas) je Allah sacuvao od njenog zla" Medju vama nema niko kome ce se svijet prikloniti kao Ebu Bekru. Ko da prisegu nekom covjeku bez (prethodnog) dogovora sa muslimanima - njemu se ne daje prisjega, niti onima koji su mu dali prisjegu, iz bojazni opasnosti, da se njih devojica ubiju
wvw.sahihalbuhari.com dio 8, knjiga 82, hadis 817 (srednji dio hadisa --->link
Kompletan sahih Buhari na Bosanskom pogledaj str 4462
Slika 114 stranice

Ovaj govor poništava svaki sunni argument, odnosno da je Ebu Bekrov dolazak na vlast bio je zakonit. Nije bilo (šure) savjetovanja, idzma kao kamen temeljac sunni ideologije se nije desila, Omer jasno porucuje da ako se to “zlo” ipak dogodi, da se potupak za izbor treba ponoviti, a da se ti pojedinci trebaju pogubi. I dok sunnije prihvataju legitimnost Ebu Bekrovog halifata, sam Omer gornjim rijecima ne samo da odbacuje valjanost Ebu Bekrovog halifata zbog toga sto nikakve konsultacije nisu ucinjene, vec on negiraja i vlastiti halifat jer je i on bio imenovan samo od Ebu Bekra, a bez konsultacije ashaba.

Ovo je odraz prilaza instituciji halifata od ljudi, koji okrece inace racionalnog covjeka da se odrekne historijskih svjedocanstava i vlastitih analiza kljucnih licnosti, pa umjesto toga da predstavlja Ebu Bekrovo imenovanje terminima poput "demokratsko", ili kao odraz volje i misljenja vecine muslimana - "idzma". To je naravno neutemeljena mišljenje koje se širilo u obliku strogih dogmi, da se covjek barem mora cuditi njihovoj lojalnosti u prihvatanja toga, ako se vec ne cudi njihovoj slijepoj odanosti.

Ovdje bi trebalo objasniti i razlog zbog kojeg je Omer odrzao taj govor. Naime kako i sam u tom govoru Omer kaze, on je bio cuo da ce ljudi nakon njegove smrti dati prisjegu na vjernost "tome i tome". Na kojega "toga i toga" je mislio Omer dok ga je pominjao kao uzrok zbog koga je odrzao taj govor?

U fusnoti br.1308 u al-Tabarijevoj Historiji se u vezi tog Omerovog govora navodi slijedece:
"Prema Baladhuriju, Ansab I, 581, to je Zubeyr, a osoba koja je htio da prihvati kao halifu je bio 'Alija. Ibn Ebi al-Hadid, s druge strane navodi da osoba koja je to rekla, prema al-Dzahizu, je bio Ammar b. Yasir ili, prema ehl al hadisu, Talha, dok je osoba koju su su htjeli priznati za halifu bio 'Ali. To je bilo Alijevo ime koje je ucinilo Omera uznemirenim, i izazvalo ga da odrzi tako vatren govor".
Historija od al-Tabarija; (Zadnje poslanikove godine) tom 9, str 189, fusnota 1308 --->link

U tim ranim danima su obojica, Ammar bin Yasir kao i Zubeyr bili shi'ie.

Dakle, Omerov motiv za taj govor je bilo prekinuti glasine iz kojih se vidjela namjera pojedinih ashaba da proglase Imama Aliju sljedecim halifom. Ti je bio samo Omerov nastavak politike koja se provodila jos iz dogadjaja sa sastanka na Saqifi. To je bio dio neumoljive / sustavne kampanje kako bi se halifat drzao izvan dometa onih izabranih i zakonitih nasljednika naseg casnog poslanika (s), i da umjesto toga obrazuje odbor, kojim zeli ovjekovjeciti izbor halife ljudi, izabranog od šacice ljudi - da bi vladao ljudima, umjesto Allahovog halife izabranog od Allaha (swt), da bi služio Allahu (swt) kroz predvodjenje covjecanstva.

Omerov odnos prema ovom pitanju je izasao na površina jos tokom njegova halifata, u jednom od onih kratkih razgovora vlastodrsca sa obicnim covjekom. Govoreci nekažnjeno, sada kao drugi halifa i "zapovjednik vjernika", Omer obracajuci se ibn Abbasu izjavljuje sljedece, a kako je to zabilježeno od strane al-Tabarija. Abdullah ibn Abbas pripovijeda da je Omer upitao:
"... Ibn Abbase! Što je sprijecilo 'Alija da nam se pridruzi?" Odgovorio sam, 'Ja neznam'. On je nastavio, 'Ibn Abbase tvoj otac je amidza Bozijeg poslanika. Ti si njegov bratic. Sta je sprijecilo vase ljude da vas isture [za vlast]?' Odgovorila sam da nisam znao. On nastavi, 'Medjutim ja znam, oni nisu voljeli da im vi naredjujete'. Rekao sam: 'Zašto, kada smo dobro za njih?' [Omer] odgovori: O Bože [podari] oprost. Oni nisu željeli kombinovati poslanstvo i halifat izmedju vas-samih, da vam to nebi donijelo nadmenost i ushicenje. Možda cete reci, "Ebu Bekr je to uradio'. Ne zaista, vec je Ebu Bekr ucinio najdlucniju stav koju je mogao ucini. Da je ucinio (hilafet) vasim, on vam ne bi pomogao, unatoc vaše bliske veze [sa poslanikom]"
Historija od al-Tabarija, tom 14; str 135-136

Halifa Omer je nastojao opravdati stav da ljudi nisu zeljeli da poslanstvo i halifat ostanu u istoj familiji. To je stav koji je napomenut ranije.

Al-Tabari bilježi dosta burniju raspravu izmedju ove dvije osobe, opet pripovjedanu od Abdullaha ibne Abbasa:
"(Omer) rece:" Znaš li Ibn Abbase šta je spijecilo vase ljude da budu [postavljeni] nad (Kurejšima) nakon Muhamedove smrti. "Nisam zelio odgovoriti, pa sam rekao: Ako ja neznam onda ce mi zapovjednik vjernika reci to". Omer rece," Oni su zazirali od vas da bi kombinirali poslanstvo i halifat, da vi nebi uzdigli sebe u svojem narodu i bili ponosni. Kurejšije su napravile izbor za sebe, bili su u pravu, i dat im je uspjeh ". Ja rekoh, zapovjednice vjernika ako mi dopustiti i ne budete ljutiti na mene, ja bih govorio". On mi dopustio da to ucinim, pa sam rekao: "Što se tice vasih rijeci zapovjednice vjernika, da Kurejšije jesu napravili izbor za sebe i da su oni bili u pravu i da im je dat uspjeh, da su umjesto toga Kurejšije napravile isti izbor za sebe koji je bio Bog ucinio za njih tada bi njihovo pravo bilo neporecivo i bez zavidljivosti. Što se tice vasih rijeci kako su (Kurejšije) zazirali da poslanstvo i halifat budu naše, Bog je opisan jedan narod kada su zazirali i rekao: "To je zato što su zazirali od onog što je Bog objavio, pa je ucinio njihova djela besplodna'. Omer je rekao: "Daleko bilo uistinu, Ibn Abbas. Cuo sam stvari o tebi koje mi je bilo odbojno da pitam, da nebi poruzrokovale gubitak tvojeg ugleda kod mene. Rekao sam, "koje su to zapovjednice vjernika. Ako su one tacne, one nebi [bile takve da bi] prouzrokovale gubitak moje pozicije kod vas, a ako su lažne, tada ce neko poput mene ukloniti laži sa sebe. "Omer je rekao: "Cuo sam da mislis da je (halifat) od vas uzet iz pohlepe i nepravedno. Ja sam odgovorio, "Kada kazes da je bilo nepravedno, zapovjednice vjernika, to je vec jasno neukim i briznim". Kada kažeš da je bilo iz pohlepe, Iblis je bio ljubomoran na Adama, a mi smo potomci kojima je zavidio". Omer je rekao "Daleko bilo! Vasa srca Bani Hashime, odbijaju [pokazati] bilo sta osim nepromjenjive pohlepe i uvecane pakosti i zlobe. Ja odgovorih, "Polahko, zapovjednice vjernika"; Ne opisuj tako srca ljudi od kojih je Bog svu necistocu uklonio, i koje je On potpuno ocistio, ne opisuj ih da imaju pohlepu i zlobu. Srce Bozijeg poslanika je jedno od srca Benu Hašima".
Historija od al-Tabarija, tom 14; str 137-138

Oba navoda pokazuju da Kurejšije nisu voljeli Benu Hašim, kao i njihov stav da je imenovanje i dovodjenje na vlast Ebu Bekra bilo ispravno. Hazreti Ibn Abbas je s pravom istaknuo da takav Kurejsijski stav nije bio utemeljen na Allahovom (swt) izboru. Ovi citati nam takodje omogucavaju da jos bolje razumijemo nacin Omerovog razmišljanja, kao i njegov stav da se vodjstvo ne treba nastaviti u okvirima jedne porodice bilo naznaka da je cilj tog njegovog govora bilo osiguravanje da Imam Ali ne dospije do toga da predvodi ummet, ni tada kao ni kasnije.

Zanimljivo je da i tri stara historijska djela biljeze pismo Mu'awiye koje ukazuje na cinjenicu da je pravo Imam Alije doista oteto od njega. To pismo je bio Muawiyin odgovor na pismo koje mu je poslao hazreti Muhamed bin'Ebu Bekr, u kojem je on kritikovao Mu'awiynu politiku protivljenja Imamu Aliji, navodeci da je nepravedno suprotstavljati se toliko superiornijem covjeku. Muawiya je svoj stav opravdavao kroz pozivanje na dijela svojih prethodnika:
"Mi i tvoj otac smo za poslanikova života smatrali da je pravo ibn ebu Taliba bilo obvezujuce za nas, i njegovo primucstvo je bilo visoko iznad nas. Unatoc tome, kada je Allah odabrao za poslanika ono što je namijenio za njega, uzeo ga je k Sebi. Tada su tvoj otac i njegovi Faruq bili prvi da mu to otmu i da mu se suprotstave. Obojica su zajedno radili na tome. Ako je to nepravda, onda je tvoj otac to utemeljio a mi smo njegovi partneri. Slijedili smo njegovu uputu ugledajuci se na njegov postupak".
Waq'at Siffin od Minqari-a; str 118-120
Ansab al Ashraf od Baladhuri-a; tom 2, str 393-397
Masudi Muruj ud Dhuhab; tom 3, str 197-201





Poslanikova dzenaza


Sastanku na Saqifi data prednost u odnosu na poslanikovu (s) dzenazu

Ovo je potvrdjena cinjenica. Ti istaknuti ashabi su izabrali raspravu u vezi poslanikovog (s) nasljednika umjesto prisustva poslanikovoj dzenazi. Zar tako nesto nije nevjerojatno? Allah (swt) je tokom historije za predvodjenje covjecanstva poslao oko 124.000 poslanika. Dali postoji bilo kakva zabjeleska kada su ovi poslanici umirali, da njihovi ashabi nebi prisustvovali njihovim dzenazama, vec da bi umjesto toga izabrali da sudjeluju u izboru njegovog neposrednog nasljednika? Ako takav slucaj nije zabjelezen ranije, zašto su onda ashabi "pecata svih poslanika" izabrali da ucine tako nesto?

Cesto se desava da neka osoba postane predmetom osude i podrugivanja ukoliko nebi prisustvovala dzenazi prijatelja ili clana porodice. Tako nesto cesto dovodi do raskida prijateljstva i dijeljenja porodice, jer posto cemo svi mi umrijeti jednog dana, zbog toga se i ocekuje da oni koji su usko povezani s umrlim prisustvuju njegovoj dzenazi. Rodbina iz drugih dijelova svijeta cesto leti hiljadama kilometara da bi prisustvovala dzenazi voljene osobe. Usporedite sada to s ashabima koji su bili bliski saradnici naseg casnog poslanika (s). Umjesto da ostanu u njegovoj blizini i sudjeluju u njegovoj dzenazi, oni iz sobe gdje je njegovo tijelo bilo položeno, ne osvrcuci se odlaze radi rasprave na Saqifi, nikada ne zatrazivsi da se ta rasprava odgodi do poslije dzenaze. Oni su radije izabrali dugu raspravu o tome ko ce predvoditi ummet nakon poslanika (s) od prisustva dzenazi zadnjeg Bozije poslanika (s).
Zamolili bismo naše citatelje da sada malo stanu i da razmisle o ovakvom postupku tih ashaba.

Ukoliko kod nekog od nasih citaoca postoji sumnja da su ti ashabi zaista ovako postupili, citirat cemo rijeci Hanefijskog alima, Allamah Shibli Numani-a:
"Ocito je zacudjujuce da prije nego je poslanik umro, vec je borba za halifata pocela, pa je cak i dzenaza osnivaca islama bila samo drugorazredno pitanje u raspravi oko prava na nasledivanje vlasti. Ko za trenutak može zamisliti prizor kako poslanik leži mrtav, dok oni koji su izjavljivali svoju ljubav i privrženost prema njemu za njegova života, cak i ne cekajuci da vide da su njegovi posmrtni ostatci prikladno sahranjeni, žurno se upucuju da vide da drugi nebi prisvojili upraviteljanje državom za sebe!

Još zacudjujuce je da se ovaj cin odnosi na osobe (Ebu Bekra i Omera) koje su najsjajnije zvijezde islamskog neba, a neprijatnost tog cina postaje još bolnija kada se sjetimo da su osobe koje su krvo i rodbinski povezane s poslanikom ('Alija i Benu Hašim) bile naravno pogodjene njegovom smrcu i da ih je taj žalosni gubitak oborio tugom, koja je skupa s njihovim brižnoscu za obavljanjem zadnjih obreda oko umrlog, jedva ostavljala prostora za skrivene namjere".

Al Farooq, od Allamah Shibli Numani; tom 1, str 85-86

Ono što na Saqifi izlazi na videlo je zapanjujuce cak i površnom promatracu. cak je i Shibli Numani, okorjeli branitelj sunnizma, pisao o ovom dogadjaju sa puno cudjenja, bazirajuci to na njegovim izgradjenim pretpostavkama o karakteru osoba koji su bile ukljucene u raspravi na Saqifi. Suvremeni pravdavaoci dogadjaja na Saqifi su Hizb ut-Tahrir, politicka sunni grupa koja se od 1950-tih godina posvetila oživljavanju sada vec mrtve institucije "halife od ljudi", a u duhu "Allahovog halife, i to kroz formu šiijskog dvanaestog imama. Imajuci u vidu jedino ovaj cilj, ova grupe je pokusala bagatelizovati politicka razilazenja a radi ocuvanja autoriteta "halife od ljudi". To je uglavnom ono što Hizb ut-Tahrir navode u svojem kljucnom dokumentu "Halifat"
"Idzma'a ashaba da uspostave halifat se naglašeno ocitovala onda kada su odgodili poslanikovu (saw) dzenazu, nakon njegove smrti dok su se angažovali za imenovanje njegova nasljednika, unatoc cinjenici da je dzenaza mrtvoj osobi farz, i da je onima koji trebaju pripremiti njegovu dzenazu haram da se angazuju za bilo šta drugo do završetka dzenaze. Ashabi bi bili dužni da se ukljuce u pripremi za poslanikovu (saw) dzenazu, umjesto sto su neki od njih radije angazovali sudjelujuci u postavljanju halife, umjesto obavljanja dzenaze, a neki drugi šutjeli o tom angažovanju, sudjelujuci u odlaganju dzenaze tokom dvije noci usprkos njihovoj mogucnosti da sprijece kašnjenje, i njihovoj mogucnosti da sahrane poslanik (saw). Dakle, bila je Idzma'a da se ukljuce u imenovanje halife prije nego sto sahrane umrlog. Ovo nebi bilo opravdano da imenovanje halife nije obaveznije od sahrane umrlog."
Hizb ut-Tahrir; Khilafah str 3-4 (vidi 15-pasus)

Prva stvar koja se iz ovog texta moze zakljuciti je da je sastanak na Saqifi bio haram. To je nesumnjivi haram jer je sahraniti umrlog sto brze moguce prioritet kojeg nalazu islamske uredbe

Druga stvar koja sastanak na Saqifi cini toliko sramotnim cinom je da se on dogadjao dok je sahranjivan upravo "pecat svih poslanika".

Treca stvar je da casni poslanik (s) nebi ostavio muslimane u takvoj nedoumici - a u koju autor ovog Hizb ut-Tahrirovog clanka zeli da povjerujemo, i zbog kojeg bi ashabi bili prisiljeni da pocine tako veliki grijeh, jer poslanik (s) jeste ostavio svog nasljednika, i ashabi se na Saqifi nisu imali potrebe o tome raspravljati

cetvrta stvar: Ko je dao ashabima pravo da oni imenuju halifu kada zato nisu bili ovlasceni, cak sta više posto je covjek koji je bio Allahov halifa bio prevaren i nije bio obavješten o tome, dok je za to vrijeme obavljao duznost sahrane casnog poslanika?

Autor ovog Hizb ut-Tahrirovog clanka pokusava to opravdati time da je mišljenje (Idzma’a) ashaba vaznije od Kur'ana i sunneta, pa nam se zato u clanku kao izgovor predstavlja Idzma'a od nekoliko muhadzira. Ali Idzma'a dolazi tek nakon Kur'ana i Muhamedovog (s) sunneta. Idzma'a ashaba je kod sunnija izvor vjerovanje, dok mi šiie koji nakon poslanika (s) slijedimo njegovu familiju (ehlul-bejt) u vezi toga kazemo da Kur'an i poslanikov sunnet nipodastavaju idzmu ashaba onda kada se mišljenje ashaba suprostavlja Kur'anu i sunnetu. Nakon historijske analize jasno je da se opravdavanje ovakvog koncepta izbora halife razvilo tek kasnije od strane sljedbenika ashaba. Ni u jednom trenutku ashabi nisu tvrdili da je halifat Ebu Bekra nastao kao posljedica idzme’e. Cak naprotiv, a kao što smo ranije naveli iz Buharijinog hadisa da je Omer izjavio da je taj izbor bio pogreška, kao i da je bio ishitren tj bez konzultacija, a što znaci da se pri Ebu Bekrovom imenovanju nije trazilo misljenje-idzma’a ashaba.

Šiie ne zele opravdavati ashabe onda kada ti ashabi unizavaju potrebu obavljanja dzenaze pecata svih poslanika. Jer kakva je samo to bila uvreda za poslanikovu (s) familiju! Prijateljski odnosi su zbog toga prekinuti, a sto je razumljivo, jer odsustvom sa necije dzenaze se istovremeno pokazuje nedostatak postovanja prema umrlom, - a pogotovu jer je to bila dzenaza hazreti Muhameda (s) licno.

Hizb ut-Tahrir, na kraju pokusava olakšati osjecaj sramote a koju i sami osjecaju zbog postupka ashaba, kroz predocenje dogadjaja oko dzenaze - njegovog stvarnog vremena - kao cinjenicu - dok postoje dvije grupe hadisa koja proturjece jedne drugim. Mi mislimo da je casni poslanik bio sahranjen na vrijeme. Ova grupa smatra drugacije, i sto je jos upadljivo, cak tvrde da je Ebu Bekr obavio dzenazu, pa i ako nije bio prisutan pri konkretnom obavljanju same dzenaze.


Dali je dzenaza odgodjena?

Ukoliko radi razvoja diskusije i prihvatimo tvrdnju da se željelo odužiti taj proces kako bi se halifa mogao imenovati, i da onda zbog toga nije bilo boljeg nacina nego da se oduzi sa dzenazom. Ovim se tvrdi da je to ucinjeno namjerno, kako bi Halifa mogao biti imenovan, ali cinjenica je da je taj sastanak bio tajan, i da drugi ashabi nisu imali pojma da se nekakva rasprava oko vodjstva uopste i dogadjala. Da su ashabi to znali, tamo bi sigurno bilo više nego samo ta tri muhadzira koja su ucestvovala na Saqifi. Nije bilo nikakvog razloga za bilo kakvo kašnjenje, poslanik (s) je bio umro, a u skladu s islamskim obredima trebalo je da bude sahranjen odmah. Nije bilo razloga za odugovlacenjem postupka. Zašto bi dzenaza pecat svih poslanika biti odgodjena da bi joj Ebu Bekr mogao prisustvovati? Duznost Ebu Bekra je bila da dodje do umrlog poslanika (s), a nije bila duznost umrlog Muhameda (s) da ceka dolazak Ebu Bekra!

Predaje koje odjednom smjestaju Ebu Bekra na dzenazi ne mogu biti istinite. Hazreti Muhamed (s) je preminuo u ponedjeljak, dok je rasprava na Saqifi trajala od nedjelje do utorka. Dzenaza se nije nastavljala tokom dva dana kako bi joj ti ashabi mogli pristici.
U Islamu je farz sahraniti umrlog odmah, pa se zbog toga dzenaza odvija cak i ako neki od najbližih rodjaka nemože doci na vrijeme. Niko ne obavlja dzenaze namaz, a da zatim ceka 2 dana da bi jedan covjek mogao doci. Stvarne cinjenice su vidljive i iz potrage za kopacem mezara. Dva su kopaca mezara bila tokom tog vremena, i to muhadzir Ebu Ubeyda i ensarija Ebu Talha Sehl bin Zeyd. Al Abas je poslao dvojicu ljudi da pronadju bilo koji od njih, a samo je Ebu Talha bio pronadjen (Ansab al Ashraf od Baladhuri-a; tom 1, str 567).
Gdje je onda bio Ebu Ubeyda? Da je Ebu Ubeyda bio tu zar on nebi kao ugledni ashab insistirao da bas on preuzeme taj zadatak? Zar nebi želio da njemu pripadne takva cast? Svakom covjeku bi to bila velika cast, pa zar bi Ebu Ubeyda to odbio da je u to vrijeme bio tamo? Mislimo da nebi, vec je jasno da Ebu Ubayda nije mogao biti pronadjen, a jer je u to vrijeme sa Ebu Bekrom i Omerom bio na Saqifi.

Sunni historicar Ibn Ishaq navodi da se rasprava onda odvijala oko mjesta za sahranu i da je Ebu Bekr tu odredio poslanikovo (s) mjesto za sahranu, a sto se opet ne podudara s cinjenicom da je Abdullah ibn Abbas vec bio dogovorio kopaca mezara. Zdrav razum govori da se najpre odredi mjesto, a da se zatim dovede kopac da iskopa mezar, a ne obrnuto!
Poslanik Muhamed (s) je superiorniji u odnosu na Ebu Bekra. Medjutim sunni islam ovim upucuje na to da je Ebu Bekr nakon poslanikovog napustanja zemaljskog zivota bio nadredjen casnom poslaniku. I dok mi kazemo da je cak i jedna poslanikova dlaka bila superiornija od cijelog Ebu Bekra, sunnije pridaju Ebu Bekru tako drske stvari koje ni on sam nije pokazivao.
Pogledaj "Sirat" od Ibn Hishama, str 1019-1020

Šiie ne zele nepravedno tvrditi, kao sto to sunnije cine, da je dzenaza bila odgodjena za još 2 dana (u pustinjskoj klimi) samo da bi tako priustili Ebu Bekru i jos nekima povrsno dostojanstvo kroz toboznju mogucnost da budu i na dzenazi, a i na Saqifi, tvrdeci da je dzenaza bila odgodjena za 2 dana, kada znamo da je farz (obaveza) da se umrli sahrane odmah. Hazrati Abbas je rekao da ljudi sahrane Poslanika (s) brzo, a da nebi tijelo kao i sve ostalo pocelo mirisati

Citirat cemo jos jednu predaju od Abdullah ibn Abbasa. On kaze:
"(Tijelo) Allahovog poslanika, Allah ga blagoslovio, je ostalo na tabutu od ponedjeljka, kada je sunce zalazilo, do utorka kada je sunce zalazilo. Narod mu je klanjao dzenazu namaz, dok je tijelo bilo na tabutu blizu (mjesta) njegovog mezara. Kad su ga htjeli sahraniti, oni su ga pomjerili prema mjestu gde su bile njegove noge, a zatim je tijelo smješteno unutra i al-Abbas Ibn Aal Muttalib, al al Fadl ibn al Abbas, Qutham al Abbas, 'Ali ibn ebu Talib i Shuqran su ušli u mezar".
Tabaqat od Ibn Sa'd-a, tom 2; stranici 372

Iz ovog se mogu zakljuciti dvije cinjenice:
  1. Poslanikovo (s) tijelo je bilo na tabutu vec u ponedjeljak.
  2. Tijelo je bilo blizu "mjesta mezara" - a sto dokazuje da je mezar bio iskopan vec u ponedeljak. Dzenazi nisu prisustvovali ni Ebu Bekr kao ni Omer ili Ebu Ubeydah vec su oni u to vrijeme bili na Saqifi. Ovo se podudara s neuspjelim trazenjem Ebu Ubayde radi kopanja mezara. Odluka da se odvode Ebu Ubeyda je bila zaista vrlo lukav potez. Obojica, Ebu Bekr i Omer su željeli prisustvovati poslanikovoj dzenazi, a istovremeno su takodjer htjeli sudjelovati u diskusiji na Saqifi. Najbolji nacin da se to postigne bilo je da se pokusa odgoditi sprovodjenje dzenaze namaza, a koji bolji nacin za to bi bio od toga da se odvede jedini Mekkanski kopac mezara. Potraga za tim kopacem mezara bi izazvala zakašnjenje, dovoljno dugo da oni sprijece ensarijski izbor na Saqifi, i da se zatim na vrijeme trijumfalno vrate kako bi Ebu Ubeyda iskopao mezar, a i oni prisustvovali dzenazi. Ovaj se plan naravno nije ispunio, jer se diskusija produzila mnogo duže nego što su oni ocekivali, a do tada je i mezar bio iskopan, a i odrzata poslanikova (s) dzenaza.
Kao što smo rekli, grupa Hizb ut-Tahrir iskrivljujuci historiju svoju aktivnost bazira na temeljnoj nepravilnosti tj na "halifi od ljudi". Razum nam kaze da se njihovo zalaganje za ponovnom uspostavom "halifata od ljudi" od samog pocetka bazira na lažnim premisama, uprkos historijskim dokazima da je casni poslanik (s) bio sahranjen na vrijeme kao i bez Ebu Bakrove prisutnosti, a koji je u to vrijeme bio na Saqifi. Zbog neprisustvovanja poslanikovoj dzenazi on time zasluzuje prezir poslanikove kcerke Fatime (s.a).

Ukoliko kod nasih citaoca jos postoji bilo kakva sumnja u vezi Ebu Bekrovog, Omerovog i Ebu Ubaydinog neprisustvovanju poslanikovoj (s) dzenazi, navescemo citate sunni komentatora sahih Buharije:
1. Umdahthul Qaree; tom 11, str 167 Bab Rajm
2. Sahih al Bukharee, Sharh Kirmanee; tom 23, str 219
3. Irshad al Saree; tom 10, str 35


Sva ova tri tefsira sadrže Omerovo ponosno priznanje:
"Allaha mi, kad se tice pitanja sa kojim smo se bili suocili nakon poslanikove smrti, naime njegovovg gusula, spremanja i dzenaze, smatrali smo da je zakletva na vjernost Ebu Bekru bila od vece važnosti"

Može li nesto biti jasnije od ovakvog Omerovog sopstvenog priznanja? Ukoliko nasabije još uvijek ovo negiraju, ovo pitanje bi mogli zaokruži sa predajom iz Kanz al Ummal; tom 3, str 140, Bab Khala Fatha ma'al Amara:
"Urwa je pricao da Ebu Bekr i Omer nisu bili prisutni u vrijeme dzenaze, poslanik (s) je sahranjen prije nego što su se vratili"

I umjesto da osjecaju stid zbog ove cinjenice, sunni ulema je ponosna na akcije njihovih vodja.

Mull Ali Qari u Sharra Fiqa Akbar, str 175 (izdavac Muhammed Saeed i sin, Karachi), diskutirajuci o Imamatu, kaze u vezi toga:
"... ashabi su smatrali imenovanje imama toliko važnim, da su tome dali prednost nad prisustvom poslanikovoj dzenazi, jer muslimani trebaju imati imama, kako bi se mogle dati naredbe o dzihadu, i kako bi se mogli provoditi islamski zakoni".


Nekoliko stvari za razmisljanje


Kada umre neciji otac, onda svaki cestit i pristojan sin ostavlja svoje obicne a i one najvaznije radne obaveze radi prisustva dzenazi svojeg oca. Poštovanje koje su iskazali Ebu Bekr i Omer prema poslednjem Bozijem poslaniku (s) nije cak ni blizu onog respekta kakvog obican sin iskazuje prema svojem ocu, jer su oni napustili poslanikovo (s) tijelo radi ucesca u politickim igrama.

Kada neki covjek umre, njegovi odani prijatelj ce odmah ostaviti svoje normalne obaveze i prikljuciti se u pripremama njegove dzenaze. Odnos koji iskazuju Ebu Bekr i Omer prema poslednjem Bozijem poslaniku (s) nije cak ni blizu odnosa kakvog jedan prijatelj pokazuje prema nekom obicnom covjeku.

U islamskoj kulturi / zemljama, cak i kada neki putnik umre na njihovom podrucju, lokalni stanovnici ostavljaju svakodnevne obaveze kako bi se osiguralo da se taj putnik ogasuli i obavi njegova dzenaza. Ebu Bekr i Omer ne pokazuju cak ni toliko poštovanja prema poslaniku (s).

Ako neciji zet umre, tast-punac koji drzi do svoje casti ce odmah napustiti sve kako bi sudjelovao na dzenazi svog umrlog zeta. Resulullah (s) je takodjer bio zet Ebu Bekra i Omera, i kada je on (s) umro, njihove kceri su postale udovice. Odsustvujuci sa dzenaze Ebu Bekar i Omer su pokazali da nemaju obzira prema svojim ožalošcenim kcerima.

Smrcu poslanika (s) su Aisha i Hafsa postala udovice. Dali bilo koja razumna žena koja je voljela i postovala svojeg muza moze smatrati prihvatljivim cinjenicu da joj otac odsustvuje sa dzenaze njenog muza? Ebu Bekar i Omer su bili tako hladna srca da nisu ni imali brige za osjecaje svojih kceri udovica. Dok su kcerke bile u stanju šoka i žalosti, njihovi ocevi su se prepirali oko vlasti.

Ako umre neki imam džamije, oni koji su ga postovali iz njegove zajednice-dzemata, stavljaju u drugi plan svoje normalne poslove i obaveze i nastoje prisustvovatii njegovoj dzenazi. Odsustvujuci sa dzenaze Ebu Bekr i Omer pokazuju da poslanik (s) za njih nije imao vrijednosti ni kao imam

Kada u nekom naselju umre neko, onda njegovi komsije pokazujuci da se brinu za ocuvanje dobro-susjedskih odnosa obicno prisutustvuju svim dijelovima dzenaze, od pripreme tabuta, zagrijavanja vode isl pa sve do same sahrane. Odsustvujuci sa dzenaze Ebu Bekr i Omer prema poslaniku (s) nisu pokazali ni toliko poštovanja.

Dali bi bilo koji musliman bio sretan pri pomisli da ce nakon njegove smrti, njegovi najbolji prijatelji odluciti da ne prisustvuju njegovoj dzenazi, kao i da ce njegovo tijelo ostati ne-sahranjeno tokom nekoliko dana? Ako nam je vec takva pomisao neprijatna, kako onda jedna pametna osoba moze smatrati da je tako nesto u redu kada je u pitanju poslanik (s)?

Knjige ehlul-sunne potvrdjuju cinjenicu da kada je Ebu Bekar umro, prvo se odrzala njegova dzenaza, a tek nakon toga se Omeru davala zakletva na vjernost (beya). Slicno tome, i onda kada je Omer umro, najpre je bila njegova dzenaza, a izbor i davanje zakletve Osmanu se dogodio poslije. Zašto isti pristup nije bio primijenjen kada se to odnosilo na poslanika (s), ili zasto dzenaze Ebu Bekra i i Omera nisu bile odlozene do imenovanja novog halife?

Šeriat je jasan po pitanju hitnosti obavljanja dzenaze umrloj osobi. Ebu Bekr i Omer bi takodjer prekršili i ovo Islamsko pravilo, obzirom da bi tme njihovim sebebom doslo do kašnjenja dzenaze.

Sunnije kazu da je Ebu Bekr zbog svog dubokog zaljenja i sahranjeni uz poslanika (s). Shiie u tome samo vide pokušaje koje sljedbenici institucije cine da bi odbranili instituciju na štetu casnog poslanika - pecata svih poslanika

Umjesto toga je dogadjaj na Saqifi za duboko zaljenje. I sam Ghazali je bio jedan od onih koji je izdali fetvu o cenzuri, zabranjujuci raspravu u vezi dogadjaja oko poslanikove (s) dzenaze i dogadjaj na Saqifi, cineci to haramom (zabranjenim), jer su te diskusije imale potencijala da stvore mržnju prema ashabima (1).
(1) Al Sawaiq al Muhriqa od Ahmed ibn Hajar al Mekki, str 223

Unatoc tome, ishod sastanka na Saqifa je bio taj koji je odredio put jednoj grupi muslimana, te ih odvojo od izvorne grupe. Sljedbenike institucije je zbog toga i najpodesnije nazivati Saqifijama.

I allamah Shehrastani u svom dijelu al Mihal al Nahal str. 18, navodi ovaj spor izmedju muslimana.
To je bio spor izmedju onih koji su bili na strani casnog Poslanika (s) i onih koji su bili na Omerovoj strani. Na Saqifi je taj spor proizveo politicko cudoviste (tj halifat od covjeka), koji ce vladati Medinom. Ishod spora je formaliziran u instituciju. Sljedbenici ashaba su nasljednici ostavštine ove institucije. Najpodesnije ih je zvati Saqifijama, jer oni slijede ono što je zapoceto i nastalo na Saqifi. Institucija halifata od covjeka je rodjena nelegitimno, u kuci zla, a na vrhu ove cisto politicke tvorevine su umotani izmijenjeni islamski zakoni ustanovljeni od institucije ashaba, institucije koja se uz bok pridružila instituciji hilafetu od covjeka, tj od ashabijskog stvoranja hilafeta. Prvi Saqifi'ije su bili, Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubeyda. Ovaj dogadja je bilo ono sto ce oblikovati buducu historiju islama, a kao što to i El Awa komentarise:
Sastanak na Saqifi i dogovor muslimana koji je rezultiralo u povjeravanja vodjstva Islamske države Ebu Bekru je dogadjaj od dubokog znacaja. To je važno ne samo u politickoj historiji islamske države, vec i u smislu njenih ucinaka na ukupnu historiju islama".
"Politicki sistem islamske države"; Muhammed S. El Awa, str 34

Dogadjaj na Saqifi je bila zavjera, cesto nazvana najvecom zavjerom u historiji islama, i koja kao takva nije nastala u velicini njene ideje, vec u manipuliranju historijskih slucajnosti, te je uzurpirajuci ovlasti koje su pripadale halifi od Allaha, od tada potresala svijet.








www.ehlulbejt.sajt.org
  • Buharija pod lupom - Pazljiviji pogled na ono sta se sve moze naci u Buharijin hadisima
  • Ammar ibn Yasir - Kraca zivotna istorija jednog od najvecih poslanikovih (s) ashaba
  • Paljenje Fatimne kuce - Dogadjaj koji se zbio neposredno nakon preseljena poslanika (s) na ahiret, a o kojem mnogi ne zele da znaju
  • Objasnjenje shiia aqide - Text koji osvjetljava istinu o shi'skoj aqidi a koja se od drugih najcesce krivo predstavlja i tumaci
  • O Ashabima - Osvrt na shi'sko shvacanje uloge i znacaja poslanikovih (s) ashaba
  • Namrstio se - Tumaceci krivo prvih 11 ajeta sure 'Abasa mnogi pogresno optuzuju poslanika (s) da se bio namrstio slijepcu
  • Islam Ebu Taliba r.a. - Vjerovanje jednog od prvih muslimana se usljed Umajadske politike predstavljalo kao nevjerovanje
  • Onda sam krenuo - Zanimljiv roman o razlozima prelaska na shi'izam jednog sunni imama
  • Brak i moral u islamu - Osvrt na brak i moral kao i sve ono sto je vezano za bracni zivot
  • Ali - izmedju ljubavi i mrznje - Djelo koje objasnjava zasto se Ali (as) voli ili mrzi
  • Tragedija Kerbele - Potresno izlaganje o sudbini Huseina (as) i clanova ehlul bejta
  • Nehdzul-Belaga
    Staza Rjecitosti
    - Govori, pisma i izreke 'Ali (as)

  • Qur'an u Islamu - Dijelo o shi'skojm pogledu na casni Qur'an
  • Shi'e u Islamu - Dijelo o shi'skom pogledu na Islam
  • Covjek i sudbina - Dijelo koje osvjetljava shi'sko shvatanje covjeka i njegove sudbine


  • ehlulbejt.tk
    je nezavisni islamski internet portal, i ne predstavlja stavove nijedne zvanicne BiH ustanove organizacije udruzenja ili fondacije


    www.ehlulbejt.tk © 2001