www.ehlulbejt.tk

Islamski internetportal sljedbenika ehlulbejta

www.ehlulbejt.tk :: AQAID
:: AHLAQ
:: FIQH
:: HISTORIJA
:: KITABHANA
:: OSTALO
:: OSVRT
:: TEXTOVI
:: VIDEO
:: PITANJA



Kontakt

www.ehlulbejt.tk - Covjek i Sudbina

Covjek

i

Sudbina

Murteza Mutahari







        SADRZAJ
* Uvod
* Probudjeni strah
* Prakticni i opci aspekt
* Kur´anski ajeti
* Termin Qadar´i
* Oprecnosti
* Kobne posljedice
* Politicke zloupotrebe
* Napad krscanske Europe na islam
* Materijalisticka filozofija i sudbina
* Monoteizam i cistoca
* Termini Qada i Qadar
* Fatalizam
* Sloboda i mogucnost izbora
* Konacno i nekonacno
* Apsurdna uobrazilja
* Moguca zbilja
* Covjekova prednost
* Osvrt na zoru islama
* Neprihvatljiva izmjena u prirodi
* Nepromjenljivi poredak
* Drugi stavovi
* Duhovni faktori
* Kad sudbina dodje...
* Razlika dvije škole
* Izuzetna Kur´anska logika
* Visoka razina
* Historijski korjeni
* Rasprava o predajama
* Bozije znanje bilo je neznanje?!

Uvod
Pitanje sudbine i predodredjenja, koje se razmatra u ovom djelu, spada u probleme koje tretira filozofija, i ukoliko bismo zeljeli da ga stavimo u precizno definirane okvire, trebalo bi ga svrstati u domen filozofije. Medjutim, u ovoj raspravi to pitanje napušta svoj osnovni okvir, dolazeci u dodir sa nizom drugih pitanja.


Svako naucno ili filozofsko pitanje ponaosob ima svoje karakteristicno podrucje koje je odredjeno bilo njegovom temom bilo ciljem i rezultatima izucavanja tog pitanja.


Razlog zbog koga neka pitanja spadaju u red filozofskih, neka u red matematickih, a neka u red iskustvenih nauka lezi u medjuovisnosti i specificnoj povezanosti nekih naucnih disciplina, ili barem u posrednoj teoretskoj ili prakticnoj povezanosti preko zajednickog cilja koji se ostvaruje njihovim poznavanjem.


Pitanje sudbine i predodjredenja, bilo tematski, bilo preko cilja njegovog izucavanja, spada u red filozofskih pitanja, ali se u ovoj raspravi našlo u dodiru sa pitanjima koja niti su u tematskoj niti u nekoj drugoj blizoj vezi s njim.


Pitanje razmatrano ovdje dio je niza rasprava naslovljenih "Rasprave o razlozima dekadencije muslimana", što ukljucuje razlicite teme, rasprave i pitanja.
Rasprave obuhvacene ovim naslovom ticu se više podrucja, kao što su npr. historija, psihologija, etika, sociologija - neke su cisto teološke, a neke izrazito filozofske. Dakle, sve one cine jedan jedinstveni sklop.


Ono što je zajednicko svima njima je analiza pozitivnih i negativnih utjecaja razlicitih djelovanja po razvoj ili nazadak muslimanske zajednice. Dakle, ono što razmatraju ove rasprave tice se, prije svega, pitanja da li je uvjerenje u sudbinu, onako kako ga prezentuje teoremsko-filozofsko ucenje, uvjerenje koje svoje nositelje vodi slabosti i indiferentnosti, i da li ono, neizbjezno, vodi dekadenciji.

Ili, mozda, ovo vjerovanje, ukoliko je ispravno shvaceno, ne nosi sobom ove štetne posljedice?! Zatim, na koji nacin islam tretira ovaj problem i kakav je utjecaj islamskog gledišta na ovo pitanje u formiranju mentaliteta sljedbenika islama. Nastojali smo, takodjer, uzdrzati se od miješanja onih naucnih disciplina u ovo pitanje koje sa njime nemaju blize dodirne veze.


Autor se tacno ne sjeca kada se prvi put susreo sa pitanjem uzroka dekadencije muslimana i od kada se licno zaiteresirao za njega i poceo ga istrazivati, ali moze sa sigurnošcu ustvrditi da je ovaj problem prije dvadesetak godina privukao njegovu paznju, tako da je manje-više razmišljao o njemu, narocito srecuci se sa djelima drugih autora koji su obradjivali ovu temu.


Od tada sam sa velikim interesovanjem slušao i išcitavao sve što se ticalo ovog pitanja, trudeci se da shvatim pisce i teoreticare. Prije nekoliko godina prilikom moga predavanja o jednom Poslanikovom, s.a.v.s., hadisu diskusija se usmjerila u pravcu ovog pitanja. Mada je ono što sam do tada bio procitao o tome bilo korisno, nisam se time zadovoljio, primjecujuci i u sebi, a i na slušaocima, veliku zelju za razumijevanjem te materije. Stoga sam odlucio da se koliko je moguce pozabavim njome.


Dakle, iznalazenje puta za reformu aktuelne situacije u islamskom svijetu mnogo zavisi od iznalazenja uzroka dekadencije koji su u prošlosti postojali, ili još uvijek postoje. Iz tog razloga bilo je potrebno da analiziram mišljenja drugih, kako muslimana tako i nemuslimana, onoliko koliko su mi bila dostupna. Takodjer, bilo je potrebno tolerantno i bez ignoracije razmotriti sve teme koje su vrijedne istrazivanja i rasprave, a koje do sada nisu bile razmatrane.


Na taj nacin, ovu sam raspravu shvatio višedimenzionalnom i široko obuhvatnom. Shvatio sam da ukoliko se zeli da ova analiza bude zadovoljavajuca i naucna, treba istraziti i raspraviti mnoga pitanja. To, medjutim, prevazilazi potencijale jednog covjeka, ili zahtijeva godine rada. Ipak. došao sam na ideju da, u prvom redu, klasificiram i sazmem ovu materiju, da neke teme raspravim i ispitam kao primjer i osnovu za rad drugima koji ce se baviti ovim analizama. Mozda se na ovaj nacin stvori jedna vrsta suglasnosti i suradnje glede pitanja koja su bitna za islamsko društvo, što bi rezultiralo nizom odredjenih i korisnih rasprava.


Nema sumnje da su muslimani ostavili iza sebe period svog uspona i zadivljujuceg procvata, ali ne zato što su jedan period bili vladari svijeta. Kao što piše El-Mamaleh Farahani: "Carevi su uzimali porez, a morski valovi uzeli su njih."
Dakle, svijet je vidio mnoge vladare i osvajace koji su nekoliko zora uzdizali sebe nad drugima, ali nije dugo potrajalo, pa su išcezli poput pjene na vodi. Muslimani su, dakle, bili u periodu procvata i svestranog razvoja. Ustrojili su veliku i ushicujucu civilizaciju koja je trajala nekoliko stoljeca i bila luconoša covjecanstva. Ona se i danas racuna jednim od svijetlih perioda ljudskog roda i historije civilizacije.


Muslimani su nekoliko stoljeca bili najnapredniji u svijetu što se tice znanosti, tehnike, filozofije, umjetnosti, morala i društvenog poretka, pa su se i drugi okorištavali ovim blagodatima.


Druga ushicujuca i velika civilizacija, evropska, koja danas svojim sjajem zasljepljuje oci i nadmocna je nad ostatkom svijeta, proistekla je, prema otvorenom priznanju zapadnjackih ucenjaka, iz blistave islamske civilizacije.


Gustav Le Bon kaze: "Neki se Evropljani uzdrzavaju da priznaju da je jedan nevjernicki i paganski narod (dakle muslimani) uzrokovao da kršcanska Evropa izade iz haosa i neznanja. Zbog toga kriju ovu cinjenicu. Medutim, njihove su teorije tako neutemeljene i zalosne da se sa lahkocom mogu odbaciti ... Moralni utjecaj baš tih Arapa bio je presudan u smislu uljudjivanja onih divljih Evropljana koji su rastakali Rimsko carstvo, a njihov misaoni utjecaj otvorio je vrata znanosti, tehnici i filozofiji, o kojima do tada nisu pojma imali. Oni su tako šest stotina godina bili ucitelji nas Evropljana."


Vil Durant u "Historiji civilizacije" piše:
"Pojava islamske civilizacije spada u velike historijske dogadaje. Islam je tokom pet stoljeca, od 81. do 597. hidzretske godine, bio luconoša covjecanstva u pogledu moci, discipline, ekspanzije, moralnosti, podizanja uvjeta zivljenja, pravednih ljudskih zakona, vjerske tolerancije, knjizevnosti, znanosti, medicine i filozofije."

On, takoder, piše:
"Svijet islama na razlicite je nacine utjecao na kršcanski svijet. Evropa je od islamskog svijeta preuzela hranu i pice, lijekove i metod njege bolesnika, oruzje, porodicni zivot, ukus za umjetnost, pravila i sredstva navigacije, pa cak i njihove nazive. Muslimanski naucnici sacuvali su i usavršili grcku matematiku, prirodoslovlje, hemiju, filozofiju i medicinu, prenijevši tako obogaceno grcko naslijedje Evropljanima ...

Muslimanski filozofi su za Evropljane sacuvali Aristotelova djela, davši nam i komentare na njih, i njihova vrijednost je neupitna poput vrijednosti starogrckih filozofa ...

Ovaj islamski utjecaj vršio se preko trgovackih putovanja, krizarskih ratova, prijevoda bezbroj knjiga sa arapskog na latinski jezik i posjeta evropskih znanstvenika islamskom Andaluzu."


Durant, zatim, dodaje: "Samo u svom zlatnom historijskom razdoblju jedno je društvo moglo u kratkom vremenskom periodu stvoriti ovako poznate licnosti u oblasti politike, nauke, knjizevnosti, geografije, historije, matematike, hemije, filozofije, medicine, pocev od Haruna Er-Rašida do Ibn Rušda. Dio ovih svijetlih dostignuca proistekao je iz helenskog naslijedja, a veci dio, i to posebice u oblasti politike poezije i umjetnosti predstavlja izvornu vrijednost."


Sigurno je da je stoljecima postojala blistava pojava i svjetiljka vodilja zvana islamska civilizacija, a zaatim je te pojave nestalo i t svjetiljka je ugušena. Danas su muslimani, u usporedbi sa mnogim narodima svijeta, i u usporedbi sa svojom prošlošcu, koja im moze sluziti na cast, zapali u stanje dekadencije i nazadovanja.


Prirodno se javlja pitanje: Kako to da se muslimani, nakon svog onog napretka u nauci, filozofiji, tehnici, ali i svojevrsne discipliniranosti, vrate unatrag? Ko ili što je uzrok ovog pada i nazatka? Da li su neke licnosti, narodi ili specificne pojave uzrokom da muslimani skrenu sa svog izvornog pravca koji je vodio napretku i savršenstvu, ili nije bilo posebnih uzroka, nego to da svaki narod ima jedan ograniceni period svog razvoja i uspona nakon koga, neizbjezno, slijedi period pada i dekadencije predstavlja prirodan historijski tok?


Ako je postojao neki uzrok za pad i dekadenciju, onda koji je to uzrok? Da li sam islam treba smatrati uzrokom dekadencije muslimana, onako kako to drze mnogi (ne svi) Zapadnjaci koji su zarobljenici kršcanskih predrasuda, ili su, štaviše, u sluzbi kolonijalizma? Ili je islam cist od toga, a odgovornost lezi na samim muslimanima? Ili, mozda, nije odgovoran ni islam niti muslimani, nego krivica lezi na nemuslimanskim narodima koji su u cetrnaest stoljeca historije islama na razlicite nacine dolazili u konfrontacije s muslimanima?


Odgovor na ovo pitanje nije jednostavno dati. Morala bi se prvo poduzeti relativno duga rasprava o svakoj navedenoj mogucnosti ponaosob, uz iznošenje relevantnih naucnih argumenata.


Ono što je potrebno razmotriti kao uvod u ovaj lanac rasprava jeste ocevidnost uspona i pada muslimana, što je obuhvaceno sljedecim temama:


1. - Korijeni uspona i digniteta islamske civilizacije
2. - Uzroci, motivi i ishodišta islamske civilizacije
3. - Utjecaj islama na napredak muslimana
4. - Proistjecanje nove, evropske civilizacije iz islamske civilizacije
5. - Trenutno stanje islamskog svijeta glede nazadovanja
6. - Pored rastrojstva islamske civilizacije, islam je opstao kao ziva, aktivna i ekspanzivna snaga koja konkuriše najmocnijim novim socijalnim i revolucionarnim snagama.
7. - Islamski narodi u fazi budjenja i preporoda.


Nakon ove uvodne rasprave, koja ce predstavljati jedan zaseban traktat, potrebno se upustiti i u jednu dublju, filozofsku raspravu o "prirodi vremena", koja se tice filozofije historije, a da bi se utvrdilo da li je tacno, kao što to neki filozofi historije tvrde, da isto ono što biva uzrokom razvoja i napretka jednog naroda, biva i uzrokom njegovog pada. Dakle, neki faktor samo u odredjenim uvjetima i okruzju i specificnom periodu historije covjecanstva moze unaprijediti ljudsko društvo, dok taj isti faktor promjenom uslova i okruzja, sa osvitom nove civilizaicje, nije više unaprediteljski, postaje nedostatan, i biva uzrokom dekadencije i pada.


Ukoliko bi ova filozofija bila ispravna, svaka civilizacija ce pod djelovanjem onog istog faktora koji ju je proizveo i nestati, tako da nema koristi ni od kakvog miješanja stranog faktora sa starim. Dakle, stari faktor uvijek je povratitelj u staro stanje, a novi faktori su ti koji vode napretku. Nova civilizacija je neizbjezno oprecna staroj civilizaciji.


Ako bi ova postavka bila tacna, prirodno je da islamska civilizacija ne moze biti iznimka, pa je svaka rasprava o uzrocima dekadencije muslimana, uzeta odvojeno i nezavisno od problema islamske civilizacije, beskorisna. Shodno ovoj filozofiji i ovakvoj njenoj postavci, nema svrhe jednu indivudu, narod ili proces smatrati odgovornim za dekadenciju muslimana. Krah islamske civilizacije, poput kraha svake druge civilizacije, ili, štaviše, svake historijske pojave, proizišao je sam po sebi, prirodno ili neprirodno, prije ili kasnije.

Islamska civilizacija bila je rodjena, razvijala se, bila je mlada, ostarjela je i naposljetku umrla. Zelja za njenim povratkom slicna je zelji za povratkom mrtvaca, koji je nemoguc s gledišta prirodnih zakona, pa bi ga se moglo posmatrati samo kao cudo i natprirodni dogadjaj, što je, svakako, van dosega moci ljudskih bica.


Dakle, nakon uvodne diskusije o ocevidnosti uspona i pada muslimana, dolazi red na ovu filozofsko-historijsku raspravu, pred kojom se ne mogu zatvoriti oci. Mnogo sirovih rijeci kazano je glede ove oblasti, a još je više ljudi koji su povjerovali tim sirovim pricama. Komplementarnost ove filozofske rasprave i njena veza sa nizom ostalih rasprava lezi u pitanju primjenjivosti ili neprimjenjivosti islama na specificnosti vremena, što je posebno društveno pitanje. Neizbjezno, ova rasprava sadrzi dva dijela - prvi je dio iskljucivo filozofski, a drugi teološki islamski. Oba ova dijela mogu se analizirati i obraditi pod naslovom "Islam i specificnosti vremena".


Kada smo se dotakli ovog pitanja, nismo prihvatili navedenu tezu filozofije historije, tako da uzrok padu i usponu muslimana ne smatramo istovjetnim. Red je sada da istrazimo stvarne uzroke i motive napretka, dekadencije i pada muslimana, te ono što su drugi rekli glede toga.


Ovaj dio bismo, s obzirom na stavove drugih analiticara, muslimana i nemuslimana, te obrativši paznju na moguce teme, probleme i procese, trebali istraziti u okviru tri opca dijela:


1. - Islam
2. - Muslimani
3. - Vanjski faktori


Svaki od ovih dijelova nadovezuje se na brojne druge teme i pitanja. Naprimjer, u dijelu "Islam" moguce je da neko u nekim islamskim doktrinama prepozna uzroke za nazadak muslimana, ili da neko islamski moralni sustav smatra slabim i unazadujucim, ili da pak, islamski društveni zakoni budu prozvani kao uzrok dekadencije muslimana. Slucajno su se baš neka islamska uvjerenja, neki moralni principi islama i islamski socijalni zakoni našli pod ovom optuzbom.

Takodjer, u dijelovima "Muslimani" i "Vanjski faktori" brojna su podrucja koja bi trebalo istraziti ponaosob. Medju razlicitim doktrinama islama pod navedenom optuzbom našle su se sljedece:


1. - vjerovanje u sudbinu i Bozije predodredjenje
2. - vjerovanje u buduci svijet i prezir prema ovosvjetskom zivotu
3. - zauzimanje Bogu dragih ljudi (šefa´at)
4. - prikrivanje vlastitog uvjerenja (teqijje)
5. - išcekivanje pojave imama Mehdija r.a.


Od pet navedenih uvjerenja tri su zajednicka ši´itima i sunitima, a posljednja dva su, uglavnom, karakteristicna za ši´ite.


Ponekada se kaze daje osnovni krivac za dekadenciju muslimana duboko uvjerenje u sudbinu i Bozije predodredjenje, a nekada se navodi daje insistiranje islama na postojanju buduceg i preegzistentnog svijeta i smatranje ništavnim ovosvjetskog bitisanja uskratilo muslimanima ozbiljnu pozornost na egzistencijalna pitanja.
Ponekad se smatra da je vjerovanje u šefa'at, koje je postojalo u svim periodima historije islama (osim kod malog broja ljudi i specificnih grupacija), ostavilo traga na muslimansku filozofiju grijeha, tako da muslimani sa uvjerenjem u zauzece bogougodnika ne prezaju od cinjenja svakovrsnih zala i zlocina.


Stavovi za koje se optuzuju iskljucivo ši´iti su princip teqijje i išcekivanje pojave imama Mehdija. Za teqijju se kaze da predstavlja svojevrsnu lekciju dvolicnosti i licemjerja, i da svakako ši´ite cini plašljivim, slabim i nesposobnim da se suoce sa situacijom.
Što se tice išcekivanja pojave imama Mehdija, smatra se daje ovo uvjerenje oduzelo ši´itima bilo kakvu reformatorsku inicijativu, pa tako dok ostali narodi rade na vlastitoj reformi, ši´iti ocekuju "da se pojavi skrivena ruka i ucini svoje".


U islamskoj su etici elementi poput askeze, zadovoljstva Bozijom odredbom, strpljivosti, pokornosti i pouzdanja u Boga optuzeni kao faktori dekadencije muslimana. Što se tice socijalnih zakona, ono što nam prvo pada na um kao vrijedno analize je pitanje vlasti i njene funkcije, jer prema mnogima islam nije jasno definirao duznosti i obaveze muslimana glede ovog vaznog problema.


Kazneni propisi islama godinama se vec posmatraju kao primjer nemilosrdnosti, pa su stoga mnoge islamske zemlje vlastiti krivicni zakon zamijenili drugim, pa manje ili više, danas osjecaju posljedice tog svog cina. U svakom slucaju, islamski kazneni zakon neizostavni je dio ovog niza rasprava.


Što se tice gradjanskih zakona islama, elementi protiv kojih se najenergicnije ustaje jesu prava zene, a zatim ekonomska pravila islama, narocito u podrucju vlasništva i nasljedjivanja.


Ogranicenosti koje je islam uspostavio u odnosima muslimana i nemuslimana, poput zabrane braka izmedu nemuslimana i muslimanke ili drzanje nevjernika necistim, drugim rijecima medjunarodno pravo islama, je uzrok ozalošcenosti jednog broja muslimana, onih koji ih smatraju uzrokom nazatka i zaostalosti za konvojem civilizacije. Sve što smo naveli predstavlja skup pitanja koja u dijelu koji smo naprijed naslovili kao "Islam" treba temeljito istraziti kroz niz rasprava.


Srecom, postoji ohrabrujuci motiv za ovakvu vrstu istrazivanja, a to je nada da ce se rasvjetljavanjem ovih pitanja osnaziti vjerovanje medju mladim i obrazovanim slojem društva i raspršiti sumnje koje postoje u njihovoj svijesti.


Nakon ovog dijela, red dolazi na dio koji smo naslovili "Muslimani". U njemu se naša pozornost sa islama vraca na muslimane. Dakle, islam se ne posmatra kao uzrok zaostalosti muslimana, nego su muslimani zbog uskracenosti i okrenutosti od islamskog ucenja pogodjeni nazadovanjem, tako da su sami muslimani ti koji su odgovorni za vlastitu zaostalost.


I u ovom dijelu postoje brojne uvodne rasprave. Dakle, potrebno je prvo uociti tacke zastranjenja i vidjeti šta je to što ne pripada islamu, ali je prisutno medju muslimanima, kao i ono što jeste islamsko, ali su ga muslimani zapostavili. I konacno, treba utvrditi da li je za nazadak odgovorna muslimanska zajednica u cijelosti, ili samo jedan njen dio.


Islam se pojavio medju Arapima, a zatim su se i drugi narodi poput Iranaca, Indijaca, Kopta i jos mnogih drugih našli pod njegovom zastavom. Svaki od ovih naroda imao je vlastiti nacionalni identitet, folklorne, rasne i historijske specificnosti. Potrebno je istraziti da li su ovi narodi, ili neki od njih, skrenuli islam sa njegovog izvornog pravca posredstvom njihovih nacionalnih ili rasnih osobenosti, koje su, prirodno, posjedovali. Odnosno, da li bi, da se islam proširio na neke druge narode, recimo Evropljane, a ne na ove na koje jeste, danas muslimani i islam imali drugaciju sudbinu? Ili muslimanska zajednica, opcenito gledano, nije imala utjecaja na devijaciju islama, nego je devijacija proizvod jedne uze grupe, odnosno dva najutjecajnija sloja medju muslimanima - vladara i vjerskih velikodostojnika?!


U dijelu naslovljenom "Vanjski faktori" postoje brojni procesi koji iziskuju da se na njih obrati paznja. Od same svoje pojave islam je uvijek imao zestoke neprijatelje bilo vanjske bilo unutarnje. Jevreji, krscani, zoroasteri i ateisti koji su zivjeli medju muslimanima nisu sjedili besposleni i cesto su zabijali islamu noz u ledja. Mnogi su od njih, koristeci okolnosti i ubacujuci razdor i sektašenje medju muslimane, imali velikog udjela u izvrtanju i devijaciji izvornog islamskog ucenja.


U historiji islama primjetni su mnogi politicki i teoloski pokreti koje su zaceli nemuslimani s ciljem slabljenja i uništenja islama. U svakom slucaju, islamski svijet nalazio se pod zestokim udarima neprijatelja. Krizarski ratovi i najezda Mongola ociti su primjeri ovih napada, a svaki od njih imao je veliki utjecaj na pad muslimana. Najopasniji od svih bio je zapadnjacki imperijalizam posljednjih stoljeca, koji je ispijao krv muslimana i savijao njihovu kicmu pod pritiskom ugnjetavanja.


S obzirom na ono što je naprijed izneseno, skup tema koje bi trebalo razmotriti u ovom nizu rasprava bio bi sljedeci:


1. - Uspon i pad muslimana (ovo je uvodna rasprava za ostale rasprave)
2. - Islam i specificnosti vremena (ova rasprava obuhvaca dva pitanja, prvo, koje se odnosi na filozofiju historije, i drugo, koje se tice kvaliteta islamskih zakona i njihove primjenjivosti s obzirom na specificnosti vremena. I ovu raspravu treba smatrati uvodnom)
3. - Vjerovanje u prozivljenje i njegov utjecaj na uspon i pad muslimana
4. - Zauzece Bogu dragih ljudi (sefa´at)
5. - Princip prikrivanja vjerovanja (teqijje)
6. - Iscekivanje pojave imama Mehdija, r.a.
7. - Eticki sustav islama
8. - Problem vlasti s gledišta islama
9. - Islamska ekonomija
10. - Kazneni zakon islama
11. - Prava zene u islamu
12. - Medjunarodno pravo u islamu
13. - Tacke devijacije
14. - Falsifikovanje i izmjena poslanickih predaja
15. - Spor šiita i sunita i njegov utjecaj na dekadenciju muslimana
16. - Povlacenje i odricanje od ovosvjetskog zivota
17. - Izvodenje ispravnog vjerskog stava (idztihad) i zatvorenost za izvodjenje (dzamud)
18. - Filozofija i tesawwuf
19. - Autoriteti u svijetu islama
20. - Vjerski velikodostojnici
21. - Rušilacke aktivnosti manjina u svijetu islama
22. - Nacionalizam u islamskom svijetu
23. - Krizarski ratovi
24. - Pad Andaluzije
25. - Najezda Mongola
26. - Imperijalizam


Ovo bi, prema mome osobnom mišljenju, bio skup tema koje bi trebalo obuhvatiti kroz niz rasprava. Ne zahtijevam pri tom ni iscrpnu analizu, niti drzanje ovoga reda. Moguce je da postoje i druge teme koje bi trebalo ovdje svrstati, a da sam ih ja previdio.

Autor ne smatra sebe kadrim da raspravlja o svim ovim temama, niti ima moci ni vremena da se njima pozabavi. O nekim od njih, npr. o prvoj i drugoj temi, ima odredjene zabiljeske i nada se da ce uskoro uspjeti da ih rediguje i što prije stavi na uvid citaocima. Ukoliko uceni i cijenjeni autori obrate paznju na pobrojane teme i svakoj od njih, prema vlastitoj zelji i sposobnosti, pristupe na naucno istrazivacki nacin, a zatim svoje rezultate dostave ovom robu Bozijem, bit cu im zahvalan.


U islamskom sveucilištu u `Qomu prvi put sam shvatio da Zapadnjaci vjerovanje u sudbinu i Bozije predodredjenje smatraju uzrokom nazadovanja muslimana, a to je bilo otprilike prije dvadeset godina. Citao sam tada drugi tom knjige "Zivotopis Muhammedov" dr. Muhameda Hosejna Hejkala u prijevodu Ebu Kasema Sajandea. Na kraju knjige je pogovor koji obuhvata dvije teme:


1. - Islamska civilizacija kakvu zagovara Kur´an
2. - Orijentalisti i islamska civilizacija


U drugom dijelu donesen je citat iz knjige poznatog americkog orijentaliste Vašingtona Irvinga o Poslaniku islama. Vašington Irving u završnom dijelu svoje knjige razmatra principe islama, pa nakon nabrajanja vjerovanja u Boziju jednost, meleke, Nebeske knjige, poslanike i Dan prozivljenja, kaze:

"Posljednji, šesti, princip islamskog vjerovanja odnosi se na vjerovanje u predodredjenje. Muhammed se koristio ovim principom radi napretka u svojim ratnim poduhvatima, jer je shodno ovom principu sve što se dešava vec prije odredjeno u Bozijem znanju, cak prije nego je stvoren ovaj svijet. Sve je to zapisano u Levhi - Mahfusu (Ploci Pomno Cuvanoj), pa su tako svacija sudbina i vrijeme smrti vec odredjeni, ne mogu se promijeniti, niti bilo cime sprijeciti. Muslimani koji su ovo drzali sigurnim i bili uvjereni u istinitost ovog principa bez straha su napadali na neprijatelja. U njihovoj svijesti smrt u borbi znacila je šehadet kojim covjek stice Dzennet. Iz tog su razloga bili uvjereni da su u svakom slucaju, poginuvši ili trijumfujuci nad neprijateljem, pobjednici. Neki muslimani iz sekte dzabarija, koji su smatrali da covjek nije odgovoran za svoje grijehe i da za njih ne treba biti kaznjen, proglašeni su onima koji negiraju Boziju pravednost i samilost. Sekte proizišle iz ovakvog tumacenja predodredjenja još uvijek postoje, ali je broj njihovih pristalica jako malen i ostali muslimani ih ne drze sljedbenicima Prorokove tradicije ...

Kakvo drugo vjerovanje bi moglo, poput ovoga, sa uspjehom izvesti na bojno polje zatucane i tvrdoglave ratnike i uvjeriti ih da ce, ako prezive, dobiti ratni plijen, a ako poginu Raj? Ovo vjerovanje je muslimanske vojnike ucinilo jakim i neustrašivim, tako da im se nijedna druga vojska nije mogla suprotstaviti, ali je istovremeno toliko otrovno da je uništavalo svaki efekt ostatka islamskog ucenja.

Od trenutka kada su Prorokovi nasljednici digli ruke od ratova i vratili svoje sablje u korice, vjerovanje u predodredjenje je pocelo da ispoljava svoj rušilacki karakter. Mir i pasivnost slabili su zivce muslimana, a korištenje materijalnim dobrima koje je Kur´an odobrio, što se smatralo prednošcu islama nad krscanstvom - vjerom odricanja i asketizma, ostavilo je negativne efekte.

Muslimani su sve patnje i nedace koje bi ih pogadale smatrali svojom sudbinom i drzali nuznim trpjeti ih. Dakle, za njih je svaki trud i ljudsko nastojanje da se one otklone bio bespredmetan. Muhammedovi sljedbenici nisu pridavali vaznost principu pomozi sebi da bi ti i Bog pomogao, nego su, dapace, stajali na suprotnom stajalištu.Iz tog razloga je krst ugušio mladi Mjesec. Ukoliko je u Evropi i do sada preostalo nešto od utjecaja polumjeseca, to je stoga jer su tako htjele velike kršcanske zemlje. Drugim rijecima, ostatak tog utjecaja je proizvod konkurentnosti medu kršcanskim vladarima. A mozda je to i zato da bi ostala svjezom teza, ko se maca laca od maca i gine."


U odgovoru ovom Amerikancu doktor Hejkl kaze da je ovo gledište, koliko god da ima ispravnih tvrdnji, filozofski siromašno, pa zasluzuje kritiku i prigovor.


U traktatu koji je u rukama poštovanog citaoca bit ce rasvijetljena i neutemeljnost stavova Vašingtona Irvinga i još nekih Zapadnjaka. Tako ce postati jasno da je, kao prvo, islamsko nacelo o Bozijem predodredjenju kilometrima daleko od ideje nepostojanja ljudske slobodne volje. Navest cemo primjere koji ce dokazati daje baš ona vojska iz osvita islama, ciju hrabrost gospodin Vašington Irving smatra zatucanošcu pod sjenom svog velikog ucitelja, shvatala ovu razliku bolje nego što je moze shvatiti doticni gospodin.


Drugo, sam Casni Kur´an u mnogim je ajetima potvrdio ljudsku slobodnu volju. Oni koji su zagovarali postojanje slobodne volje, a negirali apsolutnu predodredenost (šiiti i muteziliti) pozivali su se na Boziju milostivost i pravednost. Oni, suprotno mišljenju orijentalista, nisu ustali protiv kur'anskog ucenja, i njihov cilj nije bio prilagodjavanje kur'anskog nacela, vec su svoj stav, ustvari, i zasnivali na Kur´anu.


Trece, ovaj veliki pisac, mada je prema doktoru Hejkelu on jedan kršcanin pun predrasuda, govori o kršcanstvu kao cistoj religiji zbog njegovog asketizma i neobracanja paznje na pitanja svakodnevnice, što islamu pripisuje kao mahanu i ismijava se sa Bozijim prapocetnim znanjem.


Zar je moguce da neko bude teolog, a da istovremeno negira Bozije prapocetno znanje o svim stvarima?! Zar je mahana Kur'ana to što drzi da je Bog još od prapocetnosti znalac svih stvari i procesa?!


Cetvrto, tvrdi: "Muhammedovi sljedbenici nisu pridavali vaznosti principu "pomozi sebi da bi ti i Bog pomogao."


Ovaj pisac se nije htio namuciti, i barem jednom, procitati prijevod Casnog Kur'ana, inace ne bi ovako tvrdio. Casni Kur´an izricito kaze:

Onome koji zeli ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo šta hocemo i kome hocemo, ali cemo mu poslije Dzehennem pripremiti, u kome ce se osramocen i odbacen peci.
A onaj koji zeli onaj svijet i trudi se da ga zasluzi, a vjernik je, trud ce mu hvale vrijedan biti.
Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga, a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.

(Kur´an 17:18-20)

Sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., uzvišenim su naukom poduceni sljedecoj terapiji:
O vjernici, ako Allaha pomognete, i On ce vas pomoci i korake
vaše ucvrstiti.

(Kur´an 47:7)

Casni Kur´an umjesto pomozi sebi, za što bi bilo moguce reci da vodi u samoljublje, pohlepu i obozavanje imetka, kaze pomozi Boga, što ima jedan opcenitiji, ljudskiji i bogosluzniji karakter.


Medjutim, što se tice pobjede krsta nad mladjakom, koju gospodin Vašington Irving smatra konacnom, ta tema ce biti razmotrena na pogodnom mjestu u ovom nizu rasprava.


Ovo nije samo stav gospodina Irvinga, nego i uopce zapadnjackih autora sa cijim djelima koja se doticu ove oblasti smo se susretali. Svi oni islam smatraju zagovornikom apsolutnog predodredjenja, s tim što neki od njih ovaj princip ne smatraju bitnim po dekadenciju muslimana, dok ga drugi drze osnovnim destruktivnim faktorom.


Vil Durant u Historiji civilizacije nakon ukaza na neke Kur´anske ajete koji govore o Bozijem znanju i volji i tvrdnje da fatalizam spada u odrednice islamskog nacina mišljenja, nastavlja:

"Kao rezultat ovog uvjerenja, vjernici su i najteze nevolje podnosili mirnoga srca, ali je isto ovo uvjerenje na stoljeca zaustavilo napredak Arapa i njihove misli."


Medjutim, Gustav Le Bon je uvjeren da vjerovanje u predodredjenje nije imalo uticaja na dekadenciju muslimana, i da razloge tomu treba traziti na drugom mjestu.


Prvo sam imao na umu da materiju koja se odnosi na dekadenciju muslimana spomenem u uvodu ovog traktata, ali sam se kasnije predomislio i odlucio da ovoj temi posvetim poseban traktat u ovom nizu rasprava. Dakle, uvidio sam da, ako sva ova pitanja budu dotaknuta u uvodu knjige, on ce postati previše detaljan i predug, a ako se zaobidju, uvod ce biti nedostatan. Stoga sam odlucio da svaku temu u uvodu izlozim u suštini, a da zatim svakoj od njih posvetim poseban i detaljan traktat.


U ovom traktatu nisu navedena sva pitanja koja se odnose na problem sudbine i Bozijeg predodredjenja. To je stoga jer nam je cilj bio istrazivanje utjecaja ili nepostojanja utjecaja ovog uvjerenja na dekadenciju muslimana. Uzdrzali smo se od tretiranja onih pojedinosti koje nemaju veze sa ovom temom, niti sa drugih aspekata postoji nuznost da se spomenu.


Ovo je pitanje jako dugo prisutno medju muslimanima, i razmatra se još od pojave islama. Tumaci Kur'ana, teozofi, filozofi, gnostici, pa, cak, i pjesnici i knjizevnici raspravljali su o njemu. Analiza gledišta svih njih o ovom problemu zahtijevala bi posebnu knjigu. Za ovo pitanje vezu se brojni kur'anski ajeti i Poslanikove tradicije koji su primjer dubine islamskog ucenja, i baš ovi ajeti i tradicije su predstavljali ishodište islamskoj teozofiji. Analiza tih ajeta i tradicija bi sama po sebi bila jedna iscrpna i zanimljiva rasprava.


Osim ovih, u islamskom naucavanju postoje i mnoge druge teme koje se ticu ovog problema i koje se, ako se uzmuu obzir teoretski principi s jedne, i tradicionalno-historijski efekti s druge strane, ni u kom slucaju ne mogu zaobici. U takve spada i vjecita tema sudbine (qadr) koja je eksplicitno spomenuta u Kur'anu i glede koje su šiiti i suniti slozni. Ili, recimo, pitanje bada´ što spada u cisto šiitsko ucenje, a vuce korijene iz Kur´ana.


Predodredjenje, slobodna volja i njena kakvoca i opseg bi, ako se istraze sa psihološkog, etickog, filozofskog i socijalnog gledišta, oduzeli mnogo stranica. Sada mozete pojmiti da bi razmatranje svega toga predstavljalo jednu veliku knjigu koja više ne bi mogla biti dio serije rasprava o uzrocima dekadencije muslimana.


U svakom slucaju, ako ova rasprava naidje na dobar prijem citalaca, tako da se osjeti potreba za njenim kompletiranjem, onda ce to u narednom izdanju, ako Bog da, biti i ucinjeno. Od Boga Uzvišenog trazimo pomoc i uspjeh.


Probudjeni strah


Sudbina! Bozije odredjenje! Do ljudskog uha nisu doprle rijeci koje su više zastrašujuce od ovih.


Ništa ne moze koliko ove rijeci tištiti ljudski duh, jer iz njih covjek osjeca da gubi svoju slobodu, da je porazen i osudjen da trpi dominaciju apsolutno mocnijeg.


Kaze se da je sloboda najuzvišenija blagodat, a najgorci bol osjecaj porazenosti. Ljudsko bice, dakle, kroz ove rijeci vidi svoju licnost pogazenom i svoju slobodu uzurpiranom, a sebe poput ovce ciji pocinak, prehrana, zivot i smrt zavise od pastira. Ništa ne pece covjekov duh gore od »pokornosti i zadovoljstva« koji proizlaze iz bespomocnosti i svijesti o prepuštenosti ruci krvoloka.


Tako je to u slucajevima kada se covjek nadje pod dominacijom covjeka jaceg od njega ili zivotinje jakih pandzi. Medutim, šta je sa slucajem kada dominacija pripada neviidljivoj i tajanstvenoj sili? Kako li je tek tada iluzorna svaka pomisao o suprotstavljanju istoj?! Situacija je tada, sigurno, neizmjerno lošija.


Jedno od pitanja koja oduvijek privlace ljudsku pozornost jeste i to da li se svi ovosvjetski cinovi i procesi odvijaju prema jednom unaprijed utvrdjenom i nepromjenjivom planu. Da li, doista, postoji jedna vjecna i apsolutna moc zvana subinom ili Bozijim odredjenjem koja je unaprijed odredila sve ono što se ovog trenutka zbiva ili ce se tek zbiti, tako da je ljudsko bice osudjeno da dodje na ovaj svijet i da ga napusti bez ikakvog upliva u ono što mu se dešava?


Ili takvo nešto uopce ne postoji, dakle, ono što je bilo nema veze sa onim što jeste i što ce biti, pa je covjek kao apsolutno slobodan i kreator vlastite sudbine?! Ili je, pak, tacna treca pretpostavka po kojoj sudbina upravlja bez izuzetka cijelim svijetom postojanja, dok taj utjecaj, istovremeno, ne predstavlja ni najmanju štetu po slobodu ljudskog bica?! Ako je, zaista, tako, na koji nacin to shvatiti i tumaciti?! Pitanje sudbine i Bozijeg predodredjenja spada u najzamršenije filozofske probleme i zbog njegove specificnosti, o kojoj ce kasnije biti više receno, još od prvog hidzretskog stoljeca se razmatra medju islamskim misliocima.

Razliciti stavovi ocitovani u vezi s ovim problemom bili su razlogom podjela i konflikata koji su iznjedrili razlicite pravce i grupe u islamskom svijetu. Pojava razlicitih gledišta na ovaj problem, kao i grupacija koje su slijedile ta gledišta, imala je veliki utjecaj na islamski svijet.


Prakticni i opci aspekt


Koliko god da je ovo pitanje terminološki jedan metafizicki problem povezan sa opcom filozofijom, iz dva razloga zasluzuje da bude svrstano u red prakticnih društvenih problema. Jedan je taj što se stav pojedinca o ovom pitanju reflektuje na njegov metod i kvalitet konfrontacije s društvom. Jasno je da se bitno razlikuju mentalitet i ponašanje osobe koja je uvjerena da je stvorenje koje nema nikakvog upliva na vlastitu sudbinu i osobe koja sebe drzi kreatorom svoga zivljenja. Medjutim, vecina drugih filozofskih problema, poput dimenzija svijeta, uzrocno-posljedicnog principa, nastanka partikularnog iz univerzalnog, kvaliteta samoegzistencijalnog i slicnih, nisu u tolikoj mjeri bitni po prakticni i društveni zivot individue.


Drugo, mada pitanje sudbine i predodredjenja u pogledu poimanja spada u individualni problem, ono je istovremeno s obzirom na brojnost individua koje se zanimaju njegovim poimanjem i opci problem. Dakle, ovaj problem je fakticki prisutan u svijesti svih onih koji posjeduju moc razmišljanja. Prema tome, svako je prirodno zainteresiran da sazna da li njegov zivotni put odredjuje jedna fiksna i nepromjenjiva sudbina, tako da on nema nikakve kontrole nad njom?! Dali je covjek tek vlat trave pod udarima uragana?! Ili sudbina ne znaci ništa takvo, pa covjek moze sam odrediti vlastiti zivotni put?

Za razliku od ostalih problema opce filozofije koji su, što se ticu nacina njihovog poimanja iskljucivo individualni, a njihovim promišljanjem se zanima izuzetno ogranicen broj ljudi, problem sudbine ima opci aspekt, tako da se moze svrstati u red prakticnih i opcedruštvenih pitanja.


Nekada se ovom pitanju nije poklanjala znacajnija paznja sa prakticnog i socijalnog aspekta, nego je tretirano uglavnom kao teorijsko-filozofski i teozofski problem. Današnji znanstvenici, pak, vecu vaznost daju prakticnoj društvenoj dimenziji ovog problema i posmatraju ga iz ugla sagledavanja njegovih utjecaja na nacin razmišljanja grupa i naroda, njihovu naprednost ili nazadnost.


Neki kriticari islama kao najvazniji razlog dekadencije muslimana navode vjerovanje u sudbinu i Bozije predodredjenje. Ovdje se, svakako, javlja sljedece pitanje:

Ukoliko se ovo vjerovanje prihvati kao uzrok nazatka pojedinca ili grupe, zbog cega ono nije ostvarivalo takav utjecaj na muslimane od samog pocetka? Da li vjerovanje u sudbinu i predodredjenje, kao što to tvrde neki evropski historicari, nije postojalo medju prvim muslimanima koji ga nisu ubrajali u islamsko ucenje, vec se pojavilo u islamskom svijetu dosta kasnije? Ili je njihovo poimanje dolazilo u proturjecnost sa ljudskom slobodnom voljom i odgovornošcu?

Dakle, oni su i pored vjerovanja u sudbinu drzali da je sudbina strukturno podlozna ljudskoj volji i kontroli, tako da je covjek moze izmijeniti. Ukoliko je ovo bilo njihovo uvjerenje, na kojim temeljima, principima i izvorima je bilo zasnovano?


Trebamo, dakle, koncentrisati svoju paznju na stav prve generacije muslimana o ovom pitanju, vidjeti kakva je kur'anska logika što se tice ovog problema, pogledati predaje preostale od prvaka vjere, i naposljetku, logicki odrediti svoj nacin poimanja problema sudbine i predodredenja.


Kur´anski ajeti


U nekim Kur´anskim ajetima eksplicitno je izrazena vladavina i intervencija sudbine kao i tvrdnja da se ništa ne dogada osim Voljom Bozijom i da je sve vec zabiljezeno u Knjizi pomno cuvanoj:

Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, to je Allahu, uistinu lahko
(Kur´an 57:21)


U Njega su kljucevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za njeg ne zna, i nema zrna u tminama Zemlje, niti iceg svjezeg niti iceg suhog, niceg što nije u jasnoj Knjizi
(Kur´an 6:59)


Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleci o Allahu ono što nije istina, kao što pogani misle, i govoreci: "Gdje je pobjeda koja nam je obecana?" Reci: "O svemu odlucuje samo Allah."
(Kur´an 3:154)


I ne postoji ništa cije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno.
(Kur´an 15:21)


I opskrbit ce ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah ce, zaista, ispuniti ono što je odlucio; Allah je svemu vec rok odredio.
(Kur´an 65:3)


Mi sve s mjerom stvaramo, i naredjenje je Naše samo jedna rijec, sve bude u tren oka.
(Kur´an 55:49-50)


A Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoce i ukazuje na Pravi put onome kome hoce; On je Silan i Mudar.
(Kur´an 14:4)


Reci: "O Allahu Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoceš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoceš; Ti onoga koga hoceš uzvisuješ, a onoga koga hoceš unizuješ; u Tvojoj je ruci svako dobro, Ti, uistinu, sve mozeš."
(Kur´an 3:26)


Medjutim, postoje i ajeti koji dokazuju da je covjek samostalan u svome djelovanju, da ima upliva u svoju sudbinu, i daje moze mijenjati:

Allah im nije ucinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.
(Kur´an 29:40)


Ko cini dobro, u svoju korist cini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. - A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim.
(Kur´an 41:46)


Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li ce zahvalan ili nezahvalan biti.
(Kur´an 76:3)


I reci: "Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoce - neka vjeruje, a ko hoce - neka ne vjeruje."
(Kur´an 18:29)


Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metez i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onog što rade, ne bi li se popravili.
(Kur´an 30:41)


Onome ko bude zelio nagradu na onom svijetu - umnogostrucena je, a onome ko bude zelio nagradu na ovom svijetu - dat cemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela.
(Kur´an 42:20)


Onome koji zeli ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hocemo i kome hocemo, ali cemo mu poslije Dzehennem pripremiti, u kome ce se osramocen i odbacen peci. A onaj koji zeli onaj svijet i trudi se da ga zasluzi, a vjernik je, trud ce mu hvale vrijedan biti. Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga, a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.
(Kur´an 17:18-20)


U Kur´anu postoji još dosta ajeta iz obje ove grupe.

Prema mišljenju velikog broja tumaca Kur´ana i islamskih teozofa, ove dvije grupe Kur´anskih ajeta su izvanjski kontradiktorne. Oni smatraju da treba prihvatiti egzotericko znacenje jednih, dok se drugim ajetima treba iznaci njihovo ezotericko tumacenje (tawil). Od druge polovine prvog hidzretskog stoljeca izdvajaju se dvije škole mišljenja.


Prvu školu predstavljali su zagovornici ljudske slobodne volje, koji su u ajetima iz prve grupe trazili unutarnje znacenje, poznati pod nazivom qaderije
Druga škola poznata kao dzabarije bila je zagovornik determinizma, pa su ajetima iz druge grupe davali ezotericki smisao.
Postepeno, sljedbenici ovih ucenja formiraju dvije velike škole - esharitsku i mutezelitsku medju kojima se javljaju razlike u pogledima i glede nekih drugih pitanja, a ne samo ljudske slobodne volje i determiniranosti. Dakle, dzaberije i qaderije su vremenom prerasli u ešarite i mutezelite, pri cemu je ešaritska škola zagovarala determinizam, a mutezelitska slobodnu volju.


Termin Qadar´i


Termin qaderije, kako smo ovdje nazvali zagovornike postojanja ljudske slobodne volje, ustvari je najpoznatiji termin koji ulema kelama koristi za ovu grupu. Na ovaj izraz cesto nailazimo u razlicitim vijestima i predajama. Interesantno je to što se kod nekih teozofa i u nekim izvorima isti termin koristi da se oznace pristalice determinizma.


Uopce, i zagovornici apsolutnog predodredjenja i pristalice slobodne volje, koji su apsolutno negirali ulogu sudbine u covjekovom djelovanju, uzdrzavali su se od toga da budu nazvani qaderijama, i tako su imenovali suprotstavljenu grupu.


Razlog toj uzdrzanosti je jedan hadis prenesen od Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., koji glasi: Qaderije su obozavaoci vatre (medzusije) ovog ummeta.


Tako su jedni smatrali da se pod terminom qaderije ovdje podrazumijevaju oni koji negiraju Bozije predodredjenje, dok su drugi qaderijama drzali one koji smatraju da je sve što se zbiva, pa cak i ljudska djela, posljedica predodredjenosti.


Mozda razlog tomu što se ovaj termin više veze za negatore determinizma lezi u cinjenici da je ešaritska škola uspjela da se proširi i dovede u manjinski polozaj svoje protivnike. Drugi razlog je taj što se u hadisu pravi poredjenje sa medzusijama (obozavaocima vatre), koji su Bozije odredjenje ogranicavali na dobro, dok su zlo smatrali odvojenim od Bozijeg odredjenja, odnosno posljedicom poroka.


Oprecnosti


Kazali smo da se prema mišljenju komentatora Kur´ana i islamskih teozofa Kur´anski ajeti koji govore o Bozijem odredjenju i ljudskom slobodnom djelovanju cine medjusobno oprecni, pa jednu grupu ovih ajeta treba tumaciti ezotericki, zanemarivši njihov spoljašnji smisao.


Treba naglasiti da oprecnost uvijek moze biti dvojaka. Nekada je ona takvog oblika da jedan izricaj eksplicitno negira drugi. Naprimjer, jedna osoba tvrdi da je Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret u mjesecu saferu, dok druga negira da se to dogodilo u tom mjesecu. Ovdje, dakle, druga tvrdnja izricito negira prvu postavku.


Ipak, nekada nije tako, odnosno drugi izricaj ne negira samo eksplicitno prvi izricaj, nego i ispravlja pogrešku iznesenu u prvoj tvrdnji, navodeci ono što je tacno. Dakle, ukoliko prvi izricaj tvrdi da je Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret u mjesecu saferu, a ne u rebiu-l-evvelu, on istodobno negira i tvrdnju da se to mozda dogodilo u mjesecu redzepa.


Sada trebamo uociti u koju vrstu suprotstavljenosti spadaju Kur´anski ajeti koji govore o Bozijem predodredjenju i ljudskoj slobodnoj volji. Da li spadaju u prvi primjer, u kome prva tvrdnja izricito negira drugu, ili u primjer u kome znacenje jednog pojma u jednoj tvrdnji predstavlja negiranje znacenja tog pojma u drugoj tvrdnji.


Jasno je da Kur´anski ajeti koji se ticu ovog problema ne negiraju izricito jedni druge, i njihova oprecnost nije iz prve grupe. Dakle, kao što mozemo uociti, slucaj nije takav da jedna grupa ajeta tvrdi da je sve predodredjeno, dok druga grupa ajeta tvrdi da sve nije predodredjeno. Ili, da jedna grupa ajeta tvrdi daje sve u Bozijem znanju, dok druga tvrdi da sve nije u Bozijem znanju. Nije tako da jedna grupa ajeta tvrdi da je covjek slobodan u svom cinjenju, a druga da nije slobodan, jedna ne tvrdi daje sve ovisno o Bozijoj volji, a druga da sve nije ovisno o volji Istinitog.


Dakle, razlog što se ove dvije grupe ajeta smatraju oprecnim jeste taj što su neki teozofi komentatori Kur'ana bili uvjereni da postojanje Bozijeg odredjenja izricito znaci nepostojanje covjekove slobode. Smatrali su da je sloboda kontradiktorna odredjenju. Drzali su, dakle, da ukoliko se prihvati da je sve sadrzano u Bozijem znanju, mora se prihvatiti i da se sve odvija prisilno i bez covjekovog upliva, jer bi u suprotnom Bozije znanje bilo nedostatno.


S druge strane, smatrali su da ne moze postojati predodredjenje ukoliko ljudsko bice ima utjecaja na svoju srecu ili nesrecu, odnosno ako ima upliva u svoju sudbinu koju gradi sretnom ili zlosretnom. Shodno tome, drzali su da jednoj od ove dvije grupe kur'anskih ajeta treba dati preneseno znacenje.


Filozofske knjige i komentari Kur´ana ešarita i mutezelita puni su prenesenih znacenja i alegorija. Mutezeliti su alegorijski tumacili ajete o predodredjenju, a ešariti ajete koji govore o slobodnoj volji. Naprimjer, moze se uporediti tefsir imama Fahra Razija, koji je ešaritski nastrojen i Zamakšerijevo djelo "Kaššaf", koje je mutezelitski orijentirano. Medjutim, ukoliko se prihvati postojanje trece solucije, koja rješava ovu izvanjsku oprecnost medju ajetima, odnosno prihvata i apsolutnost Bozijeg znanja i Njegove volje i postojanje ljudske slobodne volje i njenog utjecaja na sudbinu, onda nece biti potrebe za alegorijskim tumacenjem niti jedne od ove dvije grupe Kur´anskih ajeta.


Kao što ce kasnije biti šire receno, postoji i trece mišljenje, koje ne vidi nikakvu oprecnost i suprotstavljenost medu ove dvije grupe ajeta Kur'ana. Ono što je proizvelo stav o postojanju kontradiktornosti bila je kratkovidost nekih filozofa i komentatora Kur´ana.


Uopce, bilo bi besmisleno da u Casnoj Bozijoj Knjizi postoje kontradiktornosti zbog kojih bi se neki ajeti morali alegorijski tumaciti. Doista, u Casnom Kur´anu ne postoji nikakav stav ili barem jedan ajet koji bi imao potrebu za alegorijskim tumacenjem. Ali, to je jedna široka tema koja prevazilazi domen ovog traktata i predstavlja, mozda, najzacudniji aspekt Casnog Kur'ana.


Kobne posljedice


Bez sumnje, princip determiniranosti kako su ga shvatali ešariti u smislu uskracenja ljudske slobodne volje ima negativne društvene posljedice, i poput mikroba razara covjekov duh i volju. Ovakvo shvatanje cini duzom ruku nasilnika i ugnjetaca, a sputava ruku osvete i pravde za potlacene. Po ovom poimanju legitimitet dobija onaj ko je uzurpirao drzavnu imovinu ili nepravedno dosegao visok polozaj u društvu. Na taj nacin se bogomdanim smatra sve što se zbiva, opravdava se sve što se posjeduje i sve što je drugima uskraceno, odnosno to je najbolja potvrda za ozakonjenje svega što je uzurpirano. Onaj koji smatra daje za nešto uskracen ne daje sebi za pravo da prosvjeduje, jer misli daje njegov prosvjed uperen protiv Bogom odredjene sudbine, nad kojom se treba strpiti. Štaviše, treba biti zadovoljan i zahvalan. Ugnjetac i nasilnik tako skida sa sebe odgovornost za svoja nedjela, izgovarajuci se sudbinskom predodredbom. On predstavlja ruku Istine, pa ugnjetavani prihvata sve što dolazi sa te strane, jer drzi da sve što mu se dešava dolazi direktno od Boga, pa je svaka borba protiv nasilja i ugnjetavanja beskorisna, i znaci, ustvari, borbu protiv Bozije odredbe. Takva borba bi, štaviše, bila nemoralna, jer je u suprotnosti sa nacelom zadovoljstva Bozijom odredbom.


Onaj ko je uvjeren u apsolutnu predodredjenost i onaj ko negira mudju-odnos uzroka i posljedice, posebice u pogledu odnosa ljudskih djela, karaktera i morala licnosti i njene buducnosti, nikada se nece pozabaviti izgradnjom vlastite licnosti i usavršavanjem morala i karaktera.


Politicke zloupotrebe


Historija pokazuje da je princip vjerovanja u Bozije odredjenje sluzio kao dobar izgovor emevijskim politicarima. Oni su zagovornike postojanja slobodne volje kod covjeka proganjali i ubijali kao otpadnike od vjere, o cemu svjedoci i poznata izreka nastala u to vrijeme.


Medju prvima koji su u vrijeme Emevija javno zagovarali postojanje slobodne volje bili su Iracanin Ma'bid Dzuheri i Sirijac Gilan Dimešqi, oba poznati kao iskreni vjernici. Ma'bid je skupa sa Ibn Ašasom proglašen otpadnikom od vjere, a zatim ga je Hadzdzadz dao pogubiti. Nakon što su Gilanovi stavovi doprli do ušiju Hišama ibn Abdul Malika, ovaj je naredio da se Gilanu odsijeku noge i ruke, a potom je obješen.


U knjizi Tarikh-e-`elm-e-kalam od Šiblija Nu´mana (l.tom 14.str.) stoji:
Mada su vec bili stvoreni svi uvjeti za razdor, do njega je, ipak, došlo zbog drzavne politike. Cesta prolijevanja krvi izazvala su revolt naroda, koji su Emevije pokušale ugušiti izgovorom da se treba prepustiti sudbini i da se sve zbiva Bozijim odredjenjem. Za Hadzdzadzove vladavine Ma´bid Dzuheri, koji je pripadao generaciji tabi´ina i bio poznat kao hrabar i iskren covjek, upitao je svog ucitelja Hasana Basrija: "Emevije imaju svoj stav o sudbini. Koliko je on tacan?" Hasan Basri mu je odgovorio: "Oni su Boziji neprijatelji i govore lazi."


Koliko god da su Abasidi predstavljali politicke oponente Emevijama, i premda su neki od njih, poput Ma'muna i Mu'tasima, pruzali podršku mutezelitima, koji su bili zagovornici ljudske slobodne volje, ipak su od vremena Mutevekkila okrenuli list, prihvatajuci ešaritsko naucavanje, pa je tako ovaj pravac ponovo postao dominirajuci u islamskom svijetu.


Širenje ešaritskih stavova je, bez sumnje, imalo velikog utjecaja na islamski svijet. Druge islamske sljedbe, poput šiita naprimjer, mada nisu zvanicno prihvatale ovaj pravac, nisu ostale imune na njegov utjecaj. Premda je šiitsko ucenje suprotstavljeno ešaritskom, a ne slaze se u potpunosti ni sa mutezelitskim, u arapskoj i perzijskoj šiitskoj knjizevnosti mnogo se više govori o nemoci covjeka pred sudbinom, nego o slobodi i mogucnosti izbora. Svakako prema naucavanju prvaka šiitskog pravca, dakle Imama iz Ciste porodice (neka je selam na sve njih), ne postoji proturjecje izmedu Bozijeg predodredjenja i ljudske slobodne volje.


To što su pojmovi "sudbina" i "Bozije predodredjenje" dobili zastrašujuci prizvuk proisteklo je iz nadmocnosti ešarita i njihovog utjecaja u svijetu islama, koji se narocito odrazio na knjizevnost. Tako su ovi pojmovi postali istoznacnice za negaciju slobodne volje i potvrdu postojanja tajanstvene sile koja upravlja covjekom i njegovim djelima.


Napad krscanske Evrope na islam


Sve ovo dalo je povoda kršcanskim Evropljanima da uvjerenje u sudbinu i Bozije predodredjenje oznace glavnim faktorom dekadencije muslimana, ustvrdivši da je sam islam zagovornik determinizma i da negira bilo kakvu slobodnu volju i covjekovu inicijativu.


Merhum Sejjid Dzemaluddin Asadabadi je za svog boravka u Evropi uocio ovaj stav i u svojim clancima ga opovrgavao. On u jednom od svojih clanaka u opširnom uvodu dokazuje stav da, ako moral jednog društva bude kvaran i izopacen, onda ce se u tom društvu pojaviti pogrešna vjerovanja. Tako ce se uvecati devijantnost koja ce društvo sve više vuci u propast. On zatim piše:

Vjerski princip o predodredjenosti spada u principe koji su naišli na pogrešno razumijevanje neukih masa. Zapadnjaci griješe kada kazu da se vjerovanje u sudbinu naposljetku raširi u svakom narodu, ništeci ambicioznost, snagu, hrabrost i druge vrline koje ga krase. Tako je, prema njima, trenutno stanje muslimana rezultat vjerovanja u sudbinu i Bozije predodredenje....

....Muslimani su danas siromašni i nemocni, a vojno i politicki mnogo slabiji od Zapadnjaka. Medju njima su danas prisutni moralna izopacenost, Jaz, pakost, sektaštvo i neinformiranost, tako da ne obracaju paznju na napredak svojih neprijatelja. Istovremeno, na njih se sa svih strana obrušavaju strane krvopije....

....Nesretnici su zahvalni na svemu što im se dešava i spremno prihvataju svaku nevolju. Zatvorili su se u svoje domove, a kljuceve svog imetka i svoju neovisnost predali su u ruke stranaca....

....Zapadnjaci sve ove nevolje muslimana koje smo naveli smatraju posljedicom vjerovanja u predodredjenje. Drze da ce muslimana, ukoliko ne odbace ovo vjerovanje....

....Zapadnjaci, medutim, nisu uopce razgranicili vjerovanje u sudbinu i dzaberijski stav o apsolutnoj determiniranosti i primoranosti covjeka da cini to što cini....


Materijalisticka filozofija i sudbina


Ne treba, s obzirom na ono što je do sada kazano, misliti da je pitanje sudbine i Bozijeg predodredenja, tj. postojanja ili nepostojanja covjekove slobodne volje, medju muslimanima imalo samo socijalni i politicki karakter. Kasnije cemo pojasniti kako je ovo pitanje prvenstveno jedan intelektualni, štaviše, filozofski problem, koji se neizbjezno javlja u svijesti svake individue obdarene mocju mišljenja. Vjerovatno se u historiji covjecanstva nece sresti narod ili društvena grupa koja nije razvila vlastiti stav o ovom problemu.


Neki drze da se razmatranjem ovog problema bave samo religiozne osobe, i da su materijalisti oslobodjeni upuštanja u intelektualne teškoce njegovog rješavanja. Takvo razmišljanje je medutim pogrešno.


Ovaj problem postavlja se, istina, u nešto drugacijem obliku i pred one koji su usvojili materijalisticki nacin mišljenja. Prema jasno utvrdjenom zakonu, svaka pojava, odnosno posljedica, ima svoj uzrok, a taj isti uzrok predstavlja posljedicu nekog drugog uzroka, dok je i on, istovremeno, posljedica nekog uzroka. Shodno tome, nemoguca je bilo kakva posljedica kojoj ne prethodi uzrok. Materijalisti ovaj princip kauzalitela smatraju osloncem svoje filozofije.


Otuda se pred materijalisticku školu postavlja pitanje: da li i ljudsko djelovanje, poput svih ostalih pojava, podlijeze ovom striktnom zakonu i na koji nacin, onda, treba posmatrac shvatiti covjekovu slobodu i mogucnost izbora?


Iz ovoga vidimo da se u svim filozofskim sistemima bilo starim ili novim, bilo teistickim ili ateistickim, razmatra pitanje predodredjenja i slobodne volje. Naravno, pristup problemu je u religijskoj i materijalistickoj filozofiji razlicit, s tim što, kaošto cemo kasnije vidjeti, religijski stav o sudbini i Bozijem predodredjenju ima prednosti koje materijalisticko ucenje ne posjeduje, mada ova razlicitost nema utjecaja na suštinu problema.


Monoteizam i cistoca


Ovaj problem javio se medju teozofima i filozofima otuda što su s jedne strane bili strogo orijentirani na zakon kauzaliteta, smatravši da su sve pojave i mogucnosti potekle od nuzno postojeceg Bica, ili se, u suprotnom, ne mogu odjenuti u bivstvovanje.


Dakle, drzali su nemogucim postojanje koje nije utemeljeno na volji Istinitog, bivši svjesni aktivnog jedinstva i cinjenice da u vlasti nad bicima Istiniti ne moze imati sudruga.


S druge strane, cak i obicni puk shvatao je da se Uzvišeni Bog ne moze dovesti u vezu sa zlom, razvratom i grijesima, tako da se javila nedoumica glede Bozijeg jedinstva i cistote. Grupa koja je poznata pod nazivom tanzie drzala je da htijenje Uzvišenog Boga neobuhvata i loša djela Njegovih stvorenja, dok je njima suprotstavljena grupa smatrala da su sva zbivanja zasnovana na volji Istinitog.


Kazu da je Gilan Damašqi, koji je bio zagovornik postojanja slobodne volje kod covjeka, došao kod poznatog ucenjaka i pristalice determinizma Rabijetur-Raja, rekavši:
"Ti si, dakle, onaj koji umišlja da Bog voli grešnost, jer, prema tvom naucavanju i grijeh se cini po Bozijem htijenju."


Rabijetur-Raj mu je smjesta odgovorio:
"A ti si, dakle, onaj koji umišlja da se grijeh cini mimo Bozije odredbe, jer, prema tvom naucavanju, moguce je da nešto bude drugacije nego što to Bog hoce."


Ebu-Ishaq Isfraini, koji je bio pristalica Bozijeg predodredjenja, sjedio je jednom kod Sahiba ibn `Ibbada, kada je ušao mutezelit `Abdu-l-Dzabbar, koji, za razliku od Ebu-Ishaqa, nije prihvatao apsolutnu predodredjenost. Zato je, cim je spazio Ebu-Ishaka, kazao:

"Uzvišen je Bog od toga da bude doveden u vezu sa bilo kakvim grijehom. Utjecem se Njemu od toga što ti govoriš, pripisujuci Mu loša djela."


Ebu-Ishaq mu tad odgovori:
Bog je Uzvišen iznad toga da Njegovu volju promijeni covjekova volja, osim ako On tako ne odredi. Utjecem se Njemu od toga što ti govoriš da On u Svom htijenju ima sudruga i što zamišljaš da Bog nešto ne zeli, a da se to zbiva."


Kao što je ranije ukazano, ovo pitanje, prije nego je poprimilo politicke i socijalne konotacije, predstavljalo je jednu filozofsku nedoumicu. Jednoj grupi bio je neprihvatljiv stav po kome se Bog dovodi u vezu sa zlom i lošim djelima, pa su smatrali da je On cist od toga. Za drugu grupu bilo je nezamislivo, s obzirom na Boziju Jednocu i cinjenicu da svako stvorenje u svakom momentu prima pomoc od Njega, da se desi bilo šta suprotno Bozijoj volji, jer bi tako htijenje stvorenja bilo iznad htijenja Stvoritelja.


Medjutim, svaka od ove dvije grupe nastojala je da ispravnost svog ucenja dokaze preko ukazivanja na slabe tacke u ucenju suprotstavljene grupe, bez toga da daje odgovor na probleme koji postoje u njihovom vlastitom stavu. Obracanje teozofskim knjigama tog vremena moze dokazati ovu našu tvrdnju. Rasprava Gilana sa Rabijetur-Rajem i `Abdu-l-Dzabbara sa Ebu-Ishaqom primjer je korištenja ovakve vrste argumenata.
Cinjenica je da se ni ucenje o predodredjenju ni ucenje o slobodi volje, onako kako su bila predstavljena, ne mogu braniti. Da su obje ove grupe sagledale cinjenicno stanje i uvidjele da ucenje svake ukljucuje samo dio istine, digli bi ruke od medjusobnih prepirki, shvativši da niti ucenje o predodredjenju ne negira postojanje covjekove slobodne volje, niti postojanje slobodne volje negira predodredjenje.


Termini Qada i Qadar

Rijec qada ima znacenje presude, odredbe ili odredjivanja. Iz nje je izvedeno qadi (sudac, presuditelj) kao oznaka za osobu koja presuduje u sporu medu suprotstavljenim stranama. U Casnom Kur´anu ovaj se termin cesto koristi kako u vezi sa covjekom tako i u vezi s Uzvišenim Bogom. Koristi se i u vezi sa verbalnom odredbom ili presudom, i u vezi sa prakticnom odredbom, te u vezi sa stvarateljskom odredbom po kojoj nastaju Bozije kreacije.


Sve pojavnosti što su nastale Bozijim Znanjem, Htijenjem i Odredjenjem, smatraju se odrednicama Bozije odredbe. Isto tako, njihove granice, proporcije, mjesni i vremenski polozaj odredjeni su odredbom Uzvišenog Boga.


Mudraci i ucenjaci su za ovo podrucje razvili posebnu terminologiju i tumacenja, ali pošto to zalazi u posebnu naucnu disciplinu koja, opet, ima veze sa brojnim drugim problemima, kao recimo, sa pitanjem nivoa pojavnosti, ovdje se necemo upuštati u širu raspravu. Sam Sabzivari u svom cuvenom djelu Manzume kaze:

Onda kada se stvari otkriju
Otkrice ima svoje stepene
Ti stepeni ocituju tajnu stvari
Sve što jeste i što ce biti
Pero, Ploca, Odredba i Odredjenje
Vec su zapecaceni
Cijeli svijet postojanja jeste voljom Njegovom


Ono što se ovdje da navesti je to da se u vezi sa pojavnostima moze naici na tri vrste stavova.


Jedan je onaj koji kaze da pojave nemaju nikakve veze sa svojom prošlošcu, odnosno onim što im je prethodilo. Dakle, bilo koja pojava u bilo kom vremenu nije u vezi s onim što joj je prethodilo bilo vremenski bilo mjesno. Tako, niti je postojanje nove pojave u vezi sa predašnjim djelovanjima, niti njene specificnosti, oblik, mjesne i vremenske odrednice, opseg i granice imaju veze sa prošlošcu i onim što je u njoj definirano.


Naravno, u ovakvoj pretpostavci sudbina gubi smisao. Sudbina nijednog bica ne biva nikad odredjena ranije, tj. za postojanja bica koje mu je prethodilo, odnosno medju njima ne postoji bivstvena veza. Medjutim, ova teorija negira zakon kauzaliteta, tako da se svaka pojava mora tumaciti kao slucajnost i ekstravagantnost.


Princip opce uzrocnosti i nuzne medjusobne veze pojava, prema kome svaka pojava svoju krajnju prirodu zadobija preko onoga što joj je prethodilo, izricit je i ne da se negirati. Princip kauzaliteta, odnosno nuzne povezanosti uzroka i posljedice, ordinaran je u svim naukama.


Prema drugom stavu smatra se da svaka pojava ima svoj uzrok, ali negira se da postoji sistem uzroka i posljedica i da svaka posljedica ima svoj osobeni uzrok. Pretpostavlja se da u cijelom svijetu postojanja ne postoji više od jednog uzroka, odnosno cinitelja, a to je Uzvišeni Bog. Sve pojave i sva bica direktno i neposredno proizlaze od Njega, tj. Bozija Volja neposredno ih izvodi u postojanje. Tako se drzi da Bozija Odredba znaci Znanje i Volju Istinitog glede postanka svakog postojanja, a što je neovisno od svakog drugog znanja i odredbe. U tom slucaju trebalo bi prihvatiti da ne postoji nikakvo djelovanje osim Bozijeg. Znanje Istinitog da ce nešto nastati ili se desiti postojalo je još u prapocetnosti, i kada u za to odredjenom vremenu dolazi do tog nastanka ili dješavanja, i ništa nema upliva na njega. I ljudska djela i cinjenja spadaju u takve pojave. Sva ljudska djela direktno su determinirana Bozijim Znanjem i Voljom, a sam covjek sa svojim snagama nema upliva na njih, nego predstavlja tek vanjsku pokrivku i imaginarnog djelatnika. Ovo je karakteristican primjer deterministickog ucenja i uvjerenja koje zamracuje zivot individue ili društva koje ga prihvati.


Ova teorija, pored štetnih društvenih posljedica, bez sumnje je neodrziva i sa racionalnog i filozofskog aspekta. Sistem uzroka i posljedica i medjusobna veza pojava ne mogu se opovrgnuti. Ne samo da prirodne znanosti, osjetila i iskustvo potvrdjuju princip kauzaliteta, nego ga izricito podrzava i teologija. Cak i Casni Kur´an istice opcu uzrocnost i uzrocno-posljedicni poredak.


Prema trecem stavu, opca uzrocnost i uzrocno-posljedicni poredak upravljaju svijetom, društvom, dogadjajima i pojavama. Svaka pojava zadobija svoje mjesne, vremenske i svake druge osobenosti preko pojave koja joj prethodi, tako da postoji neporeciva veza izmedu prošlog i sadašnjeg, tj. svakog bivstvovanja i njemu prethodeceg uzroka.


Shodno ovoj teoriji, sudbina svake pojavnosti vezana je za pojavnost koja je njen uzrok i koja ju je izvela u postojanje, davši joj nuznost i konacnost. Taj isti uzrok koji je izveo jednu pojavnost u postojanje je posljedica nekog drugoog uzroka, koji je posljedica svog uzroka itd.


Dakle, prihvatanje zakona kauzaliteta zasniva se na prihvatanju cinjenice da su nuznost svake pojavnosti, njene osobenosti, oblik, dimenzije i kvalitet proistekli iz njenog uzroka. Sada više nije bitno da li smo religiozni ili ne da bi prihvatili postojanje prvog uzroka, odnosno stvaratelja i odreditelja. Stoga u vezi sa ovim pitanjem nema razlike izmedu teista i ateista što se tice društvenog i prakticnog aspekta. Dakle, vjerovanje u sudbinu proistice iz prihvatanja principa opce uzrocnosti i uzrocno-posljedicnog poretka, bez obzira na prihvatanje ili neprihvatanje Bozijeg postojanja. Razlika je samo u tome što je sa aspekta materijaliste sudbina ocita, dok je sa aspekta teiste i ocita i zasnovana. To znaci da materijalista drzi da svaka pojavnost biva odredjena svojim uzrocima bez toga da su ti uzroci svjesni svog utjecaja i specificnosti, dok sa gledišta religiozne osobe nadvremenski uzroci postoje s odredjenim ciljem. Otuda u religijskom ucenju imamo pojmove Knjige, Ploce i Pera, dok u materijalistickoj školi ne postoji ništa ekvivalentno ovim teminima.


Fatalizam


Iz svega navedenog jasno je da uvjerenje u opcu predodredjenost i to da je svaka pojava, ukljucujuci i covjekova djelovanja i cinjenja, odredjena Bozijom odredbom, nije istovjetno fatalizmu. Ovo uvjerenje moze se izjednaciti sa fatalizmom tek onda kada prenebregava upliv covjeka i njegove volje. Najnemogucnija od svih nemogucnosti je uvjerenje da Bice Bozije neposredno sudjeluje u ovosvjetskim zbivanjima. Istiniti svaku pojavnost izvodi u postojanje samo i jedino putem specificnih uzroka. Bozija odredba nije ništa drugo doli proizilazenje uzroka i posljedica svijeta iz Bozijeg Znanja i Volje, i, kao što je ranije ukazano, za prihvatanje zakona kauzaliteta nuzno je prihvatiti cinjenicu da svaka pojava kao posljedica stoji u vezi sa uzrokom koji joj je prethodio, naravno s tim što je za teiste ishodište svega Bog, dok za materijaliste nije tako. Ali, bilo da uzrocno-posljedicni ustroj smatramo prouzrocenim Bozijim htijenjem ili da ga drzimo neovisnim sistemom, to nece imati utjecaja na problem sudbine i ljudske slobode. Stoga je, doista, odraz neznanja fatalizam gledati kao nešto što je proisteklo iz uvjerenja u Bozije odredjenje, pa zato negirati sudbinu i predodredjenost.


Ukoliko bi cilj vjerovanja u sudbinu i Boziju odredbu bio negiranje uzroka i posljedica, kao i negiranje covjekove snage, volje i mogucnosti izbora, onda takvo vjerovanje ne treba da postoji. U Bozijoj mudrosti, koja ne ostavlja mjesta nikakvoj sumnji niti nedoumici, jasno je ocitovana neutemeljenost ovakvog poimanja sudbine i predodredjenja.


Ukoliko prihvatamo da je smisao sudbine i predodredjenja uspostava povezanosti izmedju konacnosti pojave i njenih uzroka, odnosno povezivanje uoblicenja pojave sa njenim uzrocima, uocit cemo da je takav stav utemeljen, ali da takvo poimanje sudbine nema karakteristike vjernickog poimanja. Svaka naucna ili filozofska škola koja uvazava princip kauzaliteta neizbjezno prihvata ove veze, s tim što je religijski stav da je lanac uzroka definiran mjesnom i vremenskom dimenzijom, a proistjece iz prvog uzroka ili bitka, tako da taj lanac nije samodovoljan. Prema tome su sve odredbe ili konacnice i sva odredjenja ili definisanosti uokvirene u jasno podrucje. Svakako, ova razlicitost nema utjecaja na dokazivanje ili opovrgavanje postojanja sudbine.


Sloboda i mogucnost izbora


Sada se javlja pitanje da li ce, ukoliko prihvatimo da je Bozije odredjene neposredno povezano sa lancem uzroka i posljedica, covjekova sloboda i mogucnost izbora biti neosnovani. Dakle, da li se skupa sa prihvatanjem principa opce uzrocnosti moze prihvatiti i ljudska sloboda i mogucnost izbora? Da li je jedini nacin za prihvatanje postojanja covjekove slobode taj da drzimo da na covjekova cinjenja ne djeluje nikakav vanjski uzrok (cime cemo se sloziti sa prvim od tri naprijed iznesena stava)?


Mnogi mislioci starog, a i novog vjeka, smatrali su da je princip kauzaliteta oprecan postojanju ljudske slobodne volje, a stoga što su termin slobodna volja prihvatali u neogranicenom i prekomjernom znacenju.


U trecem svesku Principa filozofije ustvrdili smo i dokazivali, osim toga što se princip opce uzrocnosti ne moze negirati i što nema izuzetka da ukoliko negiramo odnos volje sa njenim metauzrokom, moracemo prihvatiti da su sva ljudska cinjenja opcenito gledano nehotimicna. Znaci, umjesto da prihvatanjem nepostojanja nuzne veze izmedju volje i uzroka dokazemo postojanje ljudskog htijenja, mi smo negirali to htijenje.


Covjek je stvoren samosvjesnim i slobodnim, dati su mu razum, moc promišljanja i volja.


Covjek u svojim voljnim cinovima nije poput kamena koji bacen odozgo pada nadolje, htio to ili ne, jer je privucen silom Zemljine teze.


Nije niti poput biljke koja pred sobom ima samo jedan skucen put razvoja, tako da se razvija u strogo odredjenim uvjetima, slijedeci neizbjezni put svoje prehrane i rasta. Covjek nije ni poput zivotinje koja sve što cini, cini nagonski. On sebe uvijek vidi na raskrizju puteva i nipošto nije primoran da odabere jedan odredjeni put. Niti jedan put pred njim nije zatvoren. Odabir jednog od njih ovisi samo, o njegovom stavu, razmišljanju i htijenju. Dakle, nacin razmišljanja i izbor je njegov i sam odredjuje svoj put.


Odavde je jasno da covjek formira svoju licnost, moralne karakteristike, duhovnost i nivo razmišljanja, pa je sretnost ili zlosretnost covjeka u direktnom odnosu sa njegovom licnošcu, karakterom, moralom, snagom mišljenja i djelovanja. Ustvari, on sam odabire svoj put. Razlika izmedju covjeka, i vatre koja przi, vode koja gasi, biljke koja raste, ili zivotinje koja se krece je u tome što nijedno od pobrojanih ne odabire niti formira svoju osobenost. Covjek, medjutim, bira i uvijek se nalazi pred nekoliko mogucnosti od kojih odabire jednu iskljucivo na osnovu osobnog htijenja.


Konacno i nekonacno


U teološkim djelima i predajama a i u Kur´anskim ukazima spominju se konacna i nekonacna odredba i odredjenje. Tako se da zakljuciti da postoje dvije vrste odredjenja: konacno, tj. nepromjenjivo, i nekonacno, tj. promjenjivo.


Svakako se javlja pitanje o kakvoci nekonacne odredbe i odredjenja. Uzmimo u obzir jednu odredjenu pojavu. Ona je još u prapocetnosti postojala ili nije postojala u Bozijem Znanju. Ukoliko nije postojala, onda nema odredbe o njenom nastanku, a ukoliko ju je obuhvatalo Bozije Znanje, onda ce se morati ozbiljiti. U suprotnom, znacilo bi da Bozije Znanje nije sukladno zbilji, što bi povlacilo razlicitost izmedju Bozije Volje i onog što iz nje proizlazi, pa bi Bice Bozije bilo manjkavo i nedostatno.


Ukupno posmatrano, odredba i odredjenje se, ustvari, sastoje iz proistjecanja svih uzroka iz Bozijeg Htijenja i Znanja i On je Prvi Uzrok. Drugim rijecima, odredjenje jeste znanje o najboljem poretku, koje i ozbiljuje taj poredak.


S druge strane, kao što znamo, zakon opce uzrocnosti afirmira nuznost i konacnost. Kod principa kauzaliteta nuzno je da se neka pojavnost ozbiljuje pod karakteristicnim mjesnim i vremenskim uvjetima, koji su strogo odredjeni i nepromjenjivi. Isto tako, do njenog ozbiljenja pri nepostojanju datih uvjeta nece doci. Znanosti svoje definicije zasnivaju na ovom principu.


Moc predvidjanja kod znanosti je onolika koliko ona poznaje uzroke i njihove posljedice, a pošto je i sudbina, ustvari, afirmacija i predestinacija pojavnosti preko poznavanja uzroka i posljedice, odnosno principa kauzaliteta, onda ona, ustvari, znaci konacnicu ili finalnu prirodu neke pojavnosti. Medjutim, kakvo znacenje ima podjela odredbi i odredjenja na konacne i nekonacne, promjenjive i nepromjenjive?


Ovdje se zapada u corsokak. Da li treba, poput ešarita, drzati sudbinu strogo odredjenom i negirati bilo kakvu mogucnost njene promjene, ne prihvatajuci ljudsku slobodu i mogucnost izbora? Ili treba, poput mutezelita, negirati ulogu predodredjenja u svijetu pojavnosti ili, barem, u ljudskim djelovanjima? Sada moramo uvidjeti da li postoji izlaz iz ovog corsokaka ili ne.


Najprije treba kazati da, kao što ni gledište ešarita prema kome je sudbina nepromjenjiva, pa je nuzno negirati moc covjeka nad njom, ne rješava ovaj problem, tako ga ne rješava ni stav mutezelita, koji zamjenjuje princip Bozijeg odredjivanja, prepuštajuci covjeku apsolutnu moc nad sudbinom. Stoga pretpostavimo da ne prihvatamo teološki stav o sudbini i predodredjenju. šta se moze uciniti sa materijalistickim shvatanjem tog pojma, dakle kroz izricitost zakona kauzaliteta, odnosno vladavinu principa? Da li mozemo opovrgnuti ulogu principa kauzaliteta u svijetu pojavnosti, ili makar u covjekovim cinjenjima?


Mutezeliti i njihovi podrzavatelji su ucinili tako, negirajuci zakon nuznog slijeda uzroka i posljedica, bar što se tice samosvjesnog cinitelja. Jedan broj modernih evropskih znanstvenika ucinio je isto što i mutezeliti govoreci o pojmu slobodne volje, dakle volje koja ne podlijeze pod princip kauzaliteta. Cak su ustvrdili da zakon kauzaliteta vazi samo za materijalni svijet sastavljen od atoma, dok ne vazi u nematerijalnom svijetu niti unutar samog atoma. Mi ovdje necemo dulje raspravljati o principu kauzaliteta i problemima oko njega, vec cemo vas uputiti na objašnjenja data u trecem svesku djela Principi filozofije i metod realizma. Reci cemo samo toliko da razlog što su znanstvenici novog vjeka posumnjali u opcenitost zakona kauzaliteta jeste taj da su oni pretpostavili da se kod principa kauzaliteta radi o jednom iskustvenom principu, tako da on ne bi trebao vaziti u slucajevima koji su izvan znanstvenog iskustva covjeka, odnosno da u takvim slucajevima ne trebaa za posljedicu traziti strogo definirani uzrok.


Opcenito, ova pretpostavka da svi ljudski principi i zakoni kao i sve predodzbe svijesti proistjecu iz osjetila i iskustva, jedna je od najvecih zabluda u koju su zapali mnogi filozofski sistemi Zapada, u cemu su ih slijedili i njihove pristalice na Istoku.


Svakako, put za negiranje principa kazaliteta zatvoren je, pa nam prihvativši to, još uvijek preostaje problem nekonacnog odredjenja, bilo da ga posmatramo sa teološkog aspekta ili ne. Ukratko, problem je taj da svaka pojavnost, ukljucujuci i covjekovo cinjenje, nalazi svoju konacnost u podrucju uzroka i posljedica, što odredjuje i njegove granice, obiljezja i specificnosti, cime je uzrocnost jednaka konacnosti, tako da ne postoji mogucnost promjene ili drugacijeg djelovanja. Iz tog razloga sve pristalice principa kauzaliteta, ukljucujuci i materijaliste koji prihvataju nuznost uzrocno posljedicnog sistema, dakle determinizam, a htjeli bi da istovremeno sudbinu posmatraju kao promjenjivu, dajuci covjeku dominirajucu ulogu nad njom, zapadaju u corsokak. Svakako, okrenutost mutezelitskom stajalištu opovrgavanja odredjenja, znaci negaciji sveobuhvatnosti Bozije volje, i shvatanju prema kome ona determinira cijeli sistem postojanja, ne rješava ovaj problem.


Apsurdna uobrazilja


Ukoliko bi poimanje promjenjivosti sudbine i njene nekonacnosti sa teološkog aspekta bilo takvo da proizlazi da Bozija volja nešto afirmiše, a da zatim to nešto u svom cinjenju bude neovisno od odredjenja Bozijeg i djeluje suprotno od njega, onda bi takvo poimanje bilo apsurdno. I sa pozicije principa kauzaliteta je, takodjer, apsurdno da opci uzrok proizvede neku posljedicu, a da ta posljedica zatim djeluje tako kao da na nju nije utjecao opci uzrok.


Sve to je, naravno, nemoguce stoga što svi uzroci bivstvovanja proistjecu iz Volje Uzvišenog, pa je svaki uzrok koji se ozbiljuje u svijetu postojanja manifestacija Bozijeg Znanja i Volje i ono preko cega se Bog manifestira, odnosno on je izvršno sredstvo Njegove odredbe. Isto tako, svaki uzrok koga bismo uzeli u obzir je manifestacija medju manifestacijama principa kauzaliteta. Tako je nezamisliva bilo kakva pojavnost koja ne bi bila manifestacija htijenja Istinitog, ili koja bi bila izvan podrucja principa kauzaliteta.


Dakle, promjena sudbine u smislu postojanosti uzroka oprecnog Bozijem odredjenju i suprotnog principu kauzaliteta apsurdna je i nemoguca.


Moguca zbilja


Medjutim, promjena sudbine u smislu da uzrok, koji je sam po sebi manifestacija Bozije odredbe ili posljedica nekog uzroka, uzrokuje promjenu sudbine, ili drugacije kazano promjena sudbine posredstvom sudbine, tj. promjena Bozije odredbe preko Bozije odredbe, moguca je ma koliko da nam poimanje toga predstavlja problem.


Najzanimljivije ovdje ce biti to da odredjenje osmotrimo sa teološkog aspekta, pošto bi u tom smislu promjena odredjenja mogla znaciti korekciju Ploce cuvane, Knjige i Znanja Bozijeg. Zar je moguce da u Znanju Boga Uzvišenog dodje do bilo kakve izmjene?! Sve to biva krajnje zanimljivo onda kada pojavnosti, a narocito ljudsku volju i cinjenje, pretpostavimo kao uzrok izmjene u prapocetnom Znanju Ploci ili Knjizi.


Zar postojeci poredak nije proistekao iz prapocetnog Znanja o poretku? Zar znanje stvorenja nije partikularno, a ono na Ploci univerzalno? Zar ovozemni svijet nije podredjen nebeskom svijetu? Da li je. dakle, moguce da ovosvjetski poredak, ili barem jedan njegov dio, odnosno covjekovo znanje, utjece na prapocetno odredjenje ustroja svijeta i izaziva njegovu izmjenu, ili je taj utjecaj, takodjer, sudbina i Bozije odredjenje?! Ovdje svakako slijedi još jedno pitanje. Da li je Bozije Znanje promjenjivo?! Da li je Bozija odredba nedostatna?! Da li partikularno moze utjecati na univerzalno?!


Odgovor na sva ova pitanja je potvrdan. Da, Bozije Znanje prihvata izmjenu, dakle, Bog posjeduje i promjenjivo znanje. Bozija odredba je nedostatna, i On posjeduje i takve odredbe. Da, partikularno moze ostvariti utjecaj na univerzalno. Ovosvjetski cinioci, posebice covjekova volja i cinjenje, dapace, iskljucivo covjekova volja i cinjenje mogu uzdrmati Znanje sa Ploce i uzrokovati njegovu izmjenu, a to je najviši oblik covjekove premoci nad sudbinom. Slazem se da je sve to zapanjujuce, ali je zbilja. Ovo je baš ono veliko i zacudujuce pitanje "bada´", koje Casni Kur´an navodi po prvi put u historiji ljudske znanosti:

Allah je dokidao što je htio, a ostavljao što je htio; u Njega je Glavna knjiga.
(Kur´an 13:39)

U svim filozofskim sistemima covjecanstva ne postoji ništa slicno. Medju svim islamskim sljedbama samo su ucenjaci duodecimalnih ši´ita posredstvom uputa i naucavanja Imama iz Ciste porodice, neka je selam na sve njih, uspjeli da se suoce sa ovom cinjenicom, što im sluzi na cast.


Mi se ovdje ne mozemo detaljno upustiti u ovu izvanrednu filozofsku raspravu i osvijetliti ovu temu onako kako bi trebalo. Ukazat cemo samo toliko da shvatimo da pitanje "bada´" posjeduje Kur´ansko utemeljenje i spada u najtanahnije filozofske cinjenice. Medju ši´itskim filozofima do srzi ovog problema dosegli su samo veliki tumaci koji su proucavali govorenja Imama, a narocito prvog Imama, Vodje pravovjernih `Alija, neka je Allahov mir na njega.


Svakako, što se tice problema "bada´", ne treba se zadovoljiti puckim poimanjem zasnovanim na glupim pretpostavkama tipa "kako cuo, tako razumio", koje su apsurdne i moraju se kritikovati. U svakom slucaju, u ovom kratkom traktatu ne mozemo se upustiti u ovako uzvišenu temu. Bit ce dovoljno da pitanje dvojakosti predodredjenja raspravimo sa aspekta principa kauzaliteta i utvrdimo da li su neke odredbe konacne i nepromjenjive, a neke nekonacne i promjenjive, i ako je tako, kako to pojmiti.


Pojavnosti u svijetu su dvovrsne. Neke od njih, poput onih netvarnih imaju mogucnosti svedene na samo jednu specificnu vrstu bivstvovanja. Druge, materijalne, mogu posjedovati više ovih oblika. Materijalne su one pojavnosti koje nastaju preko odredjene materije, a takve su sve one koje mozemo poimati osjetilima. Naravno, materija moze poprimati razlicite oblike, ima sposobnost razvoja, neki faktori mogu na nju djelovati afirmativno, a neki negativno, pa cak i destruktivno. Naravna materija posjeduje sposobnost konfrontacije sa razlicitim faktorima pod cijim utjecajima poprima nova stanja i kvalitete. Sjemenka posijana u zemlju ce u dodiru sa vodom, zrakom, toplotom i svjetlošcu, a u odsustvu štetnih utjecaja, proklijati i iznici, dosezuci svoje upotpunjenje. Ukoliko izostane neki od faktora njenog rasta i razvoja, ili se pojavi neki štetan faktor, onda nece dosegnuti ovaj nivo. Za jednu naravnu maateriju postoji hiljade "ako" Ako bude tako, desit ce se ovo, a ako bude ovako, desit ce se ono. Dakle, ishod susreta sa jednim nizom uzroka bit ce drugaciji nego ishod susreta sa drugim nizom uzroka.


Kod netvarnosti, koje ne mogu imati više od jednog oblika bivstvovanja i na koje ne djeluju razliciti faktori, odredjenje je konacno i nepromjenjivo. Dakle, one ne dolaze u konfrontaciju, izuzev sa jednim nizom uzroka, pa je tako sudbina posljedice striktno vezana za uzrok, dakle, postoji samo jedna moguca sudbina, znaci ona je konacna.


Medjutim, kod tvarnosti koje mogu poprimiti hiljade razlicitih formi, koje podlijezu zakonu kretanja i stalno su na raskrizjima, moguca je nekonacna sudbina. Znaci, jedna vrsta odredbe ne odreduje njihovu sudbinu, a pošto se sudina posljedice tice uzroka, kod tvarnosti koje su u dodiru s razlicitim uzrocima mozemo ocekivati razlicite moguce sudbine. Koji god lanac uzroka da uzmemo u obzir, postoji mogucnost da on bude zamijenjen nekim drugim lancem. Dakle, sudbina u ovom slucaju je nekonacna. Koliko god "ako" da postoji glede njih, postoji isto toliko odredjenja i njihovih mogucih izmjena.


Ukoliko je neko obolio od odredjene bolesti, neizbjezno ju je izazvao specificni uzrok, pa je to sudbina koja je konacnica tacno odredjenog uzroka. Ukoliko bolesnik bude koristio lijek, lijek ce biti drugi uzrok, koji u konacnici ima drugaciju sudbinu. Korištenjem lijeka nestaje uzrok bolesti, pa se, znaci, mijenja i sudbina bolesnika.


Ako tog bolesnika lijece dva lijecnika, dvjema razlicitim terapijama, tako da je terapija jednog izljecujuca, a terapija drugog smrtonosna, onda se mora reci da se, što se tice ovog bolesnika, mogu ocekivati dvije razlicite sudbine. Pošto bolesnik moze da koristi ovu ili onu terapiju, onda njegova sudbina ni u kom slucaju nije konacna. On ce, naposljetku, odabrati jednu od ove dvije terapije, a taj izbor zavisi od niza skrivenih uzroka, i nipošto ne uskracuje samu mogucnost izbora. Znaci, odredjeni izbor ne znaci nemogucnost drugacijeg izbora, ili, konkretno ovdje, ne znaci da nije mogla biti odabrana suprotna terapija.


Slijedi da su moguce razlicite sudbine, jedna namjesto druge, a njihova smjena je, opet, odredba sudbine. Prema tome, ako neko oboli, koristi lijek i tako se izlijeci, sve to je pod utjecajem sudbine, a ukoliko se ne bude lijecio, ili zbog korištenja pogrešnog lijeka umre, i to ce se djesiti kao odredba sudbine. Naposljetku, bilo šta da ucini spada u njegovu sudbinu, tako da ne moze izaci van okvira predodredjenja.


Mevlana kaze:
A za Pero sudbine sada pogledajmo
šta prvaci vjere kazu da treba da znamo
Pero je zapisalo da zauvijek vrijedi
što god ciniš nagrada te ili kazna slijedi
Zastraniš li dopadnut ceš nevolja
cini dobro sreca ti je sudjena
Nasilnik si, Pero piše, stici ce te nesreca
Pravedan si, Pero piše, nagrada ti najveca
Nemoj mislit ispravna je svaka tvoja zabluda
Jer još davno da je takva donesena presuda
Ako, dakle, Ja pomoci ne mogu ti sada
Više Mene ne trazi, niti Mi se jadaj
Nemoj Pero sudbine zato shvatat tako
Da i pravda i nepravda Njemu je jednako


Suština je u tome da predodredjenje, bilo sa teološkog bilo sa materijalistickog aspekta nije nešto što je oprecno sistemu uzroka, vec je ishodište i izvor svih uzroka. Svaki uzrok koji se pojavljuje i ostvaruje utjecaj je manifestacija predodredjenja i podlijeze opcem zakonu uzrocnosti. Stoga je nemoguce da se odredjenje ocituje u obliku uzroka oprecnog nizu uzroka, ili da se nadje pod utjecajem osobitog uzroka koji bi ga ucinio nuznim.


Iz tog razloga fatalizam je apsurdan. Fatalizam bi znacio prinudno djelovanje odredjenja na covjeka. Ovakvo shvatanje predodredjenja, koje je, ustvari, vrelo svih faktora i nije oprecno njima, besmisleno je. Naravno, radi manifestovanja odredjenja moguce je da covjek covjeka prinudi na nešto. Medjutim, to ne spada u fatalizam. Fatalizam bi, terminološki, znacio neposredni utjecaj predodredjenja na ljudsko htijenje, bilo u obliku pozitivnog faktora, a radi napretka, ili u obliku negativnog faktora, a radi unazadjenja ili propasti.


Drugacije kazano, suština mogucnosti izmjene sudbine je u tome što predodredjenje glede svake pojavnosti djeluje samo i jedino putem slijeda uzroka i posljedica. Nemoguce je ozbiljenje ikakve pojavnosti izvan ovog specificnog uzrocno-posljedicnog lanca. S druge strane, uzroci i posljedice su razliciti, a tvarnosti se mogu naci pod utjecajem više njih.


Ukoliko predodredjenje pojmimo onako kako su ga poimali ešariti, odnosno tako da princip opce uzrocnosti posmatramo samo kao izvanjskost, ili privid, ili da u nekim slucajevima prihvatimo neposrednu umiješanost predodredjenja u zbivanja, poput poluešarita, onda ce ovo pitanje poprimiti drugaciji oblik. Medjutim, jasno je da takvo predodredjenje ne postoji, niti bi moglo postojati.


Covjekova predanost


Ljudska cinjenja i aktivnost spadaju u onaj lanac pojava koje ne posjeduju konacnu i nepromjenjivu sudbinu. Dakle, ovisne su od hiljada uzroka, medju koje spadaju i volja, mogucnost izbora i stremljenje a koji se ocituju kod covjeka. Sve one mogucnosti koje stoje pred nezivim tvarima, biljkama i zivotinjskim instinktivnim radnjama, i sva ona "ako" koja se ticu njihovog ozbiljenja, postoje i glede covjeka i njegovog cinjenja. Hiljade "ako", koja su ustvari prirodni uvjeti, mogu postojati i što se tice ljudskog cinjenja, i pored toga što je ljudsko bice obdareno razumom, inteligencijom, etickom voljom, moci izbora i selekcije.


Covjek je u stanju da se okani cinjenja koja su u potpunosti u skladu sa njegovim prirodnim ili animalnim nagonima, i za koja ne postoje nikakve vanjske zapreke, a sve posredstvom snage razlucenja dobrog od lošeg. On je, takodjer, kadar da cini ono što je potpuno oprecno njegovoj prirodi, i to bez prisile, a posredstvom snage intelekta. Covjek se, poput zivotinje, nalazi pod utjecajem pokretackih strasti i unutarnjih sklonosti, ali za razliku od zivotinja nije uskracen i pasivan naspram njih. Obdaren je posebnim vidom slobode. Znaci, ukoliko se kod coovjeka nadju na okupu svi oni faktori koji pokrecu zivotinju na instinktivno cinjenje, kod njega ipak, ostaje otvoren put za cinjenje ili necinjenje. a preko razuma i volje.


Cinjenje je uvjetovano time da li ga odredjuju snaga razlucenja, koja djeluje poput savjetodavnog organa, i snaga volje, koja je poput izvršnog organa. Otud biva jasno da postoji utjecaj covjeka kao autonomneg faktora na vlastitu sudbinu, tako da je on, i onda kada se sakupe svi prirodni uvjeti, slobodan u svome cinjenju, odnosno necinjenju.


Covjekova sloboda nije u tom znacenju da je on slobodan od principa uzrocnosti, pošto je sloboda koja bi u potpunosti prevazilazila ovaj zakon nemoguca. Ona tada ne bi imala veze ni sa mogucnošcu izbora, i bila bi jednaka prinudi. Kakve bi razlike bilo izmedju toga da covjek u svome djelovanju bude pod prinudom takve vrste da djeluje suprotno od vlastitog htijenja i tada je slobodan od principa kauzaliteta, pa tako i ovisnosti od bilo kog uzroka, ukljucujuci i samog covjeka?!


Kada kazemo da je covjek slobodan i samosvojan u svojim cinjenjima znaci da njegova cinjenja proistjecu iz njegovog htijenja i potpune suglasnosti sa snagom razlucenja dobrog od lošeg koju posjeduje, tako da ga nikakav faktor ne moze primorati da postupi drugacije od vlastitog htijenja, sklonosti i zadovoljstva.


Ukratko, pošto su svi uzroci manifestacije Bozije odredbe, koliko god razlicitih uzroka se da zamisliti u vezi neke pojavnosti, zamislivo je i isto toliko razlicitih odredbi. Svaka pojavnost koja se ozbiljuje, ozbiljuje se po Bozijoj odredbi, a svaka koja propada, propada po Bozijoj odredbi.


Osvrt na zoru islama


Casni Vjerovjesnik, (s) je upitan: Dali ono što se koristi pri lijecenju prijeci izvršenje Bozijeg odredenja? On, (s) je odgovorio: I to spada u Bozije odredjenje. Njihov utjecaj na bolest je, takoder, Bozija odredba.


`Ali, mir neka je s njim, sjedio je u hladu jednog zida. Ustao je odatle i prešao u hlad pod drugi zid. Tada su ga upitali: "O Vodjo pravovjernih! Bjeziš li to od Bozije odredbe"? Odgovorio je: Sklanjam se Bozijoj odredbi od Bozije odredbe.


Znaci, ukoliko bi ostao sjediti i ako bi mu se zid tada srušio na glavu, to bi bila Bozija odredba. Dakle, ukoliko bi po slijedu uzroka i posljedica covjek sjedio ispod zida koji se tada uruši, padnuvši mu na glavu i nanijevši mu povredu, to bi bilo u okviru Bozijeg odredjenja. Medjutim, ukoliko bi se sklonio odatle, izbjegavši opasnost, i to bi se desilo sukladno Bozijoj odredbi. U svakom slucaju, cuvanje sebe od opasnosti jeste utjecanje Bozijoj zapovijedi od Bozije zapovijedi, odnosno bijeg Bozijoj odredbi od Bozije odredbe


Svako onaj ko se sklanja od nevolje
Taj sudbini pribjego je od sudbine
Nije borba glozenje sa sudbinom
Jer je i to zahvaceno odredbom.


Opcenito, iz historije islama jasno je da su prvi muslimani svoje postojano uvjerenje u sudbinu shvatali tako da ono nije stajalo ni u kakvoj oprecnosti sa covjekovim utjecajem na sudbinu. Pitanje promjene sudbine bilo im je shvatljivo jer su i tu promjenu poimali kao Boziju odredbu.


Stoga ih njihovo vjerovanje u sudbinu nije odvelo u fatalizam i pasivnost u odnosu na predodredjenje. Oni su glede svojih djelatnosti od Uzvišenog Boga molili odredjenje koje je po njih najbolje. To zato jer su bili svjesni da u svakom slucaju postoji mnoštvo solucija, pa su iskali od Boga najbolju odredbu.


Zanimljivo je da su oni od Boga iskali najbolju odredbu (qada) i usud (taqdir), a ne ono što je vec odredjeno i presudjeno (muqad i muqadder). Ovakvo što srecemo u brojnim moljenjima (du´a). Zanimljivije od svega je mozda to što se na sve to nailazi u rijecima muslimana iz ranog razdoblja islama.


U drugom svesku "Kamila" Ibn-Asira, na stranici 313. nalazi se preneseno iz "Tarikh-e-Tabari" pismo Sa´da Veqqasa upuceno `Amru Raddu. Sa´d, pored ostalog piše: Cin Boziji je pronicljiv, a odredba Njegova konacna. Onoliko koliko je nama odredjeno, od Njega molimo najbolju odredbu.


U komentaru Nehdzu-l-belage Ibn Ebu-Hadida se u vezi sa 132. govorom kaze:
Omer ibn Khattab putovao je jednom ka Siriji. Na putu mu dodje vijest da se u Siriji pojavila kuga. Savjetovao se sa svojim saputnicima o nastavku puta. Svi su mu branili da nastavi putovanje, osim Ebu `Abide Dzerraha, koji bijaše poglavar Sirije. On kaza Omeru: "O Vodjo pravovjernih! Zar bjeziš od svoje sudbine?" Omer mu odgovori: "Bozijom odredbom se sklanjam od Bozije odredbe Bozijoj odredbi" Tada dodje covjek koji je od Vjerovjesnika (s) bio cuo kako je kazao: "Ako se u nekom mjestu pojavi zaraza, a vi budete van njega, ne ulazite u nj. Ali ako budete u gradu, a u njemu se pojavi zaraza, ne izlazite iz njega" Omer, koji je dotada još bio u nedoumici, odustao je od ulaska u grad.


Ono što, opcenito, proizilazi iz ši´itskih i sunitskih predaja jeste daje Casni Poslanik (s) pitanje sudbine i predodredjenja ocitovao svojim drugovima, a o ovom problemu govorio je i Vodja pravovjernih `Ali, mir neka je s njim.
Bitno je istaci da su ljudi iz prvog razdoblja islama slijedili naucavanja ovih velikih ucitelja, koja su bila miljama daleko od fatalizma, pa nisu cinila ljude bezvoljnim i pasivnim. Odraz toga prisutan je u rijecima tih ljudi, koje su manje-više sacuvane. Kasniji islamski teozofi nisu mogli razluciti izmedju vjerovanja u sudbinu i predodredjenje i fatalizma. I danas, nakon što je proteklo vec cetrnaest stoljeca, malo je ucenjaka, i na Istoku i na Zapadu, koji su u stanju razluciti jasnu granicu izmedju ova dva uvjerenja. Osnovno vrelo koje naucava covjeka i vjerovanju u sudbinu i predodredjenje, ali i covjekovoj prevlasti nad njom jeste Casni Kur´an.
U Kur'anu se cesto spominje Bozije odredenje:

On vas od zemlje stvara i cas smrti odredjuje, i samo On zna kada ce Smak svijeta biti, a vi opet sumnjate
(Kur´an 6:2)

Kur´an takoder, spominje i Cuvanu plocu i Knjigu Prapocetka ondje gdje kaze:
Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi to je Allahu, uistinu, lahko.
(Kur´an 57:21)

U Kur´anu Casnom, takodjer stoji:
Svakoga casa On se zanima necim
(Kur´an 55:29)

Casni Poslanik (s) bio je upitan: Cinimo li mi slobodno ono što zelimo, ili se kasnije pokaze smisao toga? Poslanik (s) je odgovorio: "U onom što cinite vi ste i nesmetani i pod Bozijom odredbom."


Neprihvatljiva izmjena u prirodi


Rekli smo da se u moljenjima i govorenjima prvaka vjere ocituje dvojakost sudbine i Bozijeg predodredjenja. Objasnili smo da je sudbina netvarnosti konacna, za razliku od sudbine tvarnih stvorenja. Treba dodati da u prirodi postoji i konacno odredjenje, ili drugim rijecima - nepromjenjivi procesi. Svako bice u prirodi osudjeno je na nestanak, a mora prijeci u postojanje preko drugog bica. To je konacna odredba. Svako tvarno bice mora prihvatiti da ga ocekuje utrnuce i nestanak, izuzev u slucaju da ce se preoblikovati u netvarno bice. To je, takoder, konacna odredba. Tvarna bica u prirodi dolaze u fazu kada je nemoguca izmjena njihovog pravca. Ili prelaze u nebivanje, ili nastavljaju slijediti predodredjeni proces.


Naprimjer, muška spolna celija se sparuje sa spolnom celijom zene cime formiraju jednu novu celiju. Time stvaraju predispozicije za formiranje prirode i karaktera djeteta u buducnosti, što ce imati utjecaja na njegovu sudbinu. Ukoliko bi se spolna celija ovog muškarca spojila sa spolnom celijom neke druge zene, došlo bi do formiranja jedinice razlicite od prve, sa drugacijom prirodom i drugacijim karakteristikama. Po formiranju jednih karakteristika i prirode nemoguce je da se one preinace u drugacije, dakle, u ovoj fazi odredjenje biva konacno. Razliciti drugi kvaliteti u razlicitim fazama postaju konacni. Tako vidimo da je u jeziku religije materica, ustvari, jedna od ploca sudbine.


Nepromjenljivi poredak


Zakoni i poredak koji dominiraju ovim svijetom, takodjer, ne podlijezu promjenama. Bica u prirodi jesu u stalnim promjenama, ali je poredak u prirodi cvrst i nepromjenjiv. Bica u prirodi su promjenjiva i usavršavaju se, nastupaju razlicitim pravcima - nekada teze upotpunjenju, a nekada nestanku, nekada nastupaju brzo, a nekada su spori. Razliciti faktori utjecu na njihovu sudbinu. Prirodni poredak, medjutim, niti je promjenjiv, niti se dalje upotpunjuje - on je postojan i stalan.


Casni Kur´an ovaj nepromjenjivi poredak naziva "Bozijom tradicijom ili Bozijim zakonom" (sunnet-u-llah), ondje gdje kaze:


Prema Allahovu zakonu koji je vrijedio za one koji su bili i nestali! A ti neceš u Allahovu zakonu izmjene naci

(Kur´an 23:62)

Naprimjer to da Zemlja naposljetku pripada vjernicima i cestitima nepromjenjivi je Boziji zakon:
Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da ce Zemlju Moji cestiti robovi naslijediti(Kur´an 21:105)

Nepromjenjivi Boziji zakon je i to da, sve dok ljudi ne ispolje inicijativu za popravak vlastitog stanja, Uzvišeni Bog nece izmijeniti njihovo stanje

Allah nece izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni
(Kur´an 13:11)

To da vlast u jednom narodu ovisi o duhovnom i moralnom stanju tog naroda je, takodjer, nepromjenjivi Boziji zakon:

Tako isto Mi prepuštamo vlast jednim silnicima nad drugima zbog onoga što su zaradili
(Kur´an 6:129)

Ukoliko ljudi budu vjerovali i ispravno postupali, Zemlja ce im biti data na raspolaganje:
Allah obecava da ce one medju vama koji budu vjerovali i dobra djela cinili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da ce im zacijelo vjeru njihovu ucvrstiti, onu koju im On zeli, i da ce im sigurno strah sigurnošcu zamijeniti
(Kur´an 24:55)

Nepromjenjivi Boziji zakon je i to da su nasilje i tlacenje u konacnici uzrok nestanka i uništenja:
A ona sela i gradove smo razorili zato što su stanovnici njihovi bili nasilnici i za propast njihovu bismo tacno vrijeme odredili
(Kur´an 18:59)


Drugi stavovi


U skladu s onim što smo rastumacili, podjela Bozijeg odredjenja na konacno i nekonacno proistjece iz karakteristika bica. Bice koje posjeduje razlicite mogucnosti i na koga mogu utjecati razliciti faktori, od kojih ga svaki dovodi u poseban polozaj, moze se naci pod više razlicitih odredjenja. Stoga je sudbina takvog bica nekonacna. Medjutim, bice pred kojim ne stoji više od jedne mogucnosti, za koje je moguc samo jedan pravac i koje se nalazi u medjuodnosu sa samo jednom vrstom uzroka, posjeduje konacnu nepromjenjivu sudbinu.


Drugacije kazano, konacnost i nekonacnost sudbine i odredbe ticu se aspekta mogucnosti, a ne aspekta djelatnosti. Dakle, odnose se na postojanje samo jedne ili višestruke mogucnosti. Stoga netvarnosti koje su ogranicenih potencija i bica u prirodi koja nemaju više od jedne mogucnosti pred sobom posjeduju koncanu sudbinu, a ona grupa pojavnosti koja se nalazi pred višestrukim mogucnostima nekonacnu. Tako bi se ukratko mogla pojasniti i protumaciti konacna i nekonacna Bozija odredba.


Ovo pitanje tumaceno je i na druge nacine. Neki u svojim tumacenjima kao mjerilo uzimaju covjeka. Kazu da se konacna odredba odnosi na one zbiljnosti cija promjena i pretvorba se ne nalaze pod utjecajem covjeka, dok je odredba glede onih zbiljnosti na koje covjek ostvaruje utjecaj nekonacna.


Naprimjer, covjek ne moze (ili barem za sada ne moze) utjecati na klimatske faktore poput toplote, hladnoce, snijega, kiše ili vjetra, niti na elementarne nepogode poput zemljotresa, oluja ili poplava. Htio to covjek ili ne, oni se dešavaju. To su, dakle, konacna zbivanja i Bozija odredba glede njih je konacna. Medjutim, promjena stanja u društvu, tendencija ka uspostavljanju pravde i opceg napretka ticu se covjeka i covjek svojim htijenjem moze utjecati na njih. To su, onda, nekonacna stanja i Bozija odredba glede njih je nekonacna.


Ovakvo tumacenje nije ispravno zato što ne postoji dovoljno dobar razlog da covjekove potencijale i snagu uzmemo kao kriterij konacnosti ili nekonacnosti odredbe. Takav stav ne nalazi potporu ni u predajama prvaka vjere.


Drugi, pak, kao mjerilo za konacnost i nekonacnost Bozije odredbe uzimaju izvjesnost ili neizvjesnost uvjeta. Kao što smo kazali, neka bica nalaze se pred brojnim mogucnostima i u medjuodnosu sa razlicitim uzrocima. Onoliko koliko jedno bice jeste ovisno od nekog uzroka, toliko je i odredjeno njime, odnosno toliki je upliv tog uzroka u njegovu sudbinu. Svaki uzrok nosi sa sobom jednu sudbinu tog bica, a svaka sudbina uslovljena je ozbiljenjem i izvjesnošcu onog uzroka za koji je vezana. Dalje je izvjesno da se medju razlicitim uzrocima i uvjetima neke pojavnosti ozbiljuju. Kada se pojavnost, medjutim, ne ozbilji onda uvjeti uzroka nisu bili i uvjeti ozbiljenja pojavnosti,i tako je što se tice drugog, treceg, cetvrtog i svakog narednog uzroka.


Konacna odredjenost, dakle, ona je odredjenost kod koje se pojavnost ozbiljuje pri medjuodnosu sa uzrocima i uvjetima, a nekonacna odredjenost je ona koja u sprezi sa uzrocima i uvjetima ne stvara podrucje za ozbiljenje pojavnosti.


Pretpostavimo da izvjesna osoba što se tice tjelesne konstitucije ima predispozicije da, ako se bude pridrzavala zdravog nacina zivljenja dozivi sto pedeset petu godinu zivota, a ako se ne bude pridrzavala, zivjet ce upola manje. Dakle, odredba glede te osobe je da ce u slucaju pridrzavanja nacela zdravog zivljenja zivjeti sto pedeset godina, a u suprotnom sedamdeset pet godina. Recimo, dalje, da se ta osoba nije pridrzavala odredjenih nacela i da je umrla u semdeset petoj godini zivota. Za ovu osobu postojale su dvije odredbe, od kojih su obje bile uvjetovane, ali je, medjutim, jedna odredba posjedovala izvjesnost, a druga ne. Ona odredba ciji su se uvjeti ostvarili se i dogodila, a odredba ciji se uvjeti nisu ostvarili bila je nekonacna.


Gledano kroz parabolu, ove dvije odredbe su poput dva zakona u vezi sa jednom osobom u razlicitim uvjetima. Recimo, jedan zakon presudjuje da ukoliko optuzeni prizna svoje nedjelo, bude kaznjen odredjenom kaznom, a ukoliko ga ne prizna, a ne budu postojali dokazi protiv njega, bit ce oslobodjen. Ukoliko optuzeni, dakle, prizna zlocin kazna ce biti izvršena. Zakon je, znaci, bio izricit i konacan u svojoj odredbi da u slucaju priznanja krivice kazna ima biti izvršena. U slucaju nepriznanja i neiznalazenja dokaza, medjutim, okrivljeni mora biti oslobodjen i konacnost odredjenja kazne ovdje više ne postoji.


U skladu sa ovim tumacenjem, smisao odredjenosti i konacnosti jeste u postojanju uvjeta za prakticnu izvedbu odredbe zakona. Inace, zakon kao jedan opci princip je sa oba aspekta, konacnosti i odredenosti, neoprecan.


Stvorenim svijetom upravlja niz zakona i principa koji su odredjeni i neoprecni. Svi ti zakoni, s obzirom da su opci, su nepromjenjivi. Naprimjer, to da ce izvjesna osoba, s obzirom na tjelesne predispozicije, ako se bude pridrzavala pravila zdravog zivljenja, zivjeti stotinu i pedeset godina je definitivan princip. To da ce zivot te osobe biti upola kraci ako se ne bude drzala zdravog nacina zivljenja je, takodjer, nepromjenjivi zakon.


Oba ova zakona su, dakle, nepromjenjivi i predstavljaju manifestaciju Bozije odredbe. Konacna Bozija odredba tako znaci zakone i pravila za cije su izvršenje stvoreni uvjeti, tako da mogu biti prakticno provedeni, dok nekonacna odredba predstavlja zakone i principe za cije prakticno izvršenje ne postoje potrebni uvjeti.


Ovakvo tumacenje, koliko god je razumljivo i koliko god bi se moglo osloniti i na neke religijske postavke, ne bi se moglo primijeniti na ono što se o pitanju konacne i nekonacne odredbe srece u islamskoj tradiciji. Jasno je da raspravljanje o konacnoj i nekonacnoj sudbini jeste raspravljanje o promjenjivoj i nepromjenjivoj Bozijoj odredbi. Jasno je, takodjer, da, kada su stvoreni uvjeti za provodjenje nekog opceg principa, više ne postoji mogucnost izmjene odredbe, ali postoji mogucnost njenog preoblikovanja. Tako, uz pretpostavku ispunjenja svih uvjeta još uvijek preostaje aspekt nekonacnosti odredbe.


Prema drugom tumacenju, konacna odredba je ona koju je Bog Uzvišeni izricito odredio i koja se mora ostvariti i koja ce se, stoga ostvariti. Nekonacna odredba je ona odredba glede koje je Bozije htijenje neopredijeljeno, ili je opredijeljeno, ali provodjenje te odredbe nije nuzno. Takav je, naprimjer, slucaj s odredbama propisa ahkama. Nekada je s gledišta ahkama jedna stvar nuzna i ima se uciniti (vadzib), nekada je ahkam glede cinjenja ili necinjenja necega neopredijeljen (mubah), a nekada cinjenje ima prednost nad necinjenjem, mada nije nuzno (mustehab)


Kod Bozijih kreativnih odredbi slucaj je isti takav. Nekada su one obvezujuce i nuzne, i tada govorimo o konacnom odredjenju. Nekada pak, nisu obvezujuce, ili ozbiljenje necega ima prednost nad neozbiljenjem, premda nije nuzno, pa se tada radi o nekonacnoj odredbi.


Ovakvo tumacenje ovog problema, medjutim, nije baš najnaucnije. Ono, cak, predstavlja negaciju Bozijeg odredjenja, pošto je nemoguce da Bozije htijenje glede bilo kakve pojave bude neopredijeljeno, ili da ne bude neopredijeljeno, s tim što ne potencira nijednu mogucnost. To je nemoguce isto kao što je nemoguce i da neka pojavnost bude izuzeta od principa uzrocnosti, ili da ne bude izuzeta, a da ovaj princip nuzno ne djeluje na nju. Korištenje analogijom u cinjenicama kreiranja i odredjivanja nije ispravno.


Duhovni faktori


Ono što smo dosada naveli glede uzroka i faktora koji utjecu na izmjenu sudbine ticalo se, uglavnom, materijalnih faktora. Dakle, svijet pojavnosti posmatrali smo s gledišta meterijalne dimenzije uzimajuci u obzir samo tjelesne i osjetilne medjuodnose. Tako su faktori, uzroci i posljedice koje smo razmatrali bili iskljucivo materijalni i osjetilni. Jasno je da se shodno materijalistickom svjetonazoru treba osloniti samo na ove faktore i medjuodnose uzroka i posljedica. Medjutim, teisticki svjetonazor ne drzi zbilju ogranicenom na okvir tjelesnosti i tjelesnih kvaliteta i aktivnosti. Svijet pojavnosti posjeduje slozeniju potku. Faktori koji utjecu na ozbiljenje pojavnosti mnogo su širi.


S materijalistickog stanovišta, faktori koji utjecu na covjekov zivot, opskrbu, zdravlje, srecu i zadovoljstvo iskljucivo su materijalni. Oni tako produzuju ili skracuju zivot, uvecavaju ili umanjuju opskrbu, jacaju zdravlje ili mu štete i donose ili odnose zadovoljstvo. Medjutim, s teistickog gledišta na zivot, zdravlje, opskrbu i srecu covjeka pored materijalnih utjecu i drugi faktori koji se nazivaju duhovnima.


Prema vjernickom svjetonazoru svijet je jedna ziva i inteligentna tvorevina. Za covjekovo djelovanje postoje kriteriji. Dobro i zlo nisu jednaki. Covjek se u toku zivota susrece sa reagovanjima na svoja dobra ili loša cinjenja.


Uzrujavanje zivih bica, posebice onih koji u odnosu na covjeka posjeduju odredjena prava, kao otac, majka, ucitelj i drugi, još na ovom svijetu nosi sobom negativne posljedice i nadoknadu. Same te posljedice djelimicna su manifestacija Bozije odredbe. Jasno je da teisticki svjetonazor, koji svijet drzi zivim aparatom, posjednikom volje i inteligencije, naspram materijalistickog svjetonazora zahtijeva objašnjenje.


Shodno teistickom poimanju svijet cuje i vidi. Cuje vapaje zivih bica i odgovara na njih. Iz tog razloga moljenje Bogu (dova) spada u faktore koji utjecu na covjekovu sudbinu, sprecavajuci nezeljeno i ostvarujuci zeljeno. Drugacije kazano, dova je jedna od manifestacija Bozije odredbe koja moze utjecati na sudbinu, odnosno druge odredbe.


U predaji od Poslanika (s) stoji: "Dova mijenja vec odredjenu sudbinu"


U Casnom Kur´anu se kaze:

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli
(Kur´an 2:186)

Iskrenost i dobrota su prema vjernickom poimanju, takodjer, duhovni faktori koji utjecu na izmjenu sudbine. Opcenito gledano, grešnost i pokornost, kajanje ili nehajnost, pravednost ili nasilništvo, dobrocinstvo ili zlo, sve su to stvari koje utjecu na covjekovu sudbinu, njegov zivot, zdravlje, opskrbu, i sl. Imam Sadiq mir neka je s njim, je kazao: Više ljudi umire zbog svojih grijeha, nego što ih umire zbog toga što im je istekao zivotni vijek. Više ljudi ima dug zivot usljed svog dobrocinstva, nego što je onih ciji je zivotni vijek dug.


Znacenje ove predaje je to da grijesi skracuju duzinu zivota dok ga dobra djela produzuju. Dakle, iako je duzina zivota vec odredjena, dobra ili loša djela mijenjaju tu odredbu. Svakako, kao štoje prije receno, sama ta izmjena sukladna je toj odredbi.


Ovdje se ne mozemo upustiti u ispitivanje kakvoce utjecaja duhovnih cinilaca na materijalne, i ne mozemo u potpunosti prikazati uzrocno-posljedicni slijed u ovim slucajevima. Ne mozemo predstaviti ni precizne filozofske stavove, koji su u vezi s ovim pitanjem potpuno sukladni teološkim, kao što se ne mozemo pozabaviti uvjetima za utjecaj duhovnih faktora, recimo dove i dobrocinstva, ili, pak, nasilja i iskvarenosti, na covjekovu sudbinu. Vjerovatno bi obrada i tumacenje svih ovih pitanja, s obzirom na dosadašnja ljudska iskustva, zahtijevali jedno obimno djelo. Namjera nam je ovdje bila da spominjanjem nekih primjera ukazemo na to da uzrocno-posljedicni lanac nije ogranicen samo i iskljucivo na materijalnosti.


Kad sudbina dodje...


U predajama koje su nam stigle od Casnog Poslanika (s) i cistih Imama, mir neka je na sve njih, upada u oci jamstvo da, kada Bozija odredba nastupi, svi faktori, a narocito ljudski razum i moc prosudjivanja, izostaju. Na takvu postavku nailazimo cesto i u perzijskoj i arapskoj knjizevnosti.


U `Dzamiu-l-sagir´ se srece nekoliko takvih predaja od Casnog Vjerovjesnika (s) kao naprimjer: "Kada Bog hoce da se nešto dogodi, On odvoji ljudski intelekt od toga sve dok se ono ne dogodi. Kada se ono dogodi, onda im On vrati intelekt, pa se tako stvara nedoumica."


Od imama Reze, mir neka je s njim, je preneseno: "Kada Bog nešto hoce, onda On uskrati ljudske umove od toga i izvrši svoju odredbu i svoje htijenje. Kada izvrši odredbu, onda On vrati razum svakome ko ga je posjedovao. Tada se oni upitaju: Kako se ovo desilo? Kako je ovo nastalo?"


Mevlana kaze:
Kad sudba dodje razum ne preostaje
Sem Boga niko sudbu ne poznaje
Kad sudba dodje vid se onda pokrije
Glavu ni rep razum ne raspoznaje
Vijest imamo daje kaz'o Imam sigurni
Kad sudbina dodje onda oduzme se vid


Problem koji se ovdje javlja je to što se odredjenje sada pojavljuje kao manjkavo i narušitelj principa opce uzrocnosti, tj. kao faktor oprecan ostalim faktorima, odnosno kao faktor koji je snazniji i djelatniji od ostalih. Sve to je oprecno onom što smo do sada kazali, dakle da Bozija odredba djeluje iskljucivo sukladno principu opce uzrocnosti, što je potvrdeno i predajom od Vjerovjesnika (s)
U jednoj predaji od Poslanika (s) kaze se: "Uzvišeni Bog ne ucestvuje u ovosvjetskim poslovima sem posrednim putem i preko uzroka. Bog Uzvišeni svemu je dao uzrok, a svakom uzroku mudrost, a svakoj mudrosti znanje, a svakom znanju vrata govora."


Drugi problem ovdje je što se dolazi u oprecnost sa opcenitošcu Bozije odredbe, premda je Casni Kur´an izricito ustvrdio, kao što smo to prije ukazali, da ništa ne moze biti izvan domena Bozije odredbe. Ako su sve stvari i sva zbivanja obuhvaceni Bozijom odredbom, onda ne postoji ništa što nije Bozija odredba, šta bi onda znacile rijeci: "Ako Bog odredi tako..."? Osim toga, navedene predaje i Mevlanini stihovi prikazuju nedostatnim opce uzrocnosti, pa cak i samu opcenitost Bozije odredbe.


Iz njih proizlazi da se Bozija odredba dešava samo u posebnim i izuzetnim situacijama, a ako se takva situacija dogodi, onda sve dotada postojece prestaje djelovati razum zastaje, vid se pomraci itd.


Šta kazati sada? Da li ove predaje ne treba smatrati vjerodostojnim, vjerujuci da su one tvorevina pristalica dzaberijskog ucenja ili one, mozda, zahtijevaju ispravno tumacenje?


Prema mom skromnom mišljenju ove se predaje odnose na jednu ispravnu postavku. One ne negiraju ni opcu uzrocnost, niti opcenitost Bozije odredbe. Odnose se na univerzalni ustroj svijeta i ukupnost uzroka koji su nadmaterijalni i nadduhovni a ozracuju materijalne i duhovne uzroke.


U prethodnom poglavlju smo kazali da uzroke ne treba ograniciti iskljucivo na materijalne. Kompletan ustroj svijeta jasan je skup uzroka i posljedica.


Kao što materijalni uzroci katkada neutraliziraju jedni druge, oni se u izvjesnim slucajevima iskljucuju iz djelovanja zbog nematerijalnih uzroka.


Onaj ko uocava samo materijalne i osjetilne uzroke zamišlja da su to jedini uzroci. On ne zna da su moguce hiljade drugih uzroka koji djeluju na osnovu odredjenja, i onda kada se oni ukljuce, materijalni se uzroci neutraliziraju.


U Casnom Kur´anu ovo je kazano izrazajnije i jasnije negoli u tradicijama. U ajetima koji se ticu bitke na Bedru stoji:

A kad ste se sukobili, u ocima vašim On ih je prikazao u malom broju, a vas u ocima njihovim takodje u malom broju, da bi Allah dao da se ispuni ono što je moralo da se dogodi - a Allahu se sve vraca.
(Kur´an 8:44)

Ovo je jedan od slucajeva u kome se nailazi na prednost nematerijalnih uzroka nad materijalnim. Narod koji koraca Pravim putem nailazi na uspjeh i potporu, a narod koji je zalutao osudjen je na propast i pored sve materijalne prednosti koju posjeduje.


U Casnom Kur´anu se takodjer kaze:

To je savjet za onog koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje - a onome koji se Allaha boji, On ce izlaz naci, i opskrbice ga odakle se i ne nada. Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah ce, zaista, ispuniti ono što je odlucio, a Allah je svemu vec rok odredio.
(Kur´an 65:2-3)

U ovim Casnim ajetima, osim što se izricajem "Allah je svemu vec rok odredio" utvrdjuje da se ništa ne dešava vanredno i stihijski, dakle ozvanicava se uzrocno-posljedicni poredak, istovremeno se kazuje i da Uzvišeni Bog realizira Svoju odredbu, odnosno ondje gdje dolazi do manifestacije nematerijalnih i neculnih uzroka, prestaje djelovanje materijalnih uzroka.


Razlika dvije skole


Vec smo rekli da materijalisti (a i neki kršcani) vjerovanje u Boziju odredbu koriste da bi zestoko napali islam, govoreci da ovo vjerovanje doprinosi da covjek sebe smatra bespomocnim i sputanih ruku, zaboravivši tako na vlastitu ulogu u stvaranju i razvoju boljeg društva.


Kazali smo da ova zabluda proistjece otuda što se ne uvidja razlika izmedju vjerovanja u Bozije odredjenje i fatalizma. Prema fatalistickom stavu, covjek nema sopstvene volje niti mogucnost izbora, pa tako njegovo cinjenje ili govorenje nisu zbiljski njegovi, tj. tako da njegova svojstva ili duhovnost nemaju nikakva utjecaja na njegovu sudbinu. Ne samo da covjek poput papige ponavlja ono što mu je kazano, vec on ne predstavlja ni zbiljski faktor u vlastitom cinjenju.


Medjutim, shodno ucenju o Bozijem odredjenju, Bozije Znanje i Volja nisu ništa drugo doli manifestacija uzroka i faktora koji se ispoljavaju. Nemoguce je da Bozije Znanje i Volja budu bilo šta drugo, jer bi u suprotnom bili oprecni Bozijoj jednosti, nepartikularnosti i vrhunaravnosti Bozijeg Bica. Stoga se Bozije Znanje i Volja u odnosu na covjekove aktivnosti, cinjenja, srecu i napredak manifestiraju iskljucivo preko sistema uzroka i posljedica. Bozije odredjenje cini ljudsko bice samosvojnim i slobodnim glede njegove sudbine.
Pošto je to tako, vjerovanje u Boziju odredbu ne predstavlja temeljnu razliku izmedju teisticke i materijalisticke škole. Ukoliko konacno i nuzno ozbiljenje svake pojavnosti, pa tako i ljudskih cinjenja, preko uzrocno-posljedicnog principa jeste fatalisticko onda je to prigovor koji se moze uputiti objema školama. A ako nije fatalisticko, i ukoliko ne znaci (a ne znaci) uskracenost ljudskog bica, onda ponovo u tom pogledu nema razlike izmedu teista i materijalista. Dakle, dovoljno je materijalistima i ostalima koji prihvataju princip kauzaliteta prigovoriti da neutemeljeno i zarad vlastite nedovoljne obaviještenosti napadaju islamsko ucenje o Bozijem odredjenju.


Dodat cemo sada da doista postoji jedna razlika izmedu ove dvije škole, a ona je veoma osjetljiva i ima veliki utjecaj na odgoj društva, pa stoga na nju treba obratiti paznju. Posredstvom ove razlike teisticki svjetonazor ima mnogo vece rezultate u stvaranju nade i uvjerenja kod covjeka da ce se okoristiti plodovima svog djelovanja od materijalistickog svjetonazora, koji je uskracen za ovu privilegiju.


Ova razlika proistjece iz principa koga smo spomenuli u prethodnom poglavlju. Shodno tom principu, faktori koji utjecu na ovosvjetska zbivanja, a koje cine uzroci i posljedice koje ubrajamo u manifestacije Bozije odredbe, nisu iskljucivo materijalni. Postoji iniz duhovnih faktora koji imaju utjecaja na promjenu sudbine. Prema tome, jedan lanac nematerijalnih cinioca dio je poretka svijeta.


Naprimjer potpora istini i pravednosti jedan je od takvih nematerijalnih cinilaca. Svijet je utemeljen na istini i pravdi, pa oni koji im pruzaju potporu nece ostati uskraceni za nagradu:

O vjernici, ako Allaha pomognete i On ce vama pomoci i korake vaše ucvrstiti
(Kur´an 47:8)
Allah doista štiti vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika.
(Kur´an 22:38)
A Allah ce zaista pomoci one koji vjeru Njegovu pomazu - ta Allah je zaista mocan i silan.
(Kur´an 22:40)

Medju ovosvjetske cinioce, dakle, spada i pouzdanje i vjera u Boga. To pouzdanje znaci ustrajnost u stupanju putem istine, ne dopuštajuci da se na tom putu bude bilo cime poljuljan. Ono znaci odabir ispravnog i bogougodnog cilja zivljenja, a ne teznju ka licnoj koristi. Ako covjek u svom cinjenju bude svjestan svojih duznosti i svoje cinjenje posveti Bogu, onda ce ga Bog Uzvišeni podrzati.


Rijec je, dakle, o jednom nizu specificnih faktora koji postoje samo u teistickom svjetonazoru i prema ovom svjetonazoru cine dio principa kauzaliteta, odnosno manifestacija su Bozije odredbe. Dakle, ispravno poimanje vjerovanja u Bozije odredjenje cini vjernika sigurnijim u njegovom cinjenju dobra i daje mu nadu u sretan ishod tog cinjenja.


U materijalistickom ucenju ne postoji ovakvo podsticanje na cinjenje dobra, odnosno dobro nema posebno mjesto u strukturi svijeta. Istina i laz, ispravno i neispravno, pravednost i nasilje, svi su oni jednako tretirani. Svijet je prema materijalistima, pasivan u odnosu na dobro i zlo koje se zbiva.


Sa gledišta vjernika, medjutim, nije tako. Svijet stoji na strani istine i pravde. Onaj koji vjeruje u Bozije odredjenje, vjeruje i u Boziju Pravednost, Milostivost i Mudrost. Uvjeren je da ce Bog Uzvišeni zaštititi onoga koji trazi Njegovo zadovoljstvo, dakle onoga koji slijedi tradiciju Bozijeg zakona. Ovakvo vjerovanje u Boziju odredbu i predodredjenje, vjerovanje koje rezultira pouzdanjem u Boga Uzvišenog i koje uklanja sve strahove od smrti, nestanka ili siromaštva, pomaze covjeku da prebrodi svoju najslabiju tacku - strah od nepostojanja ili strah od zlosrecnog bivstvovanja.


Vjerovanje u postojanje ovih nematerijalnih faktora ucinilo je prve muslimane onako aktivnim, radinim i hrabrim da im se u svjetskoj historiji ne moze naci primjer
Casni Kur´an ovako govori o njima:

One kojima je kad su im ljudi rekli: "Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pricuvate!", - to ucvrstilo vjerovanje, pa su rekli: "Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar."
I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo i postigli su da Allah bude njima zadovoljan - a Allah je neizmjerno dobar.

(Kur´an 3:173-174)

Ovim biva sasvim ocita prednost Kur´anskog ucenja o Bozijem odredjenju nad materijalistickim gledanjem na sudbinu preko principa kauzaliteta. Materijalista koji je cvrsto uvjeren u principe i metode materijalizma smatra da ce od svog ideala doseci onoliko koliko se sam bude trudio i ulagao u njegovo dosezanje. Vjernik musliman koji vjeruje u Bozije odredjenje drzi daje svijet kreiran tako da ce covjeku koji bude ustrajan na Pravom putu podršku pruziti sam uzrocno-posljedicni aparat svijeta. On vjeruje da postoje nebrojeno puta vece snage od onih koje on troši na dosezanje svog cilja, a koje su spremne da mu u odredjenim uvjetima priskoce u pomoc.


Shodno materijalistickom shvatanju, pristalica dobra i pravde moze vjerovati u uspjeh svojih cinjenja samo onoliko koliko i zagovornik nasilja i lazi u uspjeh svojih aktivnosti. Sa ovog stanovišta ne postoji razlika u univerzalnom poimanju ove dvije osobe. S gledišta teologije, razlika izmedju ove dvije osobe je ogromna.


Izuzetna Kur´anska logika


Vec smo kazali da je rasprava o pitanju qadara i dzabara medju muslimanskim ucenjacima zvanicno otpocela još u drugoj polovini prvog hidzretskog stoljeca. Ovo je, ustvari, najstarije teozofsko pitanje. Teozofi su se, zbog toga što nisu uspijevali da pravilno pojme i sagledaju ovaj problem, podijelili u dvije grupe koje smo spominjali dzaberije i qaderije.
Obicno je uvjerenje u Bozije odredjenje izjednacavano sa fatalizmom, dok je uvjerenje u postojanje ljudske slobodne volje i mogucnost izbora tumaceno kao negiranje Bozijeg odredjenja.


Premda su prvi muslimani, prostodušno i iskreno, u svom vjerovanju izmirivali princip predodredjen]a i postojanje slobodne volje, kada je ovaj problem pocela da izucava nauka o kalamu i kada je poceo da se boji filozofskim teorijama, postao je toliko komplikovan da je ljudima našeg vremena takodjer teško da mu ispravno pristupe.


Casni Kur´an i brojne potvrdjene predaje od Casnog Poslanika (s) i cistih Imama, neka je mir na sve njih, sasvim izricito potvrdjuju da sve jeste odredjeno Bozijom odredbom, a da istovremeno sam covjek utjece na vlastitu sudbinu i da je u potpunosti odgovoran za svoja djela. Vec smo naveli Kur´anske ajete kojima su se koristili zagovornici determinizma tumaceci ih u skladu sa svojim uvjerenjem, kao i ajete koje su zagovornici slobodne volje citirali kao dokaz da su upravu.


Jasno je da enigma biva riješena cim se utvrdi da nema suprotstavljenosti izmedju opcenitosti Bozijeg odredjenja i covjekove slobodne volje, odnosno da jedno ne negira drugo. Kontradikcija, dakle, ne postoji i nema potrebe ni za kakvim trazenjem unutrašnjeg znacenja u ovom slucaju.


Naprimjer, Casni Kur´an uputu i zastranjenje, cast i moc, opskrbu i zdravlje, cak i dobro i zlo posmatra kao Boziju odredbu:

A Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoce i ukazuje na Pravi put onome kome hoce; On je Silan i Mudar.
(Kur´an 15:4)
Ili se u Kur´anu kaze:
Reci: O Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoceš daješ, a oduzimaš je od onoga koga hoceš: Ti onoga koga hoceš uzvisuješ, a onoga koga hoceš uniznješ, u Tvojoj je ruci svako dobro, Ti, uistinu, sve mozeš!
(Kur´an 3:26)

Takoder srecemo ajete:
A na nebu je opskrba vaša i ono što vani se obecava.
(Kur´an 51:22)
Opskrbu daje jedino Allah Mocni i Jaki!
(Kur´an 51:58)

Jezikom Ibrahima, mir neka je s njim, Prijatelja Bozijeg, se kazuje:
...Gospodar svjetova
Koji me je stvorio i na Pravi put uputio
i Koji me hrani i poji
i Koji me, kad se razbolim lijeci
i Koji ce mi zivot oduzeti, i Koji ce me poslije oziviti
i Koji ce mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti

(Kur´an 26:77-82)

O dobru i zlu Kur´an kaze:
Ako ih stigne kakvo dobro, oni vele: "Ovo je od Allaha!" a snadje li ih kakvo zlo govore: "Ovo je zbog tebe"! Reci: "Sve je od Allaha".
(Kur´an 4:78)

Ni jedan od ovih ajeta ne negira nuznost utjecaja uzroka i faktora koji postoje u prirodi. Tako, dakle, ne postoji nikakva oprecnost izmedju navedenih ajeta i ajeta koji govore o utjecaju covjeka na vlastiti uspjeh ili zastranjenje ili, uopce, na dobro i zlo.
Takvi su, naprimjer, sljedeci ajeti:
I Semudu smo na Pravi put ukazivali, ali njima je bila milija sljepoca od pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zasluzili.
(Ku´an 41:17)
To je zato što Allah nece lišiti blagostanja narod kome ga je podario - sve dok se on sam ne promijeni - a Allah sve cuje i zna.
(Kur´an 8:53)

U Casnom Kur´anu srecemo kritiku fatalistickog odnosa nevjernika:
A kad im se kaze: "Udjeljujte od onoga što vam Allah daje" onda nevjernici govore vjernicima: "Zar da hranimo onoga koga je Allah, da je htio, mogao nahraniti? Vi ste uistinu u pravoj zabludi!"
(Kur´an 36:47)

U Kur´anu stoji sljedece:
Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metez i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.
(Kur´an 30:41)

Naposljetku, kao što je vec ukazano, proizlazi da Bozija odredba i odredjenje, Bozija Volja, Znanje i Interes jesu ukljuceni u sistem uzroka. Cjelokupni savršeni ustroj uzroka i posljedica zasnovan je na Volji i odredbi Boga Uzvišenog. Efekti koje proizvode uzroci, efekti su Bozijeg odredjenja.


Stoga je pogrešna podjela cinjenja na Bozija cinjenja i ona koja to nisu. Dakle, pogrešno je kazati da ako neko cinjenje stoji u vezi sa Uzvišenim Bogom, ono ne stoji i u vezi sa stvorenjem. Ili, ukoliko se cini preko stvorenja, kazati da to cinjenje nije u vezi s Bogom. Podjela djelatnosti na djelatnosti Stvoritelja i djelatnosti stvorenja nije ispravna. Svako djelovanje, koliko god da je blisko djelatniku kao uzroku, jeste i djelovanje Boga Uzvišenog.


U "Tahafo-l-Qul" na 468. stranici, medju predajama imama Hadija, mir neka je s njim, koje se smatraju njegovim poslanicama šiitima glede problema kao fatalizam i Bozija pravednost, stoji:
Neki covjek upitao je Zapovjednika pravovjernih Alija, a.s.,: "Posjeduje li covjek ikakvu vlastitu snagu ili ne? Ako posjeduje, pa sve ono što cini, cini posredstvom vlastite snage. U cemu se onda ogleda Bozija moc?"
Iz teksta predaje jasno je da je pitalac bio uvjeren u postojanje ljudske moci, pa mu je otuda Bozije odredjenje bilo nepojmljivo.
Imam "Ali ga je upitao: Pitaš me o snazi. Da li si ti koji je posjeduješ do nje došao sam po sebi i neovisno od Boga Uzvišenog, ili je posjeduješ skupa s Njim?"
Covjek se zbunio i nije znao šta da odgovori. Tada mu Imam kaza: Ako bi ustvrdio da si ti skupa sa Uzvišenim Bogom posjednik moci, dao bih te pogubiti, jer bi se time drzao neovisnim od Boga Uzvišenog
Covjek tada upita: Pa šta da kazem?
Imam ga poduci: "Ti si htijenjem Istinitog posjednik snage, a On je istovremeno njen neovisni posjednik. Ako ti On daje snagu, pa to je Njegov dar tebi, a ako ti je oduzme, On te time stavlja na iskušenje. Moraš znati da je Bog Uzvišeni uvijek posjednik onoga što ti dariva. Koliko god da te mocnim ucini, sve je to od moci Njegove i ne moze biti izvan nje"


Ukratko, ova predaja nas poducava da svako djelovanje, koliko god da potjece od svog djelatnika, obavezno potjece od Boga Uzvišenog. Ukoliko se neko djelovanje veze za nekog ocitog djelatnika u prirodi, ono se mora vezati i za Samoopstojeceg Pokretaca, odnosno mora se vezati za Boga Uzvišenog. Kvalitet i sama mogucnost djelovanja poklon su Boziji Njegovim stvorenjima. Svakako, darivanje Bozije razlikuje se od darivanja medju ljudima. Darivanje medu ljudima podrazumijeva postojanje stvari koju posjeduje darivatelj i ono nije izvršeno sve dok onaj kome se daruje ne postane njen posjednik, a darivatelj ne ostane bez nje.

Medjutim, Bozije darivanje ne znaci umanjivanje Bozijeg imetka za darivano, nego ono i dalje ostaje u Njegovu posjedu, a da pri tome nema nikakve oprecnosti. Njegovo darivanje manifestacija je medju manifestacijama Bozijeg Posjedovanja. Bog svemu što djeluje poklanja moc djelovanja, a On je istovremeno neovisni posjednik svih djelovanja.


Postoje brojne predaje u vezi s ovim, koje ne mozemo navesti niti tumaciti u okviru ovog traktata.


Visoka razina


Ono što je za covjeka koji se bavi gnosticizmom nadasve zanimljivo glede Bozije Jednosti jeste izuzetna logika Kur´ana i predaja Casnog Poslanika (s) `Alija as i Cistih Imama mir neka je na sve njih. Ta logika uopce nije sukladna logici onog vremena. Ona je, dapace, daleko uzvišenija i od logike kasnijih stoljeca, kao i od teozofije i filozofije toga perioda. Primjer ove karakteristicne logike su predaje glede pitanja sudbine, Bozijeg odredjenja i ljudske slobodne volje.
Sve to ukazuje daje Casni Kur´an potekao iz nadpojmljivog izvora i daje onaj preko cijeg je casnog jezika saopcen ljudima Boziju Jednost gledao nadnaravnim ocima. Ukazuje nam to i da je znanje o Kur´anu Porodice Poslanikove, neka je blagoslov i mir Boziji na sve njih, drugacije od znanja bilo koga od ljudi.


Ovi velikani pruzali su blistava objašnjenja teških pitanja koja su zbunjivala obicne ljude. Ne treba se cuditi što ni najveci ši´itski ucenjaci nisu ponekada uspijevali valjano razluciti neki od ovih problema i što su se usljed toga javljale nesuglasice.


Kada se osvrnemo na tumacenja ovih problema koja srecemo u teozofskim djelima ili u komentarima predaja kod velikana poput šejh Mufida, Sejjida Morteze, allamme Hillija ili Medzlisija, primijetit cemo da su se i ovako velike licnosti nalazile pod utjecajem ešaritskih i mutezelitskih ucenja, koja su cesto u velikoj mjeri oblikovala njihovo poimanje nekih Kur´anskih ajeta i Poslanikovih, s.a.v.s., predaja. To, svakako ne treba shvatiti kao iznalazenje mahane ovim ucenjacima. Niko u uvjetima i vremenu u kome su oni zivjeli ne bi uspio da se odupre ovim utjecajima.


Specificna logika poimanja Kur´ana o kojoj smo govorili odnosi se samo na sljedbenike ove Svete Knjige, odnosno Prvake vjere, a.s. Svi ostali postepeno, korak po korak, dubokim promišljanjem Casnog Kur´ana i predaja Poslanika (s) i Imama mir neka je na sve njih, uspijevali su da prodru u ove uzvišene tajne.


Neki ucenjaci novog vjeka, i pored uspješnosti u bavljenju socijalnom problematikom, ostaju pred ovim problemima isto onako zbunjeni kao što su bili negdašnji teozofi. Mogao bi se ovdje, kao primjer spomenuti Egipcanin Ahmed Amin, autor djela kao što su "Osvit islama", "Dan islama", "Zenit islama", i dr.


Ahmed Amin u svojim sociološkim analizama pokazuje veliku visprenost. Medjutim, glede pitanja koja smo spominjali je nemocan poput starih teozofa. On je u jednom od svojih djela cijelo poglavlje posvetio pitanju Bozijeg odredjenja. Ipak, na posljetku se primjecuje da vjerovanje u Bozije odredjenje izjednacuje sa fatalizmom. Ahmed Amin ne moze povjerovati u vjerodostojnost predaja o Bozijem odredjenju, kao što ne moze da prihvati da Nehdzn-l-Belaga sadrzi govorenja ´Alija. a.s.


Naravno, ne treba ga zbog toga drzati grešnikom. Naucno naslijedje na koje se oslanja ne dopušta mu da prihvati ove cinjenice. Uopce, treba znati da naucnici ciji je metod zasnovan iskljucivo na društvenim naukama, pa bili oni Evropljani, Egipcani ili Iranci, nisu u stanju da se upuste u izucavanje historije islamske gnoze.


Kad god su se evropski historicari i orijentalisti bavili ovom problematikom, proglašavali su islam fatalistickom religijom ili su tvrdili da Kur´an ne spominje pitanje Bozijeg odredjenja, da o njemu nema ni spomena u prvom periodu islama, i da je to problem koji su zaceli teozofi. Tako naprimjer u "Historiji" Alberta Malea, (3 tom, 6 poglavlje, 99 stranica), u vezi sa principima islamskog
vjerovanja stoji:
Osnovni princip islam je taj daje Bog jedan, a daje Muhammed Njegov poslanik. Islamski ucenjaci i filozofi su kasnije dodali i to da je Bog odredio svaciju sudbinu i da je Bozija volja nepromjenjiva".


Gustav Le Bon u odbranu Kur´ana kaze:
Ono što se u Kur´anu srece u vezi s ovim pitanjem nije ništa više od onog što se srece u ostalim Svetim Knjigama.


Zatim navodi nekoliko Kur´anskih ajeta i nakon rasprave o njima piše:
Medjutim, vjerovanje u predodredjenje, koje je islamska obaveza, nije tako strogo. Kur´anski stavci o predodredjenju koje ste procitali ne razlikuju se mnogo od slicnih stavaka u našoj Svetoj Knjizi. I kršcanski mislioci, narocito Luter, smatraju daje sve što se dešava unaprijed odredjeno i nepromjenjivo. Svjedocanstva iz Svetog Pisma su savim oprecna postojanju slobodne volje, i takve stavke susrecemo na mnogim mjestima u Svetom Pismu, a pune su ih i ostale Svete Knjige.


Ukazavši na vjerovanje u predodredjenje kod starih Grka i Rimljana, on kaze:
Jasno je onda da islam ne pridaje više od ostalih religija vaznost predodredjenju. Cak se moze primijetiti da vecu vaznost ovom pitanju pridaju neki sljedbenici La Plasa i Lajbnica. Islam u tolikoj mjeri ne obraca paznju na ovaj problem.


Gustav Le Bon prihvata da uvjerenje u nuznost predodredjenja znaci fatalizam i negaciju slobodne volje. Ipak, tvrdi da ovo uvjerenje postoji u svim religijama i mnogim filozofskim sistemima, pa nije karakteristicno samo za Kur´an.


Vil Durant u svojoj "Historiji civilizacije", nakon navodjenja Kur´anskih ajeta koji se ticu opcosti Bozijeg Znanja i Htijenja i nekoliko predaja iz Buharijine zbirke, piše:
Uvjerenje u predodredjenje je islamsku misao ucinilo nuzno fatalistickom.


Dobro je da obratimo paznju i na ono što o tome kaze Dominik Surdel. On u svojoj knjizi "Islam", koja je kao dio zbornika pod naslovom "Šta znam"? prevedena i štampana na perzijskom, piše:
Od same pojave islama muslimani su primjecivali kontradiktornosti u Kur´anu. Cak je prema jednoj predaji i sam Muhammed kazao: "Ne morate vjerovati u ono što vam pricinja teškoce"
Kasniji muslimani nisu htjeli zdravo za gotovo prihvatiti neka nacela islama, pa su poceli da na razlicite nacine tumace neke Kur´anske stavke. Otuda se razvila nauka o tumacenju Kur´ana - tefsir. Prvo pitanje koje se postavilo pred muslimane bilo je sljedece:
"Ako covjek ne moze postupati suprotno Bozijoj odredbi, a od njegovih dobrih ili loših djela ovise onosvjetska nagrada ili kazna, zar Bozija moc i ljudska odgovornost ne stoje u kontradikciji?" Kur´an ne pruza odgovor na ovo pitanje. Staviše, u Kur´anu toliko upada u oci Bozija univerzalnost da ne ostaje ni najmanje mjesta za covjekovu slobodu. Tako ne postoji odgovornost covjeka što se tice pokoravanja Bozijoj odredbi


Knjiga Dominika Surdela puna je ovakvih analiza. Ona je odraz nacina razmišljanja zapadnjackih orijentalista i njihove (ne)upucenosti u ovakva pitanja.


Iz svega dosada kazanog jasno je da je pitanje Bozijeg odredjenja spomenuto u Casnom Kur´anu i nije tvorevina teozofa. Svakako, izmedju vjerovanja u sudbinu i Boziju odredbu i fatalizma rastojanje je u islamu kao izmedju neba i zemlje.


Primjetno je da evropski orijentalisti daju prednost mutezilitskom ucenju, pošto ono predstavlja negaciju predodredjenja, a orijentalisti vjerovanje u predodredjenje izjednacuju sa fatalizmom.


Nesumnjivo, ukoliko napravimo usporedbu izmedu mutezelita i ešarita, primijeticemo da se mutezeliti odlikuju puno izrazenijom slobodom misli. Pokret Mutevekkila Abbasija protiv mutezelita i prevlast ešarita svakako treba ubrojati u tragedije islamskog svijeta Medjutim, što se tice poimanja problema Bozije odredbe i sudbine, zabluda mutezelita nije ništa manja od ešaritske.


Oni orijentalisti, pak, cije je poznavanje islamske filozofije oskudno, drze vjerovanje u predodredjenje jednakim fatalizmu, pa stoga daju prednost mutezelitima.
Tako Edvard Braun u svojoj "Historiji perzijske knjizvnosti" na 411. stranici piše:
Qaderijska sljedba odnosno mutezeliti, ima kudikamo vecu vaznost. Oni su bili zagovornici postojanja slobodne volje, samoodredjenja i mogucnosti izbora. Kao što je kazao dr. Štajner: "Najbolja definicija mutezelita jeste kazati daje pojava ove grupe predstavljala svojevrsni protest zdravog razuma protiv vjecnih principa koji su ga ogranicavali..."
"...Mutezeliti su smatrali sebe zagovornicima Bozije pravednosti i jednoboštva. Prigovarali su ešaritima na stavu da je Bog još u prapocetnosti odredio svaciju sudbinu, tako da su nevjernici vec unaprijed oznaceni kao takvi, a covjek naspram Bozije odredbe ne moze ništa da ucini..."


Baš ovaj stav mutezelita da vjerovanje u sudbinu znaci fatalizam naišao je na odobravanje orijentalista.


Historijski korijeni


Jedna od rasprava na koju treba obratiti pozornost jeste i pitanje ishodišta ovih vjerovanja, polemika i kontroverzi. Kako to da su muslimani od prve polovine prvog hidzretskog stoljeca, ili barem od njegove druge polovine postali zauzeti raspravama o pitanju predodredjenja.


Bez sumnje su Kur´anski ajeti i predaje od Casnog Poslanika (s) bili ono što je nagnalo muslimane da se upuste u ove rasprave. Pitanja sudbine, slobodne volje i mogucnosti izbora svakako su zanimljiva svima, a pošto neki ajeti iz Svete Knjige muslimana izricito govore o odredjenosti sudbine, a drugi zagovaraju samosvojnost i slobodu covjeka, neizbjezno su nagnali ljude na razmišljanje i raspravljanje o njima.


Medjutim, orijentalisti i njihovi sljedbenici su ubijedeni da ove rasprave imaju drugi korijen. Kao stoje vec kazano, stav nekih evropskih historicara je da se problem sudbine, predodredjenja i slobodne volje javio kasnije medu islamskim teozofima, i da u izvornom islamu nije bilo govora o ovim pitanjima. Neki drugi, pak, tvrde da je insistiranje ešarita na determiniranosti i nepostojanju slobodne volje kod covjeka zasnovano na izvornom islamskom naucavanju. Prema njima, mutezeliti nisu mogli podnijeti teret ovog principa islama, kojeg ovi orijentalisti drze oprecnim razumu i logici, pa su proklamirali postojanje slobodne volje i mogucnosti izbora.


Mutezeliti su, dakle, shodno ovom stavu, prvi objelodanili ovaj problem. Staviše, ni njihova ucenja nisu bila izvorna nego su proizvod kontakata sa drugim narodima, prevashodno kršcanima.


Na 413. stranici prvog toma "Historije perzijske knjizevnosti", Edvard Braun kaze:
Fon Kermer smatra da je ideja o slobodi volje potekla iz naucavanja jednog Iranca poznatog kao Sanberija koji je u 7. Stoljecu boravio u Damasku
"Na 472. stranici istog djela stoji:
Prema mišljenju Fon Kermera, nemoguce je da je ovo ucenje poteklo iz Damaska i svakako se javilo pod utjecajem Bizantinaca, narocito Ivana Damaskijusa i njegovog ucenika Siodora Ebu-Qare"


Jasno je da se, po Fon Kermerovu mišljenju, i onaj Iranac koji je navodno, prvi proklamirao ideju o postojanju slobodne volje okoristio ucenjima bizantskih kršcana.


Ako bi bilo tako, onda bismo historijski korijen pitanja kao što su monoteizam, prozivljenje, štaviše i namaz i post, trebali traziti u kršcanstvu. Muslimani su, dakle, poceli da izucavaju ova pitanja posredstvom rasprava koje su se vodile u kršcanskim ucilištima.


Cinjenica je, medjutim, da niti evropski orijentalisti posjeduju potrebno predznanje da bi se bavili analizom islamskih nacela, niti su njihove namjere ciste.


Onda kada se upuštaju u razradu nacela islama oni neizbjezno nailaze na pitanja koja se ticu islamske teozofije, filozofije, gnoze i tesavufa, a tada zapadaju u takav apsurd da je to zapanjujuce.


Obratimo, naprimjer, paznju na sljedeci izvod. Edvard Braun na 422. stranici prvog toma "Historije perzijske knjizevnosti" prenosi citat iz "Historije islama" jednog holandskog orijentaliste:
"Kada su se muslimani upustili u promišljanje postulata svoje religije postali su zagovornici korištenja racia i argumenata. Jedno od pitanja koje im se nametnulo jeste i to da Kur'an, kao pojavnost, sasvim izvjesno, mora biti stvoren, premda je to u suprotnosti sa Prorokovim rijecima..." [1]


Smatrali su da je ucenje o prapocetnosti i nestvorenosti Kur´ana zasnovana na tvrdnji da je on Boziji govor, pa se, ukoliko bi bio stvoren, Kur´an ne bi mogao prispodobiti Bozijem Bicu koje je nepromjenjivo ..." [2]


Na taj nacin postepeno je uzdrmavan temelj Objave, pa su mnogi mutezeliti poceli tvrditi da nije nemoguce napisati knjigu poput Kur´ana, pa cak i bolju od njega. Dakle, javio se otklon od tvrdnje daje Kur'an Nebeska objava... [3]


Njihovi stavovi o Bogu bili su cišci i uzvišeniji od stavova ortodoksnih vjernika i ešarita, pošto mutezeliti nisu nikada sebi dozvoljavali mogucnost tjelsne manifestacije Stvoritelja, niti su obracali pozornost na takve stavove...
Predaja od Proroka
: "Kao što ste u Bici na Bedru vidjeli pun Mjesec, tako cete jednog dana vidjeti i Boga" [4]
koju su ortodoksni vjernici drzali logicnom, uvijek je bila kamen spoticanja za mutezelite. Stoga su oni nastojali da joj pridaju ezotericke konotacije, govoreci da ce covjek nakon smrti Boga moci vidjeti duhovnim ocima, odnosno preko razuma.


Nijekali su takodjer, tvrdnju da je Bog stvoritelj nevjernika...
[5]


To je, dakle, primjer koji sam zelio navesti. Edvard Braun izuzetno cijeni ovog orijentalistu i nicim mu ne proturjeci.


Rasprava o predajama


Medju Poslanikovim (s) kazivanjima katkada se srecu i neka koja se cine oprecna onome što smo do sada izlozili. Svakako, treba znati da kod nekih tekstova hadisa postoje izvjesne greške koje su se javile u prošlosti prilikom prenošenja predaje. Te greške mogu se uociti ukoliko medjusobno uporedimo tematski slicne hadise. Naravno, nekada je ova oprecnost samo izvanjska, odnosno prividna, i podrobnijom analizom se da utvrditi da ona, ustvari, ne postoji.


Navešcemo sada primjere za obje mogucnosti koje smo spomenuli. U Buharijinoj zbirci (8. svezak 158. stranica) susrecemo hadis koji prenosi Omer Ibn Jahja od Aiše. U hadisu se kaze da je Vjerovijesnik (s) jednom bio upitan o kugi, i da je tom prilikom odgovorio: Kuga je nevolja koju Allah šalje na onoga na koga hoce. Ali, u njoj postoji i milost za vjernike. Nema nijednog roba Bozijeg koji ostane radi Bozijeg zadovoljstva u gradu u kome se pojavila kuga, ubijedjen da ce ga snaci samo ono što mu je odredjeno, da ga ako oboli ne ocekuje nagrada šehida.


Navedimo sada jedan drugi hadis koji se tice ove tematike. U 7. svesku zbirke "Kafi" na 108. stranici nailazimo na hadis u kome se govori kako je Abdullah Halebi upitao imama Sadiqa, mir neka je s njim: "Da li je dopušteno da, ako se u jednom dijelu grada pojavi kolera, covjek preseli u drugi dio grada, ili da, ako zahvati cijeli grad, covjek odseli iz tog grada?" "Nema nikakve zapreke. Razlog što je Poslanik Boziji (s) jednom prilikom zabranio ljudima da napuštaju odredjeno podrucje u kome se pojavila zaraza, bio je taj što su muslimani tada bili u sukobu sa svojim neprijateljima, pa je trebalo da sacinaju svoju središnjicu. Tada se iznenada, pojavila zaraza i ljudi su poceli napuštati to podrucje. Poslanik Boziji (s) je tada kazao: "Bijeg odavde je poput bijega sa bojnog polja i racuna se grijehom." Vjerovijesnik (s) je to rekao zarad toga da ljudi ne bi napustili to podrucje, prepustivši ga neprijatelju.


Ovo kazivanje imama Sadiqa a.s., objašnjava nam, dakle, da je Boziji Poslanik (s) zabranio bijeg od zaraze u specificnoj situaciji, da muslimani ne bi dali prednost spašavanju od zarazne bolesti nad borbom protiv neprijatelja, koji im je prijetio, a što je preca duznost. Poslanik (s) nije, znaci, izdao jednu opcenitu naredbu koja bi vazila za sva mjesta i za svako vrijeme. Nije dakle da musliman, kome je duznost da cuva svoj zivot i imetak, pri pojavi neke epidemije treba da digne ruke i prepusti se sudbini.


Medjutim, prenošenjem Poslanikovih (s) rijeci od covjeka do covjeka, ova naredba je dobila opci oblik, koji je primjetan u Buharijinoj zbirci. Na srecu, imam Sadiq, a.s., skida nam perdu sa zbilje i objašnjava nam smisao rijeci Casnog Poslanika (s)


Moguce je, opet, da hadis koji donosi Buharija u svom "Sahihu" ima drugaciji smisao. Mozda je Casni Poslanik (s) naredio ljudima da ne napuštaju mjesto u kome se pojavi zarazna bolest zato da se ne bi dalje širila, odnosno da bi se zaštitili zivoti drugih ljudi.


Pošto u ta davna vremena nije bilo mogucnosti za lijecenje zaraznih bolesti, niti je bilo karantina u kojima bi se utvrdilo da li je odredjena osoba nezarazena, da bi mogla napustiti grad, onda je najsigurniji nacin za sprecavanje širenja zaraze bio baš taj da se u gradu u kome se pojavila bolest zadrze svi zitelji.


Ibn Ebu Halid u svome komentaru "Nehdzu-l-Belage", a u vezi sa 132. hutbom, spominje Omerovo putovanje u Siriju i piše:
Kada je Omer obaviješten da se u Siriji pojavila kuga odlucio je da prekine putovanje. Na prigovor Ebu Abide Dzarrahada kako zeli da umakne od Bozije odredbe odgovorio je:
Cuo sam od Abdurrahmana ibn Avfa da je Boziji Poslanik (s) kazao da ako se negdje pojavi kuga, covjek koji se zatekao u gradu ne treba da izlazi iz njega, a onaj ko se zatekao van grada ne treba da ulazi u nj."


Dakle, ili se ovaj hadis iz Buharije odnosio na ono što je objasnio imam Sadiq (mir neka je s njim), ili je Imam imao na umu nešto drugo što se ne odnosi na ovaj hadis. Hadis koji smo naveli govori o tome da ljudi iz podrucja pogodenog zarazom trebaju imati na umu zaštitu stanovništva u drugim podrucjima. U svakom slucaju, ideja hadisa ne lezi u onome što se da uociti na prvi pogled, pa su prenosioci hadisa u tom smislu napravili grešku.


U drugom svesku zbirke "Kafi" na 58. stranici u poglavlju "O sigurnom uvjerenju" nailazimo na predaju od imama Sadiqa (mir neka je s njim) u kojoj kaze: Imam `Ali, mir neka je s njim, je sjedio ispod jednog zida i presudjivao ljudima. Neki covjek mu rece: "Ne sjedi tu jer bi se taj zid mogao urušiti" "Ali mu kaza: "Sudjeni cas smrti je cuvar covjekov". Baš kad je imam `Ali, mir neka je s njim, ustao odatle, zid se srušio.


Imam Sadiq mir neka je s njim kaze: Imam `Ali je postupao ovako i to je sigurno uvjerenje".


Moglo bi se sada primijetiti da je ova predaja oprecna onoj koju smo ranije naveli, a u kojoj Asbag ibn Nabate prenosi: Imam `Ali je ustao ispod oronulog zida i sjeo pod drugi zid. Kada mu je neko prigovorio da bjezi od Bozije odredbe, kazao je: "Sklanjam se Njegovoj odredbi od Njegove odredbe"


Medjutim, kada mu covjek prigovori da bi se zid mogao urušiti, Imam `Aii, mir neka je s njim, se poziva na sudjeni cas smrti kao covjekovog cuvara. Osim toga, sjediti pod ruševnim zidom je sa islamskog gledišta zabranjeno. Kako to da imam `Ali ostaje sjediti na tom mjestu, zaklanjajuci se za sudjeni cas smrti? Da li onda ne treba prihvatiti ovu predaju?!


Ipak, moze se primijetiti da se s obzirom na ono što je do sada kazano ovaj hadis da komentirati tako da ne bude oprecan onom prvom, i da se ne kosi sa principom o obavezi cuvanja vlastitog zivota.


U poglavlju "Duhovni faktori" rekli smo da Bozije odredjenje i princip kauzaliteta ne treba ograniciti na materijalnost, odnosno trodimenzionalnost ovoga svijeta. I duhovni faktori su na poseban nacin ukljuceni u princip uzrocnosti na kojemu pociva svijet.
Ukoliko, stoga, procese u svijetu posmatramo samo kroz materijalnu dimenziju, moze nam se ciniti da u potpunosti sagledavamo slijed uzroka i posljedica. Ipak. ako se osvjedocimo u neke skrivene procese, shvaticemo da ono što smo drzali uzrokom cesto nije dovoljno za nastanak posljedice. Znaci, postoje i nama skriveni faktori prisutni u procesima koje zapazamo.


U ovom poglavlju je receno da iskrenost namjera i vrsta covjekovog djelovanja koja ovisi o htijenju duha utjecu na uzrocno posljedicne procese. Ukoliko bi neko posjedovao neko nadnaravno culo pomocu koga bi mogao da u potpunosti poima ove procese, onda bi se njegove predodzbe o njima razlikovale od naših. Bilo bi to baš kao kada bi smo mi kao stvorenja koja imaju trodimenzionalno poimanje predmeta raspravljali o predodzbama sa stvorenjima cije je poimanje dvodimenzionalno.


Ljudi sigurnog uvjerenja su oni ciji su osjetilni sklop i poimanje stvari drugaciji od uobicajenog. To su oni koji ovaj svijet, njegove procese i zbivanja vide drugacije od nas. U izuzetnim situacijama oni te situacije poimaju na specifican nacin. Ono što mi, naprimjer, drzimo mogucim uzrokom smrti, oni posredstvom uvida u skrivene procese ne smatraju takvim. Zbog cega ljudi sigurnog uvjerenja ne bi mogli biti obaviješteni o nekim duhovnim faktorima koji utjecu na prestanak ili produzenje zivota, umanjenje ili uvecanje opskrbe?!


U svakom slucaju, ovaj hadis ima svoje objašnjenje, što zahtijeva da se rasprava o ovom pitanju nastavi.


Bozije znanje bilo je neznanje?!


Na kraju ove rasprave o sudbini i predodredjenju nije zgorega osvrnuti se na najvece zablude zagovornika fatalizma i pozabaviti se njihovim stavovima, da bismo mogli iznaci odgovore na njih.


Fatalisti navode sebi u prilog brojne argumente i racionalne cinjenice. Muslimanski fatalisti braneci svoje stavove uzimaju kao izgovor neke Kur´anske ajete o Bozijem odredjenju, koje smo prije naveli, kao i neke predaje od Casnog Poslanika (s) i cistih Imama a.s.


Postoji mnogo racionalnih argumenata kojima fatalisti potkrepljuju svoje tvrdnje. U napomenama uz treci svezak djela "Principi filozofije i metod realizma" navedeni su i kritikovani neki od tih argumenata. Najpoznatija sumnja fatalista jeste ona koja se odnosi na pitanje predodredjenja u teistickom poimanju, odnosno veze se na pitanje Bozijeg znanja.


Moguce je da rubaija koju smo naprijed naveli, a koja je polu filozofska i ne bude Hajjamova. Mozda je ona jedna od onih rubaija koje se samo pripisuju Hajjamu. Ukolikoju je zaista napisao Hajjam, onda je zelio da potpuno poetski izrazi misao koja mu se javila, izbjegavajuci upuštanje u filozofiju. Mnogi veliki ucenjaci koji su pisali poeziju nisu u svoju poeziju unosili vlastite naucne i filozofske vizije, nego su u odjecu stihova oblacili tanahne osjecaje. Ukratko, poeziju su pisali jezikom pjesnika, a ne jezikom filozofa. I vecina rubaija koje se smatraju Hajjamovim su takve. Ovakvom poezijom Hajjam je dostigao svjetsku slavu.


Praiskonsko Bozije Znanje nije odvojeno od uzrocno-posljedicnog principa. Bozije Znanje sadrzi i znanje o ovom poretku. Ono što Bozije Znanje stvara i odredjuje jeste ovaj svijet sa ovim poretkom.


Bozije Znanje ne odnosi se direktno i neposredno na ozbiljenje ili neozbiljenje neke pojavnosti, nego ono sadrzi i cijeli slijed uzroka i posljedica koji dovode do ozbiljenja te pojavnosti. Bozije Znanje o pojavnostima se odnosi u apsolutnom obliku na uzroke koji ih izvode u postojanje, a ne samo na krajnji uzrok ili djelatnika. Svakako, uzroci mogu biti razliciti. Neki su prirodni, a neki inteligentni, neki su nuzni, a neki autonomni. Bozije Znanje uzrokuje da svaka vrsta uzroka daje karakteristicnu posljedicu, drugacije kazano, Bozije prapocetno znanje je znanje o poretku. To je znanje o posljedicama i njihovim specificnim uzrocima. U egzaktnom vanjskom poretku uzroci mogu biti razliciti prirodni, inteligentni, nuzni i autonomni. Treba kazati da Bozije Znanje obuhvata posljedice uzroka tako što djeluje na njih, pa svaki specificni uzrok proizvodi specificnu posljedicu.


Covjek je u ovom poretku bivstvovanja posjednik slobodne volje i mogucnosti izbora u svojim cinjenjima. Takve potencijale nema nijedno drugo bice. Pošto egzaktni poredak u svijetu proistjece iz poretka u Bozijem Znanju, moglo bi se kazati da Bozije Iskonsko Znanje koje obuhvata i ljudska cinjenja predstavlja znanje o tome ko ce korištenjem slobode izbora ciniti dobro, a ko zlo. Dakle, Bozije Znanje ne negira ljudsku slobodnu volju i ono je i u prapocetnosti i sada odredilo da covjek bude slobodan i samosvojan u svojim postupcima, tako da nije primoran ni na cinjenje dobra, ni na cinjenje zla.


Znaci, obje premise koje smo izveli na pocetku ovog poglavlja su ispravne i u njih se ne moze sumnjati. Ne moze se negirati ni cinjenica da je Bozije Znanje aktivno i stvarateljsko, a ne pasivno. Medjutim, iz njih se ne smije zakljuciti da je covjek bice koje je primorano u svom cinjenju. On je bice koje je u prapocetnom Bozijem Znanju postojalo kao slobodno i voljno, a kao takvo je i ozbiljeno na svijet. Stoga bi se tek u slucaju kada bi ljudsko bice u svom zivljenju zaista bilo prinudjeno moglo reci daje "Bozije Znanje neznanje".


Tako bi onoga koji kaze "moje pijanstvo Bog je znao od iskona" trebalo upitati da li je ono što je Bog znao od iskona bilo njegovo voljno pijanstvo, opijanje bez prinude i po vlastitom htjenju, ili nuzno opijanje na koje ga je prisilila neka sila izvan njegovog bica? Ili je mozda to pijanstvo došlo samo po sebi, bez ikakvog uzroka?! Ono za šta je Bog Uzvišeni znao od iskona bilo je voljno opijanje. Tek ukoliko pijanac ne bi pio svojom voljom, vec zarad toga što je prisiljen da se opija, moglo bi se kazati da je "Bozije znanje bilo neznanje". Stoga, dakle, prapocetno Bozije poznavanje ljudskih djela ne znaci da se moze govoriti o fatalizmu. Znanje Bozije o cinjenjima Njegovih stvorenja obavezuje onoga ko je stvoren samosvojnim u cinjenju da i postupa samosvojno. Zato je kazao ispravno onaj koje rekao: "Drzati Bozije Znanje razlogom griješenja za pametnoga je vrhunac gluposti".


Sve ovo što smo rekli odnosi se, naravno, na Bozije Znanje u prapocetnosti, u vezi koga Casni Kur'an koristi termine kao što su Knjiga, Ploca Cuvana i Pero. Treba, svakako, imati na umu i to da su sve pojavnosti u svijetu i svi uzroci i posljedice znani Uzvišenom Bogu još u prapocetnosti, premda je sistem uzroka i posljedica istovremeno i ono što je Bogu znano i Znanje Istinitog. Ovaj svijet i njegov sistem je i dio Znanja Bozijeg i Njemu znana stvar, pošto je Uzvišeni od prapocetnosti uz bit svake stvari, a bit svake stvari je uz Njega. Njemu nije skriveno ništa u cijelom svijetu postojanja. On jeste svugdje i jeste uz sve.

 

Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna
(Kur´an 2:115)
Mi stvaramo covjeka i znamo šta mu sve duša njegova krije, jer Mi smo blizi njemu od vratne zile kucavice.
(Kur´an 18:l6)
On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi, i On zna sve.
(Kur´an 57:3)

Zato, dakle, cijeli svijet sa svojim porecima spada u Znanje Milostivog. Na tom nivou, znanje i znano su jedno, ne dvoje. U slucaju da ne postoji ova podudarnost, moglo bi se s pravom kazati da "Bozije Znanje moze biti i neznanje".
www.ehlulbejt.sajt.org
  • Buharija pod lupom - Pazljiviji pogled na ono sta se sve moze naci u Buharijin hadisima
  • Ammar ibn Yasir - Kraca zivotna istorija jednog od najvecih poslanikovih (s) ashaba
  • Paljenje Fatimne kuce - Dogadjaj koji se zbio neposredno nakon preseljena poslanika (s) na ahiret, a o kojem mnogi ne zele da znaju
  • Objasnjenje shiia aqide - Text koji osvjetljava istinu o shi'skoj aqidi a koja se od drugih najcesce krivo predstavlja i tumaci
  • O Ashabima - Osvrt na shi'sko shvacanje uloge i znacaja poslanikovih (s) ashaba
  • Namrstio se - Tumaceci krivo prvih 11 ajeta sure 'Abasa mnogi pogresno optuzuju poslanika (s) da se bio namrstio slijepcu
  • Islam Ebu Taliba r.a. - Vjerovanje jednog od prvih muslimana se usljed Umajadske politike predstavljalo kao nevjerovanje
  • Onda sam krenuo - Zanimljiv roman o razlozima prelaska na shi'izam jednog sunni imama
  • Brak i moral u islamu - Osvrt na brak i moral kao i sve ono sto je vezano za bracni zivot
  • Ali - izmedju ljubavi i mrznje - Djelo koje objasnjava zasto se Ali (as) voli ili mrzi
  • Tragedija Kerbele - Potresno izlaganje o sudbini Huseina (as) i clanova ehlul bejta
  • Nehdzul-Belaga
    Staza Rjecitosti
    - Govori, pisma i izreke 'Ali (as)

  • Qur'an u Islamu - Dijelo o shi'skojm pogledu na casni Qur'an
  • Shi'e u Islamu - Dijelo o shi'skom pogledu na Islam
  • Covjek i sudbina - Dijelo koje osvjetljava shi'sko shvatanje covjeka i njegove sudbine


  • ehlulbejt.tk
    je nezavisni islamski internet portal, i ne predstavlja stavove nijedne zvanicne BiH ustanove organizacije udruzenja ili fondacije


    www.ehlulbejt.tk © 2001